Objavljeno

Rodni aspekt postgadafijeve ere – ubojstvo Salwe Bugaighis  

Krajem lipnja, tijekom održavanja parlamentarnih izbora, u libijskom gradu Benghaziju ubijena je odvjetnica, aktivistica za ljudska prava te zaštiti znak borbe za rodnu jednakost u postgadafijevoj Libiji, Salwa Bugaighis.

Nakon što je na Facebook profilu pozvala Libijce da izađu na izbore, skupina naoružanih militantna upala je u njezin dom i ubila ju.

Ovo nije prvi put da se Salwa Bugaighis našla na meti libijskih militanata. Zbog opetovanih je prijetnji bila prisiljena s obitelji pobjeći u Jordan, a tijekom ove godine zabilježen je i pokušaj otmice njezinog sina Waela. Njezin je suprug također bio žrtva otmice, a zatim je, uslijed niza nerazjašnjenih okolnosti, umro u policijskoj postaji.

Zelena revolucija

Prosvjedi započeti krajem 2010. godine u Tunisu, nazvani Arapsko proljeće, nakon Alžira i Egipta su u veljači 2011. godine zahvatili i Libiju, odnosno zelenu revoluciju pukovnika Muammera al-Gaddafija. Na taj je način prekinuta politika islamskog socijalizma i panarapskog nacionalizma.

Gadafijevim svrgnućem najavljen je proces demokratizacije društva, parlamentarni izbor, mir, stabilizacija te potpuni preobražaj društvenog i socijalnog statusa žena.

Ipak, novinski su natpisi donosili niz članaka vezanih uz submisivan statusžena, ponajprije u pukovnikovoj osobnoj službi, The Amazonican Guard, elitnom ženskom vojnom odredu koji je postao sinonim, odnosno vizualni identitet Gadafijeve vladavine.

Članice Gaddafijeve elitne vojne postrojbe

Valja napomenuti da su žene u libijskom zakonodavnom okviru bile prilično zastupljene, dok je rodnu politiku provodila pukovnikova kći Aisha. Došavši na vlast, Gadafi je proklamirao socijalizam, rodnu jednakost, arabizam te antiimperijalizam.

Ovakva je politika bila u potpunoj kontradiktornosti s ostalim arapskim zemljama, u kojima se status žena definirao isključivo u religijskim okvirima islama.

Iako su žene činile dio svakodnevnog političkog diskursa te uživale većinu političkih prava, prema Open Democracyu, u Gadafijevoj je Libiji vladala diskrepancija između javne i privatne sfere.

Naime, u privatnoj je sferi još uvijek vladao plemenski mentalitet prema kojemu je žena mogla biti okrivljena za povredu obiteljske časti u slučaju ne pokoravanja muškim članovima obitelji. Iako je ova praksa zahvaljujući sekularizaciji svedena na minimum, ponovno je počela jačati 1990-ih da bi danas, nakon NATO-ve intervencije, doživjela još jači uspon.

Žene na margini nove političke agende

Jedna od vodećih kritičara/ki statusa žena tijekom i nakon Zelene revolucije, bila je upravo Salwa Bugaighis. 2011. ona se pridružuje NTC-u (National Transitional Council), ali zbog neslaganja s novim libijskim vođama poput Mahmouda Jibrila i Abdurrahima el-Keibaom, nakon samo nekoliko mjeseci napušta organizaciju. Prema njezinom mišljenju, navedeni dvojac nije bio dosljedan svojim revolucionarnim ciljevima.

Status žena je, naime, nakon dolaska na vlast svrstan na margine nove političke agende. Nova je vlast većinom bila podložna utjecaju Washingtona, Dohe te Pariza, kojima je politika gospodarenja nad osvojenim naftnim bušotinama predstavljala apsolutni primat u odnosu na rodna pitanja.

Štoviše, ne da se situacija za žene nije promijenila, nego je, gledano u kontekstu dominirajuće nesigurnosti, postala još opasnija. Sredinom kolovoza prošle godine je, primjerice, oteta aktivistica Majduleena Aabeida,  a bivša je ministrica zdravstva, Fatima Hamroush, svega godinu dana nakon obavljanja dužnosti, predala ostavku.

Kvote i parlamentarni izbori 

Analizirajući status žena u postgadafijevoj eri, Jamie Dettmer navodi kako postoje dvije stvarnosti za Libijke. Jedna je život običnih žena koje i dalje žive u izrazito patrijarhalnom okviru, a drugu čine obrazovane žene te pripadnice više društvene klase koje se polako u uključuju u društvou okviru nevladinih organizacija.

Glavni cilj Salwe Bugaighis predstavljalo je donošenje novog liberalnog ustava u kojemu će biti zagarantirana prava žena, odnosno koji će im omogućiti sudjelovanje u svim strukturama vlasti.

Salwa je zajedno s ostalim aktivistima i aktivisticama pokušavala izboriti definiranu kvotu žena u Parlamentu (General National Congress), međutim, parlament je u siječnju 2012. godine odbacio kaluzulu od 10% kvota za žene u tom tijelu.

Prvi manifestni pokušaj ostvarivanja ravnopravnosti bio je tijekom parlamentarnih izbora, 2012. godine. Iako su se na izborima kandidirale i žene, libijsku sliku odnosa prema ženama u društvu demonstrirali su vandali koji su demolirali plakate na kojima su bile kandidatkinje, dok su plakati s kandidatima ostajali netaknuti.

Unatoč tomu, žene su osigurale ukupno 33 od 200 mjesta u Parlamentu što, s obzirom na okolnosti, predstavlja izniman uspjeh.

Salwa Bugaighis 

Borba protiv patrijarhata

Bitno je naglasiti kako velika podijeljenost vlada i među ženskim pokretom. Žene u okviru zelene revolucionarne garde su početkom 2012. godine izdale proglas kojim se uključuju u borbu protiv NTC-a, na strani progadafijevih snaga. Skupina koja djeluje u sklopu brigade Alzaf al Akhdar također je izdala proglas u kojem, između ostalog, navodi da će se “boriti i puzati sve dok Libija ne postane slobodna, zajedno sa sestrama otpora i časti”. Potonje samo upotpunjuje sliku konfuznog stanja u kojemu se Libija danas nalazi.

S jedne strane, dojučerašnji osloboditelji s međunarodnom potporom postaju militantni islamisti, glavni izvoznici nesigurnosti u regiji, dok se s druge strane pojavljuju vojne formacije koje se pozivaju na temelje Gadafijeve politike. Među potonjima se javljaju i odredi sastavljeni isključivo od žena koji nastoje vratiti zelenu vlast.

U takvom stanju, unatoč izborima, koji više predstavljaju teatar aspurda nego manifestaciju demokracije, Libijke pokazuju sve veću odlučnost u borbi protiv patrijarhata i podređujućeg statusa u društvu.

Dokaz tomu je i pogreb Salwe Bugaighis, na kojem su žene pokazala svoju odlučnost. Naime, prema tradiciji muškarci na pogreb dolaze prvi dan, a žene dan poslije. Međutim, žene su zajedno s muškarcima na pogreb došle prvi dan, proglašavajući na taj način nastavak Salwine borbe protiv tabua i podređivanja diskriminacijskoj politici.


Povezano