Znamo da se u Hrvatskoj 86% stanovnika deklariraju kao katolici, a isto tako činjenica je da dobar dio stanovništva podržava korištenje kontracepcije, kao i pravo na pobačaj. Iz toga slijedi da određeni postotak katolika ne samo da prepoznaje važnost reproduktivnih prava, već da i sami koriste neke od metoda planiranja obitelji.
Međutim, službeni crkveni nauk ima jasno definiran stav prema funkciji ljudske seksualnosti te strogo zabranjuje korištenje modernih metoda kontracepcije kao što su pilula i kondom (a pravo na pobačaj ne moramo ni spominjati).
Kako bismo istražile u kojoj mjeri nauk Crkve odražava svakodnevni život i potrebe svoje pastve te predstavljaju li doista određene tzv. neokonzervativne organizacije glasove i iskustva baš svih vjernika, razgovarale smo s Jonom O’Brienom, predsjednikom organizacije Catholics for Choice (CFC), i s Lucom Badinijem Confalonierijem, predsjednikom Instituta za katolička istraživanja Wijngaards.
Dok se Institut Wijngaards bavi istraživanjem ključnih područja kršćanske teologije u kojima je potrebno provesti reformu službenih stavova Crkve, CFC pruža glas vjernicima koji smatraju da katolička tradicija podržava pravo žene da slijedi vlastitu savjest u donošenju odluka vezanih uz seksualnost i reproduktivno zdravlje. CFC izdaje i časopis Conscience koji obrađuje teme reproduktivnih prava, feminizma te javnih politika.
Vjernici ne žive u skladu sa stavovima crkvene hijerarhije
Prema podacima Pew Research Centra (2015.) samo 8% katolika u SAD-u smatra da je kontracepcija moralno pogrešna, a čak 76% katolika smatra da bi Crkva trebala dozvoliti njeno korištenje. Što nam govori činjenica da velik dio vjernika ne živi u skladu sa službenim naukom Crkve? Jesu li njihovi životi ispunjeni grijehom?
“Istina je”, odgovara Jon O’Brien, “da većina katolika diljem svijeta ne slijedi diktate katoličke hijerarhije kada je riječ o temama kao što su prava LGBT osoba, reproduktivno zdravlje ili čak razvod. U SAD-u 99% seksualno aktivnih katolkinja koristi neki oblik kontracepcije kojeg biskupi ne odobravaju. Stopa pobačaja među katolkinjama jednaka je stopi pobačaja među ženama bilo koje druge vjere ili nereligioznim ženama. Isto vrijedi na globalnoj razini: kada posjećujem klinike u Ugandi ili Keniji, žene koje tamo dolaze da bi obavile siguran pobačaj ili dobile informacije o planiranju obitelji uglavnom su katolkinje.”
No, dodaje, ako Crkvu shvatimo ne kao instituciju smještenu u nekoj impozantnoj građevini u Rimu, već kao živuće tijelo koje čine svi ljudi na svijetu koje povezuje vjera, tada ćemo lako vidjeti da oni na svakodnevnoj razini koriste svoje pravo na slobodu savjesti, a upravo bi sloboda savjesti trebala biti konačni arbitar u donošenju odluka u katolicizmu.
“Dobri katolici slijede svoju savjest, a to uključuje i odluke o kontracepciji, spolnoj edukaciji ili pobačaju. Nažalost, katolička hijerarhija ne poštuje našu katoličku tradiciju i važnost savjesti. Mislim da je to tužno jer biskupi očito ne shvaćaju da njihova učenja ne rezoniraju s vjernicima. To nije pitanje demokracije, već zdravog razuma. Postoji razlog zašto katolici ne žive u skladu sa stavovima biskupa – oni naprosto nisu zdravorazumski i primjenjivi u našim svakodnevnim životima,” ističe O’Brien.
Luca Badini također upozorava da je papinsko učenje često utemeljeno na tradicionalnim stavovima koji “ne drže vodu” ako uzmemo u obzir danas dostupna znanstvena saznanja, posebno ona vezana uz ljudsku seksualnost. Stoga moramo preispitati valjanost argumenata i pretpostavki na kojima počivaju ti zastarjeli, tradicionalni stavovi.
“Dijalog o valjanosti službenog nauka percipiran je kao nepotreban ili kao napad, stoga se izražavanje neslaganja smatra nečim negativnim ili čak izdajničkim. Posljedično tome, izbjegavanje dijaloga sprječava pape da priznaju i isprave greške svojih prethodnika. To je osobito vidljivo na primjeru zabrane kontracepcije: kardinal koji otvoreno propituje tu zabranu ne može postati papa. Zato većina pripadnika crkvene hijerarhije šutke prihvaća postojeću situaciju,” smatra Badini.
U CFC-u ističu da ljudska seksualnost – suprotno učenju crkvene hijerarhije, koja je isključivo muška te fetišizira celibat – nije tek u funkciji prokreacije. Primjerice, u Talmudu je seksualnost shvaćena kao nešto pozitivno u čemu bi oba partnera trebala uživati. Budući da je Isus bio Židov, objašnjava O’Brien, možemo zaključiti da je i sam slijedio takvo tumačenje, no ono je kasnije zaboravljeno.
“Platon i Sokrat razdvojili su tijelo i dušu. Kao posljedica toga, dušu smo počeli shvaćati kao nešto uzvišeno i dobro, a tijelo kao nešto kvarljivo i loše. Tu filozofiju preuzeli su katolički učitelji poput Tome Akvinskog, koji je seks percipirao vrlo negativno, a duhovnost vrlo pozitivno, umjesto da ta dva elementa vidi kao jedno te isto, stvoreno od Boga. Moramo se vratiti toj ideji jedinstva duha i tijela ako želimo imati zdrav odnos prema ljudskoj seksualnosti.”
Je li kontracepcija moralno prihvatljiva?
Trenutni, prilično ortodoksni stavovi katoličke hijerarhije prema planiranju obitelji uvelike su definirani enciklikom Humanae vitae pape Pavla VI. iz 1968. godine, prema kojoj je kontracepcija “intrinzično pogrešna” (uz iznimku “prirodnih” metoda poput praćenja plodnih dana). Objavi enciklike prethodila je Papinska komisija o planiranju obitelji, čiji je zaključak bio da kontracepcija (uključujući tada novu metodu – pilulu) nije moralno neprihvatljiva budući da je “prirodno da čovjek upotrebljava svoje vještine kako bi uspostavio kontrolu nad fizičkom prirodom.”
Međutim, papa Pavao VI. odbacio je ove zaključke, a prihvatio one nekolicine konzervativnih teologa koji su sastavili tzv. manjinsko izvješće, tvrdeći da ne treba mijenjati službeni nauk Crkve.
Ovaj događaj O’Brien smatra velikom propuštenom prilikom, navodeći da je takav preokret mogao imati ogroman utjecaj na živote žena, posebno onih u zemljama u razvoju, te na sprječavanje širenja HIV-a/AIDS-a. No, papa se vjerojatno bojao da ako promijeni stav o planiranju obitelji, tada će vjernici željeti propitati i neka druga službena učenja, što nije bilo prihvatljivo.
“Humanae vitae kaže da svaki put kada stupamo u seksualni odnos moramo biti otvoreni prema mogućnosti začeća. Međutim, vrlo mali broj katolika prakticira tu ideju. Zapravo, mislim da je upravo ta ideja više od ijedne druge zaslužna za udaljavanje ‘običnih’ vjernika od crkvene hijerarhije. Kao katolici na globalnom sjeveru, mi je bez problema ignoriramo, dok na globalnom jugu ljudi zbog nje pate i umiru,” dodaje O’Brien.
Ususret 50. obljetnici objave Humanae vitae, Institut Wijngaards okupio je interdisciplinarnu radnu skupinu čiji je zadatak bio preispitati etičnost korištenja kontracepcije. Njihov izvještaj potpisalo je više od 170 teologa i istraživača iz različitih disciplina, a predstavljen je na Općoj skupštini UN-a prošle godine.
U izvještaju se, između ostalog, navodi da katolici mogu koristiti kontracepciju iz niza moralno ispravnih razloga, a jedan od njih je i planiranje obitelji. Badini objašnjava da je u 20. stoljeću moralna teologija konačno priznala da prokreacija nije apsolutni cilj braka bez obzira na posljedice te je prihvatila načelo “odgovornog roditeljstva” (vidi: Humanae vitae §10) koje nalaže da parovi sami određuju koliko će imati djece i kada će ih imati uzimajući pritom u obzir fizičke, ekonomske, psihološke i socijalne uvjete, ali i dostupnost zdravstvene zaštite, obrazovanja i drugih resursa.
“Iz toga slijedi da parovi diljem svijeta koji uz pomoć kontracepcije odlučuju o tome kada će imati djecu zapravo poštuju ono što katolička teologija smatra moralnim preduvjetom odgovornog roditeljstva. To je ujedno razlog zašto većina vjernika kontracepciju ne percipira kao grijeh.”
Osim toga, dodaje Badini, ne postoji božanska zapovijed da se ne smijemo miješati u prirodne zakone. “Bilo kakva medicinska intervencija, od uzimanja tableta protiv bolova do kardiovaskularne operacije, utječe na prirodni poredak – baš kao i odluka da se suzdržimo od intervencije. Stoga pitanje nije smijemo li utjecati na prirodne procese, već na koji način možemo utjecati kako bismo pospješili ljudski napredak i procvat svih stvorenja.”
Sloboda savjesti i sekularno društvo
S obzirom da se u Hrvatskoj uskoro održava “miroljubivi hod građana za život” (po uzoru na tradicionalni događaj u Washingtonu kojim se izražava protivljenje presudi u slučaju Roe vs. Wade), pitale smo O’Briena kakav je stav CFC-a o tome kada počinje život.
“Vjerujem da je život prisutan u maternici i da pobačajem taj život prestaje. Život je također prisutan u Petrijevoj zdjelici, no to ne znači da možemo izjednačiti sadržaj Petrijeve zdjelice s rođenom osobom. Pravna osobnost je jako važan koncept, i ne smatram da život u maternici ima ista prava kao rođena osoba. Uz to, ogromna je pogreška pretpostaviti da će zabranom pobačaj jednostavno nestati. Važno je da ženama bude omogućen pristup pobačaju, ali i da mogu odlučiti da ga ne naprave. To je srž autonomije i slobode savjesti. Stavovi ljudi o ovoj temi se razlikuju, zato ne smijemo prisiljavati druge da vjeruju ono što mi vjerujemo. Svatko mora donijeti odluku za sebe – u dobroj vjeri.”
Što se pak tiče utjecaja Crkve na politiku i zakone, CFC zagovara razdvojenost Crkve i države, odnosno “slobodu religije i slobodu od religije.” Prema O’Brienu, najbolji model za slobodno, demokratsko i pravedno društvo je sekularna država.
“Svako društvo mora se suočiti s izazovom balansiranja prava i sloboda svih pojedinaca. Ljudi često osjećaju da je njihova sloboda ograničena ili im je uskraćena zato što neka druga osoba ima određena prava ili slobode. Kada su Europljani naselili Ameriku, mnogi od njih bili su vjernici koji su bježali od progona. Kao posljedica toga, Sjedinjene Države utemeljene su na ideji da građani mogu slobodno prakticirati bilo koju vjeru – ili je ne prakticirati. To nam omogućuje da imamo slobodan, sekularni prostor u kojem možemo zajedno živjeti i poštivati različita mišljenja i stavove. Uvjeren sam da je to najbolji model društva.”
Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
