Bivša ministrica zaštite okoliša i prirode, nezavisna saborska zastupnica, pokretačica nove političke stranke koja ujedinjuje zaštitu okoliša, gospodarski razvitak i ljudska prava – sve to najkraći je slijed titula kojima možemo predstaviti našu sugovornicu Mirelu Holy.
Ona je političarka koja je rekla „ne” premijeru i šefu svoje tadašnje stranke Zoranu Milanoviću, a nakon što je zbog Vladinog nepoštivanja Plana 21 u dijelu politike zaštite okoliša izašla iz SDP-a, Holy je ostala na nogama u domaćem političkom ringu.
Prinicipijelna, nekonvencionalna, sklona inicijativama za borbu protiv diskriminacije manjinskih skupina, Mirela Holy predstavnica je nove generacije političkih aktivistica. Intervju s njom vodili smo netom nakon početka jesenskog zasjedanja Sabora, te u jeku priprema za novu stranku čija je osnivačica.
Zašto se žena poput vas, obrazovana u područjima izvan uskog sektora politike, odlučila baviti baš politikom?
Moja odluka da se bavim politikom proizlazi iz političkog erosa. Naprosto imam strast za bavljenje politikom, a ukoliko je nemate – to vam se može činiti kao potpuno besmislena i jalova djelatnost. Ako želite utjecati na procese koji se događaju u društvu, možete to činiti samo baveći se politikom. Nije jednostavno, ni lagano, to je koloplet različitih interesa i podmetanja. Istina, postoje i drugi načini da se utječe na određene stvari u društvu – bavljenje civilnim aktivizmom, novinarstvom, pisanjem na blogu, ali definitivno je najlakše mijenjati stvari političkim angažmanom. Kroz tijela vlasti odlučuje se o tome na koji način će se krojiti zakoni i programi koji imaju utjecaja na život ljudi.
Govoreći o krojenju, podsjetili ste me na Vaš nekadašnji hobi – modni dizajn. No, tko u ovom slučaju kroji i drži škare, osjećate li se u tom poslu dovoljno kreativnom?
Znam da veliki broj ljudi politiku drži jako dosadnim poslom smatrajući je uglavnom jalovom, međutim mislim da svaki posao možete raditi na rutinski ili kreativan način. Ovisi o tome koliko imate entuzijazma, volje i interesa. Mene entuzijazam još uvijek nije napustio, zadovoljna sam odlukom da se nastavim baviti politikom, bez obzira što se mi se u tom poslu dogodilo i nekoliko zaista ružnih stvari, ali dogodilo se i mnogo dobrih, upoznala sam mnogo ljudi koji su u redu, mnogo sam naučila. Mislim da su ljudi potpuno u krivu kad govore da politika kvari ljude, naprotiv smatram da ona vrlo često zapravo pokaže kakav je tko čovjek.
Što vam trenutno omogućuje status nezavisne zastupnice u Saboru?
Kada sam odlazila iz stranke obećala sam da ću u Saboru i dalje glasati za sve one prijedloge koji budu u skladu s Planom 21. Smatram da je to moja odgovornost prema biračima, budući sam u Sabor ušla temeljem liste SDP-a i njihovom voljom. Istom logikom neću podržati prijedloge koji nisu u skladu sa spomenutim planom.
O čemu se ovih dana raspravljalo u Saboru i koja pitanja vas posebno zanimaju?
Raspravljalo se o izmjenama i dopunama Zakona o zadrugama. Smatram to vrlo važnim pitanjem jer zadrugarstvo u Hrvatskoj ima veliki potencijal, korisno je u poljoprivrednim, ali i energetskom, te kulturnom sektoru, ali država prvo mora znati što želi od zadrugarstva. Na zasjedanjima na red dolaze i meni interesantni zakoni o tzv. ekološkom cestovnom prometu, zakoni iz područja prostornog planiranja i graditeljstva.
Područja mog interesa u parlamentu i dalje su vezana za ljudska prava, ravnopravnost spolova, zaštitu okoliša, prostorno planiranje, poljoprivredu i naravno energetiku.
U Saboru se uskoro očekuje i rasprava o Zakonu o životnom partnerstvu? S kakvom definicijom tog zakona biste bili zadovoljni?
Zakon je još uvijek na radnim skupinama, trebao bi biti na dnevnom redu do kraja godine, takvo je bilo obećanje resornog ministra. Mislim da treba omogućiti jednaki opseg prava istospolnim i heteroseksualnim parovima. Ne smatram da se ta zajednica mora zvati brakom, no mislim da je važno da se omoguće jednaki standardi prava. Što se tiče posvajanja djece, pitanja koje podiže najveću buru u javnosti, mislim da u ovom trenutku treba omogućiti posvajanje biološkog djeteta jednog partnera od strane drugog. U perspektivi sa dodatnom edukacijom i senzbilizacijom javnosti posvajanje djece kod istospolnih i heteroseksualnih parova trebalo bi biti izjednačeno.
Kako biste ocijenili rodnu ravnopravnost u Hrvatskom Saboru? Pritom ne mislim samo na izgovorene riječi i vidljiva ponašanja, već na one mnogo važnije, okom nevidljive relacije i odnose, stavove...
U Hrvatskoj je daleko teže biti političarkom nego političarom. Bez obzira na pozitivan deklarativni stav većine političkih stranaka vezanih za pitanje ravnopravnosti spolova, ta ravnopravnost ne živi u praksi. Muški kolege se nekako na kraju uvijek dogovore, žene se možda u cijeloj to priči ne drže dovoljno zajedno, osim toga – žene u hrvatskoj politici jako često smatraju da im je nešto dano ili poklonjeno. Većina ih smatra da su na poziciju saborskih zastupnica, ministrica došle ne zahvaljujući njihovim karakteristikama i sposobnostima, nego da je to rezultat odluke šefa ili vodstva stranke.
Moj je dojam da veliki broj kolegica, ne samo u SDP-u nego i u drugim strankama, smatra da šefovima stranaka duguju poslušnost zbog toga što su dobile svoju priliku i zato ne žele na bilo koji način talasati. Na žene se još uvijek primjenjuje ono staro načelo getoizacije po temama i sektorima, uvijek ih se potiče da se bave tim takozvanim ženskim temama poput ravnopravnosti spolova, socijale, zdravstva, obrazovanja, zaštite okoliša i to na način da se zaštita okoliša shvaća prilično benigno, kao, primjerice, zaštita rijetkih ptica i biljnih vrsta. Ako neka od nas krene malo dalje, recimo u područje energetike – onda dobije po prstima.
Zato ste na koncu i vi u domaćim političkim kuloarima bili etiketirani kao „neposlušna cura”?
Ja sam svoju poziciju ministrice shvatila kao odgovornost da realiziram ono što je bilo napisano u programu. Nije to bio moj osobni ćef, radila sam na tome misleći kako je to ono što se od mene očekuje. Očigledno sam bila u krivu i s obzirom da sam inzistirala na poštivanju takve politike zaradila sam epitet tvrdoglave i neposlušne. Smatram da nisam u stranci napredovala zato što sam žensko, već zato što sam posjedovala određene sposobnosti, ne smatram da mi je pozicija ministrice zaštite okoliša bila poklonjena odlukom šefa stranke, Zorana Milanovića.
Kolika su doista vaša znanja iz područja gospodarstva i energetike?
Mislim da sam dobro informirana, ali nemam dubinsko znanje iz područja energetike i gospodarstva. Društvene aspekte zaštite okoliša poznajem dobro, na toj sam temi i doktorirala. Kad se bavite određenim političkim temama, važno je da budete solidno informirani iz tih područja, koliko je to duboko, o tome trebaju razgovarati drugi, ne ja. Moja opća informiranost dolazi iz činjenice da sam u SDP-u između 2004. i 2008. obnašala funkciju članice Izvršnog odbora stranke i bila zadužena za koordinaciju svih savjeta. Riječ je o tijelima koja su bila zadužena za predlaganje ukupnih politika SDP- a i kao koordinatorica sam sjedila na svim sastancima i prilično sam pozorno pratila i bilježila sve što se raspravljalo. Mislim da bez lažne skromnosti mogu reći da vjerojatno najbolje poznajem politike SDP-a.
Mnogi smatraju da su procesi poput rasprodaje javne imovine, prirodnih resursa i dobara, onečišćenja okoliša već toliko uznapredovali da se malo što još može učiniti. Što mislite o takvoj defetističkoj prognozi? Pretpostavljam da će se stranka na čijem osnivanju radite posljednjih mjeseci baviti zaustavljanjem tih procesa i pokušajima uspostave zdrave i pravedne dinamike na relaciji država-investitori?
Hrvatskoj su potrebne investicije, međutim one moraju biti opravdane iz više segmenata, ne smiju proizlaziti isključivo iz gospodarskog interesa investitora, tj. njihove želje da ostvare određeni profit, već promišljene logike smislenog razvoja društva. To podrazumijeva da država treba biti regulator i reći na koji način se Hrvatska treba razvijati, a ne taj ključni posao države prepuštati investitorima, ili nikome. Država mora uspostaviti okvir, znati gdje, kada, što i na koji način hoće. Nažalost, do sada smo donosili strategije koje su bile samo slova na papiru, bolji ili lošije napisani dokumenti koji se u pravilu uopće nisu provodili. Moramo imati i prohodan okvir za investiranje koji podrazumijeva da imate efikasnu državnu upravu koja će biti u stanju na jednaki način u jednakim rokovima tretirati sve zahtjeve investitora, bila riječ o malima ili velikima. Sve dok ne riješimo problem reforme državne uprave tako da ona postane stvarni efikasni servis građana nećemo imati stvarni i dugoročni gospodarski razvoj, ni zdrave investicije.
Gdje se u cijeloj ovo priči nalazi vaša nova stranka, hoće li ona djelovati kao korektiv ostalim političkim strankama, državnoj upravi?
To će biti stranka koja će kao i svaka druga imati razrađene politike u svim područjima. U prvom razdoblju ćemo se najviše baviti gospodarskom politikom, s obzirom na činjenicom da je najveći politički problem u Hrvatskoj loša gospodarska situacija iz koje proizlazi većina ključnih problema. Ono što je bitno jest da stranka neće na ostale ići demagoški, mi sigurno nećemo poput HDZ-a čuvati svoje gospodarske programe da nam ih drugi ne bi ukrali. Upravo suprotno, nadamo se da će Vlada „ukrasti” naše programe, i u tom pogledu želimo biti partneri. Smisao politike je da djeluje u interesu društva u cjelini, a ne u partikularnom interesu stranke, interesnih grupa ili pojedinaca.
U programu vaše nove stranke istaknuli ste zalaganje za obranu i očuvanje ljudskih prava i jačanje civilnog sektora. S druge strane, vjerujem da ste i privatno, na svojoj koži u formativnim godinama osjetili nesnošljivost patrijarhata. Vjerojatno odatle kod vas taj snažan aktivistički drive?
Želim živjeti u društvu u kojem će se ljudi valorizirati prema tome rade li na korist društvu i ne štete drugima, a ne prema boji njihove kože, izgledu frizure, ili odjeći.
Mislim da je nečiji izgled osobni odabir i da se kao društvo trebamo baviti supstancijalnim stvarima, a ne vanjštinama, načinima života, seksualnom orijentacijom. Ja sam od malena imala malo drugačiji stil odijevanja od većine i bila sam izložena nerazumijevanju, podsmijehu, vrijeđanju od strane nekih ljudi. Meni je to zapravo bilo jako tužno jer takve reakcije ne govore o meni, već o tim ljudima, pokazuju koliko su njihovi životi siromašni. Ako nekoga u tolikoj mjeri mogu iz takta izbaciti kroj moje suknje ili frizura, onda je očito da oni imaju problema.
Jer takvi krojevi mogu biti opasni, subverzivni..?!
Da.. (smijeh) Vjerojatno jesam pomalo provokatorica, volim protresati određene dogme, mogući razlog za takvo nešto je vrsta maske. Meni je lakše da se javnost fokusira na ono što ja želim dati, nego na ono što ne želim. Susrela sam se s različitim vrlo negativnim reakcijama i prijetnjama, mislim da mi je to bila odlična priprema za bavljenje politikom.
Kako biste ocijenili hrvatski civilni sektor, djeluju li brojne nevladine udruge u sinergiji, koliko po Vama utječu na donošenje politika, slobodu javnog govora i informiranja?
Mislim da Hrvatska ima civilno društvo koje se ni po lošem, ni po dobrom ne razlikuje od ostalih aspekata društvenog života. Kakvi su nam politika i političari, takvi su i aktivisti/ice. U svim sektorima ima odgovornih i vrijednih ljudi, ali isto tako i onih koji nisu takvi, koji su beskrupulozni karijeristi koji se kriju iza viteških odijela civilnog sektora, javnog interesa. To je jednostavno životna činjenica, pa takve pojedince srećemo i u NGO sektoru. Nipošto kroz ružičaste naočale ne gledam na civilnu scenu, zato mi je nekad smiješno kad me ljudi etiketiraju kao aktivisticu, a ne političarku. I političari su, naime, aktivisti. Razlika između političkih aktivista i onih koji djeluju u nevladinom sektoru je u tome što su politički aktivisti pojedinci koji djeluju pod programima određene stranke koje se također zakonski vode kao neprofitne organizacije. Rekla bih da je odgovornost ljudi u sektoru NGO-a nešto manja, od odgovornosti onih koji se bave usko politikom kroz provedbu zakona i propisa. No u svojoj biti, područja djelovanja su im vrlo slična.
Što ako s novom strankom ne uspijete postići ono što ste zamislili, ako ne uspijete pronaći svoje mjesto u političkom životu?
Još uvijek imam veliku motivaciju za bavljenje politikom. Ideje za koje se zalažem smatram u interesu Republike Hrvatske i nadam se da ću u njihovoj provedbi biti uspješna. Politika je čudan posao, nema nikakve garancije za uspjeh. A ako ne uspijemo? Nikome ništa, neće biti nikakva velika tragedija. U životu se ne bojim neuspjeha, ono čega se bojim jest da se stranka u uspjehu ne pokaže dovoljno vjerodostojnom i odgovornom prema društvu, prema zajednici. Mislim da je to puno važnije od toga da ne uspijete ostvariti uspjeh na izborima. Na kraju dana najvažnije mi je znati da sam dala sve od sebe i bila politički dosljedna i odgovorna.
