U drugom tekstu temata posvećenom podzastupljenosti književnica, umjetnica i filozofkinja u obrazovnim kurikulumima i lektirama predstavljamo iskustva i rad dviju profesorica, znanstvenica i feministkinja koje u svojim akademskim praksama uporno mijenjaju okoštali sustav.
Imena Ankice Čakardić i Maše Grdešić poznata su feminističkim i studentskim krugovima, no nas je zanimalo na koji su način one osviještavale ovaj problem tijekom svojih školovanja, te što sve čine kako bi i akademskom polju učinile vidljivim rad žena, autorica.
„Ako postoji neka autorska sfera u spektru društveno-humanističkog stvaralaštva, a koja u svojim redovima ima manje prisutnih žena nego što ih je u historiji književnosti, onda je to zasigurno filozofija“, kaže nam odmah na početku Ankica Čakardić, docentica na Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu.
Upitali smo je kako se u vrijeme vlastitog školovanja nosila s popisom obveznih lektira i ispitne literature u kojima se žene književne autorice i filozofkinje moglo izbrojati na prste jedne ruke, te koji slučajevi/teme/likovi su za nju bili formativni i važni?
„Mogu reći da sam si po pitanju rodne ne-egalitarnosti i evidentne ženske podzastupljenosti u pisanoj povijesti (točno onako kako to problematizira Blaženka Despot u svojim radovima) još od studentskih dana osigurala naramak primjera koji su mi svakodnevno na dohvat ruke. Na svu sreću, rano sam shvatila da uz mainstream teoriju i umjetnost – kao i slučaju svakog kanona – neću mnogo moći surfati po feminističkom bitku pa sam sadržaj za razvijanje nekih vlastitih polazišta i stavova tražila po usputnim temama u okviru kolegija i seminara koji su – naglašavam, veoma rijetko – dodirivali rodno-klasnu problematiku. Drugačije se nije moglo jer nije bilo eksplicitnih seminara i predmeta koji su primarno uključivali feminizam/rodnu teoriju. Ipak, formativne teme za mene su bila rijetka predavanja o marksizmu, strukturalizmu i praktičkoj filozofiji, ali i rasprave o tzv. trivijalnom romanu i “ženskom pismu”, objašnjava i dodaje kako je s vremenom i sama došla u poziciju da utječe na filozofsko-predmetni kanon.
„Uz prof. Nadeždu Čačinovič na Odsjeku za filozofiju osnovala sam kolegij koji se zove “Filozofija roda.” Tu pokušavam koliko-toliko pokriti rupe u konzervativnoj proizvodnji akademskog znanja i otvoriti prostor za “ublažavanje” frustracija o kojima me pitaš, a koje sam i sama osjećala na faksu tijekom studija. Filozofkinje koje su za mene od najranijih studentskih dana bile i ostale formativne su Blaženka Despot i Nadežda Čačinovič, i tekstovi revolucionarke Emme Goldman. Popis formativnih autorica je nakon ovog inicijalnog uzleta jako narasao. Od književnica Virginia Woolf i sestara Bronte, a od likinja iz književnih djela Nora i Štefica Cvek.“
Naša sugovornica je svjesna činjenice da je predavaonica važno polje borbe, pa tako i feminističke.
„Trudim se uvijek organizirati nastavu i predavanja tako da su nabijena kritičkim analizama i raspravama koje su, da to tako kažem, angažirane. Recimo da sam “ponosna” na netom spomenuti kolegij i nove generacije feministkinja i feminista koje/i se pojavljuju oko Filozofskog faksa i same/i proizvode lijevo-feminističku teoriju i praksu. Inicijativa za feministički filozofski mi dođe kao melem na ranu i daje neki poseban osjećaj zadovoljstva kada je riječ o formiranju novih feminističkih snaga. To je onaj topli, pozitivni dio priče.“
Pitamo i je li filozofija još uvijek područje na kojem muškarci dominiraju.
„Onaj negativni dio koji izaziva neuralgije i svakodnevne borbe mahom se odnosi na svakodnevne seksizme i homo/trans/fobije u učionicama, ali i po profesorskim hodnicima i različitim doktorskim komisijama uglavnom sjede muškarci, a kada me se uključuje u neka povjerenstva, obično je to vezano uz feminističke teme. Što znači, još uvijek moram podsjećati da se pored feminističke teorije bavim i socijalnom filozofijom. Filozofija baš ima muški lik.“
U Centru za ženske studije Ankica Čakardić godinama vodi obrazovni program, aktivnost kojom se pokušavaju nadomjestiti praznine u sustavu, no zanima nas je li to dovoljno i koja ograničenja nosi ta platforma?
„Centar za ženske studije u Zagrebu (zadnjih 20-ak godina) u dobroj mjeri nadomješta praznine u sustavu obrazovanja i teoriji. No, krajnje nam je vrijeme da otvorimo neki odsjek za feminističke studije i u formalno-institucionalnom sustavu. Budući da Centar iz godine u godinu ima sve manje sredstava za vlastiti rad, njegova je održivost potpuno upitna. Nikako, ali nikako, ne možemo svesti rodno-teorijsko obrazovanje na neodržive, projektne, da ne kažem slučajne, razine egzistiranja. To je sastavni dio političke borbe za javno obrazovanje i dostupnost feminističke teorije mimo outsourcanja rodne problematike na neodržive NVO-e. A ovo posljednje rečeno nosi svoju lepezu problema u okviru rasprava o potpunoj depolitizaciji NVO-a i njihovoj kooptaciji s režimom zadnjih decenija. Iz prve ruke mogu reći koliko je teško u okviru NVO-a gurati u prvi plan socijalističke i radničko-feminističke teme, a koliko lakše prolaze mainstream-rodni sadržaji i oni liberalni koji zaobilaze antikapitalističke diskusije u širokom luku.“
Čakardić je sudjelovala je u radu nekoliko različitih radnih grupa koje su se bavile rodnom problematikom u okviru reforme kurikuluma. Kazala nam je o svom doprinosu na tom polju.
„Uporno sam naglašavala da popunjavanje postojećih obrazovnih programa ženskim imenima nije dovoljno. Paralelno se nužno mora govoriti o metodologiji koja će u nastavi uključivati i feminističke principe – od osnaživanja ženskih glasova po učionicama, preko uključivanja što većeg broja autorica, do stukturiranja rasprava koje uvijek unaprijed računaju s uključivanjem rodne perspektive. Ako nam se kurikularna reforma i na čas učini kao dobronamjerna radi pozitivnog rada na većoj reprezentaciji žena tijekom historije, ta nominalna i pomalo blijedo-liberalna-jokićevska razina reforme naprosto nije dovoljna. Fali nam u reformi ona stavka koja će organizacijski usmjeravati “profesorijat” prema feminističkoj epistemologiji i principima feminističke metodologije u nastavi.
Naša sljedeća sugovornica, docentica na Katedri za teoriju književnosti i kulture na zagrebačkom FF-u Maša Grdešić, studirala je kroatistiku i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu krajem 1990-ih. Evo čega se ona sjeća iz vremena vlastitog školovanja.
„Tek se tu i tamo moglo čuti ime neke autorice, većinom u izbornoj literaturi ili u studentskim referatima. Situacija se počela mijenjati početkom 2000-ih kada su se na Odsjeku za komparativnu književnost počeli predavati kulturalni studiji, psihoanaliza i feministička teorija, zahvaljujući profesori(ca)ma Deanu Dudi, Željki Matijašević i Ladi Čale Feldman. Na Odsjeku za kroatistiku pojedinačni su profesori počeli uvoditi kolegije koji su se bavili ženskim likovima ili autoricama u kontekstu hrvatske književnosti, primjerice, profesor Krešimir Nemec i profesorica Julijana Matanović“, kaže.
Ona smatra da je na komparativnoj književnosti veća vidljivost autorica u prvom redu proizašla iz novog teorijskog interesa za kulturu u najširem smislu, pa tako i popularnu kulturu gdje su autorice nešto vidljivije nego u kanonu, kao i interesa za feminističku teoriju te drugu poststrukturalističku teoriju, dok je na kroatistici više riječ o širenju kanona i istraživanju dotad manje poznatih ili zanemarenih autor(ic)a i tekstova. Priznaje da je tu za nju važnu ulogu odigrala Nemecova Povijest hrvatskog romana, gdje je prvi put čula za književnice poput Mare Ivančan ili Zdenke Jušić-Seunik.
„Situacija je i danas daleko od idealne, no danas na oba ta odsjeka predaju i brojni mlađi profesori/ce koji su studirali u vrijeme kada su se te promjene počele događati i koji, barem jednim dijelom, više vode računa da u silabima njihovih kolegija autorice, kao i autori koji su pripadnici drugih manjinskih i podređenih društvenih skupina, budu ravnomjernije zastupljene.“
O tretmanu književnog teksta u djelima autorica Grdešić je dosta pisala i u svojim člancima (vidjeti: Tjeskoba ženskog autorstva, op.a.) i znastvenim radovima.
Zato smo je pitali koji su književnice, teme/likovi su za nju bili formativni i važni i kako je dok je bila srednjoškolka i studentica doživljavala podzastupljenost književnih autorica u domaćem kanonu i lektirama?
„Mislim da zapravo dugo vremena nisam bila do kraja svjesna tog problema. U osnovnoj smo školi (u 1980-ima i ranim 1990-ima) čitali dosta autorica dječje književnosti i književnosti za mlade (Ivanu Brlić-Mažuranić, Zlatu Kolarić-Kišur, Anđelku Martić, Desanku Maksimović, Johannu Spyri, Astrid Lindgren, Sue Townsend itd.), a ja sam u slobodno vrijeme najviše čitala Agathu Christie i Mariju Jurić Zagorku. Promjena je nastala tek kada su se u srednjoj školi počeli redom raditi kanonski tekstovi. U četiri godine nismo čitali nijednu lektiru koju je napisala žena. U četvrtom srednje spominjali smo Virginiju Woolf i na satu pročitali nekoliko pjesama Vesne Parun, ali mislim da je to bilo sve. Naravno, poslije mi je postalo jasno da su dječja i popularna književnost otvorenije autoricama od kanona “visoke” književnosti jer im se ne pridaje ista umjetnička i društvena vrijednost.“
U srednjoj školi je, kaže, tek počela otkrivati načine na koje književnost prikazuje i kreira svijet i život te joj je gotovo sve što je pročitala bilo začudno i životno važno.
„Bila sam svjesna feminizma, no tada sam bila više zaokupljena potragom za odgovorima na jako općenita pitanja o smislu života, ne uviđajući do kraja kako je moje mjesto u tom “životu” uvelike određeno i time što sam žena. Čitajući, snažno sam se poistovjećivala s glavnim muškim likovima, no nerijetko bi se dogodilo da me iz te opsesivne uronjenosti u tekst izbaci neki junakov ili pripovjedačev usputni komentar o ženama, najčešće seksistički, ali uvijek načelan, o ženama kao homogenoj skupini. To su bili trenuci u kojima bih nakratko osvijestila da taj tekst nije pisan za čitateljicu već za čitatelja i da moje iskustvo ne može dosegnuti isti univerzalan status kao iskustvo junaka-muškarca.“
Tada je, prisjeća se, puno veći fokus stavljala na ženske likove nego na autorice i puno bi prije primijetila da u nekom djelu nema ženskih likova ili da su karakterizirane na nezadovoljavajući način nego što je bila svjesna manjka autorica na popisu lektire.
„I danas mislim da se u realističkim romanima muških pisaca može naći puno odlično napisanih ženskih likova: Emma Bovary, Ana Karenjina i Kitty, Lucija Stipančić; obožavala sam Aglaju u Idiotu, Mašu i Natašu u Ratu i miru, a voljela sam i Lauru u Registraturi, usprkos tome i baš zbog toga što je “fatalna”.
Grdešić je svoje stavove počela značajnije modificirati tek kada je sredinom studija osvijestila svoj interes za političku kritiku književnosti. Tada je počela slušati kolegije iz kulturalnih studija, o popularnoj kulturi i književnosti, gdje se otvorio i prostor za feminističku kritiku popularne kulture i književnosti. Osobni i znanstveni interesi vodili su je od književnosti do popularne kulture pa ponovno natrag na književnost, no ovoga puta s primarnim fokusom na autorice. „Moram reći da je tu ponovno čitanje Zagorke za mene bilo ključno i pomoglo mi da spojim nekoliko stvari koje su me zaokupljale: feminizam, popularnu kulturu, hrvatsku književnost i ženske autorice.“
Grdešić ističe kako je svjesna da ima mnogo sreće što radi na odsjeku koji je iznimno otvoren prema uključivanju novih tema i novih kolegija u program i koji njeguje kritičko mišljenje i politički aktivizam svojih nastavnika/nastavnica i studenata/studentica. Imala je potpunu slobodu u oblikovanju svojih kolegija, pa je mogla uvesti kolegije kao što su „Feminizam i popularna kultura“, „Figura čitateljice“ te „Feminizam i književnost“ o kojemu je napisala i tekst na portalu Muf.
„Zato i sama pokušavam studenti(ca)ma ponuditi slobodu da razvijaju vlastite znanstvene i aktivističke interese. Pod utjecajem mota kulturalnih studija da je potrebno svojim teorijskim radom “ostaviti trag” i izvan relativno uskih akademskih okvira inicirala sam pokretanje portala Muf, mjesta za feminističko čitanje popularne kulture, koji gotovo četiri godine uređujem s prijateljicama i kolegicama, neke od kojih su bile i moje studentice. Malo je reći da volim svoj posao, no najviše me veseli pratiti kako pojedinačni studenti/ce od zbunjenih brucoš(ic)a postaju sjajni samostalni istraživači/ce. Zato sam sretna što im trenutno mogu ponuditi prostor gdje se svojim interesima mogu baviti na vidljiviji način.“
Dodaje i da su njezini kolege na odsjeku na teorijskoj razini svjesni podzastupljenosti autorica, no prečesto se toga ne sjete kada sastavljaju popise literature. Također, zamijetila je da feminističke kolegije većinom upisuju studentice, dok ih studenti izbjegavaju upisati.
„Na kolegijima od tridesetak ljudi bude maksimalno tri studenta. To mi govori da prema tim temama postoji otpor, manjak interesa ili zazor, koji je s jedne strane potpuno tipičan, no s druge me strane pomalo čudi i zabrinjava s obzirom na navodnu visoku razinu političke svijesti naših studenata.“
Kada je riječ o reformi nacionalnog kurikuluma, Grdešić otvoreno kaže da ne očekuje mnogo.
„Naravno, treba biti više autorica na popisima lektire, posebno kada je riječ o izbornim djelima, jer tu realno vidim najviše prostora za promjene, no čini mi se da su rasprave o načinima na koje će se predavati književnost zapele na drugim pitanjima: koje se autore mora čitati u cijelosti, a koje ne, koje se pisce mora poznavati kao neizostavni dio naše nacionalne kulture, a koji su manje bitni itd.“
Grdešić vjeruje da nije nemoguće postići ravnotežu između izbora djela koja se smatraju kanonskima, ali su učenicima/učenicama većinom nezanimljiva i neinspirativna, i djela koja bi većina učenika/učenica htjela pročitati, ali smatra da je mnogo važnije pokazati mladima što sve književnost može biti i što sve od nje mogu dobiti.
„Treba ih poticati na vlastita istraživanja, davati im mogućnost povremenog samostalnog izbora knjige kojom će se baviti, razvijati diskusije i hrabriti kritičko mišljenje, dopuštati slobodnije forme eseja, adaptacije u drugim medijima, povezivati s drugim predmetima i slično. Kada se napravi odmak od uskog popisa nacionalno i “moralno” prihvatljivih pisaca, uvijek istih interpretacija djela i rigorozne sheme za pisanje lektire koja potiče prepisivanje umjesto kreativnosti, otvorit će se i prostor za tekstove autorica“, zaključuje Maša Grdešić.
Iako naše dvije sugovornice još uvijek predstavljaju pozitivne iznimke na domaćem akademskog polju, nemamo razloga sumnjati da će generacije njihovih učenika i učenica u vlastitom radu na nastavnom procesu pristupati sa strašću za znanjem i bez isključivanja korpusa ženskih autorica i znastvenica važnih za cjelovito obrazovanje u području humanističkih znanosti.
