Gdje i u kojoj domaćoj bolnici obaviti porođaj, pitanje je koje muči većinu trudnica kada započnu s planiranjem poroda, no nakon traumatičnih iskustava što ih žene već godinama doživljavaju u hrvatskim bolnicama pitanje je sve samo ne jednostavno.
Prisiljavanje na ležeći položaj tijekom poroda, dovršavanje poroda carskim rezom kada to i nije potrebno, ubrzavanje procesa epiziotomijom, verbalno vrijeđanje, nehuman odnos liječnika i liječničkog osoblja, nepuštanje pratnje unatoč završenom porodničkom tečaju, izazivanje poroda nalijeganjem laktom na trbuh – samo su neki od primjera kršenja prava trudnica u prosječnom domaćem rodilištu.
Rijetka se trudnica nije susrela s nekim od nabrojanih ili sličnih oblika nasilja u porodu, no unatoč tome trudnice vrlo rijetko prijavljuju kršenje svojih prava nadležnim osobama u bolnicama.
Hrvatski zakoni za zaštitu prava pacijenata ne poznaju izraz ‘nasilje u porodu’, a još uvijek ne postoji zakon koji regulira ovaj segment prava žena. Problem dodatno usložnjuje i činjenica da većina trudnica, ali ni javnost još uvijek ovaj oblik nasilja nisu prepoznali kao duboko institucionalno nasilje nad ženinim tijelom i mentalnim zdravljem.
O tome kako u velikom broju slučajeva izgleda porod u hrvatskim bolnicama svjedoče brojna anonimna svjedočanstva bivših trudnica, korisnica foruma udruge Rode, organizacije koja već nekoliko godina ovom problemu posvećuje iznimu pozornost, o čemu svjedoče i konferencije prePOROD na temu maternalne skrbi i nasilja u porodu koje je njihov tim uspješno organizirao.
Nasilje u porodu tabu je tema od koje domaća ginekološka struka uglavnom bježi kao vrag od tamjana, no ne i inozemni stručnjaci koji povremeno posjećuju Hrvatsku i ostaju negativno iznenađeni odnosom zdravstvenog osoblja prema trudnicama. Svjetski poznata edukatorica iz područja porođajne skrbi, Australka Andrea Robertson koja je u Zagrebu gostovala 2011. godine po povratku u domovinu, u svom je dnevniku pisala o susretu s hrvatskim trudnicama.
Nakon što je odlazak u zemlje Europske unije postao administrativno mnogo jednostavniji, broj liječnika/ica i zdravstvenih radnika/ica koji predaju zahtjeve za odlazak iz hrvatskog zdravstvenog sustava zbog realizacije svojih profesionalnih ambicija svaki danom raste. Iako se Hrvatska liječnička komora i Ministarstvo zdravstva prave kao da je sve u redu, iz Hrvatske udruge bolničkih liječnika upozoravaju kako je 91 liječnik već otišao, a njih 600 se sprema potražiti zaposlenje u inozemstvu.
Jedan od primjera u kojima se vidi razočarenje hrvatskim zdravstvenim sustavom je i slučaj Mire Hemerich, liječnice koja je nakon dugogodišnjeg rada u ginekološkoj struci odlučila profesionalno zadovoljstvo pronaći izvan naše zemlje, u jednoj bolnici u Irskoj.
Pitamo je kakav je odnos prema trudnicama u rađaoni bolnice u kojoj je zaposlena.
“Trudnice imaju sva prava, sve što se oko njih radi im se objasni i pita za dopuštenje, planovi poroda su normalna stvar, apsolutno je nemoguće da itko od osoblja bude neljubazan ili da ima “loš dan”, žene rađaju u apartmanima na koje je svatko tko dolazi, pa tako i mi liječnici, dužan pokucati prije ulaska, supruzi i partneri su s njima od početka do kraja poroda, prisutni i pri šivanju, na carskom rezu, a kad je dijete rođeno, najprije ide majci na prsa, a nakon desetak minuta otac s djetetom odlazi u prostoriju za malo intenzivniji nadzor, gdje uskoro nakon operacije dolazi i majka i bude tu oko sat vremena s partnerom i djetetom i pod intenzivnim nadzorom osoblja.”
“Kad rodilja ode u svoju sobu cijela obitelj može boraviti s njom i djetetom. Žene su u svojoj odjeći, nema ni klizme ni brijanja prije poroda, kao ni prije carskog reza, mi liječnici smo svi u civilu što pridonosi da se umanji osjećaj distance između nas i pacijentica, a samo u operacijskoj sali oblačimo plavu odjeću. Neugodno “nalijeganje na trbuh” pri kraju poroda kojega se rodilje u Hrvatskoj mahom groze a redovito ga dobivaju “u paketu” s porodom, ovdje je apsolutno zabranjeno!”
“Nema golotinje u viziti već se samo pogleda babinjaču ako postoji neki problem, naravno uz paravan navučen oko cijelog kreveta. U trudnoći nema ni jednog vaginalnog pregleda, osim ako je trudnoća ozbiljno ugrožena, a i tada je pravilo pregledavati što manje,” kaže Hemerich još uvijek pozitivno šokirana irskim sustavom maternalne skrbi.
Trudnice vrlo rijetko prijavljuju nasilje u porodu, prije svega zato što su u vrijeme pred porod i poslije poroda fokusirane na zdravlje i dobrobit djeteta te druge prioritetne obaveze. No, razlog djelomice leži i u činjenici da je institucionalno nasilje poput ovoga duboko ukorijenjeno u društvo i kolektivnu svijest, pa ga žene ni ne osvještavaju.
Liječnica Mira Hemerich
Kome i kako prijaviti nasilje u porodu?, pitanje je koje postavljamo Danieli Drandić iz udruge Roda.
“Prava trudnica štiti Zakon o zaštiti prava pacijenata, a na našoj stranici rodilišta.roda.hr svi koje to zanima mogu pronaći korisne informacije o temama poroda i pravima trudnica i rodilja. Na istom mjestu žene mogu prijaviti nasilje u porodu u obrascu koji smo za to pripremile. Ako žena smatra da su u porodu ili trudnoći narušena njezina prava može napisati pismo s pritužbama koje treba poslati na tri adrese: bolnici, ravnatelju bolnice i ravnatelju službe. Ako se povreda prava ticala liječnika treba slati pritužbu Hrvatskoj liječničkoj komori, a ako se ticala babice onda Hrvatskoj komori primalja. Postoji i povjerenstvo za zaštitu prava pacijenata, ako žena živi u jednom županiji, a rodila je u drugoj pritužbe treba slati treba slati na obje adrese.”
Aktivistica Roda smatra da je prije svega potebno mijenati opću kulturu ponašanja u zdravstvu.
“Korisnice i korisnici ne bi trebali strahovati od ‘bijele kute’, trebali bi znati da u liječničkoj skrbi mogu očekivati partnerski odnos i minimum privatnosti. U rodilištima u Velikoj Britaniji vrata rađaone su zatvorena, kod nas u rađaonama nekad nema ni vrata, zavjesa, vrlo često ni paravana. Najčešće postoje boksovi odvojeni staklenim ili niskim pregradama. Na novoizgrađena rodilišta stavlja se skupi kamen na pročelje, a ženina privatnost nije važna. U slučajevima kada žene odluče odbiti bilo koju od intervencija, strahuju od verbalnih napada i ostalih ‘mjera’. U bijeloj bolničkoj pidžami postaju dio bolničkog inventara, umjesto da ih se tretira s poštovanjem i pažnjom.”
Pitamo Danielu Drandić smatra li da je tema nasilja u porodu u posljednje vrijeme postala vidljivija u javnosti, naročito nakon nekoliko sudskih presuda donesenih protiv liječnika zbog nestručnog vođenja poroda.
“Iako još uvijek ne možemo reći da se promijenio odnos prema rodiljama u rodilištima, mislim da tema postaje sve vidljivija i da se o tome počelo u rodilištima i liječničkim kuloarima sve više otvoreno govoriti.”
Da je područje porodništva i ginekologije još uvijek čvrst bastion patrijarhata posve je jasno i nakon površnog pregleda foruma udruge Roda, čije korisnice svakodnevno svjedoče o vrstama institucionalnog nasilja koje je nad njima počinjeno tijekom, uoči i poslije poroda.
Premda smatra kako među liječnicima, a i drugim zdravstvenim radnicima, ima kvalitetnih stručnjaka i stručnjakinja, etnologinja, feministička teoretičarka i kustosica Željka Jelavić svjesna je da je hrvatski zdravstveni sustav duboko patrijarhalan.
“Unutar zdravstvenoga sustava patrijarhalnost se može analizirati na više razina. U odnosu zdravstvenog osoblja prema ženama, načinu na koji se donose odluke u pojedinom slučajevima, pravu žene da sama donese odluku kako će roditi. U našim rodilištima žene se najčešće tretira kao da su same nesposobne donijeti odluku o sebi. Patrijarhalnost se očituje u odnosu liječnika muškaraca prema svojim kolegicama liječnicama ili pak spram primalja, zatim u tome tko su šefovi odjela, tko ravnatelji, tko donosi odluke o potrošnji novca itd. Mehanicističko poimanje ljudskoga tijela i neprikosnoveni autoritet znanosti, i tehnologije temelji su zdravstvenoga sustava. Feministička je kritika već odavno upozorila da je znanost odnosno znanstveni sustav proizvođač patrijarhalnih vrijednosti. Dobre statistike kojima se neki liječnici rado hvale, nizak mortalitet dojenčadi ili niska stopa smrtnosti pri porodu ne znači da se sustav promijenio.”
Visok stupanj medikalizacije poroda u hrvatskim rodilištima svoje korijene ima u patrijahalnom binarizmu muškog i ženskog tijela.
“Zdravstveni sustav temelji se na zapadnjačkom poimanju muškog tijela kao norme, funkcionalnog tijela, tijela stroja, dok je žensko tijelo devijacija, nepredvidivo je te ga stoga valja krotiti. Patrijarhalnost se vidi i u tome da se uredne trudnoće tretiraju kao potencijalnopatološke pa onda tehnologijom, korištenje raznih strojeva i aparata valja nadzirati i kontrolirati trudnice i rodilje odnosno njihova tijela.”
Željka Jelavić smatra kako je vidljivost nasilja u porodu još uvijek slaba.
“Stvari se pomalo mijenjaju, prema mom mišljenju presporo! Do sada je ipak riječ o sporadičnim slučajevima prepoznavanja kršenja prava žena u porodu ili tijekom trudnoće od strane medicinskog sustava. Naime, da bi sve građanke znale prepoznati kršenja svojih prava pa tako i ona u porodu nisu dovoljni napori organizacija civilnog društva ili pojedinki, već je bitno da se tijekom odrastanja i školovanja uči o tome i usvajaju demokratske vrijednosti. To uključuje svakako osim poznavanja građanskih prava i otvoren odnos spram tjelesnosti i seksualnosti te rodnu ravnopravnost i izbjegavanje stereotipa. A za to nam je potreban građanski i zdravstveni odgoj u školama te ravnopravni odnosi u obiteljima u kojima odrastaju djeca.”
Odnos zdravstvenog osoblja prema rodiljama jedan je od utjecajnijih razloga za to što se sve više žena odlučuje za porođaj kod kuće, no i tada se suočavaju sa strepnjom od mogućih posljedica takvog izbora. Porod kod kuće u Hrvatskoj se nalazi u zakonodavnom zrakopraznom prostoru i još uvijek nije posve legalan.
Kustosica Željka Jelavić; fotograirao Grgur Žučko
O statusu primalja u domaćem zdravstvenom sustavu razgovaramo s višom primaljom varaždinske opće bolnice Erikom Spirić. Primalje su, kaže, jedno od pet zanimanja određeno Direktivom EU stoga trebaju zadovoljavati uvjete koje direktiva propisuje, a odnose se na školovanje, djelokrug rada, kompetencije i samostalnost u primaljstvu.
“Kad je Ministarstvo zdravstva planiralo zajedno s Hrvatskom udrugom primalja osnivati Komoru primalja, trebali smo i Zakon o primaljstvu. I na Hrvatskom Saboru je izglasan Zakon o primaljstvu, koji propisuje, citiram: „sadržaj i način djelovanja, standard obrazovanja, uvjeti za obavljanje djelatnosti, dužnosti, kontrola kvalitete i stručni nadzor nad radom primalja u Republici Hrvatskoj. Primaljstvo u Hrvatskoj ima dugu tradiciju. Predloženim Zakonom precizno se određuje djelokrug rada primalja te propisuju uvjeti za potreban multidisciplinaran pristup u obavljanju djelatnosti. Uređuje se područje prava na samostalan rad, nadležnost strukovne komore i voditelja tima primaljske skrbi,” objašnjava primalja Spirić i dodaje kako je nakon šest godina od donošenja Zakona o primaljstvu teško reći da su se na tom polju u praksi doista dogodile značajne promjene.
“Promjena nabolje je da imamo izvanredni studij primaljstva u Rijeci, redovni studij primaljstva u Splitu i bridging program za primalje koje su završile studij sestrinstva, a rade na poslovima primaljstva. Ono što nije dobro je masovno otvaranje srednjih škola za primaljske asistentice (koje EU ne prepoznaje i za koje ne znam da li će naći svoje mjesto u našem zdravstvenom sustavu). Niti za primalje koje rade dugo godina u primaljstvu(naročito one u rađaonici), niti za prvostupnice primaljstva koje su završile Studij primaljstva u Rijeci baš ništa se nije promijenilo. Još uvijek nemaju samostalnost, kompetencije koje su sastavni dio Zakona o primaljstvu ne primjenjuju se u praksi. Dakle, prema EU, a prije pristupanja Hrvatske Europi papirnato je sve uređeno, ali se baš ništa od toga ne provodi u preksi. Sve to stavlje naše primalje na ljestvici konkurentnosti daleko iza svih drugih europskih primalja.”
Budući se sve veći broj hrvatskih žena odlučuje se za porod kod kuće, uz asistenciju primalja ili doula, pitamo Eriku Spirić što misli o tom rastućem fenomenu te možemo li nadati da će izbor na rađanje kod kuće u skoroj budućnosti postati doista legalan?
“Ja se zaista nadam da će žene u budućnosti imati pravo na izbor mjesta porođaja. Do sada sam govorila da se nadam da ću to doživjeti prije penzije, ali sada više nisam tako sigurna u to. Naime, moja je penzija sve bliže, a poštivanje ženinog prava na izbor sve dalje. Apsolutno podržavam poštivanje prava žena na informirani izbor, podržavam pravo žena na rađanje u svom domu uz prisustvo stručne osobe (primalje). Nikako ne podržavam neasistirani kućni porod i mislim da bi svaka žena trebala dobro razmisliti prije nego li se odluči na to.”
Doula je, smatra varaždinska primalja, osoba koja pruža psihičku i fizičku pomoć ženi u porođaju. Ona nikako nije stručna osoba, koja u porođaju može pružiti stručnu pomoć.
“Itekako se zalažem za prisustvo doule na porođaju, ali mora se znati koje su granice njihovih aktivnosti. Često sam govorila, a još i danas tako mislim, da bih se ja, da sam na mjestu ministra zdravstva zabrinula što se žene odlučuju na neasistirane porođaje radije nego da idu u bolnicu. To nije dobro, može biti i opasno. Žene treba slušati, treba shvaćati njihove potrebe i razvijati partnerski odnos s njima.”
Zbog propusta države da pravno regulira porod kod kuće Zagrepčanka Ivana Pojatina odlučila je tužiti državu Evropskom sudu za ljudska prava.
“Zakon jamči svima pravo na zdravlje i zdravstvenu zaštitu, a posebno e referira na materinstvo i porođaj i utvrđuje obvezu države da štiti te kategorije i zakonski ih uredi. Ustav takoder jamči štovanje i pravnu zaštitu osobnog i obiteljskog života, dostojanstva, ugleda i časti. Tu se svima odnosi samo na one žene koje rode u rodilištu. Sustav zdravstvene zaštite kakav je trenutno na snazi u Hrvatskoj ne predviđa mogućnost planiranog porođaja kod kuće uz prisustvo primalje ili liječnika. Unatoč tome neke se žene odlučuju za takav porođaj jer ga smatraju najsigurnijim za sebe i svoje dijete i/ili zbog prethodnog traumatičnog bolničkog iskustva,” objašnjava Pojatina.
Trenutno u Hrvatskoj ne postoje nikakve formalne pravne prepreke koje bi onemogućavale rodilje da uz prisustvo liječnika i primalje rode u svom domu. Međutim, zbog nedostatka precizne regulative, de facto je nemoguće ostvariti kućni porod uz asistiranje kvalificiranog medicinskog osoblja.
“To neminovno dovodi do pravne nesigurnosti i dokida mogućnost učinkovitog izbora i prava na samoodređenje u esencijalnom pitanju. Zbog stava vlasti i nedostatne regulative nisam uspjela ostvariti pravo na profesionalnu pomoć tijekom poroda u kući, a u slučaju da žena ustraje u svojem izboru, prijete joj poteškoće pri upisu djeteta u maticu rođenih te potencijalni sukob s institucijama, kao i rizik za vlastito zdravlje i zdravlje djeteta,” tumači i dodaje kako je sličnom mađarskom slučaju „Ternovszky protiv Mađarske“ ECHR ustanovio povredu članka 8. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te u obrazloženju iznio stajalište da se povreda sastoji u propustu države da pravno regulira kućne porode, čime je učinila nemogućim ostvarivanje prava zaštićenih navedenim člankom.
“Budući da je u svjetlu presude Europskog suda za ljudska prava u slučaju Mađarske bez dvojbe ustanovljeno da je obveza države da dozvoli i detaljno regulira pitanje kućnih poroda, te da je njen propust da to učini kršenje ljudskih prava žena, očito je da postoji dužnost Republike Hrvatske da kućne porode pravno uredi,” tvrdi Ivana Pojatina, nadajući se kako presuda biti donešena u njenu korist.
