O manosferi sam ozbiljnije krenula razmišljati 2021. godine kada sam poslušala podcast Boys Like Me u kojem kreatorica Ellen Chloë Bateman pokušava odgovoriti na naizgled jednostavno pitanje o tome zašto se neki usamljeni mladići radikaliziraju na internetu, a drugi ne. Za razliku od tzv. incela koji su javnosti postali poznati(ji) 2014. nakon masakra u gradu Isla Vista u Kaliforniji, riječ „manosfera” tada još nije ušla u širu uporabu. Mislim da nitko od nas 2021. još nije mogao ni pojmiti da će za koju godinu naši sinovi, mlađa braća i učenici svakodnevno putem ekrana dolaziti u dodir s ideologijom koja će u njih usađivati ideje o tome kako su muška prava u 21. stoljeću navodno dovedena u pitanje. Da živimo u društvu kojim vladaju žene uskraćujući muškarcima seks. Da „ne” ne znači nužno „ne” jer žene podsvjesno žude za muškom dominacijom. I tako unedogled.
Internet je danas natopljen idejama i retorikom manosfere toliko da je sasvim izvjesno kako neke od njezinih pojmova već koristimo i u svom svakodnevnom govoru. No iako je većina više-manje upoznata s osnovnom terminologijom, primjećujem kako je mnogi često upotrebljavaju pogrešno, referirajući se, primjerice, na sve muškarce s malo seksualnog iskustva kao na incele. Često čujem i da je manosfera „isključivo problem Zapada”, kao da se svijet dosad već nije pretvorio u globalnu močvaru, ili da je u pitanju samo „još jedan internetski trend” kojem ne valja pridavati previše značaja. „Proći će kada se budu ženili” i druge stvari koje si govorimo kako se ne bismo morali suočiti sa stvarnošću.
Sve su to razlozi zbog kojih sam rekla „da” kada me uredništvo VoxFeminaea pitalo želim li možda napisati tekst o manosferi. Isprva sam mislila pisati o dokumentarcu Louisa Therouxa Inside the Manosphere koji je ranije ove godine izašao na Netflixu, ali nakon što sam ga pogledala, shvatila sam da se radi o poprilično zaboravljivom i površnom medijskom tekstu. Tada sam pomislila i kako bih ja to zasigurno mogla napraviti bolje, postavivši pred sebe vrlo zahtjevan zadatak sažimanja jednog vrlo kompleksnog, nerijetko i shizofrenog online svijeta u petnaestak kartica teksta. Kako bi bio što probavljiviji, odlučila sam razlomiti ga u tri poglavlja koja, iako međusobno isprepletena, kronološki prate razvoj manosfere od pickup artista (paun) preko incela (štakor) pa sve do statusmaxxera (jastog), danas najpopularnije frakcije manosfere. Poglavlja sam nazvala po (duhovnim) životinjama svake spomenute supkulture, za što se unaprijed ispričavam svim aktivistima_kinjama za zaštitu životinja.
„Ženke među precima pauna morale su kroz dugi slijed generacija prepoznati tu superiornost; jer su nesvjesno, neprestano birajući najljepše mužjake, učinile pauna najraskošnijom živućom pticom.” (Charles Darwin, Podrijetlo čovjeka i odabir ovisan o spolu)
„Što mislite, je li ovo mužjak ili ženka?”
Neki od nas morali su stati na prste da bolje promotre čudnovato stvorenje koje se šepurilo iza ograde. „Kokoš!” doviknuo je netko iz prvog reda, na što je naš vodič ravnodušno odmahnuo glavom i objasnio nam kako gledamo u tipičan primjerak mužjaka pauna koji pažnju neuglednih ženki privlači raskošnim raznobojnim repom i čupom na glavi. Oduševljenje zapakirano u nevjericu preletjelo je našim musavim osnovnoškolskim licima. Spoznaja da postoji životinjska vrsta kod koje su pravila našeg svijeta obrnuta (muškarci brinu o šminki i modi, a žene hodaju u trenirkama) neke je od nas prodrmala do same srži.
Dok smo se mi divili uzorcima na paunovu repu, 33-godišnji Erik von Markovik, poznatiji kao Mystery, na drugom je kraju svijeta u kaubojskom šeširu očajne muškarce upravo na primjeru ove ptice podučavao umjetnosti zavođenja. Naime, taj mistični mužjak s kozjom bradicom iz Toronta početkom 2000-ih najveći je stručnjak na tzv. pickup sceni, ujedno i autor tehnike paunovanja (peacockinga), oslonjene na ideju da bi se muškarci trebali odijevati odvažnije da privuku pozornost žena i izdvoje se iz mase. To je i razlog zbog kojeg su američki klubovi na Zapadnoj obali početkom milenija bili preplavljeni šašavim fedorama i žutim fluorescentnim majicama. Von Markovik visok je 196 cm, ali u lov obavezno ide u cipelama s potpeticama. Neobični odjevni komadi sjajni su razbijači leda, objašnjava. Baš kao i izvođenje magičnih trikova, s obzirom na to da svi znaju kako žene s nogu malo što obara više od novčića pronađenog iza desnog uha.
Paunovanje je samo jedna od mnogobrojnih tehnika umjetnosti zavođenja (pickup artistry / PUA). Nasreću, (samoproglašeni) gurui i majstori scene nesebično, u zamjenu za nekoliko stotina dolara, svim zainteresiranima razotkrivaju tajne igre. Uvjereni da su prozreli sustav, pickup artisti proces zavođenja rastavljaju na jednostavne korake koje svatko može naučiti, čime se seksualno i romantično osvajanje izjednačuje gotovo s rješavanjem jednadžbi (što je vjerojatno i razlog zbog kojeg ovo polje privlači nesrazmjerno velik broj muškaraca s diplomom tehničkih fakulteta). Na žene se, dakle, gleda kao na strojeve kojima je lako upravljati jednom kada se (heteroseksualni) čovjek upozna s priručnikom za korištenje.
Sve znanje i mitovi koji se isprva usmenom predajom prenose s jednog „buraza” na drugog ukoričuju se 2005. godine u svojevrsno sveto pismo pokreta nazvano The Game. Knjiga je dijelom ispovijest o infiltraciji novinara Neila Straussa u tada još relativno nepoznatu zajednicu modernih Casanova u Los Angelesu predvođenih Mysteryjem (podnaslov knjige glasi Penetrating the Secret Society of Pickup Artists), a dijelom praktični vodič kroz proces udvaranja iz perspektive PUA-a. Naime, pod pokroviteljstvom „najboljeg od najboljih”, proćelavi će se Strauss s vremenom preobraziti u prvoklasnog lovca koji će naposljetku s trona svrgnuti čak i svog učitelja. A iako u knjizi citira feministkinju Betty Friedan, s vremena na vrijeme kritizirajući i postupke svog bratstva, Strauss je već 2007. objavio Rules of the Game, nastavak Igre potpuno lišen samorefleksije i ironije.
Igra (čije izdanje vizualno neodoljivo podsjeća na Bibliju) je postala obvezna literatura svakog šegrta zavođenja, a njezin komercijalni uspjeh pogurao je u mainstream šačicu ljigavih muškaraca s eyelinerom i zavodljivim alter egom iz mraka klubova u L.A-u. Mystery je tako 2007. dobio svoj show na VH1-u, a fiktivni pickup artisti poput Barneyja Stinsona (Neil Patrick Harris) iz sitcoma Kako sam upoznao vašu majku (2009. – 2014.) dodatno su popularizirali mizoginu zajednicu heteroseksualnih muškaraca čije se metode temelje na pseudoznanosti i manipulaciji. Naime, manipulativne tehnike poput negginga (davanja dvosmislenih komplimenata s ciljem da se poljulja nečije samopouzdanje) koristi se ne samo kako bi se žene odvuklo u krevet nego i ne bi li se iznudilo što više novca od novih sljedbenika, nerijetko usamljenih muškaraca uvjerenih kako će ih upravo mentorstvo osobenjaka poput Stylea ili Badboya spasiti od nevoljnog celibata. Iz te perspektive, poslovni model PUA-a neodoljivo podsjeća i na multi-level marketing, pri čemu je od uspjeha među ženama važnije uspostaviti dominaciju nad drugim muškarcima. Odnosno, pozicionirati se na vrhu društvene hijerarhije.
Ubrzo nakon objave Igre, PUA prerasta u multimilijunsku industriju. Ipak, bilo bi pogrešno njezin komercijalni uspjeh pripisati isključivo (ako i uopće) djelotvornosti tehnika zavođenja. Vodeći razlog zbog kojeg odjednom svuda iskrsavaju muškarci koji druge muškarce podučavaju tome kako su muškarci biološki stvoreni da love, a žene da budu ulovljene, zapravo je nusproizvod vrlo konkretnog društveno-političkog konteksta kojim su stvoreni idealni uvjeti za bujanje takvih pljesnivih ideja i retorike. Naime, krajem osamdesetih i devedesetih godina 20. stoljeća postepeno jača zazor prema idejama i zahtjevima feminizma. Susan Faludi u knjizi Backlash već 1991. piše o tome kako se feminizam pretvorio u boksačku vreću na kojoj svoje frustracije liječe gotovo sve društvene skupine, pri čemu ideja o tome kako se načela feminizma kose s biološkim postavkama ljudskih bića postaje sve popularnija, posebno među pristašama pokreta za prava muškaraca.
Otpor prema novome poretku postaje izvorištem nezadovoljstva i tjeskobe za brojne muškarce koji se odjednom na tržištu rada moraju nadmetati sa svojim majkama, sestrama i suprugama. Bez obzira na to što je svijet još daleko od onog o kakvom sanjaju feministice, a igra i dalje namještena u korist muškog roda, nepobitna je činjenica da se mnogi cis muškarci ne znaju ili ne žele nositi s promjenama kroz koje društvo prolazi posljednjih pedesetak godina. Pridodajte tome i tehnološki napredak kojim je smanjena potreba za fizičkom snagom te činjenicu da žene zahvaljujući većoj financijskoj slobodi imaju i veću moć nad svojim ljubavnim životima, zbog čega mnoge radije odabiru ostati same nego stupiti u odnos s nekim tko ne zadovoljava njihove kriterije, i dobit ćete ono što se danas naziva „krizom muškosti”.
Iako su tjeskobe i strahovi koji proizlaze iz suočavanja s promjenom inherentno iskustvo bivanja čovjekom, problem nastupa onda kada se ti složeni osjećaji zloupotrebljavaju radi ostvarivanja profita ili kakvog drugog probitka, baš kao što je slučaj s pickupom. Mnogi muškarci dijelom scene postaju tako što, tražeći na internetu odgovor na pitanje „kako pronaći djevojku”, nabasaju na stranice čiji autori tvrde da postoji vrlo jednostavno rješenje za njihov problem. Nakon što uplate pozamašnu svotu novca za seminar, video ili knjižicu s uputama, moći će naučiti sve o tome kako žene navodno biološki žude za dominacijom, zbog čega trebaju biti znatno asertivniji i znati ih staviti na mjesto. Ubrzo potom upoznat će se i s važnošću izoliranja svoje mete, kao i s akronimima poput FUG-a (fucking ugly girls), HB-a (hot babes) ili ASD-a (anti-slut defence), koji ih uči da odbijanje seksa nije stvar osobnog izbora nego podsvjesna obrana ženskog tijela od potencijalne društvene stigmatizacije. Među metodama kojima se pickup artisti služe ne bi li izbjegli taj scenarij jest i kreiranje uvjeta u kojima žena svoje „da” poslije može opravdati i racionalizirati time da je „živjela u trenutku”. Ili, drugim riječima, treba je napiti toliko da posve izgubi kontrolu.
Da je oslanjanje na pseudoznanost u temeljima industrije govori i to što se Ross Jeffries, jedan od njezinih pionira, još devedesetih proslavio pseudoznanstvenom teorijom uvjeravanja, tzv. neurolingvističkim programiranjem (NLP) utemeljenim na odašiljanju subliminalnih poruka ženama. Autor knjige How to Get the Women You Desire into Bed za pišljivih 3000 $ podučavao je tako klijente kako suptilno usmjeriti svoje prepone u smjeru mete i ležerno u razgovor ubacivati fraze poput „below me”, s pretpostavkom da će ona čuti „blow me” („popuši mi”) i odmah se baciti na koljena. Jeffries će poslužiti i kao inspiracija za lik borca za muška prava Franka T. J. Mackeyja (Tom Cruise) u filmu Magnolija (1999.) Paula T. Andersona, poznatom po mantri „poštuj kurac i ukroti pičku”.
Korištenjem složenih kratica i lovačke terminologije žene gube svojstva ljudskih bića, odnosno objektivizira ih se i pretvara u plijen, u običan broj kojim se potom određuje vrijednost svih uključenih u proces zavođenja (ako je ona desetka, to njega čini alfom). Posebno je ironično to što se PUA redovito poziva na „biologiju”, dok istovremeno prirodnu ljudsku interakciju pretvara u bezdušni robotski dijalog; performans toksičnog maskuliniteta u kojem glavne uloge tumače Magnum, Macho, King ili neki drugi testosteronom nabijen alter ego (koji će žrtve s ovih prostora asocirati i na lizanje sladoleda, što je svakako plus). S obzirom na ogromnu količinu besmislica i vrlo karikaturalan pogled na rodne uloge i spolnu dinamiku, bilo je lako banalizirati utjecaj i odbaciti značaj pickup artista, što je i razlog zbog kojeg ih se u popularnoj kulturi 2000-ih uglavnom prikazuje ili kao šarmantne blesave ženskaroše (Barney Stinson) ili kao luzere koji za šankom magičnim trikovima pokušavaju osvojiti pripite dvadesetogodišnjakinje (opet Barney Stinson). No danas je poprilično jasno da se ispod njihove fedore krije nešto mnogo mračnije.
U sljedećem tekstu nastavlja se priča o pickup artistima i njihovim sljedbenicima koji s vremenom počinju osjećati sve veći otpor prema pravilima igre. Krajem 2000-ih, njihov revolt iznjedrit će novu supkulturu unutar manosfere. Riječ je o online zajednici tzv. incela, hetereseksualnih cis muškaraca u „nevoljnom celibatu” koji će čitav diskurs o pretpostavljenoj „krizi muškosti” učiniti znatno mračnijim i militantnijim.
Literatura
- Bates, L. 2020. Men Who Hate Women. Simon & Schuster. London.
- Bloodworth, J. 2025. Lost Boys. A Personal Journey Through the Manosphere. Atlantic Books London.
- Britannica.com 2026. ‘Incel.’
- Faludi, S. 2006. Backlash: The Undeclared War Against American Women. Crown.
- Peterson, J. 2018. 12 pravila za život. Verbum.
- Reeve, E. 2024. Black Pill: How I Witnessed the Darkest Corners of the Internet Come to Life, Poison Society, and Capture. Simon & Schuster. New York.
- Strauss, N. 2009. The Game. The Text Publishing Company.
- The New Yorker. 2026. The Captivating Derangement of the Looksmaxxing Movement.
- The New York Times. 2018. Jordan Peterson, Custodian of the Patriarchy.
- The New York Times. 2026. Handsome at Any Cost.
Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
