Osiromašene žene starije dobi najugroženija su skupina u hrvatskom, no i u mnogim europskim i svjetskim društvima.
O tome da se glas umirovljenika i starijih osoba u javnosti čuje, te da se aktivno zagovaraju njihova prava i potrebe, već se desetljećima u nas brine Sindikat umirovljenika Hrvatske. Njihova predsjednica Jasna A. Petrović, neumorna je sindikalistica i borkinja za prava umirovljenika i starijih osoba. Povodom 8. marta s njom razgovaramo o važnim temama vezanima za žene i muškarce starije dobi: statusu i egzistenciji žena umirovljenica, postojećem mirovinskom sustavu, medijskoj reprezentaciji starijih osoba, sindikalnoj borbi za život i dostojanstvo umirovljenica i umirovljenika, te brojnim drugim temama koje određuju socijalni i ekonomski položaj ove skupine u društvu.
Kada govorimo o razlikama u muškim i ženskim mirovinama
(pension gap), Hrvatska se nalazi na desetom mjestu među zemljama Europske unije. Europski prosjek je 37,2%, dok je hrvatski 22,7%. Ukratko – ženska mirovinska kuna iznosi 77,3 lipe. Kada se osvrnete na posljednjih 20 godina socijalnih i mirovinskih politika, koji su sve uzroci doveli doveli ovog nesrazmjera?
Rodni jaz u mirovinama zrcali akumulaciju svih rodnih nejednakosti s kojima se žene suočavaju tijekom cijelog života, tako da je gap u mirovini zapravo jedina prava mjera cjeloživotne diskriminacije žena u hrvatskom društvu. Taj jaz je prije dvije godine prema podacima Eurostata iznosio 22,7 posto, a prije tri godine 25 posto. Znači li to da polako idemo na bolje te da se rodni jaz smanjuje? Fiktivno da jer što je više mirovina blizu linije siromaštva, to je niži rodni jaz u mirovinama, a Hrvatska je upravo takav slučaj. No, u stvarnosti mirovina dolazi kao kazna, kao konačna presuda na siromaštvo.
Trenutno je čak 53 posto mirovina ispod 2.321 kn, koliko za ovu godinu iznosi linija siromaštva. Više od 98% mirovina nalazi se ispod iznosa prosječne plaće, a udjel prosječne mirovine prema Zakonu o mirovinskom osiguranju u prosječnoj neto plaći iznosi samo 38,4 posto! Najniže od svih zemalja u okruženju! Time je Hrvatska među zemljama s najsiromašnijim staricama i starcima u Europskoj uniji, čak 32,7 posto osoba starijih od 65 godina je 2017. godine bilo izloženo riziku od siromaštva i socijalne isključenosti. Sabijanje umirovljenika oko najniže mirovine, čiju većinu korisnika čine žene, stvara prividni utisak kako u Hrvatskoj stvari po žene idu na bolje. No, to nije točno, jer u posljednjih dvadesetak godina dominantan sustav društvenih vrijednosti nije razvijao demografske, socijalne i mirovinske te ine politike koje bi pogodovale ženama.
Kaka je situacija u Europskoj uniji glede rodnog jaza u mirovinama, ako je je Hrvatska na desetom mjestu?
Prosječni rodni jaz u mirovinama za sve zemlje Europske unije iznosi (za 2017.) 37,2 posto. Još 2009., od kada postoje podaci za mjerenje mirovinskog rodnog jaza, iznosio je 40 posto. No, u nekim zemljama je i iznad 40 posto i danas, i to u Cipru (48,7%), Nizozemskoj, Malti, Luksemburgu, Njemačkoj i Austriji. Istodobno su najniže razlike, ispod 20 posto, u Estoniji (1,8%), Danskoj, Slovačkoj, Češkoj, Mađarskoj, Litvi, Sloveniji i Letoniji. Ovi su podaci bitni jer pokazuju kako je u bivšim socijalističkim zemljama, zbog različitih društvenih vrijednosti te visoke stope zaposlenosti, bio vrlo nizak rodni jaz u mirovinama, dok je u zemljama neoliberalnog kapitalizma bez utvrđene socijalne države rodni jaz eskalirao do gotovo polovice vrijednosti ženske mirovine u odnosu na mušku. No, nisu temeljnim razlogom samo neoliberalne društvene vrijednosti, već na prvom mjestu prekarni oblici rada i niska pokrivenost ženske populacije od 65+ godina mirovinama.
I sami kažete kako postojeći mirovinski sustav ne pogoduje ženama. Kolika je, doista, šansa da se uspije ispregovarati sustav zajamčene minimalne mirovine koji bi pogodovao ženama s isprekidanim radnim vremenom i zaposlenima na određeno vrijeme? Ako se nastavi s dosadašnjim trendovima u mirovinskim sustavu, što očekuje nove generacije žena?
Posve je jasno kako svaki model mirovinskog sustava ne pogoduje ženama. Prije svega, bio bi to sustav koji je women-friendly je onaj koji se zasniva na jednom temeljnom mirovinskom javnom stupu, koji jedini ima elemente solidarnosti i redistributivnosti. To nije slučaj kod trostupačnih mirovinskih modela, osobito ne kod obveznog drugog mirovinskog stupa, koji pogoduje samo zaposlenima s visokim plaćama. Hrvatska je trebala posljednjom reformom transformirati drugi mirovinski stup iz obveznog u dobrovoljni, jer bi time učinila značajan iskorak ka jačanju javnih financija, pa time i zaustavljanju epidemije siromaštva starijih osoba.
Takve su reforme provele gotovo sve zemlje koje su uvele model drugog stupa kakvog mi sada imamo (Mađarska, Slovačka, Poljska, Bugarska, Rumunjska; nisu ga niti uvele Češka i Slovenija) i bilježe bolji ekonomski i socijalni napredak od Hrvatske. Treba naglasiti da u drugom stupu nema solidarnosti poput minimalne mirovine, te da je krajnje nepovoljan za žene s isprekidanim karijerama i zaposlenima u prekarnom radu, a to je kod nas masovni i naglo rastući udjel zaposlenih na određeno vrijeme. Nadalje, Hrvatska za sada ima model najniže mirovine zasnovane na načelu doprinosa, pa tako jedna najniža godina radnog staža iznosi samo 63,88 kune, odnosno tek tri lipe po satu minulog rada. Tako najniža mirovina za 15 godina radnog staža, što je minimalni uvjet za stjecanje prava na mirovinu, iznosi samo 958 kuna, što je apsurd kojem je teško vjerovati. K tome je riječ o iznosu za tzv. punu mirovinu, a ne za prijevremenu, jer se onda taj iznos umanjuje.
Sindikat umirovljenika zahtijeva uvođenje zajamčene minimalne mirovine koja bi trebala iznositi 45% minimalne bruto plaće (1.665 kuna) za 15 godina radnog staža, a na to bi se dodavalo po jednu AVM (aktualna vrijednost mirovine, od 1. srpnja 2019. – 65,60 kuna) za svaku daljnju godinu radnog staža. Time bi se podigao donji prag mirovinskih primanja, upravo onaj kvintal u kojem su većina žene. Žena s potrebnom dobi za starosnu mirovinu, te 35 godina radnog staža, imala mirovinu od najmanje 2.977 kuna, i to neovisno odlazi li u prijevremenu ili starosnu mirovinu. Na žalost, takav model za sada ne prihvaćaju svi oni političari koji misle da se može preživjeti bez kopanja po kontejnerima i sakupljanja plastičnih boca po kantama za smeće.
Mali pomak u sprječavanju siromaštva, osobito ženskog, je ipak učinjen posljednjom mirovinskom reformom, i to prvo, jer je povećana vrijednost AVM za izračun najniže mirovine za 3,13 posto; drugo, jer je omogućeno da svi koji to žele i kojima je to povoljnije pri trenutku umirovljenja odaberu i povratak u samo prvi javni stup (što je osobito važno za radnike s najnižim plaćama), te, treće, što je ugrađen oblik kompenzacije za roditeljstvo, pa tako će svaka žena prigodom umirovljenja od 1.1. o.g. za svako rođeno dijete dobiti po šest dodatnih mjeseci radnog staža priznatog za mirovinu.
Što sa ženama koje rade na određeno ili sa skraćenim radnim vremenom, a još nisu umirovljenice? Kakva njih budućnost očekuje, ako ne dođe do pozitivnih promjena?
Već je vidljivo da novije umirovljenice iz mješovitog prvog i drugog stupa, osobito one koje su radile dio radnog vijeka na određeno, imale niža primanja, bile udane te imaju više djece, imaju mirovine koje su izuzeto niske i već su platile račun za liberalizaciju i prekarijat u zemlji. Zabilježeno je da u Hrvatskoj najbrže raste broj zaposlenih na određeno vrijeme, čak 25 posto svih zaposlenih, dok je među novozaposlenima riječ o gotovo 95 posto žena koje rade na određeno vrijeme. Imamo dva puta više „nesigurnih“ radnika od prosjeka Europske unije. Njihove su plaće u pravilu i do 30 posto niže od plaća zaposlenih na neodređeno vrijeme. Kakve su njihove šanse za preživljavanje u starosti? Minimalne, jer će morati nastaviti raditi na crno ili legalno kako ne bi izgubile krov nad glavom. To se može prevenirati i nije problem u financijama i održivosti, jer u tome je Hrvatska još uvijek solidarna, npr. ukidanjem drugog obveznog stupa u cijelosti, te prijelazom na dobrovoljne ili profesionalne mirovine, te osobito uvođenjem transparentnosti u području mirovina prema posebnim propisima koje su sada narasle preko 175.000 umirovljenika, te su prosječno dvostruko veće od mirovina prema ZOMO. Na posebne mirovine se troši oko šest milijardi kuna godišnje odnosno više od 15 posto ukupnog mirovinskog proračuna. Na drugi pak stup se troši za tranzicijske troškove daljnjih šest milijardi godišnje, i to je teret koji tlači javne financije. Moguće su i neke druge mjere, npr. uvođenje različitih oblika kompenzacije neplaćenog rada žena koje sve više preuzimaju teret vaninstitucionalne skrbi za djecu, stare, osobe s invaliditetom. Ima rješenja.
Često kritizirate izjave predsjednice Kolinde Grabar Kitarović, osvrćete se na njen štetni populizam i politikanstvo, svojim aktivnostima i izjavama nebrojeno je puta pokazala kako je neosjetljiva za stvarni život građana i građanki starije dobi.
Osvrnem se na različite istupe političara iz njihovog paralelnog svijeta, iz svijeta na koji gledaju kroz ružičaste naočale i tamna stakla blindiranih automobila. Kad ne bih pokušavala humoristički doživjeti neke od istupa aktualne predsjednice, bila bih još zabrinutija. Nedavno je predsjednica ozbiljnim glasom i gardom i ispruženim prstom prošetala publikom na konferenciji Večernjeg lista u Hotelu Esplanade i pitala misle li da itko može živjeti od 3.000 kuna. Pritom je predložila, tako, iznebuha, da se uvede prosječna plaća od 7.500 kuna. Što tu uopće treba komentirati?
Nedavno ste spomenuli kako predsjednica još ni jednom nije prihvatila poziv umirovljeničkih udruga da ih primi na razgovor o temi siromaštva starijih osoba. Vi ste u Sindikatu umirovljenika povodom 25. obljetnice htjeli razgovarati s njom, no ni tada nije prihvatila dolazak vašeg izaslanstva. Jeste li odustali od pregovora s predsjednicom?
Točno navodite. Nakon četiri godine njezinog predsjednikovanja nismo dobili niti mogućnost izložiti joj umirovljeničko viđenje hrvatske stvarnosti. Zato smo to i spomenuli u jednom tekstu, a također smo joj se i obratili novim kritičkim dopisom i prijedlogom za susret. Prije dvije godine je odgovorio njezin nedavno smijenjeni savjetnik, a ovoga puta nismo dobili nikakav odgovor. Siromaštvo i starije osobe očito nisu na agendi predsjednice u ovom mandatu. No, ipak, da nam bude zabavnije, spomenimo i to da je na Silvestrovo posjetila jedan zagrebački dom umirovljenika i donijela im službenu tortu. Zašto ih je posjetila? Zato da vidi kako se zabavljaju, rekla je.
Stopa rizika od siromaštva prema dobi i spolu u 2016. najviša je u osoba u dobi od 65 ili više godina te iznosi 28.0% . U toj je dobnoj skupini razlika prema spolu najveća te stopa rizika od siromaštva u žena iznosi 30.8%, a u muškaraca 23.8%. Socijalno isključene i siromašne, ove žene nalaze se na samom dnu društvene ljestvice, one vrlo često žive u ruralnim područjima, smanjeno su mobilne. Kojim mjerama pomoći ovoj, čini se – najugroženijoj skupini starijih osoba?
Hrvatska je među rijetkim zemljama u kojima je siromaštvo starijih u konstantnom porastu, i stopa rizika od siromaštva je dosegla 32,7 posto u 2017. Nemam podatke za „žensku stopu“, jer naše statistike kasne i katkad se metodološki ne poklapaju sa europskima. U Hrvatskoj je na djelu feminizacija siromaštva u cijelosti, a osobito starijih žena koje žive u samačkim domaćinstvima i socijalno su isključene. Sudjelovala sam u izradi Strategije za socijalnu skrb za starije osobe RH, koja je vrlo uska i parcijalna, a socijalne strategije za starije niti nema. Kojim mjerama pomoći najugroženijima, a to su upravo ženska većina u ogromnom postotku onih koji nemaju nikakvu mirovinu. Godinama tražimo da se uvede državna naknada za starost, odnosno nacionalna ili tzv. socijalna mirovina, tj. nulti stup mirovine za sve starije građane, kako ne bi ovisili o vrlo problematičnim kriterijima za stjecanje zajamčene minimalne naknade i drugih oblika socijalne pomoći. Hrvatska ima visoku stopu nepokrivenosti stanovništva mirovinama, od 36 posto, i to osobito u ruralnim i izoliranim područjima. Dakako, i sustav socijalne skrbi mora značajniju pozornost iskazati spram starijeg stanovništva.
Ministarstvo rada i mirovinskog sustava prošle je godine kategorički odbilo gotovo sve prijedloge umirovljeničkih udruga, dok je istodobno prihvatilo većinu prijedloga obveznih mirovinskih fondova i financijske industrije. Ima li smisla dalje pregovarati s ovom političkom garniturom?
Uvijek treba pregovarati. Ništa bez dijaloga, a što je neuspješniji, to treba više inzistirati. U posljednjih mjesec dana predstavnici umirovljeničkih udruga posebno su obilazili ministarstva unutarnjih poslova (vozačke dozvole za starije od 67 godina), te zdravstva (povećanje cenzusa za dopunsko zdravstveno osiguranje, uključivanje umirovljeničkih predstavnika u Upravno vijeće HZZO-a, promjenu načina izračuna dodatnog doprinosa na mirovine itd.). Razgovori su bili na trenutke uvredljivi do te mjere da su dijelom utjecali na odluku predsjednika Nacionalnog vijeća za umirovljenike i starije osobe Ante Gavranovića da 1. ožujka podnese ostavku na mjesto predsjednika. No, ova politička garnitura ima određene značajke koje su ponešto drukčije od prethodnih, iskazuju isključivo političko kadroviranje, manjak znanja te želje za prepoznavanjem stvarnosti Nastavit ćemo s dijalozima, jer drugog rješenja nema. Hoćemo li na ulicu? Pokušali smo 10.10.2017. u šest gradova, te okupili oko sedam tisuća prosvjednika. I što smo postigli? Ipak, stanovito osvješćivanje javnosti o razmjerima siromaštva starijih, osobito žena.
Tražili ste i da minimalna zajamčena mirovina iznosi 45 posto minimalne bruto plaće, odnosno 1.548 kuna za 15 godina radnog staža, a na to bi se dodavao iznos jedne aktualne vrijednosti mirovine (65,6 kuna) za svaku daljnju godinu. Tako nitko sa 40 godina radnog staža ne bi mogao imati mirovinu nižu od 3.188 kuna. Može li i kakvom vrstom strateškog političkog pritiska ipak izboriti ovakva mjera u budućnosti?
Naprosto se bojim da je Hrvatska došla u takvo stanje da čovjek ne može računati na politčke stranke, barem ih ne može prepoznati ideološki, jer jedan SDP je otac drugog mirovinskog stupa i jako blizak bankarskom sustavu. Isto tako, teško je prepoznati koja stranka može zagovarati takve promjene, do sada smo naišli na veliki interes populističkih i desnih stranaka poput Živog zida koji je preuzeo naše ideje i prijedloge i pustio u proceduru zahtjeve za nacionalnu mirovinu i zajamčenu mirovinu. To navodim kao paradoks. Ja duboko vjerujem u društvene mreže i u male inicijative civilnog društva. Mi u tu svrhu imamo tematsku stranicu na Facebooku koja se zove „Pokret protiv siromaštva starijih sooba“ koja ima blizu 5000 pratitelja, dnevno vodimo dijalog s umirovljenicima i osobama s invaliditetom. S tisućama ljudi uspijevamo ostvariti komunikaciju koja vodi zajedničkom osvješćivanju i inicijativama koje sad izlaze iz baze. Ja duboko vjerujem da jedna takva ojačana mješovite inicijative, sve novije stranke koje isplivaju. Ono što je najveći problem koji vidim je jedna gotovo bolesna posvećenost privatizaciji, familizaciji i individualizaciji društvenih odgovornosti i društvenih tereta. To je vidljivo, kako iz uvođenja drugog stupa, tako iz privatizacije zdravstva i obrazovanja koja je već počelo. Imamo privatne domove umirovljenika za koje ne znamo kako posluju, bez društvenog nadzora. Sva se odgovornost i tereti stavljaju na obitelj. Događa se i da djedovi i bake moraju plaćati alimentaciju za njihove unuke, ako to ne čine njihova djeca, ti ljudi bivaju ovršeni, time se uništava čak i obiteljska kohezija. Ta familizacija se stavlja i kao teret djeci, da moraju, ako žele išta naslijediti, snositi odgovornost za njihove troškove života u starosti.
Čuje li se dovoljno glas umirovljenika i umirovljenica u medijima? Postoji nekoliko portala koji se bave pravima i kvalitetom života osoba starije životne dobi i umirovljenika. Kakva je, prema vama, medijska reprezentacija umirovljenika i što ona pokazuje?
Javna televizija i radio čak uvredljivo prikazuju umirovljenike i umirovljenice. Pokazuju ih često samo kao zgubidane koji plešu, skakuću, bave se nordijskim hodanjem, idu na izlete. No, mi se ne možemo žaliti samo na medije, zato jer umirovljeničkoj astrani postoji jedna opća letargija i depresija na strani većine udruga koje zastupaju ovu populaciju, praktički 25% stanovništva su zanemareni i marginalizirani i posve im je jasno da ih njihova zemlja ne voli. To jedan vrlo težak osjećaj koji ne možete nadoknaditi tortom za Silvestrovo ili s par istupa sa saborske govornice. Ne mogu reći da su umirovljenici prikazani realno. Tu se populaciju ne pericipira kao najveću glasačku mašineriju, bar stranke bi se trebale postaviti toliko mudro da pomognu podići standard starijih osoba. U ovoj vladi vlada jedna neoliberalna etika, a tu je predvodnik ministar Zdravko Marić koji do sada nije odgovorio ni na jedno naše pitanje, niti se ikada želio obratiti umirovljenicima.
Sindikat izdaje i svoje glasilo Glas umirovljenika, kojeg ste vi glavna urednica. Koji je najveći izazov u njegovom izdavanju?
To je mjesečnik koji se čita u klubovima umirovljenika, u gradskim četvrtima, svaki broj pročita između tri do pet osoba, prisutan je i na internetu, a na našoj web stranici gdje se nalaze svi važniji tekstovi. Na kraju krajeva, i Matica umirovljenika i mi smo svjesni da ljude moramo informirati o njihovim pravima. U ljudima želimo probuditi kritičnost i želju za promjenama, pomoći im da ne budu žrtve promašenim politikama. Glas izlazi već 24 godine, SUH postoji od 1992., to su neke brojke koje govore o našem radu, od 1999. postoji i psihološko savjetovalište, a također imamo dosta pravnika koji su se aktivirali i daju besplatnu pravnu pomoć. Kroz Ugovor od dosmrtnom i doživotnom uzdržavanju javljaju se mnoge preveare i lešinarstva kojima se starijim osobama kojima otima krov nad glavom. Kroz naše savjetovanje i radionice nastojimo ljudima pomoći kako se obraniti od predatora.
Samo oko dva posto starijih osoba od 65 godina može si priuštiti život u umirovljeničkim domovima. Ostali žive u obiteljima ili sami, najčešće na rubu siromaštva i oskudice. Na koji način umirovljenicima omogućiti lakši pristup ovoj vrsti skrbi?
Priča o institucionalnoj skrbi za starije osobe je strašna, osobito u većini gradova, ako izuzmemo Zagreb. No, u cjelini u cijeloj državi imamo jedva 2% kapaciteta, europski prosjek je 8%, dok se mnoge zemlje poput Švedske, Danske izrazito vraćaju prema modernijim oblicima smještaja i skrbi, grade naveliko domove i umirovljenička naselja. Međutim, ovdje vlada na tom polju veliki kriminal, imamo puno privatnih domova koji krše zakone, a samo deset socijalnih inspektora za cijelu zemlju, iako predlažemo već godinama civilni nadzor. Cijeli sustav socijalne skrbi kod nas je doista nepovezan i nedovoljno strukturiran. Nije problem samo u gradnji domova, nego da to budu domovi koje si ljudi mogu priuštiti. Oni postaju luksuz i teret za siromašnu srednju generaciju.
Novim odredbama Zakona o mirovinskom osiguranju od lipnja protekle godine, omogućen je rad do pola radnog vremena za prijevremene, starosne i dugotrajne umirovljenike, uz nastavak isplate pune mirovine. U medijima se posljednjih mjeseci mnogo govorilo o ovoj mjeri, no čini se da je ona prije svega donesena kako bi se izbjeglo ozbiljnije intervencije i reforme u mirovinski sustav? Što vi mislite o toj mjeri?
U Hrvatskoj je prvi put 2014. godine uveden rad umirovljenika uz zadržavanje mirovine. Međutim, to se tada odnosilo samo na starosne umirvljenike. Bila je to promašena odluka, nastavili smo tražiti da se ta mjera proširi na sve, sada to jest prošireno, osim na obiteljske umirovljenike, makar bi se ta skupina također trebala uvrstiti jer su žene tu najbrojnije. Promašilo se i u tome što se što se pogodovalo vojnim i policijskim umirovljenicima, a to je uglavnom muška kategorija, nije uvažen naš zahtjev da to pravo treba omogućiti svima pod jednakim uvjetom. Mi ipak procjenjujemo pozitivnim da je otvoren prostor za rad onima koji to žele i mogu. To je dobar način da se suzbije rad na crno i nadamo se da će se ta praksa nastaviti legalizirati.
Kako je posljednjih godina raslo ili opadalo članstvo u Suh-u? Na koja postignuće Suh-a ste najponosniji?
Nije nam opalo članstvo, ponosna sam na brojna postignuća SUH-a, kako nam razini podružnica gdje su izrazito aktivni na humanitarnom radu, otvaranju klubova za dnevni boravak i na socijalnoj uključenosti, a na nacionalnoj razini ostali smo zagovaratelj prava umirovljenika i starijih osoba, ali to je sve još daleko od dovoljnoga.
Kako biste ocijenili suradnju SUH-a i Matice umirovljenika posljednjih godina?
SUH i Matica posljednjih godina istupaju zajedno i bliskoj surađuju, djeluju u okviru Nacionalnog vijeća za umirovljenike i starije osobe gdje svaki imamo po tri predstavnika, zatim u upravnom vijeću HZMO-a, svakodnevno se dogovaramo o potrebnim inciijativama. Upravo se dogovaramo da krenemo jače prema medijima, prošlo je vrijeme staromodnih dopisa. Planiramo još jače i organiziranije pristupiti Vladi i izricati svoje zahtjeve.
SUH je član Europske federacije umirovljenih radnika iz Brisela. Zbog čega vam je kao sindikatu važno članstvo u Izvršnom odboru i Direkciji FERPA-e?
Oni imaju više od 10 milijuna članove u zemljama EU, imamo dobre i čvrste spone sa Europskom konfederacijom sindikata, ona je dosta moćna. Sindikati imaju dosta prostora u EU politici, ja sam bila dva puta predsjednica komiteta žena FERP-e i imala sam dva mandata u Direkciji. Na toj razini se promišljaju moguće politike, direktive, mjere, zajedničke akcije kojima bi se mogao standardizirati položaj umirovljenika u cijeloj EU. Dakle, riječ je o tome da obvežu države i njihove vlade da se pomogne starijima i da se spriječi gubitak njihovog dostojanstva. Najnovija inicijativa je da se uvede minimalna mirovina, odnosno unificirani nulti dohodak za sve umirovljenike i starije građane u EU. Treba voditi dijaloge na svim razinama. Nećemo stati.
Tekst je nastao u sklopu projekta “Trešnjevački seniori: zreli za umjetnost” koji provodi K-zona u razdoblju od 17.8.2018. do 17.11. 2019. Projekt je sufinancirala Europska unija iz Europskog socijalnog fonda. Ukupna vrijednost projekta je 963.014,49 HRK, a iznos EU potpore je 818.562.32 HRK. Sadržaj teksta isključiva je odgovornost K-zone.