Objavljeno

Clelia Mosher – Pionirka istraživanja ženske seksualnosti

Desetljećima prije Alfreda Kinseyja, Clelia Mosher, profesorica na Sveučilištu Stanford, liječnica, higijeničarka i zastupnica ženskog zdravlja ušla je u svijet seksualnosti. Istraživanje provedeno na ženama rođenima prije 1870. dalo je uvid u najintimnije misli viktorijanskih žena i to ne samo njihovih seksualnih navika i apetita, već i njihovih razmišljanja o  izvanbračnim vezama, djeci i kontracepciji.

Clelia Duel Mosher rođena je 1863. u Albanyju. Njezinu naklonost prema znanosti poticao je njezin otac, doktor Cornelius Mosher, koji ju je često vodio na vizite i usadio joj ljubav prema botanici i književnosti. Ipak, nije mogao podnijeti činjenicu da njegova kćer pohađa fakultet, stoga, kako bi je odgovorio od te ideje, pokreće za nju biznis prodaje cvijeća. No Clelia je čvrsto odlučila držati se svog puta; čim je uštedjela, odlazi na školovanje.

Njezina studentska karijera započela je u 25. godini na koledžu Wellesley, a ostatak školovanja provela je na Sveučilištima u Wisconsinu i Stanfordu. Njezin najpoznatiji rad, posthumno objavljen, bilo je upravo istraživanje o seksualnosti žena započeto 1892., i to kao projekt za kolegij Bračni odnosi na Sveučilištu u Winconsinu.

Projekt je prerastao u istraživanje kojim se bavila kroz cijelu karijeru. Iako tada ono nije imalo puno utjecaja i nosilo je oznaku kontroverze zbog prostodušnosti sudionica i njihovih većinom pozitivnih pogleda na seksualnost, danas je važno zbog toga što predstavlja jedino poznato istraživanje o stvarnim seksualnim navikama žena u 19. stoljeću.

Od ispitanica, 34 njih je polazilo fakultet. Tridesetak ih je bilo zaposleno prije braka, većinom kao učiteljice. Jedva više od polovice obrazovanih žena tvrdilo je da nisu znale ništa o seksu prije braka, dok su neke znanja stekle iz knjiga i razgovora s starijim ženama ili pak “promatranjem životinja na farmi”. No, koliko god da su inicijalno bile zaklonjene, ove žene su uživale u seksu. Od njih 45, 35 je priznalo da imaju seksualne potrebe, 34 da su doživjele orgazam, 24 da je osjećaj za užitak oba spola bio povod za odnos, te se oko tri četvrtine žena u seksualne odnose upuštalo barem jednom tjedno.

Mosher diplomu iz psihologije dobiva 1893., a magistrira 1894., te u tom periodu radi kao asistentica na odjelu higijene, podučavajući studentice o zdravlju, fiziologiji i tjelovježbi.

Zahvaljujući dostupnosti ženskih ispitanica, ubrzo je shvatila što je njezin cilj: dokazati da žene nisu inferiorne muškarcima. Teza njenog magistarskog rada pobila je rašireno vjerovanje o inferiornosti žena zbog nemogućnosti konstantnog disanja (utvrdivši da žene dišu iz dijafragme kao i muškarci, a ne iz prsa, kako se tada vjerovalo) dokazom o uzročniku otežanog disanja: korzetu.

Sljedeće istraživanje Clelia je provela o menstruaciji na uzorku od 2000 žena, nadajući se da će pobiti ideju o  “menstrualnom oslabljivanju” žena (smatralo se da su bolesne i da je bolje da budu neaktivne u tom periodu). Mosher je osmislila vježbe disanja, čime je postala prva američka doktorica koja je predložila tjelovježbu za reduciranje menstrualnih grčeva.

Svojim istraživanjima ulazila je u sfere u koje bi teško mogao neki muškarac, jednostavno iz razloga što žene to ne bi dopuštale.

U vrijeme kada je Mosher dobila svoju diplomu iz medicine, u SAD-u je postojalo oko 7000 doktorica i kirurginja, no i dalje su doživljavale diskriminaciju. Saznavši da muški kolege nisu sretni što će dobiti posao asistentice ginekološkog kirurga, ona odbija ponudu i otvara privatnu praksu. Ipak, Cleliji je na prvom mjestu bila intelektualna sloboda i dostupnost subjekata za istraživanje, stoga se 1910. vraća se na Stanford nakon što joj je ponuđeno mjesto  asistentice medicinskog savjetnika za žene na katedri osobne higijene.

Mosher je opisivana kao “intelektualna samotnjakinja”. Nije se učlanjivala u grupe ni povezivala s drugim akademkinjama. Na kampusu se isticala svojim tipičnim  ‘muškobanjastim odijelom’. Ujedno je često žestoko kritizirala modu, smatrajući da bi vrijeme koje djevojke utroše na šivanje moderne odjeće trebale posvetiti učenju.

Nikad se nije udavala i imala je nekoliko bliskih veza, a živjela je s majkom na kampusu. U dnevnik je 1919. zapisala:

“Postupno otkrivam zašto sam usamljena. Jedino što me interesira su stvari za koje treba koristiti mozak. Žene koje upoznajem nisu toliko zainteresirane, a i ne upoznajem mnogo muškaraca, stoga postoji intelektualna usamljenost koja može biti opasna za um.”

Priča Clelie Mosher pomalo je ironična: bila je zagrižena feministkinja koja se držala podalje od sestrinstva, žena koja je rigorozno istraživala seksualnost i brak, a ne može se reći sa sigurnošću se da je ijedno od toga iskusila; bila je pionirka u svijetu znanstvenika i čeznula za priznanjem koje nije dobila.

Cijeli život se borila sa svojim intelektom i činjenicom da je žena u svijetu muškaraca znanstvenika, zato se potajno nadala promjeni i ostvarenju mogućnosti koje će ženama biti na raspolaganju jednom kad seks postane “manje tajan” i spol manji bremen. Godine 1923. zapisala je:

“Rođene u svijetu neograničenih prilika, žene budućih generacija pokazati će koji su pravi kapaciteti žena. Imati će fizičku, ekonomsku, rasnu i građansku slobodu. Što li će učiniti s njom?”

Clelia bi bez ikakve sumnje znala kako to iskoristiti.


Povezano