Otpor prema rodno osjetljivom jeziku kao najvidljivijoj dekonstrukciji patrijarhalnih kulturnih vrijednosti veoma je izražen u Srbiji, gdje se ova problematika još uvijek isključivo vezuje za uporabu ženskih naziva zanimanja i titula.
No taj otpor promiču srpski lingvisti s pozicija institucionalne moći, iznoseći svoje načelno negativne stavove o socijalnim femininativima ponajviše u domaćim medijima. Otuda se rodno senzitivno jezično ponašanje u srpskoj zajednici doživljava kao “nasilje nad jezikom”, kao nešto “neprirodno” i “rogobatno”, a nerijetko se govori i o kroatizaciji srpskog jezika iliti nametanju novotarija sa zapada.
Nosiocima srpske jezične politike smatraju se prije svega preskriptivni lingvisti, uhljebljeni u odjelima u okviru Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU), čije je strukturalističko poimanje jezika još od prve polovice prošlog stoljeća dominantan teorijski okvir. Oni nam se ispostavljaju kao autoriteti kojima se bezuvjetno vjeruje, dok se lingvisti i lingvistice kakve druge orijentacije, pogotovo feminističke, ne percipiraju kao relevantni jezični stručnjaci. Istovremeno, akademska zajednica je čvrsto zatvorena za drugačije pristupe jeziku i nove teorijske postavke koje su se razvijale u okvirima suvremenih interdisciplinarnih znanosti, a kroz ispitivanje fenomena koje lingvistika sama ne može riješiti.
Jezik se, dakle, promatra isključivo sa stanovišta njegove strukture, bez obzira na vanjezične faktore, a propisani jezični standard se među govornicima/ama srpskoga jezika percipira kao jedini jezični sustav koji zadovoljava kriterije “čistog, idealnog govora”. Suviše je to skučen okvir za svijest koja bi bila u stanju jednako uvažavati drugačije, nestandardne forme i sustave (kakvi su, na primjer, dijalekti, koji se smatraju iskvarenim govorima i povezuju s niskom kulturom), i suviše patrijarhalan da bi se u tako konstruiran jezični ideal dopustila rodna perspektiva.
Do prvih empirijskih podataka o seksističkoj upotrebi jezika došli smo 80-ih godina u okviru psiholingvističkih istraživanja koje je vodila Svenka Savić u Novom Sadu. S gledišta interdisciplinarne teorije djelatnosti, koja lingvistiku promatra kao jednu od kognitivnih disciplina, proučavajući jezik sa stanovišta njegove upotrebe i društvene moći koju sugovornici imaju, ispitivali su se nazivi titula i zanimanja na korpusu tekstova u medijima. U srpskom jeziku je tako utvrđeno da se imenice ženskog roda po pravilu koriste za niža i slabije plaćena radna mjesta, dok se za više pozicije moći i odlučivanja zadržava muški rod. Ženski oblici su također učestaliji kad treba predstaviti ženu u negativnom kontekstu, dok će se pozitivan stav prema ženskoj osobi iskazivati radije muškim rodom. Podaci iz ovih ali i kasnijih istraživanja naći će se u osnovi prijedloga za standardizaciju rodno osjetljivog jezika, kojim se, između ostalog, nalaže dosljedna upotreba ženskih naziva zanimanja, kako bi se izbjegao seksizam i u jezik upisala realna društvena uloga žena.
Ovi zahtjevi su se svakako direktno protivili uvriježenom stavu da muški gramatički rod ima neutralnu vrijednost i da ne odražava nužno spol označene osobe, te da nije uvijek neophodno izvoditi ženske oblike. Braneći ovaj stav, srpski filolozi će se o ovim pitanjima oglašavati mahom u medijima, katkad veoma oštrim pa i seksističkim tonom, katkad pak umjerenije i popustljivije. Tako će se sa stanovišta struke govoriti o agresivnim feministicama, “specijalisticama za gendernu problematiku” koje su se drznule mijenjati jezik, silovati ga, izmišljati čega tamo nema, a sve po ugledu na hrvatski i po direktivi Zapada[i]. Oni tolerantniji će dopuštati izvođenje ženskih imenica, smatrajući da ih gramatika zahtijeva, ali da se ipak treba držati principa neutralnosti muškog roda.
S vremenom su se jasno izdvojile dvije suprotstavljene struje – na jednoj strani su protivnici rodno osjetljivog jezika, koji imaju institucionalnu moć, ali ne i znanstvenu utemeljenost svojih tvrdnji, dok su na drugoj istraživači i istraživačice koje zagovaraju neseksističku upotrebu jezika i koje već par desetljeća, ponajviše u okviru rodnih studija, prate jezične promjene u ovoj domeni upotrebe i empirijski provjeravaju svoje postavke.
Danas se može reći da se jezik u posljednjih nekoliko godina umnogome promijenio, da se rodno osjetljivi jezik koristi u javnoj komunikaciji, ali ipak nedosljedno kad je riječ o socijalnim femininativima i dosta nesigurno zbog podsmijeha koji ga prati. U široj javnosti, posebice u medijima, još uvijek je jak otpor prema ženskim nazivima zanimanja, koji se smatraju rogobatnim i neprirodnim i ne povezuju se s nediskriminirajućom jezičnom praksom.
Da muški gramatički rod kad se njime predstavljaju žene može biti diskriminatoran negirat će i Odbor za standardizaciju srpskog jezika (tijelo čiji je SANU jedan od osnivača) u svojoj odluci donesenoj prije sedam godina, u kojoj rodno diferencirani jezik kvalificira kao banalizaciju lingvističke teorije. Tvrdi se ovdje da “suvremena lingvistika smatra da se na osnovu prisustva ili odsustva neke gramatičke kategorije ne može zaključivati o prisustvu ili odsustvu pretpostavljene odgovarajuće logičke kategorije”. Dakle, ako neki pojam nema svoj jezični izraz, ne znači da taj pojam u zbilji ne postoji. Odnosno, ako nema ženskih naziva za određene profesije, ne znači da nema ni samih žena u tim profesijama.
I tu se otkriva nerazumijevanje srži rodne problematike, jer upravo ono što nema svoj naziv i što nije u jezik upisano, ostaje manje vidljivo i samim tim podložno marginalizaciji. Istraživači/ce se godinama upinju predočiti znanstvene podatke koji pokazuju na koje načine se žena jezikom skriva, omalovažava, umanjuje njezin društveni doprinos, te utvrđuje muška dominacija, u čemu imenovanje zanimanja žena u muškom rodu ima znatnog udjela. No srpski jezikoslovci i dalje ignoriraju ove pokazatelje, nerijetko nastojeći degradirati stručnost i lingvističko obrazovanje feminističkih znanstvenica, koje otud smatraju da je u Srbiji na djelu jezična ideologija zasnovana na patrijarhalnim kulturnim vrijednostima kojom se nastoji održati hegemonija u društvu.
Zanimljivo je, međutim, da odluka Odbora ostaje nepoznata javnosti sve do prošle godine, kad je započela javna rasprava o Zakonu o rodnoj ravnopravnosti, kojim se rodno senzitivni jezik uvodi kao preporuka, a ne izričit zahtjev za čije nepoštivanje slijede drakonske kazne, kako su glasila prenijela. Konačno otkrivši ovaj dokument, mediji su ga plasirali napisima da su „psihološkinje, vojnikinje, sekretarke gramatički nepravilne“, premda takvo što u rečenoj odluci nigdje ne piše niti bi moglo pisati, jer i najkonzervativniji lingvist zna da u samoj jezičnoj strukturi nema prepreka za tvorbu ovih imenica. Tako se jedna interdisciplinarna problematika, provučena kroz filter uzanog strukturalističkog okvira, do krajnosti i u sasvim lošem svjetlu banalizirala u medijskim interpretacijama. Glasila su se poslužila neistinom kako bi udovoljila rigidnim stavovima i kako bi povikama o “silovanju jezika” i “nasilnoj kroatizaciji” dodala nešto novo i senzacionalno.
Navodi o kroatizaciji jezika i nametanju novina sa zapada, s druge strane, sasvim odgovaraju nacionalističkom diskursu, a s takvom larmom je jednostavno manipulirati. No zabavnije je pitanje otkud to da se u hrvatskom jeziku, koji sa srpskim dijeli istu jezičnu strukturu, socijalni femininativi koriste tako lako i bez opterećenja. Odgovoru može doprinijeti činjenica da se još u vrijeme srpsko-hrvatske jezične zajednice 50-ih godina, prije no što se svjetska znanost počela zanimati za povezanost roda i jezika, na slavističkim seminarima odvijala rasprava o ženskim nazivima zanimanja i titula budući da su žene već počele zauzimati važnija mjesta u sferi rada. Pitanja su se bavile time treba li uopće izvoditi ženske imenice i reći gospođa/drugarica doktorica, ili pak zadržati mušku formu. Hrvatski jezikoslovci su uglavnom bili za prvu opciju, svakako nemajući u vidu rodnu ravnopravnost, već smatrajući jue gramatički ispravnijom, dok su srbisti bili mišljenja da bez obzira na gramatičku nepodudarnost naziv zanimanja treba ostati u muškom rodu.
Različiti stavovi srpskih i hrvatskih filologa imat će svakako utjecaja na različit razvoj jezičnih praksi u Hrvatskoj i Srbiji. I danas srpski normativisti dijele savjete da je bolje gospođa doktor negoli doktorka/doktorica. No hrvatska praksa u ovom pogledu, ako ništa drugo, pokazuje nam pun jezični potencijal za izvođenje ovih imenica te da je ključno zapravo imamo li pozitivan stav prema takvom jezičnom ponašanju. I imali bismo ga možda da nije snažnih pritisaka odozgo. Kad se 80-ih godina pojavila prva rektorica, glasila su, sasvim spontano, tako i prenijela vijest – da smo dobili prvu „rektorku“. Jezično osjećanje uredništva biva, međutim, sputano odmah sutradan, kada su iz Rektorata reagirali na tu riječ sa zahtjevom da se ova funkcija imenuje u muškom rodu.
Ipak, usprkos sugestijama jezikoslovaca i negodovanju šire zajednice, jezična praksa u Srbiji pokazuje iste tendencije kao u Hrvatskoj, što zbog gramatike, što zbog ravnopravnosti. Promjene u jeziku se dešavaju, iako sporije od očekivanog. Nama borkinjama za standardizaciju rodno osjetljivog jezika i rodnu ravnopravnost općenito preostaje da nastavimo jezik „kroatizirati“ i otporu pružati otpor, a poučene iskustvom izvrtanja istine kroz javna glasila, valjalo bi nam unaprijediti i medijske strategije u tom poslu.
[i] Piper, P. Žive reči, mrtve ideje. Nin 13.8.2009.
Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
