Tamno crvene modrice s naglašenim otiscima zubi na prsima i trbuhu; krvave rupice i linije na ramenima i bokovima gdje su se nokti utisnuli u meso ili igle probile kožu; na bedrima raznobojni tragovi od dlanova i štapova, duguljasti, okrugli, u različitim fazama cijeljenja, bojama i veličinama, i sitne točkice popucalih žilica rasute preko svega. „Nikad nisam bio ljepši”, rekao sam M. kroz suze, dirnut i očaran, izložen i raščupan, samo u bijelim boksericama, dok smo u velikom ogledalu promatrali što je učinila s mojim tijelom.
Moj odnos s BDSM-om počeo se graditi preko dugih i pažljivih pisama s M., curom s kojom sam se kroz njih tek upoznavao. Prvo odmjereno, kroz pisanje o pop-kulturnim prikazima BDSM-a u filmovima kao što su Babygirl, Love Lies Bleeding i Duke of Burgundy, a onda otvorenije, kroz dijeljenje fantazija i vlastitog iskustva, kojeg je ona, za razliku od mene, imala puno. Zahvalan na izravnosti i samopouzdanju dominantog topa, sramežljivo i ekstatično pristao sam na to da zajednički napišemo scenu prema točkama na kojima nam se kinkovi preklapaju, a možda i odigramo, ako se ikad nađemo u istom gradu.
Tako smo se postavili u vrlo krhku ravnotežu – vrlo smo lako od sebe mogli napraviti budale, jer osobi čiji glas nismo nikad čuli ili čije tijelo nikad nismo vidjeli postepeno sve eksplicitnije pišemo o suludim, bolnim, kanibalističkim ili ponižavajućim stvarima koje nas napaljuju i koje si želimo raditi. Većinu njih dotad nisam uopće osvijestio, kamoli nekome rekao, pa nisam nikako mogao znati bi li mi bile hot da mi se zaista događaju, mogu li ja uopće podnijeti bol koju bi mi netko drugi nanosio i želim li ja to samo sad dok sam daleko, na sigurnom, dok rizik nije stvaran?
„Čudno je, gotovo neprirodno, prvi put čuti eksplicitno i detaljno pregovaranje o željama i granicama nakon što smo u parkićima, Močvarama i L Wordu naučil⁞e da se seks događa spontano, sam od sebe”, M. je prije nekoliko godina napisala. Ja sam se složio naknadno, dok smo si iscrpno objašnjavali što nam treba prije igre, za vrijeme i nakon nje da bismo se osjećali sigurno, dok smo si pisali kako signalizirati da nešto nije u redu i kako to riješiti, kako se nosimo s trigerima ili potencijalnim greškama koje su neizbježne i, moj najveći strah, što ako usred scene shvatim da ja to – ne mogu. Pišući tako iskreno, flertujući kroz pregovore i pristanak, kupio sam svoju kartu za Berlin.
No prije nego što prijeđemo na scenu, potreban nam je disklejmer: čak ni uz najvještije i najotvorenije pregovore, nemamo pojma što će se zapravo dogoditi i kako ćemo se osjećati, čak ni ako su sve naše granice i sigurne riječi ispoštovane, čak i uz besprijekoran aftercare, pa čak ni ako sve svoje fantazije ostvarimo točno kako smo se dogovorili, a kamoli ako se ne držimo dogovora! O tome piše kvir psihoanalitičarka Avgi Saketopoulou u svojoj knjizi Sexuality Beyond Consent: Risk, Race, Traumatophilia, razlikujući dvije vrste pristanka – afirmativni (engl. affirmative consent) i granični (engl. limit consent), koji je blizak konceptu dogovorenog nepristanka.
U javnom diskurzu, osobito nakon #MeToo pokreta, puno se govori o važnosti prve varijante – afirmativnog pristanka – prema kojoj se ništa ne podrazumijeva, sve se eksplicitno ispregovara i više puta ispita, u kojoj samo da bez pritiska znači da. Saketopoulou pak tvrdi da su ti razgovori i pregovori, iako nužni, zapravo do određene razine naivni. Oni pretpostavljaju da je moguće posve poznavati i sebe i drugoga, potpuno svjesno i racionalno ulaziti u odnos – osobito kad je riječ o BDSM-u – govoriti o svojim željama, predvidjeti što stvarno želimo ili ne želimo. Ako samo uspijemo dovoljno jasno komunicirati i obostrano poštujemo dogovor, iskustvo će biti obostrano zadovoljavajuće. No upravo zbog toga što sebe nikad zaista ne znamo, afirmativni pristanak ima veliko konceptualno ograničenje pa, prema Saketopoulou, ne može zapravo potpuno postojati. Bez obzira na to – paradoksalno – moguće ga je prekršiti.
Fokusirajući se, kao i ja, samo na primjere u kojima su detaljni pregovori odrađeni i ispoštovani, Saketopoulou daje prednost konceptu graničnog pristanka za koji je ključna činjenica da smo sami sebi uvijek nespoznatljivi. Radi se o nečemu što nam može i ne mora predstavljati problem u svakodnevici: znamo otprilike koga volimo ili ne volimo, što rado jedemo, pijemo, čitamo, gledamo, kakva su nam ponašanja smiješna, frustrirajuća, neprihvatljiva, na kraju krajeva, više-manje znamo kako želimo ili ne želimo živjeti. No u rizičnim situacijama poput BDSM-a, u kojima (skroz) napustimo kontrolu, možemo doći u doticaj sa svojim ili tuđim nepoznatim dijelovima, reakcijama i ponašanjima, a to je teren koji može biti vrlo opasan za naš tjelesni ili emocionalni integritet, teren na kojem je naglasak na nestabilnosti pojmova više-manje i otprilike, a ne na iluziji stabilnog znam.
Možemo se susresti s potpuno neočekivanim osjećajima koji su toliko veliki da ih ne možemo procesuirati, s nečime stravičnim ili sramotnim u sebi ili drugome, s nepoznatim trigerima, možemo se potpuno raspasti, a – zašto ne? – možemo biti i traumatizirani. Saketopoulou navodi primjere iz svoje psihoanalitičke prakse u kojima šokirani i zbunjeni klijenti_ce kažu – o detaljno i etično ispregovaranom seksu, BDSM-u, čak i o terapiji – da, pristali smo, ali nismo pristali na to da bude tako nepodnošljivo, na dobar ili loš način.
Te nas rubne situacije zapravo vode do velikog osjećaja preplavljenosti. Ali zašto bismo htjeli biti toliko preplavljeni da se osjećamo kao da smo na granici psihoze, u stvarno opasnoj situaciji u kojoj se rizik ne može eliminirati? Zašto bismo htjeli biti prestravljeni, zgađeni sobom ili drugima, potpuno neregulirani, izvan razuma? Odgovori su vjerojatno individualni, ali možda blisko povezani s pojmovima kao što su sublimno, zazorno, transcendentalno, magično, estetsko, da ne kažem – jouissance. Moj je odgovor malo jednostavniji: u toj je preplavljenosti za mene najveći užitak; u toj neizdrživosti, prekomjernosti i nepodnošljivosti ja nemam kontrolu. Moje je tijelo istovremeno potpuno moje i potpuno tuđe.
Vratimo se u scenu. Kad smo se M. i ja napokon prvi put vidjeli, nije prošlo ni pola sata, a ja sam klečao na podu pred njom dok mi je prstima prvo nježno prelazila po koži, pregledavajući mišiće, kosti, žile, njušeći me životinjski, a zatim malo manje nježno, štipajući me i zavrćući mi kožu među svojim prstima. Nisam imao vremena misliti oh, ne, ovo se događa, jer sam se, čim mi je šapnula da sam dobar dečko, rastopio i prirodno pretvorio u najsubmisivnijeg bottoma, poslušnog, pristojnog, prisutnog, koji čeka naredbu, lopticu, lanac, tiho podnosi bol i kaže hvala i molim te, još.
No sljedeće čega se sjećam jest da ležim na krevetu na leđima u apsolutnom šoku kad me M. ugrizla za trbuh i bilo je nepodnošljivo i nije prestajalo i samo je postajalo jače i bio sam užasnut razinom boli i mislio da mi je pregrizla kožu i da su joj se zubi spojili ispod nje i da ima komad mene u ustima i da me zaista jede i da ću ozbiljno morati u bolnicu i---- A kad je digla pogled, još me držeći u zubima, primio sam je za glavu objema rukama i preneraženo rekao da nije normalna (pristojnost, gdje je? morao sam još puno učiti), stvarno u to vjerujući, kao da joj nisam pisao i o tome i o raznim verzijama kanibalizma, kao da je ja nisam molio da mi to radi. M. mi je u nekom pismu spominjala koliko je napaljuje pomisao da me dovede do razine na kojoj je toliko puno da zaboravim da smo se ovo dogovorili, ali tad nisam mogao ni do kakvih informacija koje sam pospremio u mozak – samo sam je grlio, iscrpljen i izvan sebe, želeći još.
„Je li previše na dobar ili na loš način?” M. me zna pitati dok se igramo, jer u takvim je stanjima teško pročitati govor tijela. Da ne izgleda kao da i ne ne izgleda kao ne kad odigravamo neku svoju ekstremnu fantaziju i bude zapanjujuće dobro, toliko da ne znam imenovati osjećaje jer ih prvi put susrećem, ne znam što se sa mnom događa i nisam znao da se to može osjećati. Često me uhvati manija histeričnog smijanja kad ne mogu ni disati, ni pričati, ni misliti od količine boli, ali ne želim da prestane. Ne mogu regulirati svoje reakcije, pa mi M., kao prava sadistkinja, poigravajući se mnome, mirno kaže: „Smiješno ti je? Onda te valjda ne boli dovoljno.” To što ne mogu izgovoriti „nije mi smiješno” bez smijanja, ne ide mi u prilog. Kiša udaraca se pojača, zubi se još dublje ukopaju u meso ili mi M. preokrene igle pod kožom, a ja istodobno želim da prestane i nastavi, da bude toliko previše – na dobar način – da prijeđem imaginarnu granicu u svojoj glavi koja predstavlja točku raspada.
Ne završavaju scene uvijek potpunim raspadom, a ne bi ni trebale. Teško je to dopustiti, prepustiti kontrolu do te mjere da ne mogu spriječiti vlastiti kolaps i da ne znam hoću li se kasnije sastaviti i kako, ali znam da me uvijek, uz nezaustavljive suze, preplavi osjećaj ganuća, ljubavi i bliskosti, slobode i zahvalnosti što zbog M. mogu i smijem biti najneobuzdanija i najanimalnija verzija sebe, i ona to može i želi podnijeti.
Osim s nespoznatljivim u sebi, uvijek je izazovno doći u doticaj s nespoznatljivim u drugome. Osjećam to dok promatram kako moje tijelo krvari zbog rezova nožem, zbog igala naglo izvučenih ispod kože ili uboda preko kojih M. vakuumskom pumpom u obliku srca izvlači krv u količini za koju ne mogu znati je li normalna. Osjećam to i kad mi pije krv i pogleda me krvavih usta, zubi, lica – i to nije kako sam zamišljao, nije filmski namješteno, nego neuredno, divljački, obilno, krv teče i suši se na njezinoj koži i ona je ne želi obrisati i nju i njezine želje iznenada vidim kao sulude i opasne, strah me da je ne poznajem, kome sam se to predao?, i to me plaši, zgraža i – zadivljuje.
Čar i jest u tom istovremenom privlačenju i odbijanju: moje biološki motivirano gađenje jer moja krv nije tamo gdje bi trebala biti i strah od onoga što u M. ne razumijem supostoje s osjećajima nježnosti, romantike, intimnosti; s ganutošću zbog toga što mi daje da je vidim takvu – u najosobnijoj ludosti i želji koju nije uvijek baš lako priznati. Počašćen sam i zahvalan što mi daje pristup u svoje demonsko i što na neko vrijeme skida masku normalnosti, utažuje svoju žeđ mojom krvlju i dopušta mi da je stvarno vidim, da je volim takvu, umrijet ću noćas od ljepote! Moje tijelo čini je takvom, a mene sve to skupa čini ludim, pa bih joj u tom folie à deux, da me zatraži, bez razmišljanja dao da popije sve.
Bez obzira na vlastito gađenje, i ja sam, uz M., spoznao da imam kapaciteta za konzumaciju, da i ja osjećam neizdrživu želju da joj budem pod kožom, ne zato što želim da je boli, nego zato što moram biti ispod, moram sve zgrabiti prstima i zubima i tražiti oprost ako joj to ikad napravim. U našim pregovorima postoji sekcija neizdrživo, što nas vraća na razgovor o graničnom pristanku. Mi možda jesmo ispregovarali tko je tu submisivan, tko dominantan, tko top, tko bottom, tko sadistkinja, tko mazohist – uz stotine detalja o onome što nas napaljuje, o granicama koje se nikad ne prelaze i o onima koje se nekad mogu prijeći, o alatima i riječima koje se mogu koristiti nikad, uvijek ili samo nekad, o tome što ćemo kad nešto pođe po zlu. No pristali smo i na to da ćemo (pokušati) razumjeti i dopustiti ako se neka granica namjerno prijeđe, ako se sigurna riječ posluša mrvicu prekasno, ako kažem dosta, a ona još jednom zagrize najjače što može ili, još gore, ako submisivni bottom grize bez dozvole (kazna, koja?).
Naša dinamika često funkcionira tako da samo M. zna što ćemo raditi, ali ja mogu birati što ne želim. Kad M. dajem ovlasti da privremeno preuzme moje tijelo, pristajem i na dobre i na loše posljedice, uzimam u obzir mogućnost da će učiniti nešto što je previše na loš način, nešto što ne želim, nešto što bi me moglo traumatizirati – i taj mi je rizik prihvatljiv, on za mene nije nasilje. Moj poklon M. jest dopuštenje da s mojim tijelom bude sebična i iskoristi me, da ne razmišlja o mojim željama, samo o svojim. Vjerovati joj, na nultoj razini, znači osloniti se na ispregovarano, ali ekstatične eksplozije nastaju kad se predajem u potpunosti, prihvaćam neizvjesnost i nepredvidivost i njezine i vlastite žudnje. U takvoj je konstelaciji neizbježno da ćemo jedno drugom postati čudovišni, pitanje je samo možemo li to podnijeti ili, možda još važnije, diže li nam se na to kurac.
