Objavljeno

Avangardu savremene književnosti pokreću spisateljice

Margaret Atwood i Bernardine Evaristo na dodjeli Man Booker nagrade u Londonu REUTERS/Simon Dawson

Tokom prethodnih sedam dana dodijeljene su dvije na globalnom nivou najvidljivije nagrade za književnost, Nobelova i Booker.

Prvo su proglašeni dobitnici Nobelove nagrade – za 2018. Olga Tokarczuk i za 2019. Peter Handke. Odluka da se nagrada dodijeli Handkeu, nakon što je on već više od dvije decenije podržavao srpski nacionalizam, Miloševićev režim i opravdavao ratne zločine, prouzrokovala je mnogobrojne i vrlo opravdane negativne reakcije. Osim što podržava desnicu, on je takođe bio nasilan prema svojoj bivšoj partnerki, a „provocirao“ je javnost napadajući #MeToo pokret, o čemu jako dobro piše prevoditeljica i književnica Alida Bremer.

S druge strane, posebno u kontekstu srpske književne, ali i šire javne scene, dominantno se branila teza kako treba odvojiti djelo i lik pisca. Kao da se djelo samo od sebe piše. I kao da književnost funkcioniše u vakuumu. Ovakve vrste „argumenata“ osim što su licemjerne, jer se ne potežu kada književnost prekrši društvene tabue ili kada ugrozi nacionalne mitove, već samo onda kad treba „odbraniti“ već privilegovane evropske, muške, bijele pisce, može se lako odbaciti kao nelegitimna na barem dva nivoa. Najbolja savremena književna produkcija (tačnije evropska, jer u nju primarno imamo uvid) vrlo je svjesna svoje političke uloge i ne pokušava da kroz načelnu književnu „autonomiju“ progura desničarske ideje, kad već ima toliko mnogo prostora i potrebe za lijevim, feminističkim, antikolonijalnim djelovanjem. Na drugom nivou, ni savremeni književnoteorijski i kritičarski pristupi ne odvajaju djelo od šireg kontektsa, pa ni od političkog djelovanja autora ili autorke koji su djelo napisali. Banalno pojednostavljene teze o „autonomiji“, u krajnjem, najveću štetu čine baš samoj književnosti dopuštajući da ona bude paravan za podršku desnici, štit evropskih tradicionalista koji pošto-poto žele da sačuvaju ugled velikog Pisca.

Podjednako su problematični argumenti prema kojima je ovaj autor svojim književnim umijećem odavno zaslužio nagradu, da bi mu je svakako trebalo dati i da je to neupitno, čak iako se ne slažemo sa njegovim političkim stavovima. Ipak, uzevši u obzir da se nagrada dodjeljuje samo jednom godišnje, mnogo veća šeteta je koristiti je kako bi se podržala kanonizacija još jednog evropskog pisca i poetika iz druge polovine 20. vijeka, nego da se njome skrene pažnja na drugačije, za sadašnji trenutak važnije vanevropske poetike.

Ali ne treba Handke da bude u središtu pažnje. Ono što se zaista dogodilo prethodnih dana nije samo pokazatelj zaokreta evropskih kultura i društava udesno, već ujedno i odgovor sa druge strane, što je još važnije, ženski odgovor. Čak bi se moglo ići tako daleko i tvrditi da je afera s Handkeom jedan od posljednjih trzaja već prevaziđenih načina kako pisanja tako i čitanja, i konkretnih književnih tekstova, ali i uloge književnosti uopšte. Potreba da se brani „tradicija lijepe riječi i apolitične književnosti“, očigledno mora biti provocirana osjećanjem da je ona sve više ugrožena, da gubi nepravedno stečenu moć koju je stekla ućutkivanjem svih onih koji do sada nisu imali pravo da se njihov glas čuje.

Avangardu savremene književnosti pokreću spisateljice. Osim Olge Tokarczuk, koja je tek sada dobila nagradu za 2018. (zbog umiješanosti komiteta za dodjelu nagrade u slučaje seksualnog nasilja), ove godine je i žiri Bookera napravio presedan i prekršio pravila koja važe od devedesetih. Naime, dodijelili su nagradu dvjema autorkama, Bernardine Evaristo za knjigu Girl, Women, Other i Margaret Atwood za The Testaments.

I ovo kršenje pravila nije prošlo bez debata, a najviše se zamjeralo žiriju što nije dao prizanje samo Bernardine Evaristo, koja je ujedno prva crnačka1 dobitnica ove nagrade. Uglavnom, žiriju se zamjera da je potpao pod pritisak hajpa i da The Testaments nije toliko dobro napisana knjiga koliko je zanimljiva kao nastavak Sluškinjine priče. Na jednom nivou ovaj argument jeste opravdan, i dobro je da je moguće voditi i ove vrste diskusija.

Ipak, u širem kontekstu, čini se kako je opravdano i drugo tumačenje, prema kojem dijeljenje nagrade ne znači nužno oduzimanje (osim polovine nagradnog fonda) Evaristo, već solidarnost između dvije autorke različitih generacija i identiteta.

Između ove dvije knjige i stvaralaštva Olge Tokarczuk, posebno njene najobimnije knjige Knjige Jakovljeve, može se uspostaviti jedna važna paralela. Naime, iako pišu u različitim poetikama, one ipak grade tekstove tako da uključuju različite pripovjedačice, stvarajući time svojevrsne ženske polifonije.

Takođe, sve tri autorke su vrlo politički angažovane i bore se protiv nacionalizma, ekološke neosviješćenosti, rasizma, ejdžizma, ejblaizma i mizoginije, i kroz svoje tekstove i kroz javno djelovanje.

Na kraju, kada se podvuče crta, književne nagrade jesu institucija sa mnogo mana, književnost nije trka na stotinu metara i ima mnogo više dobrih knjiga nego što ima književnih nagrada, ali one mogu da prepoznaju i ohrabre nove književne tendencije. Mogu čak i da se odupru strogim formama, pa umjesto da budu ekskluzivističke postanu prostor solidarnosti i dijeljenja. Ove godine Nobelova nagrada učinila je više štete nego koristi, dok je žiri Man Bookera rizikovao.

U konačnici, imamo čak tri književnice čija su djela dospjela u fokus javnosti (ili, u slučaju Atwood, ostala), i to je nešto što ohrabruje.

1 U nedostatku boljeg koristi se ovaj termin, jer je tek sada jedna žena iz ove društvene grupe dobila ovo priznanje. S druge strane, termin ne-bijela takođe nije politički korektan, ali nije ni faktički tačan u ovom slučaju jer je Arundhati Roj već od ranije dobitnica ove nagrade.


Povezano