Jezik je resurs i oruđe društvene interakcije kojim ‘proizvodimo’ naš svijet. To jezičnim, odnosno komunikacijskim praksama daje neizostavan politički i etički naboj. Jezik dakle, osim što utječe na konceptualizaciju bazičnih pojmova i reflektira stvarnost, on je ujedno i stvara.
Mnoge su feministkinje, poput Luce Irigaray, Robin Lakoff i Deborah Tannen, isticale važnost jezika i kulture za subjektivizaciju žene/a. Irigaray je, primjerice, smatrala da su jezik i stvarnost potpuno falogocentrični, što žene ostavlja bez samostalnog prostora identifikacije. Postoji samo jedna, muška, subjektivnost što se čuva i u jeziku. Da bi se položaj žena promijenio, mora se promijeniti jezik kroz koji pojedinac ulazi u kulturu, tj. simbolički poredak. Nasuprot tome, Judith Butler naglašava performativnost u konstrukciji identiteta. U članku ‘Language and Woman’s Place’ (1973.) Robin Lakoff pokazuje kako se društvena nejednakost muškaraca i žena očituje u govornoj praksi, u slučaju kada se govori o ženama i u načinima na koje same žene govore.
Nevinost (lingvističko-društvena) je nepovratno izgubljena: nije nam nevažno tko, kako, kad i o čemu govori. Obraćate li pozornost na to kako vas netko oslovljava? Reagirate li, odazivate li se na nelaskava dozivanja? Ako da, podsjeća pojam interpelacije L. Althussera, tada pristajete biti subjektom kakvim vas društvo vidi, treba i konstruira.
Kako definirati ženu?
Anićev rječnik ovako definirá pojam ‘žena’:
- odrasla osoba ženskog spola; žensko
- razg. bračni drug ženskog spola [moja žena (u predstavljanju u građanskom društvu smatra se jednako prikladnim kao; moja supruga među slabije poznatim ili među nepoznatim ljudima; u seoskom društvu jedini način predstavljanja ili samo »moja« u nekim krajevima); uzeti za ženu oženiti]; supruga
- (mn) razg. osobe koje spadaju u poslugu ili u radnu snagu
- (Žena) glasilo Saveza žena Hrvatske 1958—1990; časopis je pokrenut 1943. u Otočcu pod imenom Žena u borbi kao glasilo AFŽ-a Hrvatske
Od sintagmi se spominju: javna žena prostitutka; laka žena podr. lako osvojiva žena, ona koja lako stupa u intimne odnose; žena iz stripa tip žene vrlo vitkog struka, jakih bokova i snažnih, lijepo svedenih nogu, okruglog lica i jakih kostiju lica (nacrtan izmaštan tip idealno privlačne žene, ob. po ukusu 1920-ih i dalje.
Od spomenutih definicija, koliko ih je uvjetovano biologijom, koliko kulturom, koliko jezikom? Možemo li to uopće odvojiti? Najzanimljivija je točka 3 koja ženu tretira kao marvu, što, vidjet ćemo, pronalazi svoje odjeke u brojnim suvremenim epitetima bestijalne provenijencije, kao i izražena seksualizacija žene u riječima koje je svode na genitalije i/li sekundarne spolne karakteristike. Nadalje, ako je javna žena ona ‘moralno posrnula’, ne kazuje li to da je svaka poštena, ‘kreposna’ žena privatna (dihotomija javno-privatno, što evocira ne samo diskurs privatnog vlasništva, građansku ideologiju, nego i slavni feministički slogan Osobno je političko), ona koja stoji gdje joj je i mjesto – u kući, privatnoj sferi isključenosti i javnog nepostojanja.
‘Ženski govor’
Istraživanja roda i jezika najčešće su promatrala tzv. ‘ženski govor’ kao odmak od neutralne (čitaj: muške) norme, čime su ga, ironično, reafirmirala. Druga važna struja odvijala se u okviru sociolingvistike, promatranjem društvenog ophođenja. Uskoro su pristigle kritike kako sve žene (pa i svi muškarci) nisu homogena skupina koja dijeli štošta osim biološkog spola. U razmatranje je trebalo, dakle, uvesti i druge identitetske kategorije (naciju, starost, klasu, obrazovanje, geografsku pripadnost) te razmatrati njihova presjecišta u okruženju koje se sve više isticalo kao političko.
Iako ne smatramo da su žene homogena grupa, u jezičnim primjerima koji slijede one su tako tretirane – govori li nam to nešto? No, ovdje nas zanima narodno jezično bogatstvo kolokvijalizama i vulgarizama kojima se časte žene. Semantička polja su brojna i raznorodna, od životinja do predmeta svakodnevne uporabe, a bogme i meteroloških pojava.
Dobri pastiri su svuda oko nas
Kroz kolokvijalno nazivlje, žargone, vulgarizme i sav onaj živi tečni ulični govor osluškujemo trendove, promjene i strujanja u kolektivnoj psihologiji. Stanje svijesti u ruralnim i urbanim sredinama ne mjeri se samo učestalošću i gorljivošću odlazaka u crkvu ili u kazalište, imovinskim stanjem, markama automobila i inim obilježjima, već najviše u jeziku kojim se oblikuje naša stvarnost. Maštovit je naš narod bio oduvijek, pa i okrutan u obraćanju ženama i to ne samo u jezičnoj stvarnosti.
Epska narodna poezija i narodne priče obiluju podacima o bestijalnom etiketiranju, no tako je i u imenovanju suprotnog spola pa nećemo ulaziti u dublju analizu. Krava i volova, konja i kobila, magaraca i magarica ima koliko hoćemo, s tim da nazivlje peradi (tuka, guska, kokoš, ali i piletina) uglavnom prednjači u obraćanju ženama.
Iz ovakve vokativnosti: prasico, magarico, kokoško, tuko, ovco, kravo, gusko lako iščitavamo čobanski karakter onoga tko to nazivlje koristi. Dobri pastiri su svuda oko nas i u mnogim nas situacijama svakodnevno prozivaju kao da su na seoskom dvorištu.
Žena je od zmije do gazele i kroz takvo nijansiranje iščitavamo i ljubavni zov mužjaka, ali i žene su sklone poticati ovu vrstu verbalnog općenja pa čak možemo čuti i prigovor s muške strane kroz „Žene to vole.“
Od kobile do profuknjače
Jezik bilježi suptilna napredovanja i nazadovanja kulture. Žargoni se neprestano obogaćuju novim izrazima u želji da budu svježi i duhoviti. Lako ćemo prepoznati pripadnika neke supkulturne skupine ili regionalnu pripadnost govornika ne samo po odnosu prema „ljepšem“ spolu već i po tonu kojim časti bolju polovicu. Je li neka žena raža ili koka, je li troguza, granfulja, štraca, tusera, kamenjarka, šupljača, glupača, profuknjača, kramp, lopata, grob… nijansiranje je zaista precizno i zalazi duboko u percepciju rodnih odnosa. I iako ovim izrazima označavamo grubost, ružnoću, neprikladnost, nerafiniranost žene kojoj ih pridijevamo, oni ipak govore puno više o onome tko ih lansira.
Dakle, nazivi za žene pokrivaju semantička polja životinja (koji osim derogativnog ima i seksualizirani pol, npr. mačka, maca, riba, pa i famozni izraz ‘Alo ribo ovdi gradela’), predmeta (lutka/ica), leksika usko vezanog za seksualnost (sisa/ulja, guz/a/icaulja, piplica, pičkulja/ica/ić, noga/e, dupe, dupence (jesi vidija ono/u ….?)), i odnose (većinom naglašeno derogativno: Povlakuša, navlakuša/natezača; seksača; drolja, droca, droljetina; kubv(b)a/etina), zatim za razinu (nisku) inteligencije (alapača, lapača, i opet tuka, guska itd.), dob (baba, mala, curica, djevojčica; vs. babetina – za pričljivog muškarca), srodstvo (teta (dobra teta!), tetka, tetkica (za muškarca), strina (širok raspon značenja, od kukavice do zapuštenice, provjerite ovdje).
Posebno su zanimljive upravo one derogativne riječi koje uopće nemaju muški parnjak, kao što su sponzoruša, posvuduša, udavača, trofrtaljka, osim u slučaju tvorenica tipa ‘muška posvuduša’, što svjedoči kako su neke radnje i ponašanja specifične samo za jedan rod; te one koje nemaju jednakovrijedan muški parnjak (stric-strina; pas-kuja; konj-kobila, a u engleskom master-mistress). Jednakovrijednim parnjacima u tom vidu smatramo kolokvijalnu upotrebu riječi car i carica.
Semantička polja ženskog nazivlja se preklapaju i teško ih je razgraničiti… osim toga, uvijek su u fluktuaciji i nepredvidivom razvoju.
Dobra vlaga
Na društvenim mrežama razvija se novi leksik koji kombinira leksik i grafiju hrvatskog i engleskog jezika, kojem su autori podjednako žene i muškarci i koji nas često zabavljaju – ali, uviđamo, bez pretjeranog iznenađenja, da duckfejsača, Loodacha ili Awic/h/a (osoba ženskog spola čiji su komentari prepuni usklika aww, mwah i sl.) nemaju jednakovrijedne muške parnjake.
Kako jezično krstimo žene i djevojke na ulici, kako ih nesvjesno klasificiramo kroz ribe, pičke, babe, bedevije, kobile, mande, male, pičiće, kikiće, mufiće govori štošta o individualnoj razini odgoja i kulture, ali i o kolektivnoj, budući da neke uvredljive izraze više i ne primjećujemo.
Počelo je s nazivima domaćih životinja, pa su zvijeri od zmije do gazele došle na red ovisno već o vrsti i proporcijama promatranog modela, naravno i odnosu prema istoj, ali vremenom je nazivlje evoluiralo u esencijalnu izoliranu kvalitetu ženskog spolnog organa pa se među mladima može čuti i izraz „Koja dobra vlaga“.
Penelope Eckert i Sally McConnell-Ginet u knjizi Language and Gender tvrde da se kategorija roda oslanja/gradi na biološkom spolu, no uz preuveličavanje bioloških razlika i njihovo mapiranje u društvene domene u kojima je potpuno irelevantan.
Dvosmjernost utjecaja jezika i kulture implicira aktivnost te odgovornost svih involviranih subjekata i institucija koji se služe jezikom pri oblikovanju svoje (jezične) stvarnosti. Dakle…
Četiri su principa roda: prvo, rod je naučen, pasivno i aktivno, uz društveno (ne)odobravanje za (ne)prilične rodne prakse. Zatim, budući da podrazumijeva restrikcije i asimetriju, pa i prisilu, rod je rezultat kolaboracije individue i društva, institucija, drugih osoba a ne pojedinačno ostvarenje. Treće, rod nije nešto što imamo niti nešto što jesmo, već nešto što radimo, a što u najranijem djetinjstvu rade umjesto/za nas. Posljednje, rod je asimetričan.
