„I najprosječniji muškarac osjeća se kao polubog u usporedbi sa ženama.” (Simone de Beauvoir, Drugi spol)
U prvom tekstu temata upoznali_e smo pickup artiste i njihovu vojsku sljedbenika koja si 2000-ih po opskurnim forumima međusobno dijeli savjete o tome kako povećati body count i/ili pronaći curu. Retrospektivno, danas je poprilično jasno kako su upravo oni svojim pravilima igre uspostavili temelje onoga što nazivamo manosferom. Manosfera je golem i raznolik sustav isprepletenih online zajednica, influensera, podcasta, društvenih mreža, kreatora i foruma putem kojih muškarci razmjenjuju vrlo uskogrudne ideje o rodu, ženama, seksu i odnosima općenito, najčešće iz izrazito mizogine i rasističke perspektive. Budući da se antifeministički pokret za prava muškaraca pojavljuje još 1980-ih, za pretpostaviti je da bi se neke ideje manosfere razvile i bez interneta, putem usmene predaje, self-help priručnika i popularne kulture, no mislim da sa sigurnošću možemo reći da bez njega ne bi evoluirale u čudovište s kakvim se danas suočavamo. Spomenula sam ranije koliko je lako upasti u zečju rupu na internetu i radikalizirati se, ali još je važnije ukazati na činjenicu da struktura i temeljne postavke interneta potpomažu oblikovanju te zaoštravanju same ideologije i retorike manosfere.
Zbog potencijala za laku zaradu, pickup industrija vrlo je kompetitivna. Na vrhuncu popularnosti na sceni neprestano niču nove kompanije i učitelji koji čine sve u svojoj moći da povećaju broj sljedbenika, pregleda i klikova, pažljivo prateći logiku tržišta. S obzirom na to da algoritam favorizira kontroverzu, tzv. rage bait sadržaj kojim se potiče angažman korisnika (cha-ching!), početkom 2010-ih YouTube profili velikih pickup kompanija poput RSD-a preplavljeni su snimkama u kojima se „majstori seksa” iživljavaju na ženama. Sadržaj u kojem ih se maltretira na ulici, ismijava njihov izgled i inteligencija prolazi mnogo bolje od staromodnih videa „kako razgovarati s djevojkama”, a njihov će primjer ubrzo slijediti i studenti zavođenja koji se također počinju snimati kako bez dopuštenja hvataju djevojke u izlascima. Što je njihov sadržaj provokativniji, to je veća zarada. I za njih i za platforme poput YouTubea.
Situacija je eskalirala 2014. godine kada je na YouTubeu osvanuo video sa seminara poznatog pickup instruktora Juliena Blanca iz RSD-a. U isječku nazvanom „White Male Fucks Asian Woman in Tokyo (And The Beautiful Methods To It)”, Blanc će publici objasniti kako bijeli muškarci u Tokiju mogu raditi što god hoće. „I’m just romping through the streets, just grabbing girls’ heads, just like, head, pfft on the dick. Head, on the dick, yelling, ‘Pikachu’.” Video su pogledali milijuni, a njegov sadržaj te smjelost sadržana u činjenici da ga je Blanc samostalno objavio, potaknuli su feministkinju Jennifer Li da pokrene peticiju protiv njega i RSD-a. Time Magazine Blanca je posljedično proglasio „najomraženijim muškarcem na svijetu”, a on i njegova kompanija završili su na crnoj listi. Čak se i YouTube slomio pod pritiskom te demonetizirao i/ili uklonio sadržaj drugih pickup artista sa svoje platforme.
Iako se obračunavanje s jednom od najvećih PUA kompanija na svijetu tada nedvojbeno činilo kao pobjeda, pozornost se iste godine agresivno preusmjerila na drugu granu manosfere. Naime, u svibnju 2014. godine, u gradu Isla Vista u Kaliforniji, 22-godišnji Elliot Rodger ubio je šestero i ozlijedio četrnaest osoba u napadu u potpunosti motiviranim mržnjom prema ženama, a svoje je razloge detaljno opisao na 141 stranici manifesta koji je prije masakra mejlom poslao svojim roditeljima, profesorima i psiholozima te objavio na forumu PUAhate. Na stranici koja je od 2009. okupljala muškarce ujedinjene i u mizoginiji i u prijeziru prema pickup artistima, Rodger će proglasiti „rat ženama” i napisati da ih možda ne može pobiti sve, ali im zato može zadati „razoran udarac koji će ih prodrmati do same srži njihovih izopačenih srca”. Iako se sam eksplicitno nije nazivao incelom, Rodger je postao herojem online zajednice pretežito heteroseksualnih cis muškaraca u tzv. „nevoljnom celibatu“ (involuntarily celibate), uvjerenih da je njihova tragična sudbina posljedica života u sustavu koji ženama dopušta da imaju prava te da samostalno odabiru seksualne partnere.
PUAhate.com samo je jedan od foruma koji krajem 2000-ih pokreću klijenti duboko razočarani pickup industrijom, s ciljem da ondje razotkriju laži, savjete & trikove pomoću kojih se umjetnici zavođenja bogate na naivnim i usamljenim muškarcima. Feminističko svrgavanje Juliena Blanca i RSD-a odvija se, dakle, u trenutku kada pickup artisti gube potporu i u svojim redovima.
Prva generacija umjetnika zavođenja (ako ne brojimo pionire poput Rossa Jeffriesa) vjerovala je da svatko tko radi na sebi i slijedi pravila igre može poboljšati svoj seksualni život i pronaći djevojku. Čitava okosnica The Gamea bila je priča o usponu od proćelavog AFC-ja (avarage frustrated chumpa) do MPUA-a (master pickup artista). No to što se PUA bavi konkretnim tehnikama zavođenja, fokusirajući se više na rad na terenu, a manje na preispitivanje sustava koji navodno tlači muškarce i oduzima im pravo na (heteroseksualni) seks, polako počinje smetati onim muškarcima koji sve više vjeruju u to da im nikakva igra, eyeliner ni manipulativna metoda neće pomoći kod žena ako već nisu genetski potkovani.
To je „pilula koju je teško progutati. Shvatiti da je sve čemu su te učili, sve u što su te naveli da vjeruješ, laž”, stajalo je u opisu subreddita /r/TheRedPill osnovanog 2012. Spomenuti forum ubrzo je prerastao u vodeću platformu manosfere putem koje su se brojni muškarci diljem svijeta po prvi put upoznali s idejom crvene pilule. Za one koji ne znaju, metafora je preuzeta iz filma Matriks (1999.) u kojem protagonist Neo (Keanu Reeves) mora odabrati želi li se suočiti sa stvarnošću (s time da je čovječanstvo zarobljeno u računalnoj simulaciji) ili nastaviti živjeti u blaženom neznanju. Crvena pilula, dakle, predstavlja bolnu istinu, dok plava označava pokoravanje parazitskoj umjetnoj inteligenciji. Odnosno, jezikom manosfere, ginocentričnom društvenom poretku u kojem su muškarci istinski potlačena skupina, a ne žene.
Iako pravila Straussove Igre u usporedbi s Rodgerovim manifestom možda zvuče bezazleno, njihovi su temelji isti. Ideje kojima pickup podučava svoje studente – o tome kako je seks igra, a žene emocionalna bića s ograničenim mentalnim kapacitetom koja žude isključivo za alfama – nalaze se na nutritivnoj deklaraciji crvene pilule koju u svoju prehranu 2010-ih počinje uključivati sve više muškaraca na internetu. Budući da se i među njima ubrzo javljaju frakcije, pretežno vezane uz njihov pogled na (ne)mogućnost promjene društvenog statusa, skupina koja svoju navodnu poziciju pri dnu hijerarhije smatra neizbježnom počinje se poistovjećivati s idejom nevoljnog celibata. Uzeti crvenu pilulu znači spoznati kako 80 % žena na svijetu privlačnima smatra svega 20 % muškaraca, zbog čega inceli i vjeruju da „bete” nerazvijenih čeljusti i tankih zapešća u takvom društvu nemaju apsolutno nikakve šanse. Igra je za njih gotova onoga trena kada dođu na svijet u kojem je tu navodno biološki uvjetovanu nepravdu (tzv. 80/20 princip) nekoć ispravljao patrijarhalni poredak. Iz te perspektive nevoljni celibat posljedica je borbe za ženska prava, zbog čega inceli i slave masovne ubojice poput Elliota Rodgera što pozivaju na rušenje sustava koji muškarce sprečava da uživaju u svom „pravu” na seks.
No ako žene „prirodno” žele samo mali broj muškaraca, zašto bi ostali imali „pravo” na seksualnu partnericu? Riječ je o kontradikciji kojom se razotkriva besmisao u srcu jedne vrlo militantne ideologije koja ne mari za pravedniju raspodjelu resursa, nego sanja o povratku „dobrih starih vremena” kada su muškarci bili nedodirljivi, a ženska sloboda ograničena. Iako je njihov instinkt točan, jer nešto u postavkama industrije zavođenja uistinu jest trulo, inceli feminizam pogrešno identificiraju kao krivca, toliko zaslijepljeni mizoginijom da ne uspijevaju uvidjeti kako se njihove neprijateljice već stoljećima bore protiv sila i mehanizama koji, između ostaloga, upravo fizički izgled drže ključnim u procjenjivanju vrijednosti ljudskih bića.
Obojena nihilizmom, crvena pilula u rukama incela postaje crna, a njihov položaj pri dnu društvene ljestvice ponekad se predočava slikama štakora koji gmižu kanalizacijom. S obzirom na to da su inceli od 2022. u SAD-u prepoznati kao rastuća teroristička prijetnja, svakako ima smisla usporediti ih sa životinjom koja se povijesno smatra uzročnikom kuge. Nadalje, važno je istaknuti kako se izraz „pri dnu” koristi s namjerom da se naglasi činjenica kako inceli sebe ne pozicioniraju na samo dno društvene hijerarhije. Ono je, pogodili ste, rezervirano za žene.
Posljednji tekst temata posvećen je muškarcima na (crvenoj) piluli koji, za razliku od pesimističnih incela, ipak vjeruju u to da njihov položaj na društvenoj hijerarhiji nije zacrtan u kamen. Uz mali poticaj popularnog self-help štiva 12 pravila za život Jordana Petersona, lov na društveni status postaje temeljna preokupacija nove frakcije unutar manosfere, tzv. statusmaxxera, čijem optimizmu svakako doprinosi i politički uspon Donalda Trumpa.
Literatura
- Bates, L. 2020. Men Who Hate Women. Simon & Schuster. London.
- Bloodworth, J. 2025. Lost Boys. A Personal Journey Through the Manosphere. Atlantic Books London.
- Britannica.com 2026. ‘Incel.’
- Faludi, S. 2006. Backlash: The Undeclared War Against American Women. Crown.
- Peterson, J. 2018. 12 pravila za život. Verbum.
- Reeve, E. 2024. Black Pill: How I Witnessed the Darkest Corners of the Internet Come to Life, Poison Society, and Capture. Simon & Schuster. New York.
- Strauss, N. 2009. The Game. The Text Publishing Company.
- The New Yorker. 2026. The Captivating Derangement of the Looksmaxxing Movement.
- The New York Times. 2018. Jordan Peterson, Custodian of the Patriarchy.
- The New York Times. 2026. Handsome at Any Cost.
Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
