Prijelomna politička događanja u susjednoj Sloveniji i uspjesi koalicije Ujedinjena ljevica (Združena levica) na izborima za parlament, EU parlament te na lokalnoj razini govore o sve snažnijem uzletu lijevih političkih grupacija u ovoj državi. Kritika aktualne nedemokratske partitokracije koja je dovela do gotovo beznadnog klasnog raslojavanja svih naroda u regiji, u Sloveniji je uspjela dobiti znatnu podršku birača, iako slovenske političke elite, kao uostalom i one u široj regiji, još uvijek pokušavaju uvjeriti javnost da su metode direktne demokracije utopija.
S dugogodišnjom LGBT aktivisticom i književnicom Natašom Sukič razgovaramo nakon što je, kandidiravši se nedavno na lokalnim izborima u Ljubljani – uspjela postati članicom gradske skupštine. Kako je u samo nekoliko mjeseci od pasivne biračice uspjela stići do ozbiljnog političkog angažmana – pročitajte u intervjuu kojeg s njom vodimo o ovoj i mnogim drugim temama.
Nakon dugogodišnjeg aktivističkog rada odlučili ste se aktivirati u politici, u stranci Iniciativa za demokratični socializem (koalicija Združena levica , op.a). Što je točno bio „okidač“ za taj angažman i kako se s godinama razvijala Vaša želja da se bavite politikom? Spomenuli ste da ste odlučili iz civilnog sektora zakoračiti u politiku nakon što se i sami godinama bili politički pasivni, a na posljednjim izborima kanili ste precrtati sva imena na glasačkom listiću… Kako je došlo do toga da donesete odluku o političkoj aktivaciji?
Neposredno prije parlamentarnih izbora, bila sam potpuno demoralizirana zbog slovenske institucionalne politike, koja još uvijek inzistira na neoliberalnim okvirima i stavlja interese kapitala pred čovjekom. U isto vrijeme nisam vjerovala da na ljevici postoji neka nova politička snaga, koja predstavlja antipod dosadašnjim neoliberalnim politikama etabliranih političkih stranaka i koja se može dovoljno jasno artikulirati i oduprijeti neoliberalnoj ekonomskoj paradigmi.
Gledala sam Luku Meseca na POP TV-u tri dana prije parlamentarnih izbora i shvatila da otvara prava pitanja i nudi prave odgovore. Već ranije sam surađivala sa Inicijativom za demokratični socijalizam, jednom od tri stranaka koalicije Ujedinjena ljevica oko organizacije okruglih stolova na o aktualnoj LGBT tematici u Cafe-u ljubljanskom Kolaž, ali o aktivnom političkom djelovanju nisam razmišljala. Kao predanoj radnici u nevladinom sektoru mi se činilo, da civilno-društveni angažman nije spojiv sa stranačkim političkim djelovanjem. Zbog toga sam imala nekoliko dvojbi.
Kandidatura za gradonačelnicu ipak je politički akt. Za kandidaturu sam se odlučila na temelju dva razloga, koja me, barem tako mislim, čine pristalicom demokratskog socijalizma. Prvi razlog je ta, da sam poslije skoro tridesetak godina civilnog aktivizma došla do spoznaje da se borba za ljudska prava i za pravednije društvo, ako želimo da je uspješna, ne treba zaustaviti na granicama civilnog društva. Potrebno je da je se prenese u politiku, gdje se donose odluke. Drugi razlog proizlazi iz činjenice da osnovni dionik društvenog života nije ni država ni njezino gospodarstvo, nego je to grad. U gradovima, primjerice u Ljubljani, u posljednjih 25 godina zgusnulo se sve što u kapitalizmu nije u redu. Kapitalizam naprosto ne radi za svoje građane, nego radi za kapital. Grad Ljubljana nije se gradio kao cjelina, već je prvenstveno gradio svoj centar. Nije se vodila briga za okolinu, nego je se trovalo smogom i otrovima. Kandidirala sam se da bih pridonijela u borbi za jedno od osnovnih ljudskih prava – za pravo građana i građanki na grad.
Koje političke vještine ste stekli dugogodišnjim angažmanom u osnivanju i pokretanju slovenskog LGBT pokreta? Mogu li vam iskustva u borbi za jednakopravnost žena i LGBT populacije pomoći u politici?
Otkad sam sa Suzanom Tratnik 1987. godine osnovala lezbijsku grupu Škuc – LL bavim se specifičnim problemima LGBT zajednice, razvojem infrastrukture i političkim zahtjevima te zajednice. Već desetljećima radim i na pitanjima svih socijalno ranjivih grupa, surađujem sa socijalnim partnerima, osobito sa sindikatima, bavim se sa diskriminacijom i upravljanjem raznolikošću na tržištu rada, s problemima socijalne isključenosti. Stvari su uvijek povezane i kompleksne. Bavila sam se i s alternativnom kulturom, umjetnošću, bila promotorica teatra u Cankarjevom domu. Kao direktorica Centra za informiranje, sudjelovanje i razvoj nevladinih organizacija bavila sam se i problematikom nevladinog sektora u cjelini, a osobito sa strategijama njegovog razvoja i uspostavljanja mehanizma civilnog dijaloga. Sve su to područja, koja se dotiču i kreiranja politike na evropskoj, nacionalnoj i lokalnoj razini; ukratko, politika me zanima u mnogo širem smislu, ne samo kao borba za jednakost žena i prava LGBT zajednice, zanima me kao spoj različitih faktora i kao kompleksna sfera društvenog i osobnog.
Iskustvo u 27 godina borbe za ljudska prava LGBT manjine vidim, prije svega, kao prednost mog ulaska u politiku. S margine se ponekad može vidjeti dalje i bolje. Imam iskustvo borbe za ljudska prava najviše isključenih društvenih grupa, borbe za prava onih, prema kojima se pokazuje najveći stepen društvene distance. To te ojača, ta borba ti da bitno iskustvo, ustrajnost i osjetljivost za potrebe ‘običnih ljudi’.
Moje zaleđe je drugačije od zaleđa onih, koji dolaze iz svijeta kapitala, i koji vjeruju, da je upravljanje grada jednako upravljanju poduzeća. Grad je osjetljiv socijalni sustav kojeg ispunjaju različiti ljudi. U njemu nisu samo zaposleni, u njemu nije akcent isključivo na odnosu između radnika i poslodavca, grad je konglomerat različitih odnosa, interesa, grupa, javnih politika, kulturnih izraza, ukratko -grad je mnogo više od tvrtke. Iskustva iz nevladinog sektora su velika prednost za one koji inzistiraju bavljenju ljudima. Ako polazimo samo iz logike kapitala, onda stari i novi gradonačelnik Zoran Janković na ovom području ima veliko iskustvo, no ako damo prednost ljudima, iskustvo rada u nevladinim organizacijama je neprocjenjiva. Vrijeme je da postavimo interese ljudi ispred interesa kapitala!
U nedavnom intervjuu za Mladinu izjavili ste da ste godinama smatrali kako angažman u nevladinom sektoru nije spojiv s političkim angažmanom. Zašto ste gajili tu predrasudu, što je ono što ljudsko-pravaške aktiviste najčešće drži izvan oficijelne politike?
Zbog zaraženosti stranaka sa neoliberalnom paradigmom i zbog poteškoća kod ozakonjenja jednakopravnosti i ljudskih prava nisam vjerovala u institucionalnu politiku, tim više, jer nije bilo stvarno prave lijeve stranke, koja bi ponudila drugačije alternative. S druge strane, od politike me možda udaljavala romantična ideja da je borba za ljudska prava u nevladinom sektoru nešto plemenitije, jer tu nema korupcije, oportunizma, isključivog mišljenja, barem ne na način koji zapažamo kod političkih stranaka.
Na koji način hrvatske i regionalne feministice i LGBT aktivisti/ce mogu sudjelovati u politici, postati relevantnim političkim akterima, možda je vrijeme da prestanemo djelovati iz margine svojih ljudsko-pravaških zakutaka? Što je kockica u mozaiku koja nam nedostaje?
Teško pitanje. Sve što znam (to je moje osobno mišljenje) je, da je u redu, ako se tvoj LGBT aktivizam podudara sa cjelokupnim političkim nazorom stranke u koju ulaziš. Dobro je, da se identificiraš s politikom stranke ako već ulaziš u to. Ja se nikada ne bih pridružila ni jednoj političkoj stranci isključivo zbog rješavanja pitanja jednakopravnosti LGBT zajednice i obrnuto – nikada se ne bih pridružila stranci, koja ne bi imala u programu i najviše standarde ljudskih prava. Možda da još jednom naglasim – borba za ljudska prava i za pravednije društvo, ako želimo, da je uspješna, ne treba se zaustaviti na granicama civilnog društva, treba je prenijeti u politiku.
Unatoč ponovnoj pobjedi Zorana Jankovića na lokalnim izborima u Ljubljani, solidni izborni rezultati donijeli su vam funkciju članice gradske skupštine Ljubljane. Što to konkretno znači za Vašu stranku, birače, ali i LGBT zajednicu?
U Ujedinjenoj ljevici postigli smo tri mandata i to je zaista fenomenalan uspjeh ako imate u vidu da moja stranka, Inicijativa za demokratski socijalizam, koja je jedna od tri stranaka koalicije, postoji tek pola godine, a ovo su bili već treći izbori (poslije europskih i parlamentarnih izbora). Dobili smo 7% glasova što je stvarno mnogo i to nam daje energiju za rad u budućnosti. Što se mene tiče, još nisam sasvim svjesna velike promene u mom životu. Sve se odigralo tako brzo. Krajem osmog mjeseca dobila sam poziv od IDS za ovu kandidaturu, a sada sam već članica gradskog vijeća. Svjesna sam da će sve ovo bitno promijeniti moj život i veselim se novih izazovima. To ne znači da ću prestati pomagati mojoj lezbijskoj grupi i LGBT pokretu. Borbu za ljudska prava LGBT populacije ću nastaviti na oba fronta. U politici se taj front proširuje i na mnoga druga pitanja.
Prigovarate Zoranu Jankoviću gradnju velikog broja mostova, urbanističko šminkanje lica samog centra Ljubljane, dok su udaljenije četvrti i njihovi stanovnici stavljeni u zapećak. Što su, po Vama, najveće pogreške učinjene prethodnih godina u Ljubljani u mandatu Zorana Jankovića?
To, da se grad nije u cjelini nije razvijao jednakom mjerom. Previše se orijentiralo na izgled centra grada i premalo na sve gradske četvrti, a pogotovo na periferiju grada. Oko 10% grada još dan danas nema kanalizaciju, a ponegdje ni vodu. Financirano je previše megalomanskih projekata koji su kombinacija javno-privatnih partnerstva i koji su svi više-manje propali. Tako imamo napola izgrađeni ‘super stadion’ Stožice, arhitektonski biser koji je više prazan nego pun, a dio koji je još uvijek nefunkcionalan propada. Ova, više od 100 milijuna eura vrijedna investicija, zbog bankrota privatnog partnera sada je na teretu svih građana u Sloveniji zahvaljujući dokapitalizaciji loših kredita banaka. Ljubljanom se, ukratko, nije upravljalo demokratski i u suradnji s građanima, stručnjacima i političkim oponentima u gradskom vijeću, i financije nisu bile stvarno transparentne. To su najveće pogreške upravljanja Zorana Jankovića Ljubljanom, pritom valja podsjetiti i na njegov stil upravljanja gradom unutar svoje „gradske familije“ i njegovo stalno svođenje upravljanja sustavom grada na sustav vođenja tvrtke.
No, treba biti iskren pa reći da nije sve što je napravio loše. Ljubljana je u centru sad stvarno lijepa, puno je napravio i za kulturu i za ljudska prava. Ali umjesto tako velikih ulaganja novaca u lijepu formu grada trebalo je učiniti više za siromašne i nezaposlene, te dati više autonomije gradskim četvrtima što u praksi znači dati ljudima šansu da participiraju idejama oko projekata koji proizlaze iz stvarnih potreba građana.
Kakvu Ljubljanu priželjkujete u budućnosti?
Umjesto da se izgradilo toliko mostova, sve u želji da bismo sličili na Veneciju ili Amsterdam, bilo bi dobro više uložiti u ‘socijalne stanove’, pa bismo tako više nalikovali Kopenhagenu. Zato mi predlažemo participativni proračun, kao što ga ima Porto Alegre i još 1500 svjetskih gradova, u kojemu bi ljudi sami odlučivali kako potrošiti 20% budžeta za gradske investicije. Tražimo da se predstavnicima građana omogući kooperativno upravljanje u javnim poduzećima u vlasništvu MOL-a, ali zahtijevamo i socijalne programe – od povećanja fonda socijalnih stanova do pomoći gladnima i siromašnima koje je uništio kapitalizam i nemaju ništa, ni hrane ni struje ni vode, neki ni krova nad glavom, ništa.
Mislite li da biračko tijelo u Ljubljani, ali i u široj regiji pokazuje svjesnost u ostvarivost ovakvog sustava upravljanja javnim dobrima?
Dajemo sve od sebe, da ljude osvijestimo i motiviramo, da se aktiviraju i participiraju u upravljanju gradom. Na terenu za sada imamo dobar odaziv.
Koliko često putujete u gradove i zemlje bivše Jugoslavije, što je ono što tamo zamjećujete?
Prilično često. U Rijeku, Zagreb, Beograd. U Srbiji trenutno radimo na europskom projektu o nediskriminaciji i upravljanju raznolikošću na tržištu rada. Čekamo da prođemo kroz drugo fazu prijave sličnog projekta za Makedoniju, tako da ću konačno vidjeti i Skopje, kojeg još u životu nisam posjetila. Što zamjećujem? Svoju vlastitu nostalgiju za nekadašnjom Jugoslavijom i velike ekonomske poteškoće koje su nas sve zahvatile. I stvarno lijepe gradove. Gorak mi je susret s problemima koje u borbi za LGBT prava imaju u Srbiji, no raduje me bolja situacija u Hrvatskoj. Kada sam u zemljama bivše države zamjećujem još uvijek i izvrsnu glazbu, literaturu, filmove. Uvijek, još od vremena EKV, sam se divila jugoslavenskoj rock glazbi i kulturnoj produkciji uopće.
Dugo godina bavite se pisanjem umjetničke proze i dj-iranjem. Koliko će Vaš spisateljski rad i glazbeni hobi trpjeti zbog političkog angažmana?
U legendarnom Klubu K4 bila sam 12 godina resident dj, sada ponekad puštam glazbu u lezbijskom klubu Monokel u autonomnoj alternativnoj zoni Grad Metelkova, ponekad sama ili u dj kolektivu koji se zove Lezklektika (elektro i techno rock, alter-pop, elektronika). Glazba je moja ljubav i to ostaje tako usprkos mojem novim političkim životom. Za mene je muzika spoj sa novim generacijama, novim trendovima i novim kulturnim politikama. A druga velika ljubav je literatura. Upravo pišem svoju petu knjigu. I toga se ne bih nikad odrekla. To je moj unutrašnji život, ono što najviše volim.