Objavljeno

Donna Haraway – ironični kiborg

“Kiborzi nisu štovatelji; oni se ne pri-sjećaju kozmosa. Oni su nepovjerljivi prema holizmu, ali potrebiti za povezanošću – čini se kako imaju prirodni osjećaj za politiku ujedinjene fronte, ali bez stranačke pripadnosti. Glavna nevolja sa kiborzima, naravno, jest ta da su nezakoniti potomci militarizma i patrijarhalnog kapitalizma, da ne spominjemo državni socijalizam. Ali nezakonita djeca često su izrazito nevjerna svojem podrijetlu.”

Ako zvuči komplicirano, to je zato što jest. Svijet Donne Haraway, ugledne znanstvenice na području prirodnih znanosti i tehnologije te profesorice Emerita na odsjeku za povijest svijesti kalifornijskog sveučilišta Santa Cruz, jest svijet zapletenih mreža: dijelom ljudi, dijelom strojeva; kompleksnih hibrida mesa i metala koji otpravljaju staromodne koncepte poput prirodnog i umjetnog u arhive.

Ove hibridne mreže su kiborzi koji ne samo da nas okružuju, već nas i pripajaju sebi. Automatizirana proizvodna traka, uredska računalna mreža, klupske plesačice, svijetla i ozvučenje: sve su to kiborške konstrukcije ljudi i strojeva.

Donna Jeanne Haraway rodila se 1944. godine u Denveru, Colorado. Otac je bio sportski novinar za Denver Post, a majka koja je bila tvrdog irsko katoličkog porijekla, umrla je u Donninoj 16. godini. Nakon srednje škole Haraway se preselila u Pariz da bi studirala evolucijsku filozofiju i teologiju, a potom je diplomirala zoologiju, filozofiju i književnost u Coloradu.

Doktorirala je biologiju na Yaleu napisavši disertaciju o upotrebi metafore u oblikovanju eksperimenata u eksperimentalnoj biologiji, naslovljenu Kristali, tkanine i polja: metafore organicizma u razvojnoj biologiji 20. stoljeća.

Njezin rad je utemeljen na povijesti znanosti i biologiji. U djelu Primate Visions: Gender, Race and Nature in the world of Modern Science fokusira se na metafore i narative koji upravljaju znanošću primatologije.

Tvrdi kako postoje tendencije maskuliniziranju priča o ‘reproduktivnoj kompeticiji i seksu među agresivnim mužjacima i receptivnim ženkama koje olakšavaju donošenje jedne vrste zaključaka, a sprečavaju druge’.

Žene primatolozi se, tvrdi Haraway, fokusiraju na drugu vrstu opservacija koje zahtijevaju više komunikacije i aktivnosti usmjerenih na opstanak pružajući vrlo različite perspektive na porijeklo prirode i kulture od onih općeprihvaćenih.

Oslanjajući se na primjere zapadnih narativa i ideologija klase, roda i rase, Haraway propituje temeljne znanstvene konstrukcije o ljudskoj prirodi bazirane na primatima. Njezina je namjera ‘razotkriti ograničenja i nemogućnost objektivnosti te uzeti u obzir neke od nedavnih revizija ponuđenih od strane primatologa feministica.’ Ona nam predstavlja alternativnu perspektivu na prihvaćene ideologije koje oblikuju način stvaranja znanstvenih objašnjenja ljudske prirode. No, ona ide i mnogo dalje od toga.

Esej objavljen 1985. godine pod nazivom The Cyborg Manifesto vrlo je neobičan dokument, mješavina strastvenih polemika, teško razumljive teorije i promišljanja o tehnologiji. Ona ga naziva ‘ironičnim političkim mitom’ koji uspijeva pretvoriti kiborga iz ikone Hladnog rata u simbol feminističkog oslobođenja.

U manifestu Haraway argumentira kako kiborg, fuzija životinje i stroja, pokopava veliku opoziciju između prirode i kulture, jastva i ‘vanjskog’ svijeta koja prožima zapadnu misao. Zašto je ovo važno? U razgovoru, kada ljudi opisuju nešto kao prirodno, time govore da je to jednostavno kako stvari stoje; ne možemo to promijeniti. Žene su generacijama slušale o svojoj ‘prirodnoj’ slabosti, submisivnosti, pretjeranoj emotivnosti i nesposobnosti za apstraktno mišljenje. Ako su sve te stvari prirodne, one su nepromijenjive. Kraj priče. Vratite se u kuhinju.

S druge strane, ako žene ( i muškarci) nisu prirodni, već konstruirani, poput kiborga, tada uz prave alate svi možemo biti re-konstruirani. Sve podjednako stoji na raspolaganju, od toga tko pere suđe do toga tko oblikuje ustav. Osnovne pretpostavke odjednom se dovode u pitanje, poput pretpostavke da je društvo utemeljeno na nasilju i dominaciji prirodno. Možda su ljudi biološki predodređeni za ratovanje i uništenje okoliša. Možda i nisu.

Feministice diljem svijeta uhvatile su se za ovu mogućnost. Cyberfeminizam (to nije izraz koji Haraway koristi) se temelji na ideji kako je u savezu sa tehnologijom moguće konstruirati svoj identitet, seksualnost, čak i svoj rod, onako kako želimo.

U kontrastu sa feminizmom takozvanog pokreta političke korektnosti utemeljenog na zabrani i koncentriranog na regulaciju seksualnosti i ‘neprikladnog’ ponašanja, cyberfeministice piruju u polimorfnoj razvratnosti.

Biti kiborg ne radi se samo o slobodi konstruiranja samoga sebe, već i o mrežama. Još od kad je Decartes izjavio “Mislim, dakle jesam,” zapadno društvo razvilo je nezdravu opsesiju sebstvom. Od individue-konzumenta do neshvaćenog samotnjaka, moderni su građani naučeni da misle o sebi kao o bićima koja postoje unutar svojih glava i tek sekundarno dolaze u doticaj sa svim ostalim. Filozofi se muče pitanjem postoji li uopće izvanjski svijet. Imaju stručni izraz za svoju neurozu: skepticizam i izvode intelektualne akrobacije kako bi je odagnali. U svijetu sumnje prelazak granice iz unutarnjeg u vanski svijet postaje ozbiljan problem.

Osim, naravno, ako smo zbir mreža, konstantno odašiljući informacije naprijed i natrag prema milijunima drugih mreža koje čine naš svijet. Kiborška perspektiva čini se prilično razumna naspram uvrnutosti sumnjajućeg Kartezijanskog svijeta. Kako Haraway kaže:

“Ljudi su uvijek već uronjeni u svijet, u produkciju onoga što znači biti čovjek povezan sa drugima i sa objektima.”

Njezin rad bio je mnogo kritiziran, najčešće zbog ‘metodoloških nejasnoća’. Strastvena recenzija knjige Primate Visions objavljena 1991. godine u International Journal of Primatology primjer je najčešćih kritika upućenih njezinom pogledu na znanost:

“Ovo je knjiga koja proturječi samoj sebi stotine puta; no to nije kritika, zato što autorica smatra kako su proturječja znak intelektualnog vrenja i vitalnosti. Ovo je knjiga koja sistematično izobličava i selektira povijesne dokaze; no to nije kritika, budući da autorica smatra kako su sve interpretacije pristrane i smatra svojom dužnošću da izabire činjenice koje podupiru njezinu politiku. Ovo je knjiga puna zamagljene, francusko-intelektualne proze pored koje Teilhard de Chardin zvuči kao Ernest Hemingway; no to nije kritika, zato što autorica voli takvu vrstu proze i učila je kako ju pisati te smatra kako je običan, jednostavan govor dio urote u opresiji siromašnih. Ovo je knjiga koja klopara uokolo po mračnim ormarima nebitnosti 450 stranica prije nego što slučajno naleti na vlastiti indeks i završi; no to također nije kritika, zato što autorica smatra zahvalnim i osvježavajućim sudarati nepovezane činjenice jedne u druge kao prijekor ustajalim umovima. Ova knjiga me razbjesnila; no to nije njezin nedostatak, zato što bi ona i trebala rabjesniti ljude poput mene, a autorica bi vjerojatno bila još i sretnija da mi je prsnula arterija. Ukratko, ova knjiga je bez mane, zato što su svi njezini nedostaci namjerni čin umjetnosti.”

Iste godine, smrt Harawayinog supruga Jaye Millera ( koji je bio otvoreno gay, a Donna njihov brak opisuje riječima: “Shvatili smo na poslijetku da želimo malo braco-seka incesta, no u to vrijeme nismo imali drugih modela osim braka.”) od komplikacija povezanih s HIV-om prebacila je njezin fokus na imunološki sustav o kojem govori kao o informacijskom sustavu.

Nešto što nije uopće jasno prepoznato kao zasebni entitet do 60-ih zapravo je “potentni, polimorfni objekt vjerovanja, znanja i prakse.” Imunološki sustav savršeni je primjer mrežne svijesti kiborškog doba kao i dobar primjer onoga što Haraway misli kada poriče postojanje apstraktnog. Naposlijetku, njezin rad i život, smrt prijatelja i teorija biologije isprepleteni su međusobno u zbrkana mrežu osobne boli, politike i znanosti.

 


Povezano