Otkrivanje ženske povijesti Zadra

U sklopu projekta “Frauengeschichte(n) in Zadar” (Ženska povijest u Zadru), kojeg je provodio Odjel za germanistiku Sveučilišta u Zadru zajedno s Austrijskom knjižnicom Dr. Alois Mock, ranije ovog mjeseca održana je urbana šetnja posvećena ženskoj povijesti grada, a objavljena je i virtualna šetnja u obliku kratkih videa koji su dostupni online.

Budući da nisam bila u mogućnosti osobno prisustvovati šetnji, a njena online varijanta nije u potpunosti zadovoljila moju znatiželju, odlučila sam porazgovarati s voditeljicom projekta Eveline Thalmann, lektoricom na Odjelu za germanistiku, i studenticama koje su sudjelovale u istraživanju i osmišljavanju šetnje.

Možete li nam ukratko predstaviti projekt – kako ste došli na ideju, tko je sve sudjelovao, koji su bili ciljevi i aktivnosti?

Eveline: Ideja projekta bila je učiniti vidljivijim život i djelovanje žena u Zadru. Iako žene čine polovicu čovječanstva, ovo se ne odražava u povijesnim knjigama, muzejima ili šetnjama po gradu. Cilj projekta je bio prikazati postignuća žena koje su živjele i djelovale u Zadru te ih učiniti dostupnijima javnosti. To smo učinile virtualnom šetnjom u video materijalu na njemačkom jeziku koji su priredile Babara Gašić, Luna Kunecki, Sofija Nujić, Mihaela Perić, Nicole Šota i Dora Ušić. Snimke se mogu pogledati na YouTube kanalu Austrijske knjižnice Dr. Alois Mock s hrvatskim titlovima. Osim toga, priredile smo i šetnju Zadrom 19. studenoga 2021. Luna, Sofija, Mihaela i Nicole provele su nas po gradu i predstavile rezultate svog rada zainteresiranim studentima i nastavnicima Odjela za germanistiku Sveučilišta u Zadru.

Na projektu smo imale i druge suradnike. Na samom početku smo izradile popis zanimljivih žena po različitim postignućima, od antičkoga Zadra do danas. Pri tome nam je pomogla pročelnica Odjela za germanistiku i znanstvena voditeljica Austrijske knjižnice Dr. Alois Mock, Anita Pavić Pintarić, koja je stalno dodavala nova imena na popis te nam pomagala i oko drugih poslova, primjerice autorskih prava za slike. U okviru projekta posjetile smo Državni arhiv u Zadru, a Petra Unger, utemeljiteljica ženski šetnji u Beču, održala nam je virtualnu radionicu. Financijsku potporu projektu dao je Austrijski kulturni forum Zagreb.

Nicole: Ideju za projekt je dala profesorica Eveline Thalmann. Odmah mi se činilo zanimljivim s obzirom da oživljavamo glasove žena koje su djelovale u Zadru, a njihove priče su u potpunosti zaboravljene ili se nikad nije ni čulo o njima. Na taj smo način saznale nešto novo o ženama koje su nam ranije bile manje ili više poznate, ali i o drugim, do tad nepoznatim ženama. Za svaku smo izradile video materijal, koji je zbog pandemije mogao postati dostupan svima, a na kraju smo uspjele realizirati i naš prvotni plan – napraviti šetnju uživo, sa stajalištima naziva ulica ili mjesta gdje su te žene djelovale i boravile. 

Kako je izgledao i koliko je trajao sam proces istraživanja? Jeste li lako pronalazile podatke? S kojim izazovima ste se susrele?

Luna: Projekt i proces istraživanja započeo je još u studenom 2020. godine. Profesorica Thalmann nas je uvela i upoznala s tematikom projekta. Na samom početku smo imali online radionicu s Petrom Unger, koja je ujedno osnivačica ženskih tura u Beču. Tada je razjašnjeno kako je cijeli projekt zamišljen i što je sve potrebno napraviti. Imali smo na raspolaganju popis žena koje su imale utjecaj u Zadru te je prvi zadatak bio odaberati jedno područje koje nas zanima i ženu koja je u tom području djelovala. Nakon toga smo imali mjesec dana vremena da napravimo kratki članak o izabranoj ženi. Podatke sam nalazila putem članaka s interneta. Kroz iduće mjesece smo dorađivali članke, slali ih na uvid profesorici te ispravljali uz predložene komentare.

Zatim smo odabrale mjesto unutar grada Zadra s kojim ćemo povezati naše izlaganje, to jest mjesto na kojemu su djelovale žene koje smo istraživali. Na temelju tih lokacija je zatim osmišljena tura gradom. Za svaku postaju pripremljena su izlaganja o ženama na području Zadra te plakati za društvene mreže. Kraj projekta, to jest tura gradom bila je planirana za travanj 2021. godine, no zbog epidemiološke situacije to nije bilo moguće pa smo se odlučili za online varijantu. S početkom nove akademske godine, u listopadu 2021. smo se opet vratili u kontaktnu nastavu te smo odlučili da ćemo ipak provesti održati i šetnju gradom uživo, a virtualnu verziju smo objavili na YouTubeu. 

Nicole: Sam proces se odužio zbog pandemije koronavirusa. Podatke smo tražile u knjižnicama i dobile smo podršku zadarskog Državnog arhiva, koji nam je omogućio pristup materijalima te su nam ispričali puno zanimljivih priča o nekim ženama. Izazovi su bili najviše zbog koronavirusa pa smo gledale kako projekt ne bi prekinule, na koji način da ga ipak predstavimo javnosti. 

Mihaela: Što se tiče istraživanja, oduzelo je dosta vremena samo traženje ikakvih informacija o ženama u povijesti Zadra. To nije tako često obrađivana tema i podaci nisu lako dostupni, najviše jer su se i same žene kroz povijest skrivale pod pseudonimima ili su bile sjeni svojih muževa. Jedan od najvećih izazova cijelog projekta je zapravo bio manjak fizičkih podataka i dokaza.

Jeste li se pri izboru žena za šetnju vodile određenim smjernicama ili vrijednostima?

Nicole: Super mi je što se nismo vodile nekim posebnim smjernicama, nego vlastitim izborom. Prvo smo zajedno sakupljale najviše materijala i informacija koje smo mogle dobiti o svim ženama u kategoriji vjere, glazbe, umjetnosti i književnosti. Ja sam od početka znala da ću obrađivati Benediktinke i sv. Stošiju jer sam privatno često posjećivala izložbe crkvene umjetnosti i znala sam da želim ispričati njihovu priču. Sv. Anastaziju sam pak odabrala jer je općepoznata u Zadru, a mali broj ljudi zna što se zapravo dogodilo s njom, zašto je zaštitnica Zadra i koja je njezina priča. Na kraju sam nadodala i Zoe Borelli Vranski jer obožavam umjetnost i bila mi je jako žao da se o njoj više ne govori, pogotovo zato što je u Zadru skoro pa zaboravljena, te su njezina djela većinom pogubljena i nije bila ozbiljno shvaćena u umjetnosti, upravo jer je žena. 

Mihaela: Moja prvotna ideja bile su spisateljice koje su vezane uz Zadar. Pri istraživanju sam naišla na novine Zora dalmatinska i igrom slučaja na rad o Marini Battari, prvoj tiskarici na području Zadra. Sama priča me se odmah dojmila i krenula sam u daljnju potragu.

Luna: Ja sam odabrala temu kulture i umjetnosti te istraživala Nives Šimatović Predovan jer volim umjetnost, ples i glazbu i svidjelo mi se što je ona obuhvatila sve to, pa čak i više od toga. Moju pažnju je privukla i činjenica da je još donedavno djelovala te da je očito imala veliki utjecaj jer joj je bio posvećen međunarodni plesni festival koji se godinama održavao u Kazalištu lutaka Zadar. Izazovi s kojima sam se susrela su bili pronalazak dovoljne literature te pribavljanje autorskih prava na slike, iako su me oni opet doveli do ljudi koji su poznavali Nives, što je istraživanje učinilo još zanimljivijim. 

Sofija: Asja Kisić bila mi je poznata iz antologijske serije Naše malo misto, ali tada nisam znala kako se zapravo zove. Odabrala sam je jer je, po meni, imala najzvučnije ime!

Postoje li neka obilježja u javnom prostoru (npr. spomen-ploče, nazivi ulica, biste, itd.) vezana uz žene koje ste odabrale za šetnju?

Sofija: Nisam se još susrela s nijednim, ali je zapamćena po brojnim kazalištima. Smatram da bi joj trebalo odati počast u kazalištu, primjerice posvetom predstave.

Luna: Za Nives Šimatović Predovan ne postoji, stoga sam s njom povezala Kazalište lutaka Zadar budući da se se u njemu godinama održavao međunarodni plesni festival “In memoriam Nives Šimatović Predovan”. 

Mihaela: Za Marinu Battaru nažalost ne postoji nikakva spomen ploča, no postoji spomen ploča za samu tiskaru, što nam potvrđuje činjenicu da Marina Battara nakon smrti muža nije dokumente potpisivala svojim imenom.

Nicole: Postoji crkva sv. Stošije, samostan Benediktinki i crkva sv. Marije. Što se tiče Zoe Borelli, postoji samo Ulica Plemića Borelli.

Da se dotaknemo i par konkretnih primjera: možete li nam reći nešto više o prvoj zadarskoj tiskarici, te o slikarici Zoe Borelli Vranski koja je ilustrirala Šumu Striborovu?

Mihaela: Marina Battara je rođena 1770. godine, najvjerojatnije u Zadru. Nakon što se udala za Antonia Luigija Battaru, 1798. godine otvorili su tiskaru u Širokoj ulici u Zadru. Vodila je tiskaru nakon smrti svojega muža bez ikakve stanke, što dokazuje i uspješnost same tiskare za vrijeme njezinog rukovodstva.

Nicole: Zoe Borelli Vranski Alačević je bila zadarska slikarica. Sudjelovala je na puno izložbi u Beču, Rimu, Parizu, Ljubljani, Zagrebu, Osijeku, Splitu. Kao osoba je opisana kao vrlo sarkastična i humoristična. Stvarala je puno umjetničkih djela koja su nakon izložbi pogubljena ili posuđena za reprodukciju i nikad joj nisu vraćena. Slikala je i aktove, što nije bilo prihvaćeno od strane društva u to vrijeme. Isto tako, jedna je od rijetkih žena iz Dalmacije koja je upisana u Hrvatsku enciklopediju likovnih umjetnosti. Ilustrirala je i Šumu Striborovu i te se ilustracije čuvaju u Muzeju Brodskog Posavlja u Slavonskom brodu. 

Možete li podijeliti s nama neku zanimljivost ili anegdotu na koju ste naišle tijekom istraživanja, nešto što vas je iznenadilo ili začudilo?

Luna: Tijekom istraživanja me najviše dojmilo što ovdje ne govorimo o nekoj osobi iz daleke prošlosti, već o ženi koja je još do prije dva desetljeća djelovala na ovim područjima te ostvarila velike uspjehe. Naišla sam na brojne članke koji su ukazivali na to koliki značaj je imala te koliko je ljudi još imaju u sjećanju kao veliku umjetnicu punu ljubavi prema plesu, što je znala prenijeti i na druge. Isto tako mi je bilo vrlo zanimljivo prilikom pribavljanja autorskih prava što su vlasnici fotografija svi bili u kontaktu s Nives, a neki čak i dugogodišnji prijatelji. To mi ju je nekako još više približilo i dalo značaj ovom projektu.

Sofija: Iznenadilo me kako je Asju Kisić i sama poveznica s Bepinom u stvarnosti izluđivala.

Nicole: Kod Benediktinki mi je zanimljiva hrabrost majke Tereze Manzoni i njezina rečenica koju je uputila talijanskoj okupaciji i njezinim vojnicima kada su htjeli uzeti blago Zadra.^​*​

Mihaela: Iznenadilo me da su poznatija braća Battara, tj. sinovi Marine Battara, nego ona sama. Marina je bila majka devetoro djece i usprkos tome uspjela je voditi tiskaru za vrijeme nesuglasica u državi i čak je bila uspješnija od muža. Također iznenađujuće što, unatoč tome što je vodila tiskaru 14 godina, nigdje ne piše njezino ime.

Virtualna šetnja dostupna je na YouTube kanalu Austrijske knjižnice dr. Alois Mock.

Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.