Objavljeno

Pobjede istospolnih brakova, stagnacija reproduktivnih prava

Dok je u Hrvatskoj ravnopravnost istospolnih obitelji proglašena neustavnom, Irci su referendumom odobrili uključivanje istospolnih brakova u 78 godina star ustav. Unatoč tome, brojne (maloljetne) žrtve silovanja i dalje moraju putovati izvan države kako bi obavile pobačaj. Koji su faktori učinili LGBT pokret toliko uspješnijim od feminističkog?

Istospolni brakovi danas su legalizirani u čak 37 američkih država, ali u njih 46 liječnici imaju pravo odbijanja usluge pobačaja svim ženama. Manje od trećine Amerikanki živi u državi s dostupnim i legalnim pobačajem. Umjesto da se smanjuje, ovaj se jaz između nekad partnerskih društvenih pokreta sve više povećava.

Uz sve učestalije izlaske iz ormara društvo se priviklo na susjede, rodbinu i kolege/ice koji/e se izjašnjavaju kao LGBT. Potencijalna diskriminacija istospolnih parova danas sve češće nailazi na javno osuđivanje u svim sferama javnog života; štoviše zakoni koji su u Indiani trebali omogućiti svim javnim djelatnicima/ama, pa tako i medicinskom osoblju, uskraćivanje usluga LGBT osobama naišli su na masovne bojkote i uzrokovali političke ostavke.

Za razliku od toga, preko 300 anti-choice statuta koji su uvedeni samo 2015. godine nije naišlo ni na kakav otpor. Političari/ke forsiraju i dodatna ulaganja resursa u nastavu o apstinenciji, iako broj tinejdžerskih trudnoća vrtoglavo raste. Istovremeno kontracepcija tiho nestaje s polica, a abortusi uključuju nepotrebno kompliciranu proceduru.

Tako dolazimo do situacije da istospolni parovi u Irskoj mogu stupiti u bračnu zajednicu, ali oko 12 žena dnevno, odnosno 3,600 žena godišnje, prisiljeno je odlaziti preko irske granice da bi obavile lagalni abortus. Čak je i takvo nešto dugo vremena smatrano neustavnim, te je nekolicina žena prisilno zadržana u državi do poroda neželjenog djeteta.

Istospolni brak je nešto što žele i muškarci. Lezbijski parovi čine većinu istospolnih brakova, no čak i žargonski izraz ‘gej brak’ ukazuje na to da je to i muška stvar. To znači da je brak u svačijem interesu jer sve što je muško je od općeg interesa, a premda su mnoge pionirske aktivistkinje i odvjetnice koje su se borile za istospolne brakove bile lezbijke, gej muškarci imaju veliki udio u društvenoj i ekonomskoj moći, i to su briljantno iskoristili da ta priča postane dio mainstreama, piše Katha Pollitt za The Nation.

Reproduktivna prava, s druge strane, isključivo su žensko pitanje. Sveprisutna mizoginija ne znači samo da su ta prava stigmatizirana, zajedno sa ženama koja ih upražnjavaju, već i to da ih muškarci uopće ne smatraju važnima, dok žene imaju ograničenu društvenu moć kako bi ih promicale. A i ta moć je lako ugrožena prevelikom identifikacijom sa svim osim najbenignijim varijantama feminizma.

Ne postoje ženski CEO-i koji troše milijune na reproduktivna prava ili prijete da će premjestiti svoje poslovanje ako država ukine pravo na pobačaj. I osim nekoliko iznimki, A-lista slavnih se drži po strani.

Ponekada čujemo javne reakcije na takvo stanje stvari, primjerice izjavu glumice Rose McGowan, koje su mediji izokrenuli u šokantnu anti-gay propagandu. Glumica je u intervjuu insinuirala da je uzrujana s gej muškarcima nezainteresiranima za borbu za prava žena. Tvrdi da oni to duguju ženama poput nje koje su se borile za njihova prava. Međutim, takav program ‘zajedničkog interesa’ bio je neophodan u samim začecima LGBT i feminističkog pokreta, kada su oba bila gladna za političkim saveznicima, ali ovakvo savezništvo nije nešto što se trenutno može smatrati danim.

Zaista je frustrirajuće da su se dva tako bliska civilna pokreta drastično razišla, osobito jer je upravo feminizam potaknuo rađanje borbe za LGBT prava svojim programom odvajanja seksualnosti od prokreacije. U početku su ih vezali zapravo zajednički neprijatelji – religiozna desnica i bijeli heteroseksualni muškarci. Da bismo pronašli razlog zašto su te zajednice prihvatile LGBT pokret, ali ne i pokret za reproduktivna prava žena, nužno je pogledati dublje u samu prirodu pokreta.

Koja je ključna premisa borbe za bračnu jednakost LGBT zajednica? To je prije svega ravnopravnost ljubavi i obitelji. Prihvaćanje istospolnih brakova prihvaćanje je da u takvim zajednicama postoje obiteljske vrijednosti i osjećaji ljubavi identični onima kakve osjećaju članovi heteroseksualnih obitelji. Bitno je uočiti da su sastavnice LGBT borbe, ljubav i brak, zapravo sastavnice tradicionalno konzervativne kulture. Povećavanje inkluzije u konzervativnu instituciju braka zapravo je pokušaj da se ona obnovi, osvježi i ojača.

Osim uključivanja LGBT populacije u status quo, bračna jednakost privlačna je heteroseksualnim osobama svih klasa. Svatko od njih danas je svjestan da može imati LGBT dijete te je u interesu osigurati mu bolji društveni položaj. Dopustiti LGBT zajednici ravnopravnost košta manje nego boriti se protiv nje.

Za razliku od toga, borba za ženska reproduktivna prava zahtijeva brojne investicije. Investicije koje žene ne mogu tako uspješno financirati za svoj pokret kao gej muškarci koji, kako smo i naveli/e imaju daleko veći utjecaj u društvenoj i ekonomskoj moći. Dok žene i dalje zarađuju 81 cent po muškom dolaru, gej muškarci zarađuju 800 dolara više godišnje nego heteroseksualni, gotovo 20,000 dolara više nego heteroseksualne i 22,000 više nego homoseksualne žene.

Upravo su takvi karizmatični gej muškarci na visokim pozicijama predvodili genijalno učinkovit LGBT pokret. Problem borbe za ženska reproduktivna prava proizlazi iz shvaćanja te problematike kao isključivo ženske. Uz stigmatizaciju i ograničenu društvenu moć, ženska borba za reproduktivnu autonomiju protivi se tradicionalnoj instituciji braka. Izvanbračna seksualna sloboda zahtijeva ulaganja u edukaciju o kontracepciji i abortusu, kao i medicinski razvoj istih.

Znimljivo je također i ono što u iscrpnom, informativnom, te argumentima i primjerima odlično potkrijepljenom eseju objavljenom u New Yorkeru, iznosi Jill Lepore. Kroz primjere sudskih sporova vođenih pred američkim Vrhovnim sudom čiji su ishodi kroz desetljeća oblikovali reproduktivna i bračna prava i slobode u SAD-u.

Ona zaključuje da su se u slučajevima vezanim uz kontracepciju (npr. Trubek vs. Ullman) ili pravo na pobačaj tužitelji(ce) najčešće pozivali na pravo na privatnost koje ih, riječima suca William Brennana, štiti od “neželjenog uplitanja države u pitanja koja se u svojoj osnovi tiču pojedinca, poput odluke o rađanju djeteta”. 1973. godine u sudskom procesu Roe VS Wade Vrhovni sud napokon zaključuje da je pravo na privatnost “dovoljno široko da obuhvati i odluku žene da prekine trudnoću”.

I dok je inzistiranje na privatnosti dovelo do legalizacije pobačaja, 70-ih godina javlja se pokret bitno drugačijeg stremljenja, koji zagovara vidljivost, ponos i iznošenje privatnog u javnu sferu – pokret za LGBT prava.

Njegov temeljni argument koji se umjesto na privatnosti temelji na jednakosti, piše Lepine, ključ je njegove uspješnosti i snage: “Kada se borba za jednaka prava žena svela na borbu za reproduktivna prava u kojoj je glavni argument bila privatnost, počela je slabjeti. No kada se borba za gej prava pretvorila u borbu za istospolne brakove, utemeljenu na pravu na jednakost, postala je sve jačom i jačom”.

Uski fokus na reproduktivna prava, piše Lepine, i danas ima štetne posljedice po ženski pokret koji će, smatra ona, tek širenjem na politička i ekonomska pitanja ponovno dobiti toliko potreban zamah.

Istospolni brakovi ne oduzimaju moć već postojećim ustanovama, nego ih dodatno afirmiraju. Za razliku od njih, ženska autonomija nad vlastitim tijelom oduzela bi moć muškarcima, roditeljima, svećenicima, poslodavcima i ljekarnicima. Etablirana patrijarhalna konzervativna kultura od takve bi promjene imala više štete nego koristi.

Povezano