Krivotvorine u povijesti nisu nepoznata stvar. Dapače, mnogo se truda uložilo u produkciju raznoraznih falsifikata; ponekad je i samo nužda uvjetovala preinake i sakrivanja. Primjerice, potpuno nevini palimpsesti; trebalo je ljudima pergamenta, bilo ga je malo i bio je skup, pa se brisalo prethodno napisano i pisalo nešto drugo. Uostalom, u historijskoj znanosti cijelo je veliko i vrlo važno područje, ne bez razloga, kritika izvora, koja je dovedena do vrlo visokih metodoloških standarda. Nada Klaić se primjerice potrudila i opširno pokazala/dokazala, mada ni prethodnici, historičari hrvatske povijesti Ferdo Šišić i Franjo Rački nisu bili naivni, da je jedan od važnijih izvora za hrvatsku povijest, Ljetopis Popa Dukljanina, falsifikat. E. H. Carr u vrlo važnoj studiji What is history? navodi kako se i nenamjerno falsificira povijest. Iznosi stvarni primjer jednom iznesene netočne činjenice i njezinog kasnijeg nekritičkog preuzimanja koje ju s vremenom postavlja kao točnu, autentičnu. Dok ne dođe netko i potrudi se ukazati i/ili saznati točnu činjenicu. I Tuđman se sigurno izjedao što je bio predsjednik nogometnog kluba Partizan, proizvoda SKJ, što mu nije lijepo stajalo u novostvorenoj biografiji, a i trenutna garnitura na vlasti u Hrvatskoj će uskoro poricati da je Ivo Sanader, donedavni njihov vođa i naš zajednički premjer, ikad postojao. Ako i jest, nije bio njihov član, ako je i bio, oni nisu bili za njega, a ako su i bili, nisu ništa znali…. A tko ne zna, za toga povijest niti ne postoji.
Falsifikat je akt nasilja. Ne samo nad povijesnim činjenicama, već često i nad ljudima koji brane njihovo postojanje, bez kojeg nema ni istine. Iskusio je to među mnogima u novijoj povijesti i Bronislaw Geremek, poljski historičar, koji je bio optuživan (među mnogim drugim sličnim optužbama) da je previše mekan prema komunizmu te zbog pomanjkanja lojalnosti za poljski narod. Razlog za takvu optužbu bila je njegova kritika poljskog Instituta za nacionalno sjećanje (uspostavljenog 1998.), u kojoj je rekao da je taj institut, “osnovan da bi zaštitio sjećanje u narodu, sada angažiran aktivnostima na uništenju tog sjećanja… Oni vrše nasilje nad istinom i fundamentalnim etičkim principima. Oni škode Poljskoj.” Drznuo se historičar Geremek slijediti nauk znanosti po kojem “točnost nije vrlina već dužnost”. O aktualnom ministru unutarnjih poslova RH da i ne govorimo. Svaka sličnost između njegovih riječi i djela s poljskim Institutom za nacionalno sjećanje – nije slučajna. A da tuga bude veća, i sam je (aktualni ministar) studirao povijest. Od koje, vidimo, ništa nije naučio.
O falsifikatima
Ovo je napis o jednom falsifikatu.
Neki dan sam elektronskom poštom dobila mail kojim Nada Ler Sofronić otkazuje sudjelovanje na jednoj konferenciji. Osim što je poruku poslala organizatoricama, također ju je poslala i onim ženama kojih u programu te konferencije nema, a za koje međutim N. L. S. smatra da su morale biti.
Nada Ler Sofronić je osoba koju ne treba osobito predstavljati. Problem je više u sužavanju, odabiru onoga što je o njoj važno istaknuti. Jedna je iz grupe, malobrojne ali snažne, prvih feministkinja na području bivše Jugoslavije. Prva žena u tom prostoru koja je doktorat pisala s temom koja je proizlazila iz feminizma, neumorna teoretičarka sa stotinama objavljenih tekstova, jednako kao i neumorna aktivistkinja. I, za ovu nelijepu priču još i to, riječ je o ženi koja je prva iznijela ideju za sada već povijesnu konferenciju jugoslavenskih i stranih feministkinja, održanu davne 1978. godine u Beogradu, pod naslovom “Drug-ca žena”.
U pismu, koje bi usprkos dužini trebalo objaviti u cijelosti (bit će i za to negdje drugdje prilike), ustvari se obraća organizatoricama konferencije “REDacting TransYugoslav Feminisms: Women’s Heritage Revisited” (“REDaktura: transjugoslavenski feminizmi i žensko nasljeđe”), u organizaciji Centra za ženske studije iz Zagreba, zakazane za 13.-16. 10. 2011. U najkraćem, u pismu govori o tome kako je bila pozvana na skup ne sasvim jasnog naslova (naslovu ćemo se vratiti kasnije) te kako je u nekoliko navrata molila organizatorice da joj pošalju detalje o sesiji “Feminističke aktivistice iz 80-ih + mlade aktivistice”, u kojoj je trebala sudjelovati. Ta se sesija, kako piše u programu, oslanja na konferenciju “Drug-ca žena 78” pa i pozivanje Nade Ler Sofronić ima itekako smisla, budući je bila inicijatorica te jedna od organizatorica te konferencije. Nakon višekratne razmjene poruka s organizatoricama, u kojima ih je zamolila, uostalom, trivijalne podatke (takvi bi naime trebali biti) o tome tko je uopće pozvan, tko će imati priliku nešto reći, kako je napokon sve zamišljeno i strukturirano… Ništa od toga nije dobila. Jedino o čemu je bila obaviještena bilo je da će tu sesiju voditi Rada Borić, pa N. L. S. u poruci izražava skepsu u vezi s tim i piše: “Rada Borić, koja uz dužno poštovanje, nije pripadala našem krugu niti se sjećam da je imala ikakve veze sa neofeminističkim talasom kod nas u to vrijeme, niti se, koliko je meni poznato, ikada bavila teorijski feminizmom osamdesetih ili konferencijom Drug-ca ’78, a bez uvrede, ne spada ni u mlade aktivistice kojima bi nas trebalo pokazati. Naravno da nepripadanje ne mora biti nikakva mana i naravno da sesiju može voditi i neko ko nije bio insajder/ka niti se temom bavio/la, ali ako na njoj sjede insajderke i osobe koje su se temom itekako bavile i pisale, situacija priznaćete postaje paradoksalna.”
Obavještava nadalje da je nakon toga sama kontaktirala s nekim kolegicama koje su bile ključne akterke feminističkog zbivanja iz tog vremena, i shvatila da niti jedna nema pojma o tom skupu i da, dakako, nije niti pozvana. S tim u vezi, objašnjava N. L. S.: “U jednoj stvari želim da budem apsolutno jasna: ja znam da ovo nije godišnjica, jubilej Drug-ce i da naravno nije moguće pozvati sve. I da naravno niste zamislile da slavite njene organizatorice – ne daj bože.”
Na kraju, objašnjavajući i navodeći okolnosti i razloge svoje odluke, zaključuje: “Iz solidarnosti prema svojim drugaricama, sjajnim, hrabrim, kreativnim ženama feministicama (ne samo sa Drug-ce!) koje su i danas važne i jake na javnoj trans-yu sceni, a nisu, mada su trebale biti (na vrijeme) pozvane, ni ja ne želim u tome učestvovati.”
“Pisati ovaj tekst mi nije bilo u planu. On je nastajao sponatano, u odnosu na ono što se zbivalo oko koferencije ’REDacting TransYugoslav Feminisms: Women’s Heritage Revisited. REDaktura: transjugoslavenski feminizmi i žensko nasljeđe’, kako su se događali obrati i sve jasnije pokazivala sistematičnost zlog karaktera.” Ovo je prva rečenica knjige Svastika, križ, zvijezda Michaila Ryklina (nažalost, neprevedena u nas), modificirana tek u riječi ’tekst’, u zamjenu za riječ ’knjiga’, te u naslovu događaja. On naime piše o jednoj izložbi u Moskvi, koja je bila demolirana prije nego je i otvorena za javnost. Na toj se izložbi nije smjelo govoriti o prošlosti i stoga joj nije bilo dopušteno da se uopće pojavi. Upravo se tako i sama osjećam u odnosu na predmet o kojem pišem. Jer, koliko je mučno, toliko bi znati o tome a ne reagirati zasluživalo dubok samoprezir.
Hitno bojanje crvenim, ali ne od srama
Treba biti prilično arogantan i misliti da ti ionako nitko ništa ne može, ili pak računati s tim da će oni koji se doista i razumiju u predmet odmahnuti rukom, kao i prečesto do sada. Ili je pak potrebna samo bedastoća, udružena sa zamjetnim neznanjem, da bi se izašlo sa sljedećim programom. Predmnijevam da se radi o svemu pomalo, o posljednjem ponajvećma. Već gore spomenuti naslov je spomenik svojevrsne šizofrenije. Naime, staviti u naslov otvoreno i podcrtano ono što želiš učiniti, ali nikako ne želiš da to itko stvarno vidi i upravo tako razumije, spada u ozbiljnije poremećaje. Naslovom, naime, obznaniti da se želi izvesti redakturu povijesti i reviziju povijesnog nasljeđa feminizma u bivšoj Jugoslaviji, tako daleko ni Staljin nije išao u svojem povijesnom revizionizmu, koji je naravno prakticirao mnogo i rado. Čak je i on ipak samu stvar zaodijevao u neka manje eksplicitna imenovanja. Tako se i u ovom našem slučaju nešto kao poigravalo riječima koje počinju trima slovima RED (crveno, engl.). REDacting, lukavo nema šta, crveno djelovanje, evo je već, viče iz naslova revolucionarna fraza! Kao da je naslov slagao neki od De Sadeovih glumaca iz bolnice u Charentonu. Pa ipak, kako i stoji u naslovu konferencije, doista se do u detalje radi na reviziji povijesti feminizma, kako u bivšoj tako i u današnjim novonastalim držvama, s osobitim naglaskom na Hrvatsku.
Onima koji ne znaju i za koje se ovom konferencijom buduće (ne)znanje i proizvodi, naravno, neće upasti u oči da, prema organizatoricama, povijest feminizma počinje 80-ima. Uostalom, i sesija kojom se konferencija otvara glasi: “Feminist Reunion / Feminističko srečanje feminist activists from the 1980s + young activists”. I tako ostaje do kraja. Međutim, prilično je dobro znana činjenica da su se prva neformalna organiziranja događala cijelu deceniju ranije, to jest, već početkom 70-ih, da je znamenita feministička organizacija “Žena i društvo” počela svoje djelovanje i puno prije formaliziranja svog statusa kao sekcija unutar Sociološkog društva Hrvatske krajem sedamdesetih u Zagrebu, da su u godinama prije formalizacije organizirane brojne, redovne tribine i skupovi, te da je još znamenitija konferencija jugoslavenskih feministkinja “Drug-ca žena” održana 1978. u Beogradu… Tako se jako nitko ne može zabuniti i promašiti cijeli decenij. U čemu je, dakle, “štos”? Zašto ne sedamdesete već osamdesete, koje obzirom na načine organiziranja, stvaranja novih grupa i njihovih profila, izgledaju prilično drugačije? Doći ćemo kasnije i do toga o čemu se u stvari radi, no još malo o programu.
Organizacijsko društvo, dosljedno cilju iz naslova, nije se pretjerano mučilo s konzistentnošću programa, sudeći po tome da je program očigledno više bio diktiran onime tko nego što. Što bliske prijateljice, što klijentice, najčešće u jednom, raspoređene su po temama ponekad sa smislom, češće bez njega. Tako uvodnu sesiju, na koju se oslanja cijela konferencija, moderira Rada Borić, i tu već imamo teški kaos. Upravo je to dio koji je sasvim razumljivo isprovocirao Nadu L. S., a radi se o sljedećem. Bit će to, kažu, susreti “starih” aktivistica (iz kojeg ono razdoblja, 80-tih? ništa ranije?). Istina, nije poznato koje su to “stare” (vjerojatno prema feminističkom stažu) aktivistice pozvane, ali eto Nada Ler Sofronić se potrudila i u najmanju ruku pronašla one koje nisu pozvane. Iz Hrvatske su naime, brojem i slovom, pozvane – dvije. Rada Iveković i Nadežda Čačinovič. Ako se mislilo na starost obzirom na godine života, a ne feministički staž – e onda ih je više, onda su tu i Rada Borić i Biljana Kašić, ako ničim drugim a ono godinama života posve uz bok starim aktivisticama. Što će u toj sesiji raditi te dvije iz Hrvatske (po feminističkom stažu i godinama) stare aktivistice, ne zna se, sretat će se s mlađima, to sretanje će moderirati (bilo bi zanimljivo vidjeti kako se moderira susretanje) Rada Borić. Njezina uloga je vrlo zahtjevna, da ne kažemo šizofrena, i moglo bi se dogoditi da susretne samu sebe, jer po godinama je (bez uvrede) stara, baš kao i aktivistice iz toga razdoblja, a po godinama bivanja u feminizmu i bavljenja njime prava je pionirka, predškolski uzrast. A taj susret sebe sa sobom treba i moderirati. I o tim šizofrenijama će kasnije biti riječi nešto opširnije.
Potom slijedi niz govornica poredanih po važnosti prijateljstva, a teme će se nekako prilagoditi. Tako će se smjesta situirati feminizam i brže bolje mu ponovo navući staru-novu marksističku košulju, treba slijediti trendove, revolucija je opet in. Između ostalih, jugoslavenski socijalistički-marksistički feminizam situirat će i jedna kolegica iz Mađarske. Za kolegicu iz Latvije Irinu Novikovu rezervirano je ugledno mjesto uvodničarke u temi Mapiranje ženske povijesti i nasljeđa. Ako netko misli da je kolegica iz Latvije izučila jugoslavensko iskustvo pa će u okviru konferencije koja, kako je najavljeno, redigira transjugoslavenski feminizam i žensko nasljeđe, govoriti o tome, prevario se. Naslov njezinog govora, naime, glasi: “Sjećaš li se svoje životne priče? Ženska naracija, anti-feminizam i želja za aproprijacijom – Baltički kontekst”.
Ići od jedne do druge tražilo bi vremena, a i redundantno je. Samo par zanimljivih. U herojsko-revolucionarno-programatskom panelu, naslovljenom: “Kraj anti-komunističke narkoze”, o temi “Aktivizam kao radikalna umjetnost” govore osobe koje s aktivizmom bez sumnje imaju veze, pa moguće i radikalnim, mada sam, obzirom na poznavanje situacije, ponešto skeptična, ali s bilo kakvim umjetničkim stvaralaštvom ili bavljenjem umjetnošću na neki način, kao autorice ili teoretičarke, kritičarke… veze nemaju. No kako se tu ionako kaže da je sam aktivizam “radikalna umjetnost” (što god to značilo), onda kraj njega valjda ’prava’ umjetnost nije ni bitna ni potrebna.
Jednako je zanimljiv panel (i naravno, još su zanimljivije okupljene govornice) naslovljen “Dis/kontinuitet i ne/vidljivost feminističkog izdavaštva”, no kako sam sama tijekom više od jedne decenije uredila i objavila desetke brojeva časopisa i desetke klasičnih feminističkih teorijskih knjiga, pristojnost nalaže da se uzdržim od komentara.
Sudeći prema tom programu, izvlačit će se stare fraze, malo provjetriti, same sebe će bodriti i zapljeskati, grliti sve redom, sve su to prijatelji/ce drugarice, istomišljenice. Tjeskoba ili nelagoda, zbog onih kojih nema, koje su zanijekane, tek tu i tamo bi mogla ujesti one sa nešto malo preostale savjesti.
Biografije – u dekonstrukciji
Tako smo došlo do onih kojih nema, ali su bile. Pa onda istim slijedom do onih koje nisu bile, ali bi rado na ondašnja mjesta sada zanijekanih. Zvuči komplicirano, ali uopće nije. Kako je tekst započet podsjećanjima na povijest i osobito na njezino falsificiranje, valja se u duhu znanosti pozabaviti i biografijama (ne i hagiografijama).
Ovdje ipak treba objasniti zbog čega je na neki način skandalozno da se neke osobe ignorira u ovakvoj prilici. Bilo bi naime nedopustivo da se podrazumijeva postojanje nečega kao što su povijesne zasluge, koje daju neko pravo udjela u svemu što je nakon tih povijesnih zbivanja slijedilo. Ako se priređuje skup koji tematizira neko prošlo djelovanje, čije su akterke barem većim dijelom žive, zdrave i dostupne, postoje tri mogućnosti: (1) Uzeti to djelovanje kao objekt proučavanja i analiziranja, polazeći od toga postoji dovoljna vremenska distanca. (2) Tretirati to djelovanje kao nešto loše, kao primjer prošle zablude, i podvrgnuti ga bespoštednoj kritici. (3) Odnositi se spram tog događaja kao spram važne tradicije, koja ima pozitivno značenje i za ono što se radi danas i pokušati izvući pouke, analizirati što su još uvijek “živa” pitanja koja nisu zatvorena kasnijim razvojem, što se promijenilo u djelovanju po tim pitanjima u kasnijim razdobljima, i slično. U prvim dvama slučajevima, za diskusije na skupovima doista nije potrebno prisustvo sudionica onih starih događaja (jer nisi u dijalogu s njima nego o događajima u kojima su one bile), ali je – budući da su još prisutne – stvar pristojnosti da ih se obavijesti, pa i pozove, naprosto iz samokritičnosti, jer se time prihvaća da možda ipak ne znamo sve o njima. Ali u varijanti (3) vlastito nam polazište ne daje pravo izostaviti akterke koje su činile (pa i stvorile) ono što danas uzimamo kao tradiciju na kojoj i uz kritičko gledanje radimo dalje, pa i učimo.
Svakako, postoji i četvrta mogućnost, a to je “preotimanje” tradicije odnosno njeno eksploatiranje za vlastito legitimiranje, ali to se može razumjeti samo u kontrastu spram one tri legitimne varijante.
Koja je to pamet koja bi poništila ili barem redigirala i revidirala feminističke biografije Slavenki Drakulić, Vesni Kesić, Vesni Pusić, Đurđi Milanović, Vesni Mimici, Ruži First Dilić, Gordani Cerjan, Silvi Mežnarić, Adreji Feldman, ovdje potpisanoj, i još mnogima s duge liste, koje su tu bile. Njihove se biografije temelje na činjenicama, poznatima ili manje poznatima, ali nepromjenjivima i neporecivima. U sedamdesetima jednako kao i u osamdesetima i nadalje. I zbog čega bi to činila? O gotovo svakoj bi polaznice, jednako kao i većina predavačica Centra za ženske studije, trebale tek naučiti. Ovdje kao haiku kratko i samo o nekima, istaknutijima u to vrijeme, a koje su još s nama: Slavenka Drakulić, književnica, autorica prve knjige feminističkih eseja i stotina feminističkih tekstova, suosnivačica grupe Žena i društvo, sudionica konferencije Drug-ca žena… i sa svim ovim, jedva da je išta rečeno. Vesna Kesić, za koju je teško odlučiti da li je veća novinarka ili aktivistica. A velika je u obje stvari. Pa i dovela je neke od pionirki, tada već u srednjoj životnoj dobi (Borić, Sarnavka…). Ili Vesna Pusić, njene radove o feminizmu, istraživanja koja je provela, a slična ni do danas nisu ponovo provedena, pa se i dalje ponavljaju stvari koje je ona davno istražila… Recimo ono o manjim plaćama žena na istim radnim mjestima kao i muškarci. Đurđa Milanović i Silva Mežnarić, svaka u svojoj domeni odgojile su generacije…. Andrea Feldman u to vrijeme klinka, autorica prvog teksta koji je u inozemstvu izvještavao o konferenciji Drug-ca žena. I kad već spominjemo dovođenje i uključivanje novih kolegica Lydia Sklevicky, koja nas je tragično napustila, bila je jedna od onih koja je mnogima od nas pomogla započeti feminističko poglavlje u vlastitim biografijama. Autorici ovog teksta davne 1974., Andreji Feldman početkom 80-tih, i mnogim, mnogim drugima. Biljani Kašić desetak godina kasnije, u 80-tima.
- Takve bi se pameti, kao što upravo vidimo, uvijek našlo, no pravo je pitanje zbog čega? Osobito kad se već dobro zna da su praktički sve one u međuvremenu izgradile svoje građanske karijere, feminizam im nije niti onda bio, niti je danas profesija. Bio im je i ostao u interesu, ranije u prvom planu, kada je idejama o rodnoj ravnopravnosti i svijesti o njenom kršenju tek trebalo izboriti pravo građanstva, a i dalje kao potka teorijskog, publicističkog i aktivističkog rada. Njihov nezaobilazni značaj i za današnje rasprave ne treba dokazivati; upitno je kako netko može pomisliti da se o feminizmu danas može raspravljati bez njih.
One se same u to ne guraju; na koncu, cijeli smisao i jest da se nakon dugogodišnjih angažmana nastavi djelovati dalje, i na druge načine, ali i u dijalogu s mlađima. To uostalom i čine, pišu knjige, djeluju politički pa čak i vode utjecajne stranke, predaju na fakultetima… i niti jednoj se ne može prigovoriti da je u svom djelovanju prestala biti feministkinja. Ne mora se svakome sviđati što rade, može se ne slagati s politikom koju danas podržavaju i/ili provode, no niti to nisu mjesta za paušalnost. I to se mora elaborirati ako se želi o tome javno govoriti. Ali zbog nekih “prigovora”, koji uopće nisu valjano, jasno, glasno i naravno javno iskazani, retrogradno zanijekati njihove uloge spada u osnovnu temu ovog teksta – falsificiranje povijesti.
Ponovo: zbog čega?
Kako rekoh prije, parafrazrajući Ryklina, ’ovaj je tekst nastajao sponatano, u skladu s onim što se zbivalo oko ove konferencije, kako su se događali obrati i sve jasnije pokazivala sistematičnost zlog karaktera’. Nakon mučnog pisma N. L. S., kad se već teško moglo zaustaviti da iscuri nešto gnoja, prijateljica iz “onog” vremena iz “nepostojećih”, zanijekanih sedamdesetih, i sama zbunjena i zaprepaštena time što se događa, poslala mi je link na jedan zanimljiv tekst. Blizina univerziteta navodi je da čita i ono što malo tko dobije pod ruke ili na ekran.
“Biografije” – u konstrukciji
Na portalu Diskrepancija kluba studenata sociologije Filozofskog fakulteta u Zagrebu, od 17. 9. 2011., objavljen je intervju s Biljanom Kašić, osnivačicom i dugogodišnjom voditeljicom Centra za ženske studije, osnovanog devedestih (1995.) u Zagrebu. Intervju nosi naslov “Feminizam – izazov za 21. stoljeće“. A u njemu se B. K. predstavlja i kaže da je “po profesiji doktorica politologije” (valjda je htjela reći da je po profesiji politologinja sa znanstvenim stupnjem doktorata; no dobro, bez toga se i moglo i spada u greške, nespretnosti ili razumljivu ljudsku taštinu). Ono dalje u intervjuu što je B. K. ispričala “nevinoj dječici” jednostavno je laž. Ili, u pristojnijem obliku, falsificiranje prošlosti, o čemu je u ovom tekstu i riječ.
Kaže Biljana Kašić: “Spadam u prvu tzv. ekipu feministkinja s početka 80-ih u kojoj su bile i mnoge žene koje vi poznajete, koje su bile ili jesu profesorice s Filozofskog fakulteta poput Nadežde Čačinovič, Rade Iveković, Vesne Pusić, ili poznate feministkinje iz ondašnjeg kruga poput Jelene Zuppe, Vesne Kesić, Lydie Sklevicky, Maje Miles, Slavenke Drakulić…”
Priča dalje B. K. “Tada smo (kurziv Đ.K.) pokušale i zajedno s muškarcima, pogotovo s profesorima odsjeka za sociologiju otvoriti prostor za razgovore o temama koje su bile posve tabu odnosno koje nisu mogle ući u formalne strukture znanja. … Riječ je o sekciji Žena i društvo, koja je na inicijativu feministkinja osnovana unutar Sociološkog društva Hrvatske 1979. godine, a u čijem radu su sudjelovali i profesori sociologije među kojima Ivan Kuvačić, Vjeran Katunarić, Svetozar Livada, Rudi Supek… Sve se to zbivalo u Klubu sveučilišnih nastavnika Hrvatske i bilo je nekako jako komorno, zapravo mainstream. Prvi put smo (kurziv Đ.K.) razgovarali o temama kao što je pitanje feminizma u filozofiji, nasilje u obitelji, homoseksualnost, odnos roda i spola, seksizam u hrvatskom jeziku.”
“Prvu ekipu”, uostalom nimalo takozvanu, naprotiv, činile su vrlo realne osobe koje je i sama navela (i još dosta njih koje nije navela), no u toj prvoj ekipi Biljana Kašić nije bila. I bez stavljanja u znakove navoda, “prva ekipa”, doba kada su započele i odvijale se aktivnosti prve grupe feministkinja u Hrvatskoj (tada u okviru Jugoslavije) bile su 70-te godine, a ne 80-te. Sedamdesete (a ne 80-te, kako sugerira B.K.) su bile godine kad je osnovana Sekcija Žena i društvo a tribine u Klubu sveučilišnih nastavnika se počelo održavati još i prije osnutka Sekcije. 70-te su napokon razdoblje kada je u Beogradu održana konferencija Drug-ca žena (1978.). Biljane Kašić tada u tom društvu nije bilo.
To nas vraća gore započetim feminističkim biografijama. Takvu biografiju Biljana Kašić jednostavno – nema. Kaže B. K., vješto manipulirajući godinama i događajima, “tada smo” ili “prvi puta smo”…; ovo smo sugerira da je i ona je sudjelovala. Gdje i u čemu? Kaže: “Riječ je o sekciji Žena i društvo koja je na inicijativu feministkinja osnovana unutar Sociološkog društva Hrvatske 1979. godine.” I opet falsificira jer tamo, dokazivo, cijelih 70-tih, od početaka do kraja, jednostavno nije bila. Sve to nalikuje navlačenju tuđe košulje na vlastiti, fantomski lik, jer Biljane Kašić se niti jedna moja kolegica i prijateljica iz tog vremena ne može sjetiti. Za potvrdu da pojma nema o tom vremenu, slijedi čudan opis tribina u Klubu sveučilišnih nastavnika kao “komornih” i “mainstreamovskih”. Ako je komorno to što se na tim tribinama često vrlo žestoko debatiralo, bogme i na granici svađe, onda ne razumijemo pojam komorno na isti način, ili ga BK razumije u prvoj značenjskoj razini oznake za mali prostor. Također, kazati da je bilo mainstreamovski nema veze s mozgom. Sekcija Žena i društvo bila je prva organizacija, registrirana grupa građanki koja nije pripadala tadašnjoj vladajućoj partiji, nije pripadala niti na bilo koji način bila uključena ili povezana sa tadašnjom ženskom branšom iste te partije, to jest Konferencijom za društvenu aktivnost žena. Valja podsjetiti, mada mi se uvijek to čini kao opće poznata stvar, na incident, politički dakako, koji se dogodio upravo na relaciji Sekcija i KDAŽ, zbog karikature koja prikazuje čarape obješene na uže između srpa i čekića, s potpisom “Proleteri svih zemalja, tko vam pere čarape?” Zbog toga se izletjelo iz prostora koji je KDAŽ do tada davao Sekciji na korištenje za sastanke, a i partijski komiteti su se uznemirili.
Baš kao nekakav feministički Pop Dukljanin, interpolirajući činjenice iz raznih razdoblja, jedne u druge ili jedne pokraj drugih, drugim riječima, lažući, B. K. tako sebe pokušava instalirati u “prvu ekipu”. To je isti onaj fenomen s početka, koji opisuje E H. Carr pokazujući kako se i (ne)namjerno falsificira povijest, na način da se jednom iznesena netočna činjenica i njezino kasnije nekritičko preuzimanje s vremenom pojavljuje kao točna, autentična. Povijest je res gestae, odgovara na pitanja o ljudskim radnjama koje su se zbile u prošlosti. U tom smislu Collingwood (Ideja istorije’, Svjetlost, Sarajevo – Globus, Zagreb 1986.) piše da “historija pristupa svom predmetu putem interpretacije evidencije: evidencija ovdje znači zajednički naziv za fakta koja su pojedinačno nazvana dokumentima, a dokument je fakt koji postoji ovdje i sada…”. Fakta, činjenice koje bi podupirale napor B. K. da sebe instalira u vrijeme i prostor u kojem nije bila, jednostavno ne postoje.
Zbog čega se onda B. K. tako strasno želi ucijepiti, ucrtati na mjesto gdje nije bila? Tvrdeći to, vraćamo se na početnu priču o konferenciji koja se ima održati ovih dana, od koje je ovaj tekst počeo, a koja početke hrvatskog feminizma smješta u 80-te. Vraćamo se i svim pobrojanim (i još živućim) ženama koje je B. K. bez njihova znanja prisvojila, ali ih na konferenciju kojoj je u osnovi historijski početak feminizma u Hrvatskoj – nije pozvala. Ako tehnički gledano to već i nije njezin posao, jer je sada direktorica Centra za ženske studije u Zagrebu Rada Borić, moralno bogme jest, jer B. K. je i dalje suradnica Centra i na koncu, u organizacijskom je odboru konferencije, pa se i mogla založiti za “prvu ekipu”. Kao što je to učinila Nada Ler Sofronić. Kao što su to uostalom, mogle učiniti i ostale članice organizacijskog odbora, a nisu.
Takva situacija, prema slavnom dramskom obrascu “htio bih biti takav kao što nekad bijaše netko drugi”, tražila bi znanja iz psihologije ili psihijatrije, a za te grane postoje odgovarajući eksperti.
Koliko ova upravo skicirana biografija, s potpunim izostankom željenog sadržaja tijekom cijele jedne decenije, izaziva manje ljutnju a više sažaljenje, toliko je biografija (kod obiju se misli na njihov feministički aspekt) aktualne direktorice Centra za ženske studije Rade Borić također nekako jadna, ali više od toga komična. Njezin “feminizam” počinje točno 1995. godine, dolaskom na plaćeno radno mjesto u Centru za žene žrtve rata. I kao u vicu o Muji koji zarađuje u Engleskoj igrajući poker (koji ne zna), sve na povjerenje, i tu ti njoj krene! Dotadašnja biografija nije ni bitna, budući da se u njoj feminizam pojavljuje samo u negativnom obliku, to jest, R. B. se nije libila ironizirati nas feministkinje u samim počecima, dakle, ranih 70-tih, itd. No to je u domeni sjećanja, a ona su, rekosmo, varljiva. Moguće se ona sama toga više i ne sjeća, kao što je isto tako moguće da se više nas krivo sjeća. Tada u studentskim danima okupirali su je drugi problemi, bila je naime marljiva članica fakultetske osnovne organizacije Saveza komunista, koja je pod svijetlim vodstvom drugova izbacivala ljevičarske elemente. (S druge se strane, u isto ono vrijeme, Vesna Pusić mlatila s partijskim anti-feminizmom.) Nije bilo vremena za ionako tada prezreni i idejno devijantni feminizam. I tako nekako ide dalje, ne tiče nas se. No sva je prilika da bi sada i sama rado nekako “dokupila” feministički staž, pa je tako osvanula kao moderatorica čudesne konstrukcije “ni panel – ni nešto razumljivo – niti strukturirano” gdje će, kako je gore navedeno, moderirati susret starih i mladih feministkinja. Na sve ovo ne može se ništa drugo nego starački zavapiti O tempora o mores!
Falsifikatori povijesti u historiji ostaju zabilježeni kao falsifikatori
Distorzije činjenica i umjesto njih želje, mogućnosti bez uporišta u stvarnom i činjeničnom… nešto kao Tuđmanovo “ki bi da bi”, Benedetto Croce za to nije imao milosti naglašavajući da se time vrši poetizacija ili romantizacija povijesti koja ide iznad ili pored činjenica, zaobilazeći ih. Tako se stvara nešto što s činjenicama ima tek daleke veze, ili je uopće nema, i u što oni koji to stvaraju ujedno i vjeruju, jer bi voljeli da je tako. Mnoge nacionalne povijesti pisane su tako, a evo sada i pokušaja pisanja povijesti feminizma prema istom modelu. Na ovom se mjestu valja zapitati koji su to razlozi, motivi, osjećaji koji navode, recimo, pisce nacionalne povijesti da izmišljaju nepostojeće događaje, dok poriču one koji su se doista dogodili, sakrivaju ih dobro, ako ih već i ne mogu posve zanijekati, lažu o njima i predstavljaju ih u drugom svjetlu, boljem po “nas”, gorem po “njih”… toga su historije nažalost pune, i stoga je već spomenuta grana historijske znanosti, analiza/kritika izvora, ključna. Potreba za vlastitom boljom slikom o sebi, onom koja bi nas približila “kulturnijem” svijetu, takmičenje bez pokrića…
Svojedobno je jedan naš poznati i uvaženi povjesničar umjetnosti komentirao pretenzije Hrvatske na svojevrsno vlasništvo nad Seusovim blagom, pa reče: “Kad se stvarala europska umjetnost, na toj gozbi uglavnom nismo bili”. Tome valja dodati, a zašto bi to uopće bio problem? Bili smo negdje drugdje, u nekom drugačijem socio-političkom – kulturnom okruženju i uvjetima, i takvi kakvi su bili, danas su nepromjenjivi. Vlastitu prošlost možemo samo kritički i objektivno analizirati, da bismo je bolje razumjeli, prihvatiti je onakvu kakva je bila, bez uljepšavanja i romantiziranja, jednako kao i bez omalovažavanja. Ako i (simbolički) nismo bili u Europi (pa i rubno tek sporadično) kad se stvarala velika umjetnost, zbog toga nitko nije manje vrijedan, ni pojedinac niti grupe ljudi. Osjećaj inferiornosti neće nam pomoći da razumijemo. Jednako kao i pojedinci s vlastitim povijestima. Collingwood kaže da je svrha historije ljudsko samospoznavanje. Za svakoga to onda znači “prvo, saznati što znači biti čovjek; drugo, saznati što znači biti čovjek kakav si ti; i treće, saznati kakav si ti čovjek za razliku od svakog drugog. Tvoje samosaznanje znači ono što ti možeš učiniti; a pošto nitko ne zna što može učiniti dok ne pokuša, onda je jedini ključ za ono što čovjek može učiniti ono što je već učinio. Vrijednost istorije je, dakle, u tome što nas uči što je čovjek učinio i na taj način što je čovjek.” Primijenjeno na naše primjere izložene u tekstu, onaj tko je falsificirao i sam je falsifikat.
Post scriptum
Ovaj je tekst napisan na temelju programa, koncepcije konferencije, što je i dovelo do reakcije Nade Ler Sofronić i, na kraju, njezinog konzekventnog odbijanja da na njoj sudjeluje. Netom prije objavljivanja, dobila sam od kolegice novi, redigiran poziv (nije sigurno da će biti i zadnji) u kojem je upravo ključno mjesto, uvodna sesija konferencije, posvećena 80-tima, a na koju se N. L. S. referirala – izbrisana. Štošta je još izbrisano i preuređeno u toj verziji programa konferencije. Sada ne samo da su izbrisane 70-te, kako pokazujem u tekstu, već i 80-te. Zapanjujuća je lakoća brisanja ženskog nasljeđa, o kojem upravo konferencija načelno govori i koje navodno njeguje i štiti. Odbacivanje starih i pisanje novih verzija programa prema trenutnoj, najmanje principijelnoj ali vrlo pragmatičnoj potrebi, samo to potvrđuje, pa tako sada organizatorice pišu: “Kao jedan od važnih koraka vidimo kritičko suočavanje s kulturom amnezije, koja u sadašnjim nacionalnim kulturama posebno obeshrabruje sjećanje na povezanost i internacionalne feminističke akcije i susrete… ” Sapienti sat!
Tekst je preuzet sa ZaMirZINE.net
Update: 2.10. 2011. iz odgovora Jelene Petrović (članice ogranizacijskog tima konferencije, RAUPa i LA) Nadi Ler Sofronić.
Ovom opisu konteksta konferencije prethodila je isprika zbog propusta u vezi sa slanjem prijavnice.
Radi se o konferenciji koja je rezultat višegodišnjeg projekta RED ATHENA, koji je koordinirala Svetlana Slapšak ispred ISH-a, a u saradnji sa CZS ZG, CZS BG i EB Skopje. Na prvom sastanaku u Portorožu u novembru 2002, Rada Borić je predložila da se deo projekta mreže ženskih studija ATHENA u Evropi koji se bavi postjugoslovenskim područjem nazove RED ATHENA, pa je tako cela priča oko objedinjavnja ženskih studija u regionu i započela s ovim projektom i pod ovim imenom. Reč je o projektu koji se u raznim oblicima i dosad uvek bez finansija, pojavljivao u zadnjih deset godina, na konferencijama, kongresima i konačno kao zbornik 2006: Gender and Identity, kao i kroz druge publikacije u okviru ove mreže. Na zajedničkom sastanku Red Athene u Portorožu 2010, na predlog Svetlane Slapšak, odlučilie smo da osnujemo RAUP – Red Athena University Press, da povodom toga napravimo veliku konferenciju u Zagrebu i da nastavimo sa zajedničkim radom, naročito na objavljivanju i prevodjenju knjiga o jugoslovenskom feminizmu.
U međuvremenu je Centar za ženske studije u Zagrebu započeo rad na IPA projektu o ženskom nasleđu zajedno sa ŽUC BG, SCCA SA, SKCDK Lj i sa još jednom organizacijom iz Trsta, pa je nekako bilo logično da zajedničkim snagama koje povezuju aktivizam, teoriju, umetnost, akademski rad itd. ali isto tako i različite generacije feministkinja, organizujemo jedan veliki feministički skup koji smo na zajedničkom sastanku u aprilu ove godine dali naziv: REDaktura jugoslovenskog feminizma – revizija ženskog nasledja. Takođe, nas nekoliko koje se bavimo feminističkim umetničkim praksama u okviru novoustanovljenih organizacija zavoda MINA iz Lj i Crvene iz SA, odlučile smo da zajedno u okviru ovog događaja napravimo ‘back-to-back’ prvu ediciju Living Archive-a – interaktivnu izložbu feminističke (post)jugoslovenske umetnosti – i u tom projektu opet u saradnji sa CZS Zg Sandrom Prlendom i drugim ženama iz Centra. To je ukratko istorijat celog ovog skupa i svih njegovih segmenata.
Drugca je referenca i značajni događaj istorije jugoslovenskog feminizma, i u ovom kontekstu RAUPa, LIVING ARCHIVEa i projekta o ženskom nasleđu je jedno od ključnih mesta. Mislimo da je Drugca jako važna, ali ovim skupom ne uspostavljamo direktnu i linearnu nit sa Drugcom (nadovezivanje koje spominjete) već želimo da zajedno sa drugim feminističkim pokretima i akcijama koje su se desile u skorijoj prošlosti prošijemo i ojačamo nove feministčke strategije i prakse danas.
