Nedavno objavljena zbirka tekstova Queer-Feminist Solidarity and the East/West Divide (izdavačka kuća Peter Lang, 2019.) dio je šireg projekta primijenjenog akademskog “pokvirivanja” koji provodi međunarodna akademsko-aktivistička mreža Queering Paradigms.
Zbirka okuplja kritičke tekstove o queer-feminističkoj solidarnosti između zapadnog, postsovjetskog i postsocijalističkog prostora te potiče borbu protiv homofobije, transfobije i mizoginije. Također, podsjeća da se queer teorije i paradigme rađaju na uličnim prosvjedima, u prostorima zajednice i onim intimnim, kroz umjetnost i kulturu ali i na fakultetima, te da različiti konteksti međusobno komuniciraju i omogućuju stvaranje savezništva i solidarnosti.
U nastavku razgovaramo s urednicama knjige, Katharinom Wiedlack, Saltanat Shoshanovom i Mashom Godovannayom.
Ova knjiga – “queer čudovište,” kako je nazivate – uključuje različite autorske pozicije, metodologije i izričaje. Također navodite da se autori_ce nužno ne slažu baš u svemu. Možete li nam reći više o procesu nastanka knjige i okupljanju različitih, a opet srodnih, perspektiva?
Naše “queer čudovište” rođeno je i prije same knjige, na konferenciji Fucking Solidarity: queering concepts on/from a Post-Soviet perspective održanoj u rujnu 2017. na Sveučilištu u Beču. Stoga, kad smo započele_i raditi na knjizi kao logičnom nastavku konferencije, bile smo spremne uhvatiti se u koštac s različitim perspektivama i razinama aktivističkog i akademskog znanja. Njihovo okupljanje bilo je lingvistički, metodološki, pa čak i međuljudski izazovno. Naš urednički tim je vrlo heterogen i usklađivanje naših interesa i pozicija bio je dugotrajan, ali vrlo plodan proces koji je zahtijevao puno pregovaranja, preispitivanja, ispravaka, komunikacije između autora_ica i uredništva. To znači pravljenje kompromisa, nadilaženje tenzija i rješavanje nesporazuma, ali i pružanje međusobne podrške i brige. Imali smo i divne recenzente i recenzentice koje su napravile odličan posao i pružile vrijedne komentare autori(ca)ma, nakon čega je uslijedio dodatni rad na tekstovima. S nekim autori(ca)ma taj je proces tekao glatko, dok je s drugima bio zahtjevniji i uključivalo je puno rasprava. U konačnici, uspjele smo postići dobru ravnotežu kao urednički tim u zastupanju različitih perspektiva, područja i iskustava.
U proteklih nekoliko desetljeća feministkinje su kritički promišljale (i zamišljale) queer i feminističku solidarnost. Kako vi, kao urednici_e, shvaćate taj pojam?
Rad na ovoj knjizi za nas je bio čin solidarnosti – solidarnosti između aktivističke i akademske zajednice, istraživača_ica i umjetnika_ca, Istoka i Zapada. Vrlo malo znanstvenih radova bavi se solidarnošću iz feminističke/queer perspektive uzimajući pritom u obzir odnos Istoka i Zapada. Naša knjiga povezuje glasove iz različitih postsovjetskih i postsocijalističkih konteksta i šire. Tekstovi koje smo odabrale daju neke odgovore i nude strategije kako (ili kako ne) uspostaviti i održavati transnacionalne queer i feminističke solidarnosti koje nadilaze podjelu na Istok i Zapad.
Queer solidarnost shvaćamo kao dijalog i kolektivno nastojanje da se podržavamo i skrbimo jedni za druge – pritom mislimo na nas, “queer” ljude koji djeluju u različitim poljima i disciplinama, koji dolaze iz različitih socioekonomskih i kulturnih okruženja i geografija, s različitim resursima i privilegijama. Solidarnost podrazumijeva osvještavanje naših razlika i pokušaj preraspodjele privilegija, znanja i resursa.
Tridesetak godina nakon pada socijalističkih režima podjela na Istok i Zapad i dalje opstaje. Što ta podjela znači danas?
Smatramo da je podjela na tzv. Istok i Zapad postala naglašenija i prizivanija no ikad prije. Danas ona ima brojna značenja: označava razliku između ‘tradicionalizma’ i ‘napretka’, ‘nazadnih’ i ‘razvijenih’, ‘religioznosti’ i ‘sekularizma’, ‘civiliziranih’ i ‘neciviliziranih’, itd. Međutim, tu podjelu danas iskorištavaju vladajući s obje strane hladnoratovskog sukoba u borbi protiv LGBTIQ+ osoba i drugih manjinskih skupina i pojedinaca.
U promišljanjima queer/feminističke solidarnosti često nailazimo na ideju “organske solidarnosti” francuskog sociologa Émilea Durkheia. Možete li nam reći nešto više o tome?
Poput mnogih drugih koji su promišljali ili promišljaju solidarnost iz queer, feminističke i antirasističke perspektive, i mi smo se oslonile_i na Durkheima. Njegova teorija je korisna jer razlikuje solidarnost koja se temelji na srodstvu i sličnosti, što naziva “mehaničkom solidarnošću”, i ono što naziva “organskom solidarnošću”. Dok mehanička solidarnost počiva na visokoj razini homogenosti, organska solidarnost uvažava različitost i prepoznaje nužnost raspodjele rada za dobrobit pojedinca.
U prvom poglavlju knjige, u tekstu “Fucking Solidarity: ‘Working Together’ through (Un)pleasant Feelings,” Katharina Wiedlack solidarnost vidi kao radni koncept za konkretne projekte solidarnosti između Istoka i Zapada, nadovezujući se na rastući korpus radova u polju queer i feminističkog materijalizma koji slijede, proširuju i propituju Durkheimov koncept. Suprotno Durkheimu, Wiedlack solidarnost tumači kao suradnički rad koji uključuje konfrontacije i dekonstrukciju hegemonije i privilegija među suradnicima_cama. Polazeći od vlastitog iskustva s različitim queer i feminističkim događanjima i nastojanjima, ona ukazuje na emocionalne i afektivne dimenzije solidarnosti. Također razmatra što je cilj solidarnosti te što znači kada ne uspijemo uspostaviti odnos i podržati jedni druge. Smatra da bi queer zajednica trebala naučiti kako priznati i “probaviti” neuspjeh kako bi postala više održiva i manje neoliberalna/orijentirana na uspjeh.
Koje su najveće prepreke ostvarivanju queer solidarnosti?
Uh, kakvo pitanje! Kapitalizam. Orijentalizam. Rasizam, seksizam. Homofobija, transfobija! Neosviještena privilegiranost. Nacizam… Popis je dug. Ali moramo za početak osvijestiti i promisliti vlastitu poziciju naspram naših suradnica i suradnika umjesto da pokušavamo odmah promijeniti cijeli svijet.
Koji je značaj umještenog znanja (situated knowledge) i autoetnografije u knjizi?
U svom tekstu Katarina koristi metodu queer autoetnografije kako bi analizirala svoja iskustva sa solidarnošću i djelovanjem, posebno tijekom tri događanja koja je organizirala zajedno s queer feminističkim aktivistima i znanstvenicama iz postsovjetskih/postsocijalističkih prostora u periodu od 2013. do 2017. To je bio pokušaj izgradnje solidarnosti odozdo prema gore, istovremeno odbacujući nejednakost i zapadnjačke privilegije, a to je značilo posvetiti se problemima, propustima i neuspjesima, kao i postignućima, te nastojati pronaći oblik solidarnosti koji može obuhvatiti sve navedeno.
U svom tekstu o LGBTIQ+ pokretu u Rumunjskoj, Veda Popovici primijenila je pristup umještene znanstvenice-aktivistkinje. Elena Smirnova pak uspoređuje svoje iskustvo rada u francuskoj nevladinoj organizaciji Urgence Tchétchénie, koja pomaže izbjeglicama iz Sjevernog Kavkaza, s medijskim napisima o progonu homoseksualaca u istoj regiji prije i nakon travnja 2017. Masha Beketova piše o LGBTIQ+ izbjeglicama iz ruskog govornog područja u Berlinu i problemima vezanim uz prisilne migracije, referirajući se pritom na svoj rad kao savjetnice i facilitatorice u nekoliko berlinskih organizacija. Navedeni i drugi tekstovi u knjizi uvelike se oslanjaju na iskustva “s terena” i osobna perspektiva u njima neupitno igra važnu ulogu.
Može li se reći da je “queer” u suštini zapadnjački koncept? Ili on uvijek nužno podrazumijeva subverzivnost prema Zapadu?
Oboje! Queer, u najširem značenju “neobično”, subverzivno je prema svemu što je normativno, a Zapad kao koncept stremi normativnosti. Fatima El-Tayeb to savršeno objašnjava u svojoj knjizi European Others. Queering Ethnicity in Postnational Europe u kojoj povezuje migrantska, rasna i queer iskustva te navodi da sve što je suprotstavljeno ideji “europskog”, odnosno “zapadnog” zapravo queer.
S druge strane, “queer” kao koncept u okviru queer teorije i aktivizma je očigledno zapadnjački proizvod. U najboljem slučaju, “queer” je praznina, neispisani prostor koji različiti ljudi koriste na različite načine – neki kao alternativu binarnim, neoliberalnim i homonacionalističkim LGBT identitetima, a neki kao fluidan i fleksibilan način samoidentifikacije. Istovremeno, to je engleska riječ koja ulazi u druge jezike i ponekad u tom procesu mijenja značenje. Primjerice, konferencija koja se odvija svake godine u Sankt Petersburgu zove se “Queer Fest”, a organizatori koriste taj naziv jer nitko osim ljudi iz zajednice ne zna što znači – na taj način im je lakše organizirati se u homofobnom okruženju. Dakle, “queer” je postala svojevrsna lozinka i ušla je u vokabular kao i neke druge riječi – npr. v teme (biti upućen_a) – koje se upotrebljavaju u postsovjetskim zajednicama za tajno prepoznavanje.
U ljeto 2013. i 2014. Katharina je suorganizirala aktivističko-umjetničko događanje pod nazivom “Kvir feminist actziya”, pri čemu riječ “kvir” podriva zapadnjačke konotacije riječi “queer” i preispituje zapadnjačke ideje (samo)identifikacije, autanja i seksualnosti.
Kako vidite položaj queer studija u akademskoj zajednici danas?
Akademska zajednica je, općenito govoreći, još uvijek vrlo cis, vrlo bijela i vrlo muška. Financijski, društveni i politički kapital je u njihovim rukama. Razmislite samo koliko nebjelkinja znate koje rade kao profesorice na nekom od europskih sveučilišta? Koliko queer osoba? Nažalost, rodni studiji ili su dio sustava ili su odbačeni od sustava. Najnoviji primjer je Srednoeuropsko sveučilište (CEU), koje ima jedan od najjačih programa rodnih studija, a koje se zbog pritiska mađarske vlade moralo preseliti u Beč. Ali rodni studiji su barem donekle priznato područje, dok queer studije jedva preživljavaju na marginama uz gotovo nikakvo financiranje i mogućnosti zapošljavanja i napredovanja. Ipak, s vremena na vrijeme dobijemo priliku da napravimo još pokoje “queer čudovište”.
***
Katharina Wiedlack je postdoktorantica u polju queer i feminističke teorije, pop culture te američkih, postsocijalističkih i postkolonijalnih studija.
Saltanat Shoshanova pohađa diplomski studij povijesti umjetnosti na Freie Universität Berlin. Zanima je umjetnost i njen odnos prema queer i feminističkoj teoriji, queer migracije, dekolonijalizam i postsovjetski prostor.
Masha Godovannaya je vizualna umjetnica, queer-feministička istraživačica, kustosica, edukatorica i suosnivačica queer-feminističke grupe “Unwanted Organisation”.
Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.