Objavljeno

Čiča-miča, za kapitalističku obitelj gotova je priča!

Ilustracija: VF / Fortepan

Hej, vi! Baš vama se obraćam. Iznevjeravate svoju obitelj. Osobito ako je još nemate. Vi ste vjerojatno slaba karika svoga životnog partnerstva. Ili možda još niste u vezi, a odavno ste trebali biti (možda se ne znate vezati uz drugu osobu ili joj naprosto nemate što ponuditi). Bilo kako bilo, vaši se roditelji zacijelo ne ponose vama. Ne zapravo. A vjerojatno se ni za djeda ne brinete kako bog zapovijeda. U svakom slučaju, niste dovoljno dobar sin, kći ili unuče.

Ako imate djecu, niste im dovoljno dobar roditelj. Možete li im jamčiti sigurnost? Možda ste ih potencijalno traumatizirali ili nehotice zatrovali u nekom navratu? Možda ste već trebali postati roditelj, a niste. Ili čak možda ne želite „vlastitu“ djecu, zbog čega ste na neki način ubojica (zatirete lozu i majku ubijate tugom).

Nadalje, nešto s vama ozbiljno ne valja ako vas majčinstvo ne ispunjava; ako vam je brak razočaranje; ako ste se udaljili od rodbine ili niste zadovoljni životom posvećenim djeci; ako ne podnosite svojtu. U suprotnom, previše ste revni, previše usmjereni na obitelj, što znači da ne pružate primjer uspješne karijere u ovoj surovoj tržišnoj ekonomiji. Treba vas gristi savjest. Ne grize vas savjest? Ako vas ne grize savjest, zbog toga vas treba gristi savjest.

Biti ili nemati

Živite li u nekoj od najrazvijenijih zemalja, gore navedene rečenice čuli ste bezbroj puta, bilo eksplicitno ili ne. To se može nazvati „familizmom“. Možemo to nazvati i ideologijom „obiteljskih vrijednosti“, čiji pobornici uvijek javno osuđuju „rasap obitelji“, iako do takvog rasapa nikad nije došlo, usprkos opadanju stope sklopljenih brakova i propasti fordističkog kućanstva s muškarcem u ulozi hranitelja. (U 2024. godini više ljudi nego ikad ovisno je o obitelji. Mnogima u kasnom kapitalizmu jedina gora opcija od imanja obitelji jest nemanje obitelji!)

Možemo to nazvati i „ljudskom prirodom“, jer je koncept romantičnog para, zamišljen kao biološki urođen, i dalje zlatni standard za svakog poštenog građanina i građanku svijeta – a da ne spominjemo da je to normativni standard usađen u programe socijalne pomoći i porezne politike, koji naglašavaju da je zajednica s romantičnim partnerom ispravan način udruživanja sredstava. Možemo to, na kraju krajeva, nazvati i vladajućim ekonomskim režimom jer je oskudica pokretač cijelog sustava privatizirane skrbi (pod time mislim na „obitelj“).

Nedostatak organizirane skrbi dijabolično je stanje. Zbog toga se grčevito držimo onoga što imamo, a zaboravljamo tražiti ono što zaslužujemo. Konzervativci i nostalgičari, u prvom redu, zdvajaju nad imaginarnim krahom obitelji. A revanšistički narativ o „toj današnjoj mladeži“ – koja ne zasniva obitelji kako bi trebala – prevladava još od doba antike. Današnja, osuvremenjena verzija sučeljava neoliberalnu atomizaciju i obitelj, pri čemu se obitelj prikazuje kao protuotrov za individualizam, bastion otpora svijetu u kojem je sve izloženo silama tržišta.

Međutim, familizam je ustvari individualizam. Prisiljavajući nas da svoje potrebe zadovoljimo putem privatnih kanala (npr. dobivanjem skrbi od rodbine – roditelja, supruga, odrasle djece – ili privatnim nabavljanjem potrepština poput hrane i usluga poput čišćenja kuće), obitelj funkcionira kao antisocijalni stroj. Da se razumijemo: većina ljudi danas smatra, s pravom, da je obitelj sine qua non; pogotovo je neophodna za preživljavanje mnogih marginaliziranih i kriminaliziranih osoba.

No suludo je idealizirati obitelj: ona puca po šavovima. U procesu ispunjavanja svoje ekonomske funkcije, obitelj ubija i oštećuje mnogo queer mladih, žena i djece. (Obitelj je primarni izvor nasilja i seksualnog zlostavljanja tih skupina, što je stanje trajne krize produbljeno činjenicom da mnoge osobe koje trpe zlostavljanje nisu materijalno sposobne pobjeći.) I s čisto ekonomskoga gledišta, obitelj znači suludo mnogo rada i neučinkovito traćenje resursa. Zašto sve to prihvaćamo? Zašto nas familizam koči u djelovanju i težnjama?

Previše od premalo

Začudo, međutim, zapadnjačka popularna kultura vrlo je kritična prema obitelji: sjetimo se samo obiteljskih užasa u novijim televizijskim serijama kao što su npr. Nasljeđe (Succession) ili Kruna (The Crown). Od Rata i mira preko Proslave (Festen) do Simpsona, naša je kultura opsjednuta prikazivanjem razočaranja, trauma, nedostataka, pa čak i nasilja u nuklearnoj obitelji. Pretpostavljam da ta sveprisutna književna i filmska tema služi kao ispušni ventil koji nas sprječava da zamislimo da bi se život mogao reproducirati i graditi na bitno drugačiji način. To izbacivanje frustracija vezanih uz obitelj služi naturaliziranju obitelji.

Denaturalizacija obitelji također može biti zadatak umjetnika. Osoba iz budućnosti, Latif Timbers, u razgovoru iz 2069. godine u romanu Everything for Everyone: An Oral History of the New York Commune, 2052–2072 (Sve za svakoga: Usmena predaja Njujorške komune, 2052.–2072.), autorice M. E. O’Brien i Eman Abdelhadi ovako sažimaju „nekadašnju“ situaciju s početka 21. stoljeća:

Što više čitam o tome kako su ljudi prije živjeli, to bolje shvaćam da je obitelj bila određena samo krvnom vezom i s njom je valjalo živjeti. Svatko je imao onoliko koliko ima njegov rod. Bilo je, znači, ovako: Ako tvoja rodbina ima hrane, imaš i ti. Ako ima lijepu kuću s grijanjem, imaš i ti. Ako nema, jebiga. Možeš se slikat. … A ljudi su imali samo dvoje roditelja, od kojih se očekivalo da se pobrinu za sve! Skroz neučinkovito! Mislim, zašto se nisu kolektivno brinuli za djecu? Nema smisla, jebote!!

Ta fiktivna etnografija budućnosti objavljena je 2022. u koautorstvu dviju američkih aktivistkinja i feminističkih sociologinja (O’Brien živi u New Yorku, Abdelhadi u Chicagu). U toj „usmenoj predaji“ buduće revolucije one se pojavljuju kao starije verzije sebe i intervjuiraju ispitanike_ce. Ta svjedočanstva ekologa, hakerica, sindikalista, obrazovnih djelatnica, njegovatelja i adolescenatica, koji su proživjeli početak kraja kapitalizma, dojmljiva su upravo zbog naglašavanja dugotrajnosti traume. O’Brien je povrh toga objavila još niz tekstova na temu kolektivizacije skrbi – uključujući knjigu Family Abolition: Capitalism and the Communizing of Care (2023), koja je izvrstan dodatak mojoj, znatno kraćoj, knjizi Abolish the Family: A Manifesto for Care and Liberation (2022).

Za one koji promišljaju ili pišu spekulativne tekstove o aboliranju obitelji, poput Abdelhadi, O’Brien i mene – uključujući Kathi Weeks, Madeline Lane-McKinley, Jules Joanne Gleeson i Tiffany Lethabo King – jedna od definicija kapitalističke obitelji mogla bi jednostavno glasiti: sredstvo kojim se odgovornost za stvaranje života privatizira u klasnom društvu. Nadalje, njezini ključni sastojci dolaze u formi para, uz dodatak određenog, biogenetski orijentiranog pojma srodstva.

 Najvažnije, obitelj funkcionira kao ideološki mikrokozmos nacije-države, prepun svih za nacionalizam tipičnih oblika seksualnog, rasnog i klasnog nasilja ili discipline. A u današnje vrijeme, reprodukcija radništva, cis-rodnosti, privatnog vlasništva te bjelačke kulture u velikoj mjeri počiva na obitelji. No možda je i najizraženije jedinstveno svojstvo obitelji njezino inzistiranje na tome da odgovornost za zdravlje, krov nad glavom, hranu, odjeću, odgoj djece te primarnu emocionalnu pomoć leži na pojedincima. Stoga, ukratko možemo reći: previše se traži od premalo ljudi.

Umjesto da ograničavamo svoju ambiciju na puko ublažavanje posljedica i održavanje temeljnog obrasca obiteljske ekonomije, što kad bismo počeli, iznova, od starog, ženskog liberacionističkog poimanja iz 1960-ih da majke zaslužuju više od obitelji, da djeca zaslužuju više od obitelji, da svi ljudi zaslužuju više? Nije ni nužno ni neminovno da naši roditelji provedu život lomeći se od posla radi nas. Taj nenaplativi dug, kao što znamo, svima nam barem povremeno stvara gorčinu. Zbog te žrtve svojih skrbnika osjećamo krivnju kad se zapitamo jesmo li možda ipak zaslužili više u pogledu skrbi. Osjećamo krivnju jer ne želimo sve ostale ljude podrediti članovima svoje obitelji. Ili krivnju zbog nedvojbeno antisocijalne činjenice da upravo to činimo.

Taj tip kaskadne krivnje – krivnje zbog krivnje – onemogućuje u srži našu sposobnost da sanjamo o drugim načinima međusobnih odnosa, drugim načinima življenja i drugim načinima organiziranja krova nad glavom, proizvodnje hrane, slobodnog vremena, pranja rublja i obrazovanja. Veže nas uz familizam – uz poznato. A najnevjerojatnije je što taj antiutopizam često proizlazi iz suosjećanja! Često je riječ o empatičnoj reakciji na neostvarene želje naših bližnjih za boljim životom. Ali upravo ta naša ljubav prema članovima obitelji paradoksalno postaje uzrokom zbog kojeg nismo sposobni prepoznati da obitelj šteti baš njima. Umjesto toga, možemo vježbati ulogu „samrtnih doula“ i olakšati smrt obitelji priznajući si da je obitelj kao takva nemoguć zahtjev.

Ljubav kao talac krivnje

Mi koji zagovaramo aboliciju obitelji temeljimo svoju osnovnu tvrdnju (da je obitelj nemoguća) na povijesnim primjerima. Primjerice, kad je feudalizam počeo ustupati mjesto tržišnoj ekonomiji, nastanak kućanice dogodio se u kontekstu lova na vještice, seljačkih ratova i života iza ograda. To „kućaništvo“ omogućilo je preobrazbu sfere doma u minijaturnog podizvođača/dobavljača države.

Svako privatno kućanstvo dobilo je zadatak proizvoditi ljude (radnike) radi zadovoljenja potreba novih protoindustrijskih gradova. Zakonodavstvo prozvano „Zakonima za sirotinju“ u tu je svrhu omogućilo stvaranje zatvorenog skupa prirodnih i odnosnih zajedničkih dobara o kojima su mnogi ovisili i resursa na kojima su se zajednice kolektivno održavale. Prema tim zakonima, „krvni rod“ postao je odgovoran za otplatu dugova i skrb za skitnice, osobe s invaliditetom, maloljetnike, starce te neurodivergentne osobe. Obitelj je zajednička dobra zamijenila ugovorom o skrbi.

U romanu Everything for Everyone, Latif u intervjuu (koji daje budućoj verziji suautorice Abdelhadi) kaže da u New Yorku 2069. godine, nakon dva desetljeća masovnog antikapitalističkog ustanka, ljubav više nije „talac novca, hrane, krova nad glavom ni obrazovanja“. Latif postavlja protupitanje kako su ljudi iz prijašnjih razdoblja uopće mogli tolerirati obitelj. Njegovo zaprepaštenje time „kako smo stoljećima živjeli“ sugerira da se norme vezane uz srodstvo mogu brzo promijeniti kad postoji materijalna transformacija infrastrukturnog konteksta u kojem ljudi žive: opskrbe hranom, zdravstvene skrbi, zajamčenog krova nad glavom, i tako dalje. On također izražava sumnju da je premisa krvni rod na prvom mjestu samo bezopasna proklamacija bez žrtava.

Autorica knjige Family Values (2019), povjesničarka Melinda Cooper, smatra da nije slučajnost što je individualistička etika nastala kao ključna komponenta ideje „obiteljskih vrijednosti“. Familizam je u mnogočemu pokret koji je omogućio da osobni ili „privatni život“ i privatno napredovanje postanu moralno prihvatljiv buržujski prioritet. Stoga, kao što Abdelhadi i O’Brien ističu, na pitanje „Kako riješiti nedostatak skrbi?“ ne možemo odgovoriti bez da se pozabavimo time kako stati na kraj kapitalističkom društvu. Njihova književna vizija pokazuje da možemo – čak i bez svih odgovora na šire pitanje – poduzeti nešto da suzbijemo zazor koji mnogi osjećaju pred dvjestogodišnjom anarhističkom ili socijalističkom kritikom ustrojstva obitelji.

Utopijski mislioci kao što su Charles Fourier, Karl Marx, Friedrich Engels, Aleksandra Kolontaj i Shulamith Firestone, jednako kao afroameričke, antimperijalističke feministkinje iz 70-ih godina, već više od dva stoljeća ističu mogućnost „dokidanja obitelji“. Sada, nakon što su nam karantene tijekom pandemije Covida-19 pokazale da je obitelj neodrživa pod pritiskom, posvuda opet vlada zanimanje za nekapitalističke načine organiziranja skrbi. Usuđujem se čak reći da je ljubav prema vlastitoj obitelji odlična odskočna daska za početak rada na dokidanju obitelji.

Smatram da ćemo upravo razmišljajući o ljudima koji su sada dio naše obitelji – npr. pitajući se što im treba i kako te potrebe zadovoljiti – zajednički domisliti kako privesti priču o kapitalističkoj obitelji sretnom kraju. Sadašnja mantra „obitelj na prvom mjestu“ automatski zahtijeva da stavimo sebe (to jest, uski krug samodostatnih skrbnika, nasljednika te na imovinu svedenih uzdržavanih osoba) iznad šireg kolektiva.

Naučimo bolje voljeti jedni druge osnivanjem revolucionarnog pokreta, a pritom preobrazimo skrb u zajedničku stvar. Tik iza obzora, nama nadohvat, lebdi logika srodstva koje više ne guši oskudica i nije „talac“ krivnje.


Tekst je izvorno objavljen na portalu rekto:verso, a nastao je u suradnji sa Studium Generale Gent.

Više o autorici: https://lasophielle.org/

Preveo s engleskog: Mišo Grundler

Tekst je nastao u sklopu projekta Come Together koji sufinancira Europska unija iz programa Kreativna Europa. Stavovi izraženi u tekstu ne odražavaju nužno stavove Europske unije ili Europske izvršne agencije za obrazovanje i kulturu.

Povezano