Objavljeno

Lina Gonan: Kvir nadilazi opreku između teorije i prakse

Ilustracija: Christina Quarles

Zbornik Nepomirljivo. Radikalni kvir protiv roda, države i kapitala (Multimedijalni institut, 2018.) je čudna biljka koja prkosi ustaljenim granicama i žanrovima. Istovremeno hermetična i otvorena, zaigrana i ozbiljna, intimna i manifestna, knjiga okuplja 13 tekstova pet autora_ica – od anarho-teroristkinja i aktivista komunističkih partija, preko jutjuberica, pa do umjetnica i akademskih radnika (Guy Hocquenghem, Mario Mieli, Peter Drucker, Alyson Escalante i Paul B. Preciado, čiji bi hvaljeni Apartman na Uranu uskoro trebao izaći također u nakladi Multimedijalnog instituta).

Razgovarale smo s urednicom zbornika Nepomirljivo, Linom Gonan, filozofkinjom i povjesničarkom umjetnosti koja se bavi feminističkom i antikapitalističkom teorijom i praksom.

Za početak, kome je namijenjena ova čitanka? Jesi li imala na umu neku određenu skupinu čitatelja_ica kada si je sastavljala?

Nisam. Čini mi se da kad postoji neka određena skupina u vidu pri sastavljanju čitanke, onda postoji intencija da se educira, a to nije moja intencija. Biralei smo tekstove koji nama nešto znače s nadom da će i nekom drugom, neovisno o skupini kojoj na ovaj ili onaj način pripada, nešto osobno značiti. Sa zadovoljstvom mogu reći da se puno ljudi vraćalo po više kopija za svoje prijateljice i osobno mi javljalo koliko su im pojedini tekstovi postali bitni. Te osobe ne bih mogla podvesti pod određenu skupinu.

U predgovoru ističeš da odabrani tekstovi izlaze izvan okvira onoga što uobičajeno smatramo kvir ili rodnom teorijom. Svakako je riječ o manje poznatim djelima koja su više vezana uz praksu/aktivizam nego teoriju/akademski kontekst. Kako vidiš, odnosno gdje smještaš kvir u odnosu na tu opreku? Mogu li teorija i aktivizam su-postojati ili su-djelovati?

To što ističem je samo konstatacija. Kad se kaže kvir i rodna teorija naprosto se misli na akademsko teoretiziranje, skup nekih autora i njihovih djela. Na teoretiziranje roda izvan te sfere se uglavnom nije referiralo kao na rodnu teoriju. U kurikulumima rodnih/kvir studija se takvi tekstovi naprosto ne nalaze, iako se i to mijenja uslijed dolaska na scenu mlađih ljudi koji imaju na raspolaganju razne medije i kojima nije od važnosti baviti se teorijom na akademski način. Čini mi se i da to što one pišu po blogovima, časopisima i fanzinima postaje relevantno za ljude koji se bave rodom i bez akademske validacije.

Ako bih trebala smjestiti kvir u odnosu na tu opreku, onda bih rekla da je kvir pozicija onkraj nje. Osobno ne vjerujem u dihotomiju teorija-praksa, te ne bih teoriju izjednačavala s akademijom, niti praksu s onim što podrazumijevamo pod aktivizmom. Svaka praksa podrazumijeva nekakve teorijske premise, iako su nam često načini na koje je ona konceptualizirana teško prijemčivi. S druge strane, iako od strane akademika možemo čuti stvari poput „mi se s temom (transrodnosti) bavimo na čisto teorijskoj, a ne aktivističkoj razini”, znamo da teorija nije nešto tako slobodnolebdeće i kako je ona itekako umrežena u tokove djelovanja. Mislim da je samo riječ o tome kako pojedinac organizira svoju djelatnost – hoće li teoretizirati kao akademik ili kao osoba izvan perspektive akademije.

Naravno, te forme imaju svoja ograničenja. Ali sve je to ok dok god ne radite ustupke strukturama moći u okviru kojih djelujete i/ili mislite da samim time što ste akademska teoretičarka ili slobodni teoretičar to samo po sebi nešto znači za vašu teoriju. Drugim riječima, svi sudjelujemo, htjeli to ili ne, u nekakvim strukturama moći, a ono što bih rekla za kvir poziciju jest da njoj ta moć ne imponira. Povratno, kvir pozicija je za moć iritantna. Tako su neki od autora iz zbornika, poput Mielia, Hocquenghema ili Preciada, izbacivani iz komunističkih partija ili izazivali zgražanje na akademskim konferencijama.

Podnaslov knjige je “Radikalni kvir protiv roda, države i kapitala.” Znači li to da postoji i nešto što bi se moglo opisati kao neradikalni kvir? I što bi to bilo?

Ne mislim da itko može staviti šapu na određenje toga što je radikalno, i u tom je smislu “radikalno” u podnaslovu prije marketinški, nego normativno. Reći danas da je nešto radikalno gotovo da i ništa ne znači. Ono što mogu reći jest što radikalno za nas sigurno nije: to je kvir kojeg je prigrlio inkluzivistički LGBTIQA+ aktivizam kao još jedan identitet, kvir separatističkog esencijalističkog aktivizma i boemštine, te kvir kao fetiš (pop)kulturnih moda, institucionalnih i vaninstitucionalnih, – akademskih, umjetničkih, mladenačkih itd.

Kvir koji je radikalan je fenomen koji teško može postati objektom. On je radije jedna pomaknuta (samo)svijest, anti-identitet, anti-estetika, anti-politika. Kada govorimo o radikalnosti kvira ne govorimo o revolucionarnosti, o nekoj težnji za naglom i naizgled drastičnom društvenom promjenom. Ponekad sitna varijacija norme može predstavljati bitnu deFormaciju, dok “revolucije” često nisu mijenjale formu, već samo sadržaj – recimo, sadržaj ženskosti ili pak smjenu vlasti nad državom i “proizvodnim sredstvima”. Kvir znači biti što manje podložan kapitalističkim društvenim odnosima (radu, novcu, nacionalnoj kulturi, braku, rodu itd.) i djelovati u solidarnosti s drugim bićima koji im također, na svoj način, žele umaknuti.

Autori_ce uključene u ovu zbirku vrlo su raznolike: od anarho-kvir vandalistkinja do filozofskog promišljanja anusa. Što je zajedničko ovim tekstovima, koje su im dodirne točke?

Pojedini bi se tekstovi mogli međusobno usporediti, ali ne bih rekla da svi, osim neke načelne kritičnosti prema kapitalizmu, imaju teorijski puno dodirnih točaka. Fokusi su dosta različiti – nekad je to seksualnost, nekad odnos roda i nacije, nekad rad itd. Ali pored sadržajne razine, ono što bih rekla da im je zajedničko jest izvjestan emocionalni naboj. Meni su, osobno, svi tekstovi vrlo nadahnjujući (bili oni manifestnog karaktera ili ne), iako se teorijski nužno sa svime ne slažem. Mislim da je mogućnost da nas neki tekst nadahne vrlo relevantna i to mi je bilo bitno pri selekciji.

Nevolje s rodom Judith Butler i Epistemologije ormara Eve Kosofsky Sedgwick neki su od klasika kvir teorije. Možeš li nam ukratko reći kako vrednuješ ta djela iz današnje perspektive – koji su njihovi trajni doprinosi, a koji su im nedostaci ili propusti?

O njihovim doprinosima i propustima mogli bi se napisati doktorati, pa bi neka ovako pojednostavljena analiza bila pogrešna. Moja osobna procjena je da bi bez tih dijela današnje rasprave o rodu i seksualnosti bile znatno pliće.

Za Judith Butler se slobodno može reći da je jedna od najvažnijih živućih filozof(kinj)a i utoliko je nezaobilazna za čitanje, bavili se vi rodnom teorijom ili ne. Butler i Sedgwick su beskonačno citirane i uglavnom su temeljna literatura rodnih i kvir studija (što je pomalo i iritantno), dok im je recepcija s druge strane često vrlo loša. Iako im se ima štošta za zamjeriti, one su često i krivo shvaćene, na što su se obje opetovano žalile. Naime, obje se autorice kontinuirano optužuje za promoviranje „identitetskih politika” unatoč tome što je pozicija obje autorice anti-identitska. Mislim da je njihov doprinos anti-identitetskim pristupima povijesno izrazito bitan s obzirom na mahom identitetske pristupe marksistički-nadahnutih kritičkih teorija koje su dominirale akademskim svijetom koje desetljeće prije nastupa rodne teorije. Marksistička teorija koja stavlja naglasak na klasnu borbu, kao borbu rada i kapitala, po meni izrazito pati od zabluda identitetskih politika i tom smislu može mnogo naučiti od autorica kao što su Butler i Kosofsky Sedgwick.

K tome, kvir autoricama i autorima često se spočitava da je njihov pristup rodu i seksualnosti isključivo deskriptivan te da im nedostaje eksplanatorni moment koji bi povezao rodnu i seksualnu opresiju s kapitalističkim sustavom proizvodnje i akumulacije. Iako to jest valjana kritika, bez deskripcije načina funkcioniranja roda kao opresivnog režima teško ćemo razumjeti njegovu ulogu u kapitalizmu, a lako ćemo doći do mehanicističkih, funkcionalističkih objašnjenja roda kod kakvih često vidimo da uopće ne zahvaćaju u iskustva opresija kvir i trans osoba i generalno osoba izvan plaćenog rada i heteroseksualne nuklearne obitelji. Ogromni segmenti akumulacije i uštede su za kapitalizam omogućeni rodom i rodnim nasilje koje se najakutnije manifestira upravo protiv kvir i trans osoba, a bez razumijevanja logike roda i načina na koji se ona manifestira u svakodnevnom životu različitih ljudi, ne bismo mogle doći do tih spoznaja koje su bitne za razumijevanje totaliteta kapitalističkih društava kao i nasilja koje se događa u zemljama gdje kapitalizam tek postaje dominantnim društvenim odnosom.

U svom tekstu/manifestu Alyson Escalante poziva na antihumanizam i uništenje roda. S obzirom na određene regresivne, mizogine i transfobne pojave u društvu, pa čak i unutar samog feminističkog pokreta, misliš li da smo spremne za kvir revoluciju – ili je pred nama još duga borba?

Tekst od Escalante u kontekstu kakvog opisuješ u kojem se trebamo laktariti za minimum poštovanja za kvir osobe je radikalan utoliko što nas poziva na jednu revoluciju koju se ne smije moći pojmiti i koja stoga mora značiti, kako kaže, skok u nepoznato. Slažem se s njom da mogućnost poimanja puta emancipacije uvijek već sadržava upitne pretpostavke, ali po meni ta negativna metoda također pretpostavlja da postoji ili samo sadašnje stanje u kojem je rod element kontrole i opresije itd. ili neko neinteligibilno stanje odsustva roda, te da između toga ne postoji nikakva mogućnost otpora, generalno pozitivnog djelovanja.

Jesmo li spremnei na kvir revoluciju? Ne mislim da je moguća revolucija jednopoteznog ukidanja roda. Prije svega, takvi diskursi o rodu kao kanalu moći često zanemaruju subjektivnu dimenziju roda na toksične moralistične i voluntarističke načine, primjerice idejama da određene kvir osobe “konformistički” prihvaćaju rodni binarizam i time nas vraćaju natrag u borbi za oslobođenje. Drugo, iako se načelno slažem s idejom “ukidanja” trenutnog rodnog režima, mislim da ipak moramo imati na umu da čak kad bismo i jednopotezno ukinuli kapitalističke društvene odnose, subjektivni aspekt roda ne bi samo tako nestao iz ljudskog iskustva i potencijalno bi čak mogao biti upregnut u neki gori rodni režim.

S druge strane, mislim da ne moramo razmišljati u terminima duge teške borbe i promjena koje dolaze “nakon revolucije” jer promjena je već moguća u našoj svakodnevici. Mislim da ne vrijedi pokušavati preobratiti transfobe (čak niti u okviru feminizma), ali mislim da ih je moguće marginalizirati. Recimo, početak dokidanja roda kao opresivnog društvenog konstrukta jest poštivanje svačijeg samoodređenja (nasuprot brojanja kromosoma) uz paralelno propitivanje vlastitog roda i ponašanja. To konkretno znači izbjegavanje orođenog jezika i rodnih podjela rada, ne segregiranje prostora, jačanje solidarnosti i konkretnih mreža podrške onkraj primarne obitelji i rada, te izbjegavanje svih ostalih otuđujućih praksi koje nas međusobno udaljavaju (muškarce od žena, lgb osobe od trans osoba, kvir od strejt itd.) umjesto da se aktivno zbližavamo.


Povezano