Objavljeno

Seksualnost djece na meti neokonzervativizma

Kako je nedavno izvijestio The Guardian, 14-godišnji britanski dječak uveden je u policijsku bazu seksualnih prijestupnika nakon što je djevojčici iz svog razreda u poruci poslao vlastitu lascivnu fotografiju, koju je potom ona pokazivala drugim učenicima. Stvar je uskoro došla i do profesora koji je slučaj prijavio policiji.

Zločin za koji ga se tereti, iznenađujuće, nije seksualno uznemiravanje, već „kreiranje i distribucija seksualno lascivnih fotografija djece“ – bez obzira što je fotografija njegova. Iako dječak nije priveden i optužen, rečeno mu je da će u bazi seksualnih prijestupnika ostati deset godina; jedna od posljedica ove drakonske mjere je ta da je oznaka ‘seksualnog prijestupnika’ dostupna na uvid svim budućim poslodavcima. Međutim, da je dječak bio punoljetan – s obzirom na to da je njegovu fotografiju distribuirala druga osoba – po britanskom bi zakonu bio zaštićen kao žrtva „osvetničke pornografije“. Ne radi se tu samo o gorkoj ironiji, nego – i to je meritum ovog teksta – o nadirućem globalnom neopuritanizmu koji ne preže niti od toga da djecu kriminalizira jer ne može prihvatiti činjenicu da su i ona seksualna bića.

Zločin ovog dječaka intrinzičan je njegovoj ljudskosti: kažnjen je zbog svoje seksualnosti kao takve.

Zapadnjački legalistički neokonzervativizam, pogotovo onaj anglosaksonski, na taj način pretvara djecu u počinitelje vlastite kriminalizirane seksualnosti – drugim riječima, u autopedofile.

Dok su na Zapadu djeca direktne žrtve moralne histerije, politika negiranja dječje seksualnosti na istoku Europe u sprezi je s politikom potiskivanja nenormativne seksualnosti, a organska veza tih dviju politika najvidljivija je upravo u regijama gdje homofobija još ima najveću političku moć.

Obiteljaške inicijative poput slovačkog Saveza za Obitelj, kao i hrvatskog U ime obitelji, svoj pokušaj obespravljivanja seksualnih manjina u zadnjoj instanci uvijek formuliraju u okvirima „zaštite djece“. Krajnja sinteza tih politika je stoga, logično, ostvarena upravo u Rusiji – europskom bastionu homofobije. Podsjetimo samo čitateljstvo na puno ime ruskog zakona iz 2013. godine, koji de facto i de jure zabranjuje LGBT aktivizam, a seksualnim manjinama ukida čitav niz građanskih prava, „Zakon o LGBT propagandi – u svrhu zaštite djece od informacija kojima se zagovara negiranje tradicionalnih obiteljskih vrijednosti.“

Zaštita djece?

Ovdje je potrebno reproducirati liniju argumentacije zakona, počevši s jednim naočigled naivnim pitanjem: Od čega se to točno djeca štite? Kako je obrazloženo u tekstu zakona, od „sadržaja koji promovira homoseksualnost“. Zašto djeci treba zaštita od homoseksualnosti? S obzirom na kontekst globalne emancipacije i rastuće vidljivosti homoseksualaca, jasno je da su oni postali idealni kandidat za otjelovljenje seksualne dekadencije i korupcije.

U prilog tome idu amandmani kojima se u srodne zakone o zaštiti djece od pornografskog sadržaja tj. „sadržaja koji kod djece mogu izazvati strah, horor ili paniku“ ubacila i „homoseksualna propaganda“. S obzirom na to da zakone ne pišu djeca već odrasli, i da se argumentacija zakona oslanja na čistu ideologiju a ne (niti provizorno) na dječju psihologiju, može biti riječ samo o „strahu, hororu ili panici“ ideologa seksualnog konzervativizma. A na koga su ideolozi svalili vlastitu, toliko žuđenu nevinost od svog tog „straha , horrora ili panike“? Na fantazmatsku figuru nevinog djeteta, pod stalnom opsadom neumoljive seksualne ugroze.*

U takvoj patološkoj psihičkoj drami, homoseksualci i djeca prinuđeni su igrati komplementarne uloge hiperseksualiziranog progonitelja i deseksualizirane žrtve, potpuno lišene psihofizičke trodimenzionalnosti.

Obremenjena „izgubljenom“ nevinošću odraslih, djeca su poput postamenta koji se ni ne percipira od blještavila dragulja koji je na njemu izložen. „Čistoća je vrijedan dragulj i vlasnik dragocjenog kamena nikad ne bi ni sanjao izložiti svoje blago u prisutnosti kradljivaca“, upozorava nas sv. Ivan Bosco, a njegov seksualno-sigurnosni savjet reinterpretirao je i Vladimir Putin, poručivši homoseksualcima da se „ne trebaju brinuti – dokle god puste djecu na miru.“

Takav svjetonazor djecu tretira kao zavjetrinu podno koje treperi njegov vlastiti skriveni plamičak – posljednji izvor svjetla pred kojim ustupa strašna tmina i vlaga pohote koja neumoljivo prožima sve pred sobom. Nije ni čudo što ga moralisti čuvaju tako škrto.

Djeca kao meta neokonzervativne seksualne politike

Dok se u Rusiji „homoseksualnost“ i „pedofilija“ tretiraju kao sinonimi, u ideološki bipolarnim državama poput Hrvatske efekt te maliciozne ekvivalencije polako jenjava, zbog čega je bio potreban retorički zaokret:

Pederi sad više nisu latentni pedofili koji će zlostavljati vašu djecu, ali već sama izloženost djece homoseksualnosti – pogotovo u vidu LGBT roditeljstva – uzrokuje duboke i neizlječive traume.

Toj voodoo-pedagogiji konzervativnih inicijativa poput U ime obitelji pravo naličje daje njihova vojska sljedbenika za koje sama ideja LGBT roditelja – sudeći po njihovim on-line komentarima – instinktivno izaziva fantazmu ekshibicionističkog snošaja dvojice muškarca pred djetetom. Iako umivena legalističkim i pseudopedagoškim diskursom, udruga U ime obitelji bori se za očuvanje istog ideološko-konceptualnog odnosa poput onog u Rusiji: a) homoseksualnosti kao reprezentacije seksualne devijacije, dekadencije i razvrata; b) djece kao aseksualnih, agenitalnih bića, u prirodnoj, ali osjetljivoj heteroseksualnoj homeostazi.

Dekonstrukcija homofobije teoretski se i aktivistički već odavno iscrpila, ali malo tko pokazuje interes za primarnu metu neokonzervativne seksualne politike – djecu. Iako samo oni u patološkom odnosu sa vlastitom spolnošću mogu tako agilno osporavati činjenicu da su djeca seksualna bića, njihova strategija je upalila: danas sam termin „dječja seksualnost“ zvuči poput ljigavog oksimorona s pedofilskim primjesama koji baca sjenku sumnje na svakoga tko ga izusti. Na tu moralnu ucjenu niti jedna progresivna i slobodoumna osoba ne smije pristati.

Štoviše: potrebno je potpuno raskrinkati pokvarenu i licemjernu zloupotrebu djece u borbi protiv seksualnih manjina – i to prvenstveno radi djece same.

Nazvati stvari pravim imenom

Što prolazi kroz um i tijelo mladog bića čiji se seksualno-emotivni poriv za istim spolom nazivaju „bolesnim“ i „neprirodnim“? Kako mutira nagon mladića za masturbacijom kada taj čin doživljava „moralno neurednim“? Što se dešava s dostojanstvom djevojke čiji je poriv za seksualnom intimom odrezan tupom oštricom starozavjetnog naloga da mora ostati „netaknuta“? U sva tri slučaja i nebrojeno mnogo drugih, dešava se seksualna patologija. Dresiranje djece na stid od vlastitog tijela, na doživljaj seksualnog užitka kao prljavog organskog delikta, frapantno je naivna strategija od koje se u djece eventualno može razviti fetišistička privlačnost spram „stidnog i prljavog“ – s refleksivnom krivnjom te strahom i agresijom koji iz nje izviru.

Prvi korak svake kritike ideologije nazvati je stvar pravim imenom: atak na ljudsku seksualnost s ciljem izazivanja psihičke boli čin je seksualnog zlostavljanja.

Ciljano izazivanje psihosomatske seksualne disfunkcije u mladih – od autohomofobije do impotencije i drugih poteškoća – posebno je pokvaren oblik seksualnog nasilja. Svatko ima pravo u svoje ime zagovarati što god želi, ali tu slobodu ne mogu imati osobe u institucionalnoj poziciji moći nad djecom: prvenstveno profesori i učitelji, a pogotovo vjeroučitelji koji djeci pričaju laži o genitalijama, seksu i žudnji kako bi u njih usadili sram, strah i bol.

Samostilizacija katoličke crkve i njihovih partnera – obiteljaških civilnih incijativa – u zaštitnike djece, a seksualnih manjina u njihovu ugrozu, jedna je od najciničnijih zamjena teza u povijesti zapadne civilizacije. Svaka vijest o pojedinačnom slučaju zlostavljanja djece izaziva u javnosti mnogo pravedničkog gnjeva, ali koliko bijedno djeluju ti raštrkani i izolirani pedofili u odnosu na sveobuhvatno financiran, zaštićen i organiziran lanac silovatelja djece iskovan pod svemoćnim patronatom Rimokatoličke crkve.

Da je obiteljašima stalo do djece, počistili bi prvo ispred vlastitog prljavog praga i angažirali se na sustavnoj reformi institucije koja je pedofilima pružala neviđenu financijsku i političku zaštitu, kako odbijanjem suradnje s civilnim vlastima tako i zločinačkom praksom transportiranjem pedofilskih svećenika iz župe u župu. Da je obiteljašima stalo do djece održali bi bdijenje ispred bivšeg katoličkog „doma za posrnule žene i nepriznatu djecu“ u okrugu Galway u Irskoj, gdje su prošle godine pronađeni posmrtni ostaci 800 djece preminule od nebrige, pothranjenosti i manjka zdravstvene zaštite, koja su se desetljećima raspadali u septičkoj jami podno doma. Da je obiteljašima stalo do djece, preuzeli bi odgovornost za posljedice svog homofobnog agitpropa: trajnu izbjegličku krizu LGBT maloljetnika, šutiranih s kućnog praga poput kužnih i neželjenih pseta.

U konačnici, da je obiteljašima zaista stalo do djece, ne bi se borili protiv „državnog uplitanja u obiteljske poslove“ već bi koristili sve instrumente države da djeca dobiju više prava unutar same obiteljske strukture, s obzirom na to da čak trećinu seksualnih zlostavljača djece čine članovi njihovih obitelji.

Ali uzalud činjenice, u obiteljsku omertu naprosto se ne dira.

Nigdje, dakle, djeca nisu seksualno toliko ugrožena kao u tajnosti obiteljskog doma i župnog ureda. Umjesto da upravo tamo preusmjere svoju kritiku, religiozno-konzervativne civilne inicijative na istoku Europe čine sve što mogu na zagovaračkom, obrazovnom i legislativnom planu kako bi zadržali apsolutnu koncentraciju moći nad djecom upravo u ove dvije instance.** Međutim, varamo se ako mislimo da su na njihovom udaru samo transrodna i homoseksualna djeca, djeca istospolnih i samohranih roditelja, djeca začeta umjetnom oplodnjom. Prve žrtve izopačenog seksualnog morala djeca su homofobnih, mizoginih, i agresivnih roditelja– roditelja koji pedagoški i politički legitimitet za svoje „odgojne metode“ nalaze upravo u gore navedenim udrugama.

Odgovornost u slobodi

Dječja seksualnost danas je razapeta o trulu dihotomiju. S jedne im se strane nudi stihijska permisivnost otjelovljena u suvremenoj pornografiji, krajnje mizoginoj i bešćutnoj. Masovna pornografija savršeno je komplementarna katoličkom nauku o odnosu spolova, kao „pedagoško pomagalo“ koje u praksi pokazuje kako treba tretirati ženu: kao pasivnu kurvu. S druge strane seksualne močvare, pak, odzvanjaju bolećive propovijedi oboljelih umova (i udova) koji u seksu vide samo „strah, horor ili paniku“. Zar netko doista misli da likovi poput don Damira Stojića – čovjeka koji je na pitanje o tome je li ikada masturbirao, postavljeno mu u jednoj TV emisiji, počeo zamuckivati i blijedo se preznojavati – mogu vašu djecu išta naučiti o seksu? Tj. – išta zdravo?

Umjesto da ih se uči kako da u seksu budu odgovorni u svojoj slobodi, religija uči djecu kako da budu neodgovorni u neslobodi.

Neslobodi – jer su pod nesvjesnom kontrolom straha, krivnje i gađenja; neodgovornosti – jer ih se uči dvoličnosti: svatko ima pravo na svoje prljave male tajne, dokle god održava javnu moralnu fasadu. A iza fasade – prašuma moralne truleži: razvod je kardinalni, neoprostivi prijestup, ali s počiniteljima obiteljskog nasilja ophodi se ležerno, u komforu ispovjedaonice – po jedna bijedna zdravomarija za svaki hematom i slomljenu kost.

I djeca su građani

Iz dihotomije pornografija/religija djecu možemo izvući samo ako im osiguramo prostor slobode, i to u vidu njihovih građanskih prava. Jer djeca nisu samo djeca, i nisu samo nečija djeca, nego su i građani. Bez obzira na to radi li se o pravu na informaciju, na obrazovanje ili na zdravstvenu zaštitu, za njihova prava može i mora garantirati država. Što se događa kada država nonšalantno prepusti roditeljima građanska prava djeteta zorno je pokazao slučaj dječaka iz Omišlja koji je umro u mukama od ne-Hodgkinovog limfoma jer su mu roditelji – arogantni u svom praznovjerju – uskratili kemoterapiju, stavljajući vlastito mišljenje iznad onog medicinske struke. Upravo ovaj anti-institucionalni sentiment danas predstavlja najveću opasnost za djecu, bez obzira na to je li on new-age ili kršćanskog predznaka. Opskurantizam je opskurantizam: u očima države trebalo bi biti potpuno svejedno tretira li on kemoterapiju kao „otrov“ ili homoseksualnost kao „grijeh“. Shodno tome, djeci se mora osigurati zaštita psihologa, kao i onkologa – bez obzira na to izostaje li blagoslov roditelja.

Borba protiv mizoginije i homofobije, protiv zlostavljanja djece, njihovog psihičkog ranjavanja, protiv prešutne kulture seksualnog nasilja – kako onog brutalnog i direktnog poput silovanja, tako i kamufliranog, poput bolnih seksualnih kompleksa koji se usađuju kroz vjeronauk – jedna je borba, a ona se mora realizirati u sveobuhvatnoj, institucionalnoj i tabuima neustrašenoj seksualnoj politici.

Njezin primarni zadatak u Hrvatskoj je zaustaviti eksploataciju djece u svetom ratu protiv seksualnih manjina, čije konce povlači rigidni konzervativizam i kršćanski seksualni moral. Jer su za tu osovinu zla djeca tek puka organska platforma za lančanu reprodukciju njenih vlastitih seksualnih patologija, iz generacije u generaciju, u otužnu vječnost.

____________________________________________

* Koncept „nevinosti“ – a pri tome mislim na drevnu mizoginu sklopku kulturoloških, vrijednosnih i estetskih kategorija koje su ženski subjektivitet izbrisale, a njeno tijelo žigosale označiteljem seksualnom valute (s dvije vrijednosti: 0 i 1) – odavno je izgubio osnovu u seksualno netaknutom ženskom tijelu, kao i u samoj fizikalnosti spolnog čina.

** Uzmimo u obzir ovaj recentni primjer obiteljaškog zalaganja za obespravljivanje djece: napad udruge U ime obitelji na nedavno usvojeno Izvješće o osnaživanju djevojčica obrazovanjem u EU, zato što promiče dvije nedopustive blasfemije: ravnopravnost spolova i LGBT prava. U histeričnom priopćenju naslovljenom “Europski parlament roditeljima oduzeo pravo na odgoj vlastite djece” spomenuta udruga izvodi tipičan ideološki spin pretvaranja moralnih pitanja u pitanja (međunarodnog) legalizma. Benevolentnu preporuku da se školarce upozna s time pederi postoje na ovom svijetu i da žena nije ništa manje žena bez kuhače u rukama, predstavlja se kao napad na državni suverenitet u kreiranju obiteljske politike, te kršenje načela supsidijarnosti. Jasno je da je pozivanje na supsidijarnost samo privremeno oportuna strategija koja uzima u obzir da su institucije Unije trenutačno liberalnije nastrojene od njenih istočnoevropskih država članica, poput Hrvatske.

Fotografije: Sally Mann

Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.


Povezano