Donna Haraway – ironični kiborg

“Kiborzi nisu štovatelji; oni se ne pri-sjećaju kozmosa. Oni su nepovjerljivi prema holizmu, ali potrebiti za povezanošću – čini se kako imaju prirodni osjećaj za politiku ujedinjene fronte, ali bez stranačke pripadnosti. Glavna nevolja sa kiborzima, naravno, jest ta da su nezakoniti potomci militarizma i patrijarhalnog kapitalizma, da ne spominjemo državni socijalizam. Ali nezakonita djeca često su izrazito nevjerna svojem podrijetlu.”

Ako zvuči komplicirano, to je zato što jest. Svijet Donne Haraway, ugledne znanstvenice na području prirodnih znanosti i tehnologije te profesorice Emerita na odsjeku za povijest svijesti kalifornijskog sveučilišta Santa Cruz, jest svijet zapletenih mreža: dijelom ljudi, dijelom strojeva; kompleksnih hibrida mesa i metala koji otpravljaju staromodne koncepte poput prirodnog i umjetnog u arhive.

Ove hibridne mreže su kiborzi koji ne samo da nas okružuju, već nas i pripajaju sebi. Automatizirana proizvodna traka, uredska računalna mreža, klupske plesačice, svijetla i ozvučenje: sve su to kiborške konstrukcije ljudi i strojeva.

Donna Jeanne Haraway rodila se 1944. godine u Denveru, Colorado. Otac je bio sportski novinar za Denver Post, a majka, koja je bila irsko katoličkog porijekla, umrla je u Donninoj 16. godini. Nakon srednje škole Haraway se preselila u Pariz da bi studirala evolucijsku filozofiju i teologiju, a potom je diplomirala zoologiju, filozofiju i književnost u Coloradu.

Doktorirala je biologiju na Yaleu napisavši disertaciju o upotrebi metafore u oblikovanju eksperimenata u eksperimentalnoj biologiji, naslovljenu Kristali, tkanine i polja: metafore organicizma u razvojnoj biologiji 20. stoljeća.

Njezin rad je utemeljen na povijesti znanosti i biologiji. U knjizi Primate Visions: Gender, Race and Nature in the world of Modern Science fokusira se na metafore i narative koji upravljaju znanošću primatologije.

Tvrdi kako postoje tendencije maskuliniziranju priča o ‘reproduktivnoj kompeticiji i seksu među agresivnim mužjacima i receptivnim ženkama koje olakšavaju donošenje jedne vrste zaključaka, a sprečavaju druge’.

Primatologinje se, tvrdi Haraway, fokusiraju na drugu vrstu opservacija koje zahtijevaju više komunikacije i aktivnosti usmjerenih na opstanak, pružajući vrlo drugačije perspektive na porijeklo prirode i kulture od onih općeprihvaćenih.

Oslanjajući se na primjere zapadnih narativa i ideologija klase, roda i rase, Haraway propituje temeljna znanstvene koncepte o ljudskoj prirodi bazirane na primatima. Njezina je namjera ‘razotkriti ograničenja i nemogućnost objektivnosti te uzeti u obzir neke od nedavnih revizija ponuđenih od strane feminističkih primatologinja.’ Haraway nudi  alternativnu perspektivu na prihvaćene ideologije koje oblikuju načine stvaranja znanstvenih objašnjenja ljudske prirode. No, ona ide i mnogo dalje od toga.

Esej objavljen 1985. godine pod nazivom The Cyborg Manifesto (Kiborški manifest) vrlo je neobičan dokument, mješavina strastvenih polemika, hermetične teorije i promišljanja o tehnologiji. Ona ga naziva ‘ironičnim političkim mitom’ koji uspijeva pretvoriti kiborga iz ikone Hladnog rata u simbol feminističkog oslobođenja.

U manifestu, Haraway argumentira kako kiborg, fuzija životinje i stroja, potkopava veliku opoziciju između prirode i kulture, jastva i vanjskog svijeta koja prožima zapadnu misao. Zašto je ovo važno? U razgovoru, kada ljudi opisuju nešto kao prirodno, time govore da je to jednostavno kako stvari stoje; ne možemo to promijeniti. Žene su generacijama slušale o svojoj ‘prirodnoj’ slabosti, submisivnosti, pretjeranoj emotivnosti i nesposobnosti za apstraktno mišljenje. Ako su sve te stvari prirodne, one su nepromijenjive. Kraj priče. Vratite se u kuhinju.

S druge strane, ako žene (i muškarci) nisu ‘prirodni’, već ‘konstruirani’, poput kiborga, tada uz prave alate svi možemo biti re-konstruirani. Sve podjednako stoji na raspolaganju, od toga tko pere suđe do toga tko piše ustav. Osnovne pretpostavke odjednom se dovode u pitanje, poput one da je društvo utemeljeno na nasilju i dominaciji prirodno. Možda su ljudi biološki predodređeni za ratovanje i uništenje okoliša. Možda i nisu.

Feministkinje diljem svijeta prigrlile su ovakva razmišljanja. Cyberfeminizam (to nije izraz koji Haraway koristi, op.a.) se temelji na ideji kako je u savezu s tehnologijom moguće konstruirati vlastiti identitet, seksualnost i rod onako kako želimo. Cyberfeministkinje piruju u polimorfnoj razvratnosti.

Biti kiborgom ne podrazumijeva samo slobodu konstruiranja sebe, već i mreže. Još od kad je Decartes izjavio “Mislim, dakle jesam,” zapadno društvo razvilo je nezdravu opsesiju sebstvom, smatra Haraway. Od individue-konzumenta do neshvaćenog samotnjaka, moderni su građani naučeni da misle o sebi kao o bićima koja postoje unutar svojih glava i tek sekundarno dolaze u doticaj sa svima ostalima. Filozofi se muče pitanjem postoji li uopće izvanjski svijet. Imaju stručni izraz za svoju neurozu: skepticizam, i izvode intelektualne akrobacije kako bi je odagnali. U svijetu sumnje prelazak granice iz unutarnjeg u vanski svijet postaje ozbiljan problem.

Osim, naravno, ako smo zbir mreža, konstantno odašiljući informacije naprijed i natrag prema milijunima drugih mreža koje čine naš svijet. Kiborška perspektiva čini se prilično razumna naspram uvrnutosti sumnjajućeg kartezijanskog svijeta. Kako Haraway kaže:

“Ljudi su uvijek već uronjeni u svijet, u produkciju onoga što znači biti čovjek povezan s drugima i s objektima.”

Iste godine, smrt jednog od Harawayinih životnih partnera, Jayea Millera,  prebacila je njezin fokus na imunološki sustav, o kojem govori kao o informacijskom sustavu.

Nešto što nije uopće prepoznato kao zasebni entitet sve do 60-ih godina zapravo je “potentni, polimorfni objekt vjerovanja, znanja i prakse.” Imunološki sustav savršeni je primjer mrežne svijesti kiborškog doba, kao i dobar primjer onoga što Haraway misli kada poriče postojanje apstraktnog. Naposljetku, njezin rad i život, smrt prijatelja i teorija biologije isprepleteni su međusobno u kompleksnu mrežu osobne boli, politike i znanosti.

U posljednje vrijeme, Haraway se kritički bavi konceptom antropocena – novog geološkog razdoblja u kojem ljudska kolektivna djelatnost dominira nad okolišem. Ovaj termin smatra “istovremeno preuskim i preširokim” da bi se adekvatno objasnilo alarmantno stanje naše planete. Umjesto toga, predlaže dva druga termina: chthulucene (prema mitskom čudovištu pisca H. P. Lovecrafta) – u kojem se urušavaju granice između ljudskog i ne-ljudskog svijeta – i plantationscene – koji povezuje klimatsku krizu s konkretnim oblicima ekonomskog i političkog izrabljivanja.

Njezin život i djelo tema su (prikladno neobičnog) dokumentarca Donna Haraway: Pripvijedanje za zemaljski opstanak iz 2017.