Objavljeno

Ostavljeni smo sami sebi i plivamo kako možemo, poručuju učitelji i učiteljice

Foto: Feliphe Schiarolli

Prošlog tjedna došlo je do incidenta u Tehničkoj školi Čakovec kada je profesor strojarstva Franjo Dragičević (64) nasrnuo na dvojicu učenika koji su ga provocirali i ometali nastavu. Taj događaj je izazvao podijeljene reakcije javnosti, ali i potaknuo brojne prosvjetne radnike i radnice da se solidariziraju i podijele vlastita neugodna iskustva na društvenim mrežama pod hashtagom #ijasamfranjo – od vrijeđanja i seksističkih komentara do bušenja guma i prijetnji fizičkim nasiljem.

Pokrenuta je i online peticija “Dostaje bilo šutnje učitelja i nasilja nad učiteljima!” koja je dosad skupila više od 12 000 potpisa, a u subotu, 15. prosinca u 11h mreže Nastavnici.org, Školska zbornica i Sindikat Preporod planiraju održati javni skup pod nazivom Za sigurnu školu!

U međuvremenu, Franjo Dragičević nije dobio otkaz, no uručeno mu je upozorenje o povredi radne obveze s mogućnošću davanja otkaza ako se to ponovi. Iz Ministarstva znanosti i obrazovanja poručili su pak da će uskoro objaviti plan aktivnosti te da razmatraju opciju uvrštavanja zaposlenika u školama među službene osobe.

Kako bismo saznali više o uvjetima rada u hrvatskim školama, razgovarali smo s četiri učiteljice/učitelja koji rade u osnovnim školama u Zagrebačkoj županiji: Brankom, Anom te supružnicima Lidijom i Markom (imena su izmijenjena; podaci poznati redakciji).

Objavljuje Učitelji, nastavnici, profesoriPetak, 7. prosinca 2018.

Sve naše sugovornice istaknule su da neprimjereno ponašanje učenika i njihovo ispitivanje granica do kojih mogu ići smatraju dijelom svoje svakodnevice. Određena doza neprimjerenog ponašanja je stoga očekivana: sitne nepodopštine tijekom sata ili na školskom hodniku, manjak kućnog odgoja ili poteškoće s prihvaćanjem školskih pravila.

Međutim, Ana nam otkriva da je tijekom 15 godina rada u školi svjedočila i “grubim fizičkim sukobima među učenicima, napadu na asistente u nastavi, verbalnom vrijeđanju i vrijeđanju na društvenim mrežama, a učenici koji su činili takve prijestupe obično su identificirani od samog početka, od 1. razreda, i o njima se opetovano razgovara na sjednicama učiteljskog i razrednih vijeća.” No, najčešće sve i ostaje na razgovoru.

Najčešće su to izolirani slučajevi, dodaju Lidija i Marko koji više od 25 godina rade u školstvu, no i jedan takav je dovoljan da naruši obrazovni proces.

Branka pak smatra da se stanje s godinama pogoršava, odnosno da su granice u glavama učenika sve udaljenije i sve tanje. “Srećom, imam karakter i stav autoritativne osobe i mogu se postaviti, još uvijek, u poziciju u kojoj ja kontroliram situaciju (što ne znači da ću to uspjeti već na sljedećem satu!). Međutim, mogu razumjeti i vidim svakodnevno moje kolege, koji su divni profesori, ali ne uspijevaju uspostaviti autoritet, samo zato što nisu ‘babe-roge’. Jer, na kraju, sve se svede na to kakva je učitelj osoba i koliko on ili ona sama može biti autoritet i koliko može podvući granice i držati se njih,” objašnjava.

Franjo Dragičević za Jutarnji list izjavio je da su svi njegovi kolege u Hrvatskoj zlostavljani, a to dopušta sustav jer ne ostavlja mogućnost da odrade svoj posao u primjerenoj radnoj atmosferi. Stoga pitamo naše sugovornice koji mehanizmi zaštite postoje u takvim situacijama.

“Jedini mehanizam zaštite je Pravilnik o kriterijima za izricanje pedagoških mjera, koji nije učinkovit. Pri nastanku takvih situacija kontaktiraju se roditelji i stručni suradnici škole (ukoliko ih škola ima, što nije pravilo),” objašnjavaju Marko i Lidija. Pritom je razlika između osnovnih i srednjih škola samo u tome što u potonjima postoji pedagoška mjera isključenja iz škole, dok u osnovnim školama učitelj/ica doslovno ne smije izbaciti učenika ili učenicu sa sata.

Ana i Branka pak smatraju da mehanizama zaštite od agresivnog ponašanja zapravo i nema.

“Nema nikakvog učinkovitog načina, izvan tvog osobnog stava i mogućnosti da zaustaviš salvu uvreda i bezobrazluka. Famozni Pravilnik o pedagoškim mjerama mrtvo je slovo na papiru i rijetki su učenici na koje bilježenje pedagoške mjere utječe pozitivno. Ostavljeni smo samima sebi i plivamo kako možemo. To bi se promijenilo kad bi se zakonom odredilo da je napad na učitelja – napad naslužbenu osobu, ali zasad možemo samo sanjati o tome,” kazala je Branka.

Ana dodaje da pedagoške mjere stupaju na snagu (ako uopće) nakon što se incident dogodi. “U pravilu proteknu godine od trenutka kad se agresivno ponašanje uoči do trenutka prikladne reakcije. Dakle, učenik OŠ može i godinu-dvije maltretirati sve oko sebe prije nego što bude uklonjen iz redovitog razrednog odjela.”

Objavljuje Učitelji, nastavnici, profesoriPetak, 7. prosinca 2018.

Dok neki za neprimjereno ponašanje učenika optužuju školu (jer ipak djeca i mladi tamo provode veći dio dana), drugi krivnju svaljuju na prepopustljivi stil roditeljstva, a neki smatraju da je zakazalo društvo u cjelini jer ne uči djecu da moraju poštivati pravila. U svakom slučaju, primjetno je da ima sve više djece s poteškoćama u koncentraciji, poteškoćama iz govornog spektra, emocionalno nezrele djece, itd.

Lidija i Marko navode da je izvor problema u stilu obiteljskog odgoja “koji je popustljiv, bez pravila i zadanih granica primjerenog ponašanja, kojem je dijete uvijek u centru i odmah dobije ono što želi, ne učeći se strpljenju.” Često imaju osjećaj da su oni kao učitelji prve osobe koje određenoj djeci zadaju granice, a napominju i da većina djece s kojom rade nije polazila predškolsku ustanovu osim programa male škole, što smatraju nedostatnim.

Branka odgovornost pripisuje negativnom društvenom stavu prema učiteljima, navodeći da je problem u potcijenjenosti učitelja, čemu značajno doprinose mediji koji se “silno trude oblikovati upravo takvu sliku učitelja – neradnika i društvenog parazita, koji je neučinkovit, često zlostavljač, i svakako ne zaslužuje ni svoju plaću, a kamoli ugled i poštovanje. Sve vijesti iz školstva obojene su negativno, vrlo su česti senzacionalistički, žuti i polu-pornografski (jer to pali ljude!) članci o učiteljicama-pedofilkama koje su zavele svoje malodobne učenike, učiteljima–zlostavljačima koji svoje učenike maltretiraju na sve načine, o neučinkovitosti našeg školstva jer smo na PISA testovima negdje među zadnjima, o učenicima koji su preopterećeni i fizički i psihički, dosađuju se na satovima dok uče nešto što im nikada neće trebati u životu, itd… Naravno da prosječni čitatelj vjeruje takvim vijestima i oblikuje takvo mišljenje te da svoju djecu ne uči ničemu drugome nego onome u što i sam vjeruje. Otuda djeci taj stav nepoštovanja.”

Objavljuje Učitelji, nastavnici, profesoriPetak, 7. prosinca 2018.

U cijeloj priči teško je ne uočiti i rodnu perspektivu: brojna svjedočanstva učiteljica, nastavnica i profesorica odnose se na seksističke i mizogine komentare učenika. Pritom ne treba posebno isticati da je obrazovanje jedno od dominantno “ženskih” područja: prema podacima Državnog zavoda za statistiku, žene čine čak 78% zaposlenih u obrazovanju.

“Živimo u mizoginom i seksističkom društvu i odnos prema učiteljicama je takav. Tu se nema što dodati,” kaže Branka. “Muški učitelji, čak i kad ne uspijevaju uspostaviti autoritet i kontrolirati situaciju u razredu, barem ne moraju trpjeti odvratne komentare i raznorazne ‘prijedloge’ učenika te direktno seksističko vrijeđanje. Žene, kojih je više, nažalost moraju.”

Ana vjeruje da su seksističke izjave “direktan plod društvenih obrazaca na koje mi i same pristajemo,” dodajući da “ne možemo ni očekivati ništa bolje sve dok kolege ulaze u punu zbornicu i pozdravljaju učiteljice riječima Evo me, moje dame, više niste same.” 

Objavljuje Učitelji, nastavnici, profesoriPetak, 7. prosinca 2018.

Iz nekih od svjedočanstava saznajemo da su profesori/ce, kada su pokušale/i neprimjereno ponašanje učenika prijaviti stručnoj služni, dobile/i komentar da trebaju poraditi na autoritetu ili neka jednostavno potraže drugo zanimanje.

“Vjerojatno ima kolega i kolegica koji su odabrali krivi poziv. Ipak, ne mislim da je to tako čest slučaj. Mislim da su stručne službe s jedne strane zatrpane poslom (poslovima satničara i voditelja smjena), a s druge strane se njime ne bave (prevencijom neprimjerenih ponašanja i pomaganjem učenicima i nastavnicima),” kaže Ana.

Marko i Lidija pak smatraju da je pogrešno probleme prebacivati na stručne službe “jer i oni moraju raditi sukladno propisima i nemaju drugih mehanizama. Pravo je pitanje kako gomilu problema unutar sustava sustavno riješiti.”

“Stvar nije crno-bijela, postoji i druga strana medalje,” ističe Branka. “Upravo zbog podcijenjenosti struke i potplaćenosti, učiteljima postaju ljudi koji se tu zapravo ne bi smjeli naći. Po onoj staroj i netočnoj Ako ne znaš nešto raditi, onda to podučavaj, na učiteljski poziv se često odlučuju ljudi koji ne znaju što bi drugo radili, a ne oni koji to zaista doživljavaju kao poziv, što i jest. Rezultat je dosadna nastava, ako ne i nešto gore. To ‘gore’ se očituje u stvarnom podcjenjivačkom, ružnom odnosu spram učenika, koji nije pravilo, ali nije ni tako rijedak, nažalost.”

Reagirajući na ovaj slučaj, skupina udruga pozvala je da se konačno krene u provedbu sveobuhvatne reforme obrazovanja te da se kroz taj proces podrži razvoj okruženja za uključiv proces donošenja odluka na razini odnosa dijete – roditelj – škola.

“Na taj način ćemo doprinijeti da u društvu povećamo osjetljivost te osiguramo pravovremenu reakciju na sve oblike nasilničkog ponašanja, kako bi škole i zajednice bile sigurna okruženja u kojima je moguć osobni rast i razvoj te pozitivan društveni doprinos”, stoji u priopćenju koje potpisuju Udruga roditelja “Korak po korak”, Hrabri telefon, Forum za slobodu odgoja, Dugine obitelji, Centar za zdravo odrastanje Mali Lošinj, Centar za građanske inicijative Poreč, Zagrebačko psihološko društvo, Udruga za podršku žrtvama i svjedocima, GOOD inicijativa i Društvo za psihološku pomoć.

Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.


Povezano