Kućanski rad, odgovornost i ravnopravnost
Živiš samostalno kao studentica u stanu sa svojom cimericom, imate popis tko treba što kupiti, kada je tko što kupio i na kojoj je red za sljedeće. Prilikom zajedničkog useljenja dogovorile ste se da je čišćenje kupaonice i zajedničkih prostorija pravedno raspodijeliti tako da se jednom tjedno temeljito čisti kupaonica, kuhinja i ostali prostori, a da iza svakog kuhanja ili tuširanja malo počistite za sobom ono što je ostalo od posuđa i slično, pri čemu ponekad i zajedno skuhate određene obroke, pa zajedno operete suđe i očistite kuhinju kroz druženje. Znači, unaprijed ste se dogovorile oko podjele kućanskih obaveza, načina i vremena izvršavanja te to prepoznajete kao ravnopravan odnos.
Onda upoznaš XYZ muškarca u kojeg se zaljubiš više ili manje, no dijelite stavove, pogotovo po rodnim pitanjima, pravednosti u raspodjeli posla i k tome ste još mnogo o tome međusobno komunicirali prije zajedničkog useljenja. Pretpostavka je da si još i više obrazovana od njega, ali vjerojatno zarađuješ manje s obzirom na statistiku za Hrvatsku (DZS, 2025). U nekom trenutku dignete kredit za stan, radite, odlučite imati djecu i tada se događa nova transformacija odnosa. Partner se tu poima kao pomoć, a ti si glavna u organizaciji kućanstva i obitelji jer si ipak bila na roditeljskom dopustu kao i većina žena u Hrvatskoj zato što su politike dizajnirane tako da ne potiču muškarce na korištenje dopusta (Dobrotić, 2017, 2021; Dobrotić i Varga, 2018).
On za to vrijeme nije koristio roditeljski dopust jer je procijenjeno kako je ipak bilo korisnije za sve da ti duže ostaneš s djetetom zbog uobičajene pretpostavke da tako malo dijete više treba majku i zbog njegove više plaće. To ne znači da je on tradicionalan po pitanju stavova ili da je loša osoba jer uredno odrađuje svoju „smjenu brige za dijete” nakon povratka s posla, ali obrasci koji se počinju pojavljivati djeluju kao da ne prate ni tvoje ni njegove normativne stavove. Između vas, kao i kod drugih parova, dogodila se stvarna promjena odnosa po pitanju ravnopravnosti (Twamley i Faircloth, 2024; Zheng, Wang i Zhou, 2025). Nakon te promjene, vaš odnos po pitanju podjele poslova i brige više nije sličan životu s cimericom, već više nalikuje nekim starim, dobro poznatim, obiteljsko-partnerskim odnosima za koje si već mnogo puta čula, vidjela ih, a možda i živjela u njima tijekom odrastanja.
Na primjeru ove tipične heteroseksualne monogamne kohabitacije relativno mladih osoba došlo je do promjene u obrascima odnosa i podjele posla, no nije posve jasno tko je odgovoran za to da se nešto uopće radi i što je ravnopravno u raspodjeli takve odgovornosti za kućanstvo i obitelj. Odgovornost žene implicitno postaje primarna, a muškarac se često poima kao pomoć u kućanstvu bez preuzimanja dijela odgovornosti donošenja svakodnevnih odluka (iako možda obavlja kućanske poslove) ili pak kao netko koga treba pohvaliti zato što aktivno sudjeluje u kućanskom poslu (Klasnić i Degač, 2026). Kada se postavi pitanje o tome pomaže li netko nekome u poslu koji smatramo pravednim podijeliti, nije posve jasno na što se pojam pomoći odnosi. Drugim riječima, na što ukazuje izjava da muškarac „pomaže” svojoj ženi u kućanstvu?
Rijetko se može čuti da žena „pomaže suprugu” kada skuha ručak za vlastitu obitelj i među dosta parova (tradicionalnih rodnih stavova) izazvat će određeno čuđenje. S druge strane, tvrdnje da muškarac „pomaže ženi” kada opere kupaonicu, odvede vlastito dijete liječniku ili pripremi večeru prolaze ispod radara kao uobičajene. Korištenje riječi pomoć kao u prethodnim primjerima ukazuje na pretpostavku da se odgovornost za funkcioniranje kućanstva smatra ženskom.
Često se može čuti kako udane žene ili žene koje žive s partnerom s kojim imaju djecu svoje partnere nazivaju svojim dodatnim djetetom. Premda je takva konstatacija često izražena kroz samoironični smijeh ili s blagom dozom frustracije, ona ukazuje na to da partneri ne preuzimaju adekvatan dio kućanskog rada i odgovornosti za njegovo obavljanje, već ga ponekad i otežavaju, stvarajući pritom dodatno opterećenje u upravljanju kućanstvom. Premda su ovo samo ilustracije, a ne generalizacije pod koje se mogu svesti sve heteroseksualne kohabitacije, te ilustracije dolaze temeljem iskustava stvarnih žena u kontekstu istraživanja koja smo provele s različitim drugim znanstvenicima iz Hrvatske (Klasnić i Degač, 2026).
Obrasce podjele rada među partnerima ne može se pripisati razlikama u individualnim osobinama pojedinih partnera, njihovim preferencijama ili tome da muškarci naprosto ne znaju voditi kućanstvo. Sustavno pojavljivanje određenih obrazaca ne ukazuje na privatne dogovore između dvoje ljudi ili na esencijalističko-biološke razlike između muškaraca i žena, posebice ako imamo primjere koji tome kontriraju. U prvom se planu pojavljuju društveno konstruirana rodna očekivana o tome tko bi trebao primjećivati potrebe drugih, anticipirati probleme, planirati, pamtiti i brinuti se da se svakodnevni život obitelji uspješno odvija.
Muškarci danas u prosjeku sudjeluju u kućanskom i obiteljskom radu više nego prethodne generacije, no veće sudjelovanje samo po sebi ne znači i ravnopravnu odgovornost. Postavlja se pitanje o tome je li se njihova pozicija u kućanstvu promijenila tako da su postali i ravnopravni nositelji odgovornosti za njegovo svakodnevno funkcioniranje ili su pretežito pomagači koji se uključuju kada nešto treba napraviti. Razlika između sudjelovanja u obliku pružanja pomoći i jednake odgovornosti među partnerima važna je za razumijevanje toga koliko su se tradicionalne rodne uloge doista promijenile, ali i što te promjene znače za suvremene muške uloge i maskulinitet. Da bismo odgovorili na to pitanje, nije dovoljno promatrati samo tko obavlja pojedine kućanske poslove, nego i o kojim je oblicima rada riječ te tko preuzima odgovornost za njihovo planiranje i organizaciju.
Raspodjela odgovornosti s obzirom na oblike kućanskog i obiteljskog rada
Najočigledniji i najprepoznatljiviji oblik kućanskog i obiteljskog rada jest fizički rad, koji je ujedno i najviše istraživan. Uobičajeno obuhvaća repetitivne i svakodnevne poslove poput kuhanja, usisavanja, pranja odjeće i slično. Premda se rodne razlike u obavljanju fizičkog kućanskog rada s vremenom smanjuju (Altintas i Sullivan, 2016), one i dalje postoje, kako u ukupnoj količini rada, tako i u vrstama poslova koje češće obavljaju žene odnosno muškarci (EIGE, 2026). Na prvi bismo pogled egalitarnim mogli smatrati odnos u kojem oba partnera jednako često stavljaju posuđe u perilicu, vješaju opranu odjeću ili provjeravaju stanje ulja u automobilu. Ipak, ostaje pitanje tko je primijetio da se nakupilo posuđe i da bi ga trebalo staviti u perilicu, tko se sjetio da je perilica rublja završila s pranjem i da bi trebalo izvaditi odjeću te tko je procijenio da treba provjeriti ulje u automobilu.
Upravo zato partnerov iskaz „samo mi reci što treba napraviti” može skrivati neegalitarnu podjelu odgovornosti. Osoba koja treba reći što treba napraviti prethodno mora primijetiti potrebu, procijeniti njezinu važnost, odlučiti što treba učiniti i delegirati zadatak. Druga osoba tada obavlja fizički posao, ali prva i dalje ostaje svojevrsna „menadžerica” kućanstva. Izvršavanje zadatka nije isto što i preuzimanje odgovornosti za njega, ali oboje predstavlja rad koji zahtijeva vrijeme i energiju, samo što je jedan od njih praktički nevidljiv. Taj oblik rada u novije vrijeme ima različite nazive, a mi ga nazivamo mentalnim radom. On se odnosi na predviđanje potreba, prepoznavanje mogućih opcija, donošenje odluka i praćenje njihove provedbe za sve članove kućanstva, kao i na emocionalni rad povezan s tim aktivnostima (Daminger, 2019; Klasnić i Degač, 2026).
Mentalni rad mnogo je manje očigledan oblik kućanskog i obiteljskog rada koji prethodi fizičkom radu ili se događa istovremeno s njim. Primjerice, fizički rad povezan s rođendanom roditelja našeg partnera može biti odlazak u kupovinu ili izrada poklona. Međutim, mentalni rad počinje ranije. Netko se mora sjetiti da se rođendan približava, procijeniti da treba nabaviti poklon i odlučiti što kupiti. Partneri pritom mogu odgovornost raspodijeliti na različite načine, tako da se svatko može brinuti o rođendanima vlastitih roditelja, jedan partner može preuzeti tu odgovornost za obje obitelji ili mogu zajedno donositi odluke i obavljati pojedine korake. Takva dugotrajna raspodjela odgovornosti često nije rezultat eksplicitnog dogovora, nego se uspostavlja kroz svakodnevne prakse i često uključuje rodno oblikovana očekivanja o tome tko će se čega sjetiti, što će primijetiti i o čemu će voditi računa.
Dakle, partneri mogu podjednako sudjelovati u obavljanju fizičkih zadataka, a da mentalni rad među njima ipak nije ravnopravno raspodijeljen. Istraživanja uglavnom pokazuju da žene preuzimaju veći dio mentalnog rada i češće imaju ulogu organizatorice ili „menadžerice” kućanstva (Reich-Stiebert i sur., 2023). Neke su žene ponosne na svoje organizacijske sposobnosti, na urednost doma ili na to što uspijevaju držati pod kontrolom brojne obiteljske obaveze. Ipak, istodobno može postojati nezadovoljstvo činjenicom da će partner određeni zadatak obaviti, ali ga se neće sam sjetiti, neće procijeniti da ga treba napraviti ili neće unaprijed isplanirati kada će ga obaviti što se vidi u izjavama „sve mu trebam reći” ili „na sve ga trebam podsjetiti”. Onaj tko iz dana u dan planira i koordinira obaveze cijele obitelji i kućanstva obavlja mentalni rad.
Još je jedna posljedica nevidljivosti mentalnog rada koju vrijedi istaknuti, a to je da osoba koja ga ne obavlja može podcijeniti koliko je tog rada uopće potrebno za uspješno funkcioniranje obitelji i kućanstva. U našem kvalitativnom istraživanju upravo se u muškoj fokusnoj grupi pojavilo omalovažavanje ženskog mentalnog rada. Neki su sudionici smatrali da svakodnevne aktivnosti nije potrebno posebno planirati, nego se one naprosto odvijaju „automatski” ili „slučajno”. Posebno je ilustrativna bila tvrdnja jednog sudionika da su majke s više djece zapravo na neki način „oslobođene”, jer se starija djeca mogu brinuti o mlađoj, a čak se i mala djeca mogu sama snalaziti ako ih se pusti (Klasnić i Degač, 2026).
Takva percepcija ilustrira paradoks nevidljivog rada koji se pokazuje u tome da što je on bolje obavljen, to lakše može izgledati kao da ga uopće nije trebalo obaviti. Djeca su nahranjena, odjevena, stigla su na vrijeme u vrtić ili školu, imaju sve što im treba i ništa se posebno nije dogodilo, pa se može činiti da se sve to dogodilo samo od sebe. Možda bismo mogli osvijestiti mentalni rad kad bismo se postavili u hipotetsku situaciju zamišljajući kako bi funkcioniranje kućanstva izgledalo kad bi ga osoba koja ga obavlja prestala obavljati jer je otišla na poslovni put ili završila na bolničkom liječenju.
Najnoviji podaci Europskog instituta za rodnu ravnopravnost pokazuju da rodne razlike u neplaćenom radu u Hrvatskoj ovise i o tome koji oblik rada promatramo. Žene su češće od muškaraca intenzivno uključene u dugotrajnu skrb za osobe starije životne dobi ili osobe sa zdravstvenim problemima, dok su razlike u skrbi o djeci znatno manje. Posebno su izražene razlike u obavljanju kućanskih poslova koje žene češće obavljaju, pri čemu veći dio njihova svakodnevnog života zauzimaju rutinski poslovi potrebni za funkcioniranje kućanstva (EIGE, 2026).
Izvor podataka: EIGE (2025)
Posebno je važno pitanje što se s raspodjelom fizičkog i mentalnog rada događa kada partneri dobiju djecu. Djeca nedvojbeno povećavaju količinu rada u kućanstvu, ali povećavaju i broj potreba koje netko mora predvidjeti, aktivnosti koje treba organizirati i informacija koje treba pamtiti. Dolazak djeteta često je posebno važna točka promjene u odnosu. Par ne mora imati tradicionalne stavove o rodnim ulogama da bi postupno završio u tradicionalnijoj podjeli rada. Žena dulje ostaje na roditeljskom dopustu, počinje više pratiti potrebe djeteta, češće komunicira s pedijatrom_icom, vrtićem ili školom i postupno akumulira znanje o tome što, kada i kako treba napraviti. Budući da ona „već zna”, postaje praktično da nastavi voditi računa o tome. Svaka pojedinačna odluka može izgledati racionalno, ali njihov kumulativni rezultat može biti rodna neravnopravnost odnosa.
Transformacija tradicionalnih rodnih uloga i maskulinitet
Promjene u rodnim ulogama tijekom posljednjih desetljeća značajno su promijenile i očekivanja od muškaraca i žena. Tradicionalni model muškarca kao jedinog ili glavnog financijskog privređivača u obitelji sve više zamjenjuje model kućanstva s dvama prihodima, u kojem oba partnera sudjeluju u plaćenom radu. No promjene u privatnoj sferi nisu nužno istom brzinom slijedile promjene na tržištu rada. Dok se od žena danas podrazumijeva sudjelovanje u plaćenom radu, ostaje pitanje je li se uloga muškarca u kućanstvu od tzv. „hranitelja obitelji” te „pomagača” u jednakoj mjeri transformirala u ulogu ravnopravnog nositelja odgovornosti.
Za jedno područje razumijevanja suvremenih maskuliniteta važno je promatrati koliko muškarci sudjeluju u kućanskim poslovima i skrbi te u kojoj mjeri preuzimaju odgovornost za njihovo planiranje, organizaciju i izvršavanje. Premda je pitanje o maskulinitetu izrazito kompleksno i nadilazi okvir ovog rada, potrebno je upitati se kako transformacija privređivanja u dualni model utječe na očekivanja od muškaraca u privatnoj sferi, odnosno koja bi podjela poslova bila ravnopravna i pravedna.
Pravednost u izvršavanju, pravednost u razmišljanju
Što onda uopće znači pravedna raspodjela kućanskog i obiteljskog rada? Je li jednaka raspodjela odnosno odnos u kojemu 50 % (ne)plaćenog rada odrađuje žena, 50 % muškarac istovjetna pravednoj raspodjeli? Partneri mogu imati različite sklonosti, vještine i životne okolnosti te uspostaviti raspodjelu kojom su oboje zadovoljni, što ne mora nužno značiti da svaki zadatak obavljaju jednako često ili dijele napola. Twamley i Faircloth (2024), temeljeno na rezultatima svog istraživanja, navode da parovi u praksi ne teže simetričnom modelu „50/50” koji se često postavlja kao krajnji cilj u feminističkoj literaturi, već se više fokusiraju na koncept pravednosti. Ipak, procjena pravednosti vrlo je složeno pitanje i samo u kontekstu fizičkog rada, a još je složenije kad se uz fizički rad uzme u obzir i mentalni. Partneri mogu težiti simetričnom modelu u kontekstu fizičkog rada, pri čemu u praksi jedna osoba preuzima teret mentalnog rada u potpunosti na sebe . To nije ni ravnopravni model, ali ni pravedna raspodjela.
Još je složenije pitanje može li nejednaka raspodjela biti pravedna ako je osoba koja obavlja veći dio tog rada njome zadovoljna ili čak ponosna na svoju ulogu. Nekim ženama sposobnost da organiziraju obiteljski život, brinu se o drugima i drže stvari pod kontrolom može biti važan izvor zadovoljstva, ponosa i osjećaja kompetentnosti (Klasnić i Degač, 2026). Takva iskustva nema razloga osporavati. Ipak, vrijedi se zapitati kako smo do neke raspodjele došli, koliko smo je doista birali i kakve posljedice ona ima za svakog od partnera jer takva raspodjela i naši izbori nisu nastali izvan sustava društvenih očekivanja.
Pravednost se također može promatrati i kroz posljedice raspodjele rada. Tko u vezi ima više vremena koje doista može smatrati svojim? Tko može završiti radni dan i prestati razmišljati o tome što još treba napraviti? Tko zna kada dijete treba liječniku, kada treba kupiti novi broj tenisica ili što nedostaje u hladnjaku? Tko češće prilagođava vlastite obaveze potrebama drugih? Drugim riječima, što bi se dogodilo kada bi jedna osoba na nekoliko dana prestala misliti o potrebama kućanstva i obitelji? Primjetno je da na kraju više postavljamo pitanja, nego što pružamo odgovore, ali tekst ipak želimo zaključiti apelom za pozitivnu promjenu prema pravednosti.
U kontekstu mentalnog rada to znači da je važno prepoznati ga i identificirati jer se on često podrazumijeva i nevidljiv je, ali odvija se prije svakog fizičkog rada ili tijekom njega. Nakon njegova prepoznavanja kao doista jednog od oblika kućanskog rada i rada za obitelj, može se razgovarati o odgovornosti i podjeli. Ravnopravnost u praksi ne znači da svi sve rade u jednakoj mjeri i kroz vrijeme, ali razgovor o tome tko je odgovoran i tko planira iduće druženje s prijateljima, dejt, put, što kuhati za ručak ili što sve treba kupiti prvi je korak. Prividno spontana raspodjela odgovornosti između dviju osoba može se promijeniti. To jest, kada se počne dijeliti i razmišljanje, planiranje, anticipiranje i briga, kućanstvo i obitelj prestaje biti projekt jedne osobe u kojem druga sudjeluje kao pomagač te postaje zajednički projekt dvoje ravnopravnih ljudi.
___________________________________________________________________________
Napomene:
Ovaj je članak napisan u okviru institucionalnog istraživačkog projekta P/Ostajemo li konzervativno društvo? Istraživanje roda i seksualnosti kroz društveni kontekst, vrednote i prakse (KONtRaSt) na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu (#581-990-1059), koji financira Europska unija – NextGenerationEU.
Izneseni stavovi i mišljenja isključivo su stavovi i mišljenja autorica te ne odražavaju nužno službeno stajalište Europske unije ili Europske komisije. Europska unija ni Europska komisija ne mogu se smatrati odgovornima za njih.
Reference:
- Altintas, E. i Sullivan, O. (2016). Fifty years of change updated: Cross-national gender convergence in housework. Demographic Research, 35(16), 455–470. DOI: 10.4054/DemRes.2016.35.16.
- DZS (2025). Žene i muškarci u Hrvatskoj 2025. https://web.dzs.hr/zim25/
- Daminger, A. (2019). The Cognitive Dimension of Household Labor. American Sociological Review, 84(4), 609-633. https://doi.org/10.1177/0003122419859007
- Dobrotić, I. (2017). Posao ili obitelj? Uloga i važnost politika usklađivanja obiteljskih obaveza i plaćenog rada. Pravobranitelj/ica za ravnopravnost spolova Republike Hrvatske.
- Dobrotić, I. (2021). Politike roditeljskih dopusta, sustavi ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja, rodne i društvene nejednakosti u postjugoslavenskim zemljama. Revija za socijalnu politiku, 28 (3), 415-428. https://doi.org/10.3935/rsp.v28i3.1879
- Dobrotić, I. i Varga, M. (2018). Zašto su važni očevi dopusti i kvote? Komparativni pregled shema dopusta za očeve u europskim zemljama te čimbenika i učinaka njihova korištenja. Revija za sociologiju, 48 (2), 209-237. https://doi.org/10.5613/rzs.48.2.4
- European Institute for Gender Equality EIGE (2025). Gender Equality Index. Time in Croatia in 2025 edition. https://eige.europa.eu/gender-equality-index/2025/domain/time/HR
- European Institute for Gender Equality (EIGE) (2026). Factsheet: Gender gaps in care – Croatia. Luxembourg: Publications Office of the European Union. DOI: 10.2839/7963652. https://eige.europa.eu/publications-resources/publications/factsheet-gender-gaps-care-croatia
- Klasnić, K., i Degač, Đ. (2026). ‘I walk around with a list in my head’: qualitative research on perceived causes and consequences of the unequal gender division of mental labor in Croatian households. Community, Work & Family, 29(3), 321–344. https://doi-org.ezproxy.nsk.hr/10.1080/13668803.2024.2390928
- Reich-Stiebert, N., Froehlich, L. i Voltmer, J.-B. (2023). Gendered mental labor: A systematic literature review on the cognitive dimension of unpaid work within the household and childcare. Sex Roles, 88, 475–494. https://doi.org/10.1007/s11199-023-01362-0
- Twamley, K., i Faircloth, C. (2024). Understanding ‘Gender Equality’: First-Time Parent Couples’ Practices and Perspectives on Working and Caring Post-Parenthood. Sociological Research Online, 29(3), 694-711. https://doi.org/10.1177/13607804231198619
- Zheng, Y., Wang, S., i Zhou, M. (2025). A longitudinal dyadic analysis of gender ideology during the transition into parenthood. Journal of Marriage and Family, 87(4), 1433–1453. https://doi.org/10.1111/jomf.13086
