Društvo za prosvjetu žene osnovano je 23. studenoga 1935. u hotelu Esplanade s ciljem aktiviranja žena koje se dotada nisu bavile političkim radom. Djelovalo je u smjeru ženskoga obrazovanja i emancipacije, širenja antifašističkoga svjetonazora i suradnje s ostalim ženskim organizacijama. Priređivalo je razna znanstvena predavanja, kulturne i književne večeri, a djelovalo je i na humanitarnom planu šaljući pomoć za borce u Španjolskome građanskome ratu.
Društvo za prosvjetu žene osnovao je Centralni komitet Saveza komunista Jugoslavije (CK SKJ) i njime je rukovodila Komisija za žene. Društvo je okupljalo članice svih društvenih slojeva i dobi, a za vrijeme predsjednice Slave Ogrizović brojalo je 150 članica između 18 i 60 godina, uključujući studentice, intelektualke, činovnice, domaćice, kućne pomoćnice i radnice. Sve veća popularnost Društva u ženskim krugovima doprinijela je osnutku podružnica u Karlovcu, Splitu, Bjelovaru, Sisku, Slavonskom Brodu i Varaždinu. Uoči okupacije, u veljači i ožujku 1941. osnovane su podružnice u Dugoj Resi i Petrinji. U Petrinji su se sastanci održali svega nekoliko puta, a žene iz Duge Rese više su gravitirale Karlovcu.
Društvo je isprva održavalo sastanke u Hrvatskom glazbenom zavodu (Gundulićeva 6), a kasnije u prostorijama Prehrane (Preradovićeva 29) te u Ilici 42. Na samome početku iznijelo je glavni cilj svoga rada – obrazovanje svih žena bez obzira na vjersku, nacionalnu ili društvenu pripadnost. Njegove su članice naglasile koliko se razlikuju od drugih ženskih organizacija; one neće podučavati žene samo ručnom radu ili se isključivo baviti humanitarnim radom, već će nastojati održavati predavanja na kojima će upoznavati žene s raznim temama iz područja znanosti ili umjetnosti te poticati suradnju među ženama radi njihovoga obrazovanja.
Organizacija je, dakle, imala prvenstveno prosvjetnu i kulturnu zadaću. Međutim, od ožujka 1939. uslijed promjene društvenih i političkih prilika te vodstva Društva, ono je počelo zauzimati čvrst antifašistički stav. Može se reći da je ono imalo i politički predznak jer je utjecalo na podizanje političke svijesti kod žena, a u konačnici je i jezgra AFŽ-a potjecala iz redova Društva.
Prva redovna glavna skupština Društva održana je u Zagrebu 5. svibnja 1936. Olga Milčinović, profesorica na Glazbenoj akademiji u Zagrebu, imenovana je predsjednicom odbora; potpredsjednicom je postala Nevenka Solter (liječnica); tajnicom Jarmila Stavel (činovnica Higijenskog zavoda u Zagrebu); a blagajnicom Draga Iveković (diplomirana filozofkinja). Nadzorni odbor su činile: Nataša Šimunović (magistra farmacije), Ina Ehrlich-Schwartz (učiteljica ritmičke gimnastike), Heda Pavičić (sestra pomoćnica). Upravni odbor su činile: Frida Anaf, Nada Augustinčić, Ruža Davidović, Danica Dodik, Nela Ibler-Sertić, dr. Pava Jajac (liječnica), Ema Krznarić, Štefa Mestić, Jovanka Popović (profesorica), Dagma Račić, Erma Račić, Ivka Regvart, Ana Torić i Ljubica Vucelić (učiteljica).
Nakon uvodnoga pozdrava predsjednice birale su se voditeljica skupštine, zapisničarka i ovjeroviteljica zapisnika. Tajnica je podnosila izvještaj za prethodno razdoblje, koji je sadržavao podatke poput prosječnoga broja članica na sastancima, nazive održanih predavanja, referata ili tečajeva, probleme s kojima se suočavalo i napredak u radu koji se očitovao kroz suradnju s drugim društvima. Uslijedili su izvještaj blagajnice, u kojemu je izneseno zatečeno stanje blagajne, prihodi i rashodi Društva te trenutno stanje blagajne, izvještaj nadzornog odbora i izvještaji o radu podružnica. Razriješio se stari odbor i odabrao novi. Za kraj skupštine ostavljena su ostala pitanja i problemi s kojima se susreću članice.
Iz tajničkoga izvještaja o radu Društva u periodu od 1939. do 1940. saznajemo:
A svrha je našega društva da dade ženama opći i kratki pregled sa raznih područja znanosti, umjetnosti i društvenoga života; time će se u žena probuditi svijest o potrebi stalne međusobne saradnje na prosvjećivanju širokih slojeva žena i postizavanja onoga položaja u društvu koje im zapravo pripada.
Predavanja o raznim temama vodili su stručnjaci ili same članice. Predavanja su bila interna ili javna, a pokrivala su teme umjetnosti („O Glucku“, „O Verdiju“, „O Goyi“, „O Van Goghu“, „O filmu“, „Stogodišnjica fotografije“, „O hrvatskim književnicama“, „Žena i umjetnost“), psihologije i pedagogije („O pitanju emotivnosti žene“, „Odnos majke i djeteta“), medicine („O ženskim bolestima“), biologije („O podrijetlu čovjeka“, „O nasljeđivanju“), ekonomije („Odnos ekonomske politike i žene“, „Položaj žene u privredi“), politike („O životu i mislima Antuna i Stjepana Radića“, „Žena i socijalizam“), rata („Potreba obrane od zračnog napada“), rasizma i razne druge („O alkemiji“, „O Češkoj“, „O Španiji“, „Francuska i Pariz“, „O uzrocima pasivnosti žene u društvu“, „Žena i pacifizam“).
Prilikom osnutka neke od podružnica Društva, članice podružnice, još nedovoljno organizirane, zatražile bi od središnjice da im pošalje sva dosadašnja predavanja i referate kako bi i one mogle započeti svoj rad. Održavani su medicinski, pedagoški, jezični, kućanski i krojački tečajevi, priredbe i zabave te obljetnice (npr. Majčin dan, Rođendan braće Radić). Članice su djelovale unutar glazbenih i dramskih sekcija, izdavale brošure i držale gostujuća predavanja na radiju. Sasvim su otvoreno razgovarale o delikatnim temama, kao što je brak bez djece ili s djecom te pitanje abortusa. Organizirale su čajanke, izlete, odlaske na izložbe ili u kino i stručna vodstva po muzejima. Posjetile su Međunarodnu izložbu umjetničke fotografije, Muzej za umjetnost i umjetni obrt, Izložbu hrvatskih umjetnika i Prirodoslovni muzej. Društvo je posjedovalo i vlastitu biblioteku s 250 – 300 naslova.
Ženske međuratne udruge međusobno su surađivale posjećujući predavanja svojih kolegica ili sudjelujući na njima. Tako je Paula Fejer (članica društva Prijatelja Seljačke sloge) održala predavanje „O bugarskom seljačkom pokretu i Stambolijskom“, a Anica Rakar (bivša članica Društva univerzitetski obrazovanih žena) „O filmu“.
Ukinućem Omladinske sekcije ženskog pokreta 1937., veći broj članova KPJ-a i SKOJ-a prelazi u Društvo za prosvjetu žene, gdje nastavljaju legalno djelovati, a Društvo postaje još aktivnije nakon skupštine u ožujku 1939. kada predsjednicom postaje Slava Ogrizović. Najaktivnije članice Društva bile su upravo nekadašnje članice Omladinske sekcije ženskog pokreta: Vanda Novosel, Alma Komparić, Deša Devčić, Hana Pavelić i Ema Cekurić. Otada se Društvouže povezuje sa Seljačkom slogom,Društvom univerzitetski obrazovanih žena, Društvom hrvatskih književnica, Udruženjem jugoslavenskih studenata u Parizu, ženskom sekcijom Seljačkoga kola, ženskim sekcijama URSS-a, SBOTIČ-a i redakcijom Ženskoga svijeta. Surađivalo je još s raznim studentskim udruženjima (Svjetlost, KUSP) i Klubom ABC, s kojim je radilo na opismenjavanju stanovništva.
Društvo hrvatskih književnicai Društvo za prosvjetu žene tijesno su surađivali, međusobno si posjećujući predavanja. U Almanahu Društva hrvatskih književnica objavljen je članak o Svjetskom kongresu žena za mir i za slobodu koji se trebao održati na Kubi, ali je obustavljen zbog izbijanja rata. S Društvom hrvatskih književnica veze su održavane do početka rata, a nakon njega kroz oblike rada AFŽ-a.
Suradnja sa Ženskim svijetom manifestirala se kroz brojne članke koji su pratili rad Društva, a za časopis su pisale i članice Društva. List je pisao o socijalnim, kulturnim i političkim temama, a nalazio se strogo na liniji borbe protiv rata i fašizma. Treba spomenuti i akciju lista za žensko pravo glasa u kojoj je sudjelovalo 300 žena iz raznih udruga (uključujući Društvo za prosvjetu žene), koja je završila neuspješno.
Društvoje bilo usko vezano za organizacije HSS-a. Održavalo je odnos s Gospodarskom slogom preko koje je pomagalo siromašne, poglavito Dalmatinsku zagoru. Zanimljiv je način političkog preodgoja žena. Naime, Društvo je provodilo infiltraciju svojih članica u druge, „reakcionarne“ stranke. Članice pišu da su aktivistice Društva „ubacivane“ u neke haesesovske udruge (Hrvatsko srce, Hrvatska žena, Hrvatska majka) kako bi vidjele čime se bave njihove članice i kako bi kroz predavanja izvršile utjecaj na njih i eventualno promijenile njihova politička i društvena uvjerenja. Prema stajalištu Društva, rezultat je bio zadovoljavajuć jer se iz tih grupa vrlo malo ili uopće nije pristupalo ustaškom pokretu.
U periodu nakon dolaska Slave Ogrizović na mjesto predsjednice, Društvo je sve više djelovalo na liniji antifašizma pa je često bilo pod policijskim nadzorom. S obzirom na to da je bivalo sve utjecajnije, nametala se potreba osnutka njegovih podružnica u drugim gradovima. Nužno je bilo da Društvo svojim podružnicama pošalje materijale za rad (predavanja, referate i sl.) kako bi se žene lakše organizirale. Također, središnjica u Zagrebu slala je pravilnik o radu kojega su se sve članice morale strogo pridržavati. Dijelom je razlog ležao u uspostavljanju reda u radu Društva, a dijelom u povećanome policijskome nadzoru. Tražilo se obavezno vođenje zapisnika sa svakoga održanoga sastanka s točno navedenim datumom, vremenom i mjestom, čuvanje kopija pisama i potvrda te navođenje imena prisutnih.
Prva podružnica osnovana je u Karlovcu 1936. Po uzoru na središnjicu u Zagrebu, podružnica je održavala predavanja („Pravo glasa za žene“, „Istorija feminističkog pokreta“, „Žena u seksualnom životu“, „Život muslimanske žene“ i dr.) i tečajeve (dobrovoljni bolničarski tečaj) te posjedovala vlastitu čitaonicu koja je uz ostalu literaturu sadržavala časopise Ženski svijet, Izraz, Pečat, Ženski list, Ljudi i nauka. Podružnica je surađivala s društvom Napredak u akcijama opismenjavanja. U početku je imala problema s nedostatkom prostora za održavanje sastanaka i s članstvom, koje su isprva većinom činile građanke, dok se radnice i seljakinje nisu još htjele pridružiti. Dolaskom Fanike Štengl, Mace Majstorović i Herte Turze, djelovanje se proširilo na prikupljanje pomoći za borce u Španjolskome građanskome ratu. Uslijed specifičnih političkih prilika, u rujnu 1939. podružnica je nametnula središnjici u Zagrebu ideju promjene naziva Društva u Hrvatsko društvo za prosvjetu žene,što su članice odbile napisavši:
Društvu za prosvjetu žene kao kulturnome društvu jedina je svrha prosvjeta žene uopće, tj. prosvjećivanje i okupljanje što većega broja žena. Ono zato ne može da bilo imenom bilo kojim drugim načinom suzi svoj djelokrug. Mi smo točno proučile svoje vlastite prilike pa se pokazalo ne samo da nije potrebno, nego da bi bilo nezgodno radi onih članica koje još nisu dovoljno politički svijesne, da mi u Zagrebu mijenjamo ime, kad naše svijesne članice mogu i formalno manifestirati svoje uvjerenje učlanjujući se u hrvatske ženske političke organizacije… Osim toga, Društvo za prosvjetu žene nije nikada bilo član Jugoslavenskog ženskog saveza, dok će naprotiv stupiti u Hrvatski ženski savez čim se ovaj osnuje…
Splitska podružnica osnovana je 1939. Na samome početku rada susrela se (kao i ostale podružnice) s problemom nedostatka adekvatnoga prostora za održavanje sastanaka pa su se isti održavali u prostorima štedne zadruge Rad. Unutar podružnice osnovane su sekcije (za priredbe, za zidne novine, za saradnju s raznim novinama) i biblioteka. Na sastancima su prezentirane teme kao i u drugim podružnicama, a dodatno i referati na temu pročitanih knjiga autora H. Kleina, N. Sremec, M. Žicine, R. Brauna, A. Avdjejenka i A. Londresa.
U Bjelovaru je prije osnutka podružnice Društva za prosvjetu žene djelovalo društvo Rad, osnovano 1937. Nakon njegove zabrane 1938., zamijenilo ga je u veljači 1940. Društvo za prosvjetu žene s gotovo nepromijenjenim članstvom. Održavalo je predavanja („Žene u SSSR-u“, „O prostituciji“, „Rat za Istok“, „O ženskom pravu glasa“, „Historija petroleja“), glazbene večeri, čajanke, proslave Osmoga marta, držalo „usmene novine“ i izrađivalo „zidne novine“.
U Sisku je osnovana podružnica u kolovozu 1940. Značajno je da je ova podružnica prva stvarala sekcije po selima i na taj način rad organizacije proširila u ruralne krajeve. Svake nedjelje popodne po dvije članice podružnice u Sisku odlazile su održati predavanja u selo Budaševo, gdje su ženama govorile o praznovjerju, o položaju žene kroz stoljeća i položaju žene na selu.
Već od samoga početka, Društvo je nailazilo na brojne izazove s kojima se moralo naučiti nositi, npr. nedovoljna angažiranost članica, financijske poteškoće, problem pronalaska odgovarajućega prostora za održavanje sastanaka, trzavice s drugim ženskim udruženjima, pojačan policijski nadzor i trenutna politička situacija. Iz zapisnika II. glavne godišnje skupštine Društva za prosvjetu žene od 17. siječnja 1938. god. saznajemo o pesimističnom stanju u Društvu:
I tako smo mi danas tamo gdje smo bile i pred godinu dana, samo što smo pred godinu dana gledale pune nade u budućnost, a danas stojimo pred dilemom dali ima smisla dali da i dalje ovako neplodno životarimo ili da posve likvidiramo?
U blagajničkom izvještaju za prethodnu godinu stajali su prihodi i rashodi Društva. Prihodi su se ubirali kroz naplatu članarina čije je plaćanje znalo biti neredovito, a članice i predsjednice su po osnutku Društva odvajale vlastite dobrovoljne priloge za blagajnu. Rashode su činile oprema prostora s kancelarijskim priborom, najam prostora i sve što je Društvu u tom trenutku bilo potrebno za samostalan i neometan rad.
Kao što je već rečeno, rad Društva ometala je stalna policijska prismotra. Članice su obavezno slale policiji izvještaje sa svojih predavanja, ali su unatoč tomu bile strogo kontrolirane. Sastanak na kojemu se obilježila godišnjica Lenjinove smrti završio je upadom policije u prostorije Društva i uhićenjem nekih njegovih članica pa se od siječnja 1941. sastanci održavaju na novoj adresi – u Ilici 42. Zbog stroge kontrole tajnički je izvještaj za posljednju, V. glavnu godišnju skupštinu, od 23. ožujka 1941. napisan vrlo manjkavo.
Tadašnja korespondencija između udruga svjedoči o Europi na rubu izbijanja rata. U rujnu 1938. Njemačka, Francuska, Velika Britanija i Italija potpisale su Münchenski sporazum, kojim je dopušteno pripajanje Sudeta Njemačkoj, kasnija podjela Čehoslovačke između Njemačke, Poljske i Mađarske i otvoren put iskorištavanju rudnih bogatstava Sudeta u njemačke vojne svrhe. Na proljeće 1939. izvršena je invazija na Albaniju i ona je stavljena pod talijanski protektorat.
O ovim događanjima, ali iz ženske perspektive, saznajemo u prepisci između ženske sekcije Udruženja jugoslavenskih studenata u Parizu i Društva za prosvjetu žene od 12. travnja 1939. Upozoravajuće pismo s prizvukom ratne blizine potpisala je Vera Vrbanac, a tiče se trenutnog vojno-političkog stanja. Nijemci i Talijani izdali su obećanja o nepovredivosti granica što sada trpe Čehoslovačka i Albanija, a autorica pisma nagoviješta sličnu sudbinu Jugoslavije ako se ne stvore uvjeti za njenu obranu. Studenti s cijelog područja Jugoslavije, iako suprotnih svjetonazora, pišu Društvu slažući se oko nepopuštajućeg stava spram agresora:
Znajmo da najmanje popuštanje neprijatelju ne znači spasenje mira nego da vodi krajnjoj propasti i ropstvu. Ropstvu koje će nas lišiti najosnovnijih ljudskih prava, raseliti nas sa naših ognjišta, osuditi na život u bijedi i gladi.
Društvo za prosvjetu žene djelovalo je do samoga osnutka NDH-a. Posljednja skupština održana je 23. ožujka 1941., a zadnji je članak objavljen 24. travnja 1941. u listu Novosti. Iako je prestao legalni rad Društva, najaktivnije članice nastavile su djelovati u ilegali i činile su jezgru budućega Inicijativnoga odbora Antifašističkog fronta žena, osnovanoga ujesen 1941.
Literatura:
- HR-HDA-1631. Društvo za prosvjetu žene.
- Društvo za prosvjetu žene, Kartografija otpora
- Društvo za prosvjetu žene, MAZ
- Kecman, Jovanka. Žene Jugoslavije u radničkom pokretu i ženskim organizacijama 1918. – 1945. Beograd: Narodna knjiga, Institut za savremenu istoriju, 1978.
- Lovrenčić, Rene. Nemirni mir. Svijet 1918. – 1939. Zagreb: Mala zvona, 2011.
- Šoljan-Bakarić, Marija, ur. Ženski svijet. 1939-1941. Reprint. Zagreb: Konferencija za aktivnost i ulogu žene u društvenom razvoju RK SSRNH; Izdavački savjet časopisa “Žena”, 1979.
