Svaki dan samu sebe misgenderam i dopuštam svima drugima da u tome sudjeluju. Kad god upotrijebim nastavak za ženski rod u raznim glagolskim vremenima, kad mi kažu „dobar dan, profesorice“ ili „bok, cure“, svjesna sam toga kako sam se označila i kako su me označili drugi, pa u sebi preokrenem očima. Često se pred nepoznatima potrudim sastaviti rečenice tako da iz njih lukavo izbacim označitelje roda, a onda mi većinom odgovore „izvolite, gospođo“, ponekad „reci, momak“, ovisno o gradu, mojoj frizuri i odjeći. Hvala. Poveselim se na „momak“: ako mi već promašuju rod, barem to rade u suprotnom smjeru od onog na koji sam navikla od rođenja. No u tom slučaju obično misle da imam oko dvanaest godina, što je drugačija vrsta patroniziranja, i beskrajno se ispričavaju ako uvide svoju „pogrešku“. Slično bi se događalo i da počnem koristiti isključivo muški rod.
I što da im ja kažem? Hrvatski je jezik premrežen rodnim markerima i pokušaj da u jeziku iskažem sebe znači njihovo izbjegavanje, što zahtijeva puno truda i nikad ne može biti do kraja uspješno. Nemam snage da u svakoj interakciji s nepoznatima objašnjavam svoj nebinarni rodni identitet, molim ih da me ne zovu nikakvim orodnjenim titulama nego imenom, da me isključe iz kolektivnog „cure“ i „žene“ te da zbog svoje iskrenosti svakodnevno potencijalno snosim nelagodne ili opasne posljedice.
Promišljanje rodno neutralnog jezika
Zbog konstantnog osjećaja da upadam u zamku kako god se izrazila te zbog anksioznosti i disforije koju izaziva zarobljenost u jeziku koji me u jednom segmentu nikad ne odražava, jako me razveselio izlazak zbornika Ka rodno nebinarnim jezičkim praksama (Sarajevski otvoreni centar, 2023), što je i poticaj za pisanje ovog teksta. Bez obzira na to bavi li se zbornik poznatim ili novim jezičnim rješenjima, obradovalo me to što se o rodno neutralnom jeziku ipak govori i promišlja, što se i na našim prostorima netko trudi doprinijeti jezičnoj borbi, istražiti mogućnosti jezika i pokušati pronaći sustavna zadovoljavajuća rješenja.
Zbornik radova Ka rodno nebinarnim jezičkim praksama nastao je na prijedlog samih pripadnika LGBTIQ+ zajednice u BiH i ima trodijelnu strukturu koju čine radovi predstavljeni na istoimenoj konferenciji prošle godine. Prvi dio čine tekstovi triju osoba koje su bile dio fokus-grupe sastavljene od nebinarnih, bezrodnih i rodno fluidnih osoba. Iako djeluje samorazumljivo da se trans osobe pita o onome što ih se tiče, i dalje je nedovoljno čest slučaj da se grupu ljudi o kojoj se raspravlja pozove da sudjeluje i govori o sebi, osobito u akademskom diskursu. Drugi i treći dio zbornika čine tekstovi ligvist(ic)a i prevoditelj(ic)a o rodno uključivom i rodno neutralnom jeziku, odnosno jeziku koji uključuje (binarne) rodove kako bi se suprotstavio diskriminaciji (npr. čitatelj/ica) i jeziku koji nastoji eliminirati rodne odrednice (npr. „građanstvo“ umjesto „građani/ke“).
Predlažu se konkretna rješenja te se promatra kako ona funkcioniraju u govoru i pismu te se analiziraju slučajevi iz medija ili prevoditeljske prakse koji pokazuju da se temom nebinarnog jezika bave samo aktivistički portali koji nastoje educirati javnost, i mediji kada se netko auta kao nebinarna osoba (pritom obvezno o toj osobi pišući u rodu pripisanom pri rođenju). Budući da većina tekstova u zborniku ponavlja vrlo slične teze, neću analizirati svaki pojedinačno, nego ću se fokusirati na funkcionalnost samih prijedloga.
Inkluzija, revizija, invencija
Jezične prijedloge okvirno ću svrstati u tri kategorije: prva teži inkluzivnosti, druga nastoji prenamijeniti postojeće jezične strukture, a treća nastoji u jezik uvesti novíne. Među inkluzivna rješenja spadaju kosa crta (učitelj/ica), donja crta (učitelj_ica), zagrade u nekim padežima (G mn. učitelj(ic)a), zvjezdica (bil* sam, pozva* sam ili bio*la) te okomite točkice koje koristi npr. portal Krilo (učitelj⁞ica). Dio ovih prijedloga popularan je i funkcionalan na raznim portalima, no pisanje i čitanje zvjezdice dosta je problematično – o njoj se nije sustavno promislilo, pa se tako piše šaroliko: „uradi* sam“, „bil* sam“, „hti* sam“.* Zamišljeno je da se varijanta „bio*la“ (ili samo „biola“) izgovara s gotovo nečujnom pauzom umjesto zvjezdice, odnosno na mjestu gdje se jedan sufiks lijepi za drugi.
Iako većina ovih pravopisnih znakova dobro funkcionira u pismu† (u govoru kako koji), oni i dalje perpetuiraju binarnost u jeziku, samo što ravnopravno pozicioniraju muški i ženski (gramatički) rod. Autori zbornika većinom donjoj crti daju prednost jer simbolizira gender gap, zijev u koji stanu svi ostali rodni identiteti, no, kako ispravno primjećuje Amar Bašić, jedan od autora, problem je u tome što muški i ženski rod onda djeluju kao krajnje granice spektra, a svi se ostali rodni identiteti ili približavaju ili udaljavaju jednoj od tih dviju savršenih kategorija.
Druga kategorija koristi se postojećom jezičnom infrastrukturom, što je pozitivno jer se jezik ni na koji način ne komplicira za govornike/ice, ali od njih zahtijeva da prihvate određene značenjske promjene. Ono što stalno treba imati na umu jest da nebinarne osobe s relativnom lakoćom mogu koristiti rješenja koja slijede, ali ne mogu natjerati svoje sugovornike/ice da prihvate nove konvencije i obraćaju im se na isti način.
U praksi to znači da rodno nebinarne osobe nemaju nikakvu jezičnu zapreku pri korištenju aorista i imperfekta kao rodno neutralnih glagolskih oblika, ali većini će ljudi taj stilski vrlo obilježen oblik biti čudan, arhaičan ili komičan. Ni same nebinarne osobe iz fokus grupe nisu oduševljene tom opcijom jer jako skreće pažnju na njih budući da zvuče kao da recitiraju Priče iz davnine kad pokušaju prepričati nekome svoj dan.
Slično vrijedi za zamjenicu „oni“ (i ostale osobne zamjenice u množini) koja bi mogla funkcionirati kao pandan engleskom they. Autori/ice se slažu oko toga da je problematično što se opet koristi muški rod,‡ a to nije zgodno kad se rod pokušava izbjeći. Amar Bašić upozorava na to da ne bismo smjeli upasti u zamku i smatrati muški rod generičkim, odnosno koristiti ga kao neutralni oblik: da je on zaista generički, svi bi drugi oblici postupno nestali iz jezika. Naglašava i da se u tekstu ili govoru treba unaprijed reći da će se „oni“ koristiti za nebinarnu osobu kako ne bi došlo do zabune.§ Također, ukazuje na razne probleme koji nastaju u praksi kad se u rečenicu uvede riječ koju zamjenica „oni“ mijenja, npr. „Ivan su naši profesori. Oni predaju likovni.“ U prvom se primjeru mogu isprobati razne opcije, možda i kombinacije s inkluzivnim jezikom,¶ ali nisam sigurna da svakodnevni govor može podnijeti toliko komplikacija na sintaktičkoj razini.
Kao još jedno rješenje navodi se korištenje srednjeg roda, tj. zamjenice „ono“ za nebinarne osobe, što je iz jezične perspektive logično i izvedivo, ali se zbog uvredljive konotacije odbacuje kao potpuno neprimjereno u svim tekstovima osim onog Mušinović E., bezrodne osobe koja povlači paralelu s riječi „kvir“ koja je prije također bila uvredljiva, ali joj je kvir zajednica promijenila značenje.
Prema Bašiću, srednji bi rod kao neutralan teoretski u imenicama mogao funkcionirati uz pomoć sufiksa -če, prema analogiji s drugim imenicama srednjeg roda koje označavaju mlado živo biće (novorođenče, djevojče, momče), pa bismo tako uz profesor i profesorica dobili i treći oblik – profesorče, no tada bi -če trebalo proširiti svoje značenje i na odraslo živo biće. Svi bismo s lakoćom mogli koristiti srednji rod na ovaj način jer je on već sastavni dio našeg jezika, stoga je jasno da su zapreke ovom rješenju isključivo društvene, što znači da bismo se trebali boriti protiv snažno ukorijenjene infantilne i pejorativne konotacije srednjeg roda, a to može biti jednako teško kao i uvođenje sasvim novih zamjenica.
Od čitatelja do čitateljstva
Valja ponoviti i neka jednostavna rješenja oko kojih su se svi autori/ce u zborniku složili. Ako ne znamo koji gramatički rod osoba koristi, možemo jednostavno pitati i držati se onoga što nam osoba kaže, npr. da se naizmjenično služimo ženskim i muškim rodom. Umjesto zamjenica možemo koristiti osobno ime, umjesto riječi kao što su „dečko“ ili „cura“ možemo reći „osoba“ ili neki drugi neutralni označitelj u množini, npr. „ekipa“, „ljudi“. Nemaju svi glagolski oblici kategoriju roda pa tako uvijek možemo koristiti prezent, futur prvi ili imperativ te pasivne konstrukcije.
Komunikacija u kojoj bi se rod potpuno izbjegao zahtijevala bi minimalan trud pri pisanju (u govoru bi zbog brzine bilo malo teže), a jezik pritom ne bi izgubio na ekonomičnosti ili postao značajnije stilski obilježen, što kroz niz primjera pokazuje i Bašić. Reći „studentska inicijativa“ umjesto „inicijativa studenata“ ili „čitateljstvo“ umjesto „čitatelji i čitateljice“ zaista ne traži dramatičnu prilagodbu govornika/ica.
No tek bi pravi revolt izazvala treća kategorija – uvođenje novih zamjenica iz engleskog (npr. zi/zir ili xe/xem) ili stvaranje novih u našim jezicima, npr. „onx“ ili „onu“. Zamjenice su u većini jezika zatvorena klasa, odnosno vrlo rijetko nastanu nove ili se posuđuju, za razliku od imenica i glagola koji stalno ulaze u jezik. Uvođenju novih zamjenica protive se i lingvisti/ice i fokus grupa. Pitanje je kako bi se išta što sadrži „x“ čitalo u našim jezicima, a pravi problem tek nastaje u deklinaciji. Ima li „onx“ jedan oblik za sve padeže? Ako nema, tvori li se genitiv od „njega“, „nje“ ili nečega trećeg? S kojim se glagolskim licem slaže? „X“ se predlaže i kao općeniti sufiks koji bi mogao stajati na mjestu nastavka u pridjevima i imenicama, npr. „poštovanx Majx“. Riječi onda ne gube samo rod, nego i broj i padež, što potpuno narušava strukturu naših jezika (u engleskom, s druge strane, to nije nikakav problem jer roda i padeža u imenicama više-manje nema).
Narodu o rodu
Većina se navedenih rješenja više ili manje uspješno može provesti kroz naše jezike; pitanje je samo za što ćemo se, kako i kada odlučiti. Članak 10. novog Zakona o hrvatskom jeziku kaže da su lektori/ce dužni/e Vijeće o hrvatskom jeziku izvještavati „o terminološkim nedoumicama ili leksičkim prazninama u hrvatskom jeziku koje se odnose na nove pojmove iz njihova djelokruga“, što znači da će Vijeće tada donijeti najbolje rješenje.# Da novonastalo Vijeće kojim slučajem samo osmisli i propiše kako bi se nebinarne osobe trebale izražavati ili kako bi se o njima trebalo govoriti, bio bi čin ideološkog nasilja nad jednom društvenom skupinom koju se ne bi ništa pitalo. Rješenje Vijeća gotovo sigurno ne bi bilo prihvaćeno u govoru, otprilike kao „zatipak“ i „zapozorje“, a još bi k tome u javnoj raspravi izazvalo eksploziju transfobije.
Jezik i njegovi govornici/ice sami će s vremenom spontano pronaći najbolji način da se izraze, no velika će prepreka biti transfobija zbog koje ljudi jednostavno neće poštovati naša jezična rješenja. S vedrije strane, jezik su zadesile i veće sustavne promjene od kretanja prema rodnoj neutralnosti. Od Gajeve pravopisne reforme, uvođenja štokavskog kao temelja za standardni jezik pa do nevjerojatnog broja razlikovnih rječnika i jezičnih savjetnika koji nas od početka devedesetih kroz javni diskurs i obrazovanje nagovaraju da odbacimo sve što podsjeća na srpski te time ugrožava nacionalni identitet. Ove projekte nitko neće prozvati woke ili rodnom ideologijom, što na paradoksalan način zapravo i jesu ako se sjetimo da „rod“ znači i „narod“, a woke može imati snažnu paralelu s buđenjem nacionalne svijesti kroz jezik.
Zanimljiv je smjer u kojem tekst Zenaide Karavdić o semantici srednjeg roda baca udicu. Autorica napominje da se u raznim jezicima kategorija roda uopće ne zove tako i ne dijeli se na muški, ženski i srednji. Mnogi lingvisti/ce za tu kategoriju rabe pojam klase jer gramatički rod riječi zapravo nema puno veze s referencijalnim („stvarnim“) rodom kao što se na prvi pogled čini. Istina je da se gramatički rod u jeziku često preklapa s referencijalnim, npr. kod imenica „žena“ ili „sin“, ali postoje razni primjeri kada to nije tako, npr. imenice „momče“ ili „vođa“. U kategoriju imenica za neživo bolje da ne ulazimo. Zašto je „stol“ muškoga roda, a „čaša“ ženskoga ako stvari nemaju referencijalni rod?
Gramatički rod nije važan jer se preklapa ili ne preklapa s referencijalnim, nego jer je to kategorija koja nam (pojednostavljeno) daje informaciju o deklinaciji riječi kako bismo mogli sastavljati rečenice. Zašto se onda ne bismo kretali prema preimenovanju te kategorije u našim jezicima? Razni drugi jezici na potpuno drugačije i vrlo zanimljive načine slažu riječi u kategorije, pa promjena naziva kategorije roda u klasu ne bi bila šokantan primjer „brisanja roda“ iz jezika iz lingvističkih perspektiva, iako bi se, naravno, u javnosti to tako prikazalo i izazvalo ogroman otpor. Takva bi minimalna promjena mogla barem malo pomoći da s vremenom prestanemo orodnjeno razmišljati o jeziku, da se posljedično slobodnije izražavamo i možda jedni druge činimo manje disforičnima.
Jezik je područje borbe
Na kraju, nakon što smo se pozabavili mogućnostima nebinarnog jezika, želim naglasiti koliko bi opasno bilo zalutati u politički prostor u kojem se zadovoljavamo pobjedama koje to zapravo nisu. Od velike je važnosti da marginalizirane skupine uopće postoje u jeziku jer je on itekako snažno područje borbe. Samorazumljiva je potreba ljudi da za sebe pronađu ime, osvijeste svoj identitet i da uopće mogu izraziti sebe – to su svakako ključni i moćni konstitutivni koraci. Nevolja leži u tome što se jezik često čini kao početak i kraj borbe, kao da bismo trebali biti zadovoljni jer na stranicama Burze rada piše da se traži „asistent/ica“ ili ako nas na blagajni ispravno oslove. Ako zbog misgenderanja koleg(ic)e netko dobije opomenu na poslu pa to prestane raditi (što je pozitivno), to uopće ne mora značiti da ta osoba više nije transfobna, samo da se boji materijalnih posljedica. Ako me mama prestane zvati „kćeri“, to je važna pobjeda na individualnoj razini, ali nema sustavni učinak.
Inkluzivan i rodno neutralan jezik samo su koračići koji ne znače nužno da je društvo postalo inkluzivnije ili da u njemu ima manje diskriminacije. Promjene su često isključivo kozmetičke i nemaju nikakav utjecaj na materijalne uvjete, a oni su ključni u borbi za oslobođenje svih opresiranih skupina, pa tako i za trans oslobođenje. Ako roditelji izbace svoje trans dijete iz kuće, pritom mu se obraćajući u odgovarajućem gramatičkom rodu, što je nama naša jezična borba dala?
- *Za one koji žele znati više, radi se o dvama morfovima: onom koji određuje rod, broj i glagolsko lice te onom koji označava glagolski pridjev radni (npr. uradio – u-rad-i-Ø-o, bila – bi-l-a). „Hti*“ baš i nema smisla jer se čini da dolazi od oblika za muški rod, što poništava svrhu zvjezdice, a i nejasno je kako bi se to trebalo bilježiti jer se radi o refleksu jata (npr. htjela – ht-ê-l-a ili htio – ht-ê-Ø-o). Ne vidim kako bi ovaj način pisanja funkcionirao niti da se makne samo jedan niti oba morfa jer zadire preduboko u riječ, ostavlja samo korijen i tematski vokal, a oni više nemaju značenje pridjeva koji nam je potreban.
- †U hrvatskom se jeziku relativno često koriste, ali iz primjera iz teksta Amele Šehović saznajemo koliki otpor prema inkluzivnom jeziku imaju i stručne osobe i opća populacija u BiH te koliki se napori ulažu samo u to da se prevladaju konstrukcije poput „gospođa ravnatelj“ i da je velik pomak čak i to što „ministarka“ više nije samo ministrova supruga.
- ‡Iz Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje poručuju da singularno „oni“ ne dolazi u obzir: https://www.srednja.hr/svastara/kako-bismo-trebali-oslovljavati-nebinarne-osobe-na-hrvatskom-saznali-smo-da-oni-nije-rjesenje/
- §U obrazovnom sustavu često se inzistira na primjerima jezične višeznačnosti i homonimije koji bi mogli dovesti do zabune, no ne znam baš da je itko ikad upao u nevolju zbog krivo naglašene riječi „luk“. Stvarni svijet puno je manje uzbudljiv od držićevskih komedija zabune.
- ¶Npr. „Ivan su naš_a profesor_ica“ ili „Ivan su naša profesor.“
- #Kaže i: „Izrazi koji se upotrebljavaju u ovom Zakonu, a imaju rodno značenje odnose se jednako na muški i ženski rod.“ Dakle, generički muški rod i dalje ima prednost nad rodno inkluzivnim jezikom, a nebinarne osobe ne postoje ni u jeziku ni u svijetu.
