U prošlom je tekstu podrobnije pojašnjena razlika između crvene i crne pilule, ključna za razumijevanje razvoja suvremene manosfere. Budući da je za potrebe ovog poglavlja nužno znati tko su točno inceli i kakve veze imaju s muškarcima koji žene početkom 2000-ih osvajaju hipnozom i magičnim trikovima, pozivamo vas da se prije čitanja o jastozima, vratite na početak temata i utvrdite gradivo.
„No more politics, just mogging.” (Clavicular)
Pod pritiskom zahtjeva za strožom regulacijom internetskog sadržaja, zloglasni /r/TheRedPill subreddit u karanteni je od rujna 2018. godine. No to ne znači da mu ne možete pristupiti. Reddit će vas na ulasku samo upozoriti da online zajednici posvećenoj širenju „šokantnog i vrlo uvredljivog sadržaja” pristupate na vlastitu odgovornost. Spornu odluku najvećeg internetskog foruma na svijetu mnogi danas uspoređuju i s lijepljenjem flastera na amputiranu nogu. Ne samo da se taj potez među članovima podforuma tumačio kroz prizmu tzv. kulture otkazivanja („vladajući ginocentrični poredak čini sve u svojoj moći da spriječi širenje istine”) nego je i odluka donesena prekasno. Muškarcima na (crvenoj) piluli više nije trebao online forum da pronađu istomišljenike i nauče „kako ženu staviti na mjesto”. Trebali su samo upaliti TV i čuti aktualnog predsjednika kako im objašnjava da ih treba „zgrabiti za pičku”, što je retorika koja neodoljivo podsjeća na onu nekoć „najomraženijeg muškarca na svijetu” Juliena Blanca.
Politolozi se uglavnom slažu oko toga da je upravo manosfera dala vjetar u leđa Trumpu. Revoltirani muškarci na internetu u njegovoj su politici prepoznali jedinstvenu priliku da se napokon stane na kraj ideologiji koja „oslabljuje muškarce” i pretvara ih u „sljedbenike ženskih zapovijedi”. Nakon što je 2017. otkriveno da je osnivač /r/TheRedPilla zapravo republikanski predstavnik New Hampshirea Robert Fisher, više nije bilo nikakve sumnje u to da su moderna desnica i manosfera u intimnoj vezi.
Činjenica da je Donald Trump na predsjedničkim izborima pobijedio ženu (Hillary Clinton) koja se otvoreno identificirala kao feministkinja učinila ga je u očima crvenopilulaša instantnim herojem. Na njegov ulazak u Bijelu kuću gledalo se gotovo kroz prizmu mesijanskog povratka „velikog muškarca” koji će napokon uvesti red u „ženski kaos”. Naime, ideja o tome kako su muškarci i žene fundamentalno drugačiji krucijalna je za manosferu, čiji gurui distinkciju između „muškog razuma” i „ženskih emocija” redovito koriste ne bi li opravdali (mušku) žudnju za dominacijom. Među argumentima koji se pritom koriste ubrzo se se pronašao i jedan kanadskog kliničkog psihologa i predavača na Sveučilištu u Torontu Jordana Petersona.
Naime, Peterson 2018. godine objavljuje 12 pravila za život, naizgled tipično self-help štivo, čijim se podnaslovom (Protuotrov kaosu) ipak razotkriva njegova prava agenda. Petersonova tvrdnja o tome kako su hijerarhije navodno duboko ukorijenjene u biologiji, a ne društveni konstrukti, potvrdila je sumnje manosfere o tome da je moderno društvo muškarce obmanulo pričama o ravnopravnosti. Peterson je svoj argument izveo proučavajući jastoge, dugorepe rakove koji hranu žvaču u želucu, a dominaciju iskazuju tako što uriniraju po licima drugih jastoga, što je postao glavni dokaz u prilog tezi kako je uspostava tzv. dominacijskih hijerarhija evolucijski prirođena ljudskim bićima koja s tim krupnim morskim rakovima dijele zajedničkog pretka. Budući da se visoke razine serotonina kod alfa jastoga očituju u uspravnijem držanju, Peterson izgubljene mladiće 21. stoljeća savjetuje da položajem tijela iskažu nadmoć čak i ako još nisu visoko na društvenoj ljestvici. Riječ je o svojevrsnom „fake it until you make it” pristupu životu koji je ubrzo postao misao vodilja nove frakcije unutar manosfere.
Horde muškaraca diljem svijeta prepoznale su očinsku figuru u Jordanu Petersonu. Za razliku od drugih vodećih mislilaca mreže, poput Rolla Tomassija ili Andrewa Tatea, Jordan je djelovao staloženo i suvislo, demonstrirajući, u svojim odijelima od tvida, naizgled veliko znanje o različitim područjima, od biologije do filozofije, što mu je davalo znatno veći kredibilitet. Njegovi savjeti o tome kako uvijek treba početi od sebe, pospremiti svoju sobu prije no što krenemo kritizirati druge, temelje se na ideji potpune individualne odgovornosti kojom se zanemaruju klasna, rasna, rodna i sve ostale dimenzije životnog iskustva te utjecaj kapitalizma u proizvodnji nejednakosti. Odnosno, odgovornost za „društveni položaj” prebacuje se isključivo na pojedince, što je i razlog zbog kojeg se u suvremenoj manosferi sve vrti oko statusa. Za razliku od incela koji se u afotičkoj zoni mariniraju u vlastitom očaju, tzv. statusmaxxeri, vođeni zahtjevom za samounapređenjem, svoju će crvenu pilulu ispiti u proteinskom shakeu, a uspon na hijerarhiji učiniti temeljem svog postojanja.
Prilaženje ženama u noćnim klubovima, ono što su njihovi očevi nekoć nazivali „radom na terenu”, postaje krindž i odraz „niskog statusa”. Za generaciju mladića koji u prosjeku ispred ekrana provode sedam sati dnevno, broj pratitelja i lajkova postaje mnogo važniji od toga ima li njihov sadržaj na društvenim mrežama ikakvo uporište u stvarnosti. James Bloodworth u knjizi Lost Boys: A Personal Journey Through the Manosphere opisuje seminar u Las Vegasu na kojem bivši vojni službenik Michael Sartain za 10 000 dolara studente podučava tome kako povećati izglede na seksualnom tržištu „solidnim Instagram profilom”. Sartain zapravo nastavlja tradiciju umjetnosti zavođenja („uvijek sa sobom nosi novčanicu od 100 dolara kako bi po potrebi mogao iskazati financijsku nadmoć”) s tom razlikom što cilj igre u 2020-ima više nije odvesti ženu u krevet, nego poraziti sve druge jastoge. Žene su svedene na rekvizit koji, jezikom statusmaxxera, emanira „visok status”, a kurčenje na društvenim mrežama postaje obavezno za svakoga tko želi izbjeći sudbinu incela. To je velikim dijelom i zbog toga što su internetske i dejting aplikacije poput Tindera globalizirale seksualno tržište, pretvorivši ga u ring u kojem se muškarci za žensku pažnju više ne nadmeću samo s drugim likovima u klubu nego i s onima koji redovito objavljuju fotografije svoje mišićave ruke na volanu BMW-a. Što je također vještina koja se podučava u sklopu Sartainova tečaja „Men of Action”.
No mnogim statusmaxxerima poduka iz Photoshopa ipak neće biti dovoljna. Za one koji žele više, jače, snažnije pojavit će se još jedna opcija: maksimizirati svoj fizički izgled. Rigoroznim režimom vježbanja i elaboriranom skin care rutinom preobraziti se u labuda koji će potom svojom ljepotom posramiti svu pačad ovog svijeta, što je koncept koji se u supkulturi looksmaxxera naziva „mogging”. U ekstremnijim slučajevima, looksmaxxeri će posegnuti i za raznoraznim supstancama, od Ozempica pa sve do peptida proizvedenih u nereguliranim uvjetima, a mnogi će se odlučiti i za estetsku kirurgiju. Zvuči poznato? Mnoge će ovo ponašanje zasigurno podsjetiti i na rodno afirmirajuće prakse koje se redovito pripisuju (isključivo) trans osobama. Iako se izraz koristi tek odnedavno, žene zapravo looksmaxxaju od malih nogu, odgojene pod budnim okom patrijarhata tako da se neprekidno nadmeću s drugim ženama. Kada se stvari sagledaju iz te perspektive, postaje jasno kako su obje skupine na meti sustava koji se bogati na njihovim strahovima i nesigurnostima, s ključnom razlikom što žene osjećaje nemoći i manjka kontrole ne pokušavaju kompenzirati zahtjevom za prisilnom seksualnom i društvenom dominacijom nad drugima. Feminizam nikada nije bio borba samo za ženska prava nego za pravedniji sustav u kojem nitko više neće morati štedjeti za operaciju čeljusti.
Poprilično je ironično to što se danas unutar manosfere koja slavi i uzdiže bijelu, mišićavu, mesojednu hipermuževnost kao alfe uspostavljaju upravo „metroseksualci” donedavno smatrani beskičmenim dokazom poražene muškosti. Ipak, nije neobično to što u zajednici definiranoj neprekidnim hustleom i neumornom optimizacijom zahtjev za osobnim razvojem prerasta u patološku opsjednutost vlastitim izgledom. Kada tijelo tretiramo kao stroj, duhovna i spolna impotencija postaje neminovnom, što potvrđuje i primjer Claviculara, najpoznatijeg looksmaxxera na svijetu, koji je nedavno novinaru Josephu Bernsteinu rekao kako je to što zna da se može seksati bolji osjećaj i od samog seksa.
Literatura
- Bates, L. 2020. Men Who Hate Women. Simon & Schuster. London.
- Bloodworth, J. 2025. Lost Boys. A Personal Journey Through the Manosphere. Atlantic Books London.
- Britannica.com 2026. ‘Incel.’
- Faludi, S. 2006. Backlash: The Undeclared War Against American Women. Crown.
- Peterson, J. 2018. 12 pravila za život. Verbum.
- Reeve, E. 2024. Black Pill: How I Witnessed the Darkest Corners of the Internet Come to Life, Poison Society, and Capture. Simon & Schuster. New York.
- Strauss, N. 2009. The Game. The Text Publishing Company.
- The New Yorker. 2026. The Captivating Derangement of the Looksmaxxing Movement.
- The New York Times. 2018. Jordan Peterson, Custodian of the Patriarchy.
- The New York Times. 2026. Handsome at Any Cost.
Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
