Ove je godine, po 28. puta u povijesti, Nobelova nagrada za mir podijeljena između dvoje dobitnika: pakistanske aktivistkinje za pravo školovanja djevojčica, Malale Yousafzai, te indijskog aktivista u borbi protiv eksploatacije djece, Kailasha Satyarthija.
Ovogodišnja nagrada gotovo da predstavlja iznimku s obzirom da je otkrivanje nekolicine imena s popisa nominiranih izazvalo više kontroverze od same objave dobitnika/ce. Naime, kada se saznalo kako se na popisu, među 278 kandidata za ovogodišnju Nobelovu nagradu mir, nalazi i ruski predsjednik Vladimir Putin, čija je nominacija objašnjena angažmanom u sirijskom mirovnom procesu, mnogi su bili iznenađeni, većinom neugodno.
Među nominiranima našlo se i dvoje američkih zviždača, Chelsea Manning, koja je osuđena na 35 godina zatvora zbog, između ostalog, prosljeđivanja WikiLeaksu snimke napada američkog helikoptera Apacha u Bagdadu u kojem je ubijeno dvoje novinara i desetak civila. Drugi je nominirani zviždač Edward Snowden, također optužen za iznošenje tajnih dokumenta koji se odnose na postojanje tajnih vladinih programa za nadziranje (PRISM). Valja istaknuti kako je prema online glasovanju čitatelja The Guardiana upravo Snowden zaslužio ovogodišnjeg Nobela.
Geografska i rodna nejednakost
Tijekom povijesti brojene su kontroverze pratile dodjelu Nobelove nagrade za mir. Stoga je u rodnom kontekstu važno istaknuti kako je u povijesti od ukupno 101 individualne Nobelove nagrade za mir, svega 15 dodijeljeno ženama. Naime, nagrada se može dodijeliti samo jednoj osobi, što je najčešće i slučaj, ali nerijetko se nagrada uručuje i većem broju dobitnika/ca. Tri osobe po prvi put su dijelile nagradu 1994. godine: palestinski vođaYasser Arafat, tadašnji izraelski ministar vanjskih poslova Shimon Peres i izraelski premjer Yitzak Rabin. Posljednji su puta, 2011. godine, tri žene podijelile nagradu: Libijke Ellen Johnson Sirleaf i Leymahu Gbowwee te Jemenka Tawakkul Karman , koje su nagradu primile zbog doprinosa u kampanji za ostvarivanje ženskih prava.
U okviru očite rodne neravnopravnosti – premda je predsjednik Odbora za dodjelu Thorbjorn Jaglanda rekao kako je spol nebitan prilikom odlučivanju o dodjeli nagrade – valja istaknuti i onu, uvjetno rečeno geografsku. Naime, Zapadna Europa uvjerljivo ima najviše dobitnika Nobelove nagrade za mir (čak 44), dok je na drugom mjestu Istočna Europa (3), a najmanje laureata dolazi iz Latinske Amerike, svega pet.
Prva žena koja je osvojila Nobelovu nagradu za mir bila je austrijska književnica Bertha von Suttner, 1905. godine. U ovom kontekstu svakako valja istaknuti dvostruku dobitnicu Nobelove nagrade za fiziku (1903.) i kemiju (1911.), Mariju Skłodowsku Curie.
Wangari Maathai
Nobelova nagrada za mir privlači najviše pozornosti medija. Tome vjerojatno pridonosi i široki dijapazon društveno-političkog djelovanja dosadašnjih dobitnika/ca. Tako je, primjerice, najviše iznenađenja izazvala Kenijka Wangari Maathai, kojoj je nagrada uručena 2004. godine, zbog ekološko-feminističkog djelovanja. Bilo je to prvi puta da je Nagrada za mir dodijeljena zbog djelovanja u okviru ekološkog aktivizma.
Kontroverzna povijest Nobelove nagrade za mir
Svakako je potrebno osvrnuti se i na kontroverzni narativ koji prati dodjele nagrade. Naime, u povijesnom, a neki bi rekli i u moralnom kontekstu, dodjela Nobelove nagrade za mir 1973. godine tadašnjem savjetniku američkog predsjednika Nixona Henryju Kissingeru predstavlja jednu od najnemoralnijih dodjela, barem do one iz 2009. godine, kada je nagrada dodijeljena tada novoizabranom američkom predsjedniku Baracku Obami. Kissinger je nagradu dobio za svoj doprinos okončanju Vijetnamskog rata, a trebao ju je podijeliti s vijetnamskim vođom Leom Ducom Thom; međutim, Tho je odbio primiti nagradu, rekavši kako rat u njegovoj zemlji još uvijek traje.
Le Duc Tho i Henry Kissinger
Kontroverza se veže i uz dodjelu Nobelove nagrade za mir Baracku Obami. Prema obrazloženju Nobelovog komiteta, Obama je nagradu zaslužio zbog „iznimnih napora jačanju međunarodnih odnosa i suradnje među ljudima,“ što je u najmanju ruku izrazito klimav argument, jer je u vrijeme nominacije Obama vršio dužnost američkog predsjednika svega 12 dana. Stoga možemo postaviti pitanje u kojoj je mjeri moguće ojačati međunarodne odnose u 12 dana te koji je istinski kriterij dobivanje Nobelove nagrade za mir. Treba istaknuti da je Obama primio nagradu samo 10 dana nakon što je odobrio slanje novih 30 000 američkih vojnika u Afganistan dok je u svom govoru na samoj dodjeli u Oslu i dalje isticao nužnost određenih vojnih akcija, interpretirajući ih čak kao moralnu dužnost.
Gotovo jednako negodovanje javnosti izazvalo je dodjeljivanje nagrade Europskoj uniji 2012. godine, zbog, kako je navedeno, transformacije od kontinenta rata prema kontinentu mira. Međutim, navedeno objašnjenje nije zadovoljilo, između ostalih, ni Desmonda Tutua ni Adolfa Pereza Esquivela, koji su potpisali protestno pismu u kojemu kritiziraju dodjeljivanje nagrade EU-u. Naime, Europa sudjeluje u nizu ratova od Afganistana do Libije, a njezine zemlje prodaju oružje nizu zaljevskih monarhija, koje ne prednjače u smislu ljudskih sloboda. Mnogi su kritizirali i njezinu migracijsku politiku te diskriminaciju Roma. Svakako treba spomenuti i prilično pasivnu politiku u odnosu na događanja u Grčkoj, odnosno širenje fašističke Zlatne zore, kao i na inzistiranju nekih europskih zemalja da Grčka unatoč izrazito lošem financijskom stanju i dalje kupuje vojno naoružanje. U ovom je okviru mir izvan svih varijabli, a konstrukcija narativa o kontinentu mira poprima neke druge dimenzije.
Simbol otpora
Iako Nobelovu nagradu za mir prate kontroverze, ove godine uručivanje nagrade najmlađoj dobitnici Malali Yousafzai (do sada je najmlađa dobitnica bila Tawakkol Karman) možemo interpretirati kao vraćanje na pravi put. Malala, koja je ranije pisala blog za BBC pod pseudonimom Gul Makai, postala je javnosti poznatija nakon što su je talibani pokušali ubiti na povratku iz škole u listopadu 2012. godine. Ubrzo je postala svojevrsni simbol borbe za pravo djevojčica na obrazovanje, koje je u okviru talibanskog režima potpuno dokinuto.
Unatoč tome što je živjela na jednom od najopasnijih mjesta na svijetu, na granici između Pakistana i Afganistana, Malala je odlučila prekršiti rigorozne norme i pohađati školu. Stoga su je talibanske vlasti izvukle iz autobusa i teško je ranili. Nakon toga joj je pružena međunarodna zaštita u Velikoj Britaniji. Svoja iskustva i ciljeve predstavila je u knjizi I Am Malala: The Girl Who Stood Up for Education and Was Shot by the Taliban, koju je izdala krajem 2013. godine.
Zbog svoga iznimnog čina, ne samo borbe za prava djevojčice za školovanje, nego u određenom smislu i protiv rigidnog okvira patrijarhata, unatoč svojoj mladosti Malala je postala simbol otpora. U govoru koji je održala pred UN-om, sredinom 2013. godine, istaknula je kako je iskustvo ranjavanja pridonijelo nestanku nemoći, straha i slabosti te nastanku snage, moći i hrabrosti. Jednom je prilikom svoju borbu definirala kao borbu za obrazovanje, ženska prava i mir. Unatoč tome bitan dio njezinog aktivizam većina medija prešućuje.
Malalin kontekst djelovanja uvelike nadilazi medijski najeksponiraniji element njezinog aktivizma. Tako je prilikom posjeta Obami kao jedan od najvećih problema u Pakistanu navela napade američkih bespilotnih letjelica, koji, kako je izjavila, pridonose rasplamsavanju terorizma.
Dodala je da je mirotvorni put najbolje rješenje za terorizam jer rat se ne može okončati ratom. Također je izjavila kako svaki novi napad dronova izaziva još veći otpor. Nažalost, njezin antiratni angažman i kritika američke dominirajuće politike upotrebe dronova u Pakistanu većim je djelom potpuno ignorira. Sukladno tome ni u objašnjenju Nobelovog odbora ne nailazimo na njezino antiratno djelovanje i kritiku politike Zapada u Pakistanu.
Borba za prava djece
S druge strane, ne smijemo zanemariti niti važnost odluke o uručenju nagrade Kailashu Satyarthiju. U obrazloženju nagrade istaknuo je kako Satyarthi slijedi gandijevsku tradiciju mirotvornog protesta fokusirajući se na masovnu eksploataciju djece u financijske svrhe. S ciljem smanjivanja eksploatacije djece kao i osvješćivanja toga problema, osnovao je niz organizacija pod okriljem The Global March Against Child Labor u više od 140 zemalja. Smatra se kako je do sada spasio tisuće djece od prisilnog rada.
Kailash Satyarthi
Osim navedenog, Satyarthi je iznimno aktivan u osvješćivanju i sprječavanju sve učestalijih okončanja trudnoća, u slučajevima kada majka sazna spol djeteta. Naime, sve je veći broj majki u Indiji koje se odlučuju na feticid. Stoga je Satyarthi izjavio kako roditelji u Indiji dječake smatraju korisnim u budućnosti, dok im djevojčice predstavljaju teret. Dodjela nagrade ovom indijskom aktivistu zasigurno će pomoći osvješćivanju ovoga problema, koji osim u Indiji, pokazuje iznimno visok postotak i u Kini. Nagradu treba promatrati i kao ukazivanje na iznimno opasan položaj žena u Indiji, koji polako prelazi okvire napada na ulici te postaje sastavni dio indijskog političkog života. Tako se sve češće u Indije može čuti, posebno u okviru diskursa stranke Shiv Sena, kako su optužbe za silovanje ušle u modu .
Sukob nije rješenje
Ova nagrada je iznimno bitna i o okviru napetih odnosa između Indije i Pakistana, koji traju gotovo 50 godine, ponajprije zahvaljujući pretenzijama obaju zemalja nad područjem Kašmira. Uzevši u obzir i činjenicu kako obje države posjeduju nuklearni arsenal, njihov sukob uvelike nadilazi uobičajene regionalne razmjerice. Stoga dodjelu Nobelove nagrade za mir Pakistanki i Indijcu možemo interpretirati kao simboličan pokušaj pomirenja jer obje stane imaju svoje mirotvorce, koji u ratu i sukobu ne vide rješenje. U tom kontekstu znakovito je kako će oboje laureata pozvati svoje premijere na dodjelu u Oslo 10. prosinca.
Odlukom o uručivanju nagrade Malalali Yousafzai i Kailashu Satyarthu u fokus međunarodne pažnje stavljena su rodna pitanja. Sukladno tome, možemo zaključiti kako djelovanje ovogodišnjih dobitnika Nobelove nagrade za mir predstavlja najbolji odgovor na pitanje zašto je feminizam potreban.
Iako smo svjedoci brojnih kriza koje predstavljaju opasnost prelaska u globalni sukob, ovogodišnji dobitnici Nobelove nagrade za mir pokazuju da ipak ima nade za budućnost, da humanitarne intervencije i preventivni ratovi ne predstavljaju pravi put prema rješavanju kriza, te kako osamljeni glas ima itekakvu moć.
