Alarmantnu medijsku sliku Hrvatske otkrilo je recentno istraživanje o medijskim pustinjama u Europskoj uniji koje je u veljači ove godine objavio Europski sveučilišni institut (EUI). Istraživanje se fokusiralo na lokalne i medije zajednice, koji se u hrvatskoj regulativi stavljaju pod zajednički nazivnik neprofitnih medija. Nalazi otkrivaju zabrinjavajuće trendove i u slučaju nacionalnih medija, uključujući javne medijske servise – HRT i Hinu.
HRT, koji je do prije deset godina imao 20 regionalnih centara, danas ih ima svega devet, nakon što su 2014. godine ugasili 11 svojih dopisništava. Hina u dopisničkoj mreži koja pokriva šest županija i veće gradove ima devet zaposlenih novinara, a broj se nije mijenjao od 2017. godine. Podaci o zaposlenima na HRT-u nisu javno dostupni. Dostupan nije ni podatak o ukupnom broju novinara i novinarki u Hrvatskoj, pa ne znamo koliko ih je u lokalnim medijima.
Granularnost, odnosno razgranatost infrastrukture lokalnih medija u Hrvatskoj istraživanje je ocijenilo kao umjereni rizik isključivo zbog relativne brojnosti lokalnih medija. Umjerenim je ocijenjen i rizik njihovog marketinškog položaja i dosega, dok je po pitanju uredničke neovisnosti i predstavljenosti manjina i marginaliziranih zajednica Hrvatska ocijenjena visoko rizičnom zemljom. Najgora je situacija zabilježena u poglavlju sigurnosti novinara, za koju su indikatori – pored prijetnji, napada i tužbi – i radni uvjeti. Zatvaranja dopisništava nacionalnih redakcija zbog mjera štednje u posljednjih deset godina ostavilo je brojne novinarke i novinare bez posla.
Podaci koje su za hrvatsko poglavlje istraživanja o medijskim pustinjama uspjele prikupiti Dina Vozab i Antonija Čuvalo s Fakulteta političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu otkrivaju kako je Večernji list, koji je nekada imao devet regionalnih izdanja, do 2019. tamo zadržao tek dopisništva. Izvor ove informacije jest Hrvatska gospodarska komora s javnom ovlasti da vodi registar tiska, ažurira ga najmanje jednom godišnje i objavljuje, no kako stoji u fusnoti hrvatskog poglavlja – do podataka je moguće doći tek na zahtjev i nisu ažurirani barem četiri godine.
Iz istoga izvora je i podatak o šest regionalnih i lokalnih dnevnih novina. Tržištem lokalnog i regionalnog tiska dominiraju tri medijske tvrtke; Hanza medija izdaje Slobodnu Dalmaciju, u sklopu koje izlazi i Šibenski list te Dubrovački vjesnik, uz Novi list izlazi Glas Istre te Zadarski list, a ovaj je paket nedavno kupila tvrtka Media Solutions, izdavač Glasa Slavonije, dok je Styrija nakladnik Večernjeg lista i 24 sata. Ova tri nakladnika imala su u 2022. godini gotovo 90 posto tržišnog udjela naklade dnevnog tiska, prema podacima redovnog istraživanja tržišta tiska Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja (AZTN).
Raznolikost i kopipejst
Upisnik elektroničkih publikacija Agencije za elektroničke medije (AEM) navodi 500-tinjak portala, među kojima je novinarka Ivanka Toma u svojem istraživanju iz 2022. godine za Društvo za zaštitu novinarskih autorskih prava izdvojila njih 275 kao lokalne i regionalne. Ipak, kao mediji u upisniku su i portali tvrtki koji se zapravo bave marketingom i oglašavanjem, a ne informiranjem. Budući da je registracija u upisniku AEM-a obavezan uvjet za financiranje iz proračuna lokalnih i regionalnih jedinica, poslovni model je jasan i prilično uspješan. Pod stavkom ulaganja u informiranje građanki i građana, brojni lokalni moćnici ulažu proračunski novac u vlastiti P.R.
Lokalni portali koji se bave informiranjem javnosti u pravilu zapošljavaju jednog ili niti jednog novinara/ku, a proizvodnja medijskog sadržaja, uz ostale poslove i uloge koje malobrojni zaposleni moraju ispunjavati, ne ostavlja previše prostora za kreiranje autorskog sadržaja. Lokalni portali preplavljeni su tako tekstovima koji se prenose s nacionalnih elektroničkih publikacija ili agencija, te prerađenim tuđim sadržajima koji se prisvajaju, uključujući prenošenje objava sa službenih stranica lokalnih vlasti.
Slično vrijedi i za 19 lokalnih televizija s niskobudžetnim programom i vijestima koje se svode na izjave gradskih dužnosnika, s vrlo malo dubljih istraživanja, kako u serijalu tekstova za portal Zagrebi.hr piše novinar Saša Paparella. Četiri lokalne televizije u većinskom su vlasništvu lokalnih jedinica, a i većina ostalih okreću se lokalnim vlastima koje im financijski pomažu, ali zauzvrat očekuju pozitivno intonirane priloge o sebi.
Upisnik Vijeća za elektroničke medije bilježi i 140 lokalnih i regionalnih radijskih postaja, no kako navode Vozab i Čuvalo, više od polovine njihovog programa čini glazba. Osim toga, jedna trećina lokalnih radijskih postaja ostala je u većinskom vlasništvu lokalnih jedinica, što dovodi u pitanje njihovu uredničku neovisnost, dok barem četvrtina njih pripada nekolicini istih vlasnika, mreži Soundset koju čine četiri lokalna radija, ili pak mreži radijskih postaja poput Radio Marije, neprofitne postaje sa šest lokalnih koncesija.
I dok je sadržajna raznolikost lokalnih medija upitna zbog malog broja novinara koji proizvode sadržaj, a lokalni karakter informacija koje objavljuju ograničen zbog stvaranja medijskih klastera kako bi prebrodili financijska ograničenja, ovi su mediji kritični za više od 40 posto hrvatskog stanovništva koje živi u ruralnim područjima i uskraćeno je za osnovne informacije o svojoj sredini.
Urednička neovisnost
Neovisnost medija o političkim i pritiscima oglašivača indikatori su koje studija o medijskim pustinjama navodi kao ključne za ocjenu uredničke neovisnosti, a Hrvatska je po ovim kriterijima svrstana u skupinu visoko rizičnih zemalja. Pored već navedenih lokalnih medija u vlasništvu lokalnih i regionalnih jedinica, preživljavanje većine lokalnih medija, naročito onih u manjim sredinama, izravno ovisi o budžetima tijela javne vlasti i sredstvima Fonda za pluralizam AEM-a. Fond za pluralizam ograničen je na tri posto HRT-ove pristojbe, a broj korisnika povećava se sa svakom izmjenom Zakona o elektroničkim medijima.
Istovremeno, proračunska, kao i marketinška sredstva tijela javne vlasti dodjeljuju potpuno netransparentno, o čemu najčešće, čak i kada je raspisan javni natječaj, diskrecijski odlučuje lokalni čelnik. Tu je i nelojalna konkurencija ne samo marketinških tvrtki i obrta koji su kao mediji registrirani u upisnike AEM-a, već i nacionalnih medija koji naplaćuju stranice u svojim lokalnim podliscima, te regionalnih medija ujedinjenih u klastere koji zajedno pokrivaju veća područja i prodaju marketinške pakete za više svojih izdanja. Ne treba stoga čuditi što lokalni mediji koji trebaju preživjeti u takvim ‘tržišnim’ uvjetima pristaju baviti se PR-om umjesto objektivnim i kritičnim novinarstvom, a što pokazuju ugovori koje sklapaju s jedinicama lokalne i regionalne vlasti, čiji je sadržaj za Novosti analizirao novinar Hrvoje Šimičević.
Problematična je i odredba Zakona o trgovačkim društvima koja legalizira tajno vlasništvo medija, što pojedini medijski moguli koriste kako bi zaobišli odredbe o nedozvoljenoj tržišnoj koncentraciji. Budući da medijski biznis očigledno nije osobito lukrativan, otvara se i pitanje interesa s kojim tajni vlasnici odlučuju ulagati novac u ovu djelatnost, a kao odgovor se nameće trgovina utjecajem, odnosno medijsko reketarenje.
Pored ovako labave zakonske regulative koja bi trebala jamčiti pluralizam medija i poštenu tržišnu utakmicu, osim javno dostupnih podataka koji bi osvijetlili nepoštene prakse, nedostaju i učinkoviti mehanizmi koji bi novinare i redakciju mogli zaštititi od poslovnih i drugih partikularnih interesa vlasnika medija. Dovoljno je reći kako se Zakon o medijima, krovni zakon koji regulira odnose redakcije i nakladnika, nije mijenjao posljednjih 20 godina, niti je ikada osnovano neovisno tijelo koje bi nadziralo poštuju li se njegove odredbe.
Premda je Vijeće za elektroničke medije teško smatrati neovisnim tijelom, jer članove predlaže Vlada, a većinom glasova potvrđuje parlamentarni kvorum, ipak postoji stručna služba Agencije za elektroničke medije koja nadzire i sankcionira najteža kršenja Zakona o elektroničkim medijima. Vijeće za elektroničke medije odlučuje i o raspodjeli Fonda za pluralizam, što je ipak bolje nego da odluku donose lokalni čelnici ili savjetnici ministra, što je praksa koju je razotkrio tjednik Nacional.
Neprofitni ili mediji zajednice
Manjkavost zakonodavnog okvira uzrok je i smještanja Hrvatske među malobrojne EU članice s najvećim rizikom zanemarivanja informacijskih potreba manjina i marginaliziranih skupina društva. Ovi hrvatski građani i građanke u takozvanim srednjestrujaškim, komercijalnim medijima nemaju svoje mjesto osim u crnim kronikama, fabriciranim skandalima, klikabilnim naslovima ili pak prilikom obilježavanja prigodnih datuma. Manjine su tu u donekle boljem položaju jer, premda ih se možda može smatrati medijski getoiziranima, postoje manjinski mediji financirani iz proračuna Vijeća nacionalnih manjina. Ostale deprivirane skupine, među koje je u hrvatskom slučaju moguće uključiti i žene, nemaju tako stabilne izvore prihoda.
Premda u članku 5. stavku 2. Zakona o medijima stoji kako će država iz proračuna poticati pokretanje osobito lokalnih i neprofitnih medija te medija nevladinih udruga, ova odredba sustavno je zanemarivana. Tek u kratkom razdoblju od 2013. do izbora 2016. godine Ministarstvo kulture pokrenulo je program sufinanciranja neprofitnih, odnosno medija nevladinih udruga ili medija zajednice, koji su se prije toga ograničeno financirali samo iz lutrijskih sredstava. Propustilo se, međutim, jasno definirati medije zajednice, što sudeći prema rezultatima istraživanja o medijskim pustinjama u EU nije ekskluzivno hrvatski problem.
Definicija medija zajednice kroz registraciju medija kao neprofitnog ubrzo je pokazala svoje manjkavosti. Otvaranjem Fonda za pluralizam neprofitnim medijima, u upisniku AEM-a osvanulo je more neprofitnih portala koji ni po čemu ne zadovoljavaju kriterije medija zajednice, a i njihova je neprofitna narav upitna. Mediji zajednice, jednako kao i neprofitni mediji koje su osnivali novinari napuštajući redakcije komercijalnih medija u kojima su bili pod pritiskom da tržištu žrtvuju profesionalna načela, danas imaju pristup Fondu za pluralizam u omjeru od 10 posto. Prijavljivati mogu i različite projekte, ali nisu svi jednako kapacitirani za ispunjavanje kompleksne projektne dokumentacije, a, pored toga, projektno financiranje suprotno je svim uzusima novinarske profesije.
Neprofitnim, kao i medijima zajednice trebalo bi omogućiti sustavnu, institucionalnu podršku koja bi im omogućila razvoj i rast jer zbog svoje orijentiranosti na specifične publike ne mogu imati doseg koji bi bio komercijalno isplativ. Ovo ograničenje, pokazalo se, ima i svojih dobrih strana kada je riječ o inovacijama jer je značajan broj neprofitnih i medija zajednice prebrodio teška razdoblja upuštajući se u crowdfunding kampanje, te je svakodnevno prisiljen dovijati se različitim rješenjima kako bi zadržao svoje novinare, novinarke i kvalitetu sadržaja.
Sigurnost novinara/ki
Premda nije poznato koliko novinara i novinarki radi u Hrvatskoj, pouzdano je tvrditi kako je njihov broj sve manji. Novinarska produkcija je skupa, a mediji žive od native oglasa koji najčešće nisu označeni kao takvi, od oglašivača čije se poslovanje zauzvrat nikada kritički ne preispituje, i od klikbejta koji kvantitetu stavlja ispred kvalitete. Istraživanje o medijskim pustinjama tako navodi da novinari u lokalnim medijima, ako imaju sreće biti zaposleni, primaju mjesečno od 500 do 700 eura, a urednici tek nešto više, od 700 do 900 eura. Od radničkih prava ostvaruju tek ona zajamčena Zakonom o radu – pravo na plaćeni godišnji odmor i bolovanje. Slobodni novinari, pak, ne zarađuju puno više, a nemaju nikakvih socijalnih prava. Kolektivni ugovori postoje samo u javnim medijima, a manjak zaposlenih dovodi do burnouta jer se od novinara zahtjeva da pokrivaju veliki broj uloga i zadataka.
Istovremeno, novinari su svakodnevno izloženi prijetnjama u tolikoj mjeri da ih većina prijetnje primljene online ili na adresu redakcije niti ne prijavljuje, već to, nažalost, smatraju sastavnim dijelom svojeg posla. Samo prošle godine u mreži Safe Journalist, u koju je uključeno Hrvatsko novinarsko društvo, prijavljeno je 13 što prijetnji, što napada na novinare, većinom novinarke. Dva fizička napada zabilježena su u Šibeniku i Zadru; evidentirana su dva iznimno neugodna napada na integritet novinara; provala u redakciju Radio Rojca te praćenje i snimanje novinarke koja je u posljednjih nekoliko godina istraživala povezanost pojedinih političara i poduzetnika. Tu su i prijetnje smrću, ali i napadi najviših državnih dužnosnika koji se na novinare obrušavaju iziritirani pitanjima na koja ne žele odgovarati poput predsjednika Zorana Milanovića, premijera Andreja Plenkovića ili ministrice kulture i medija Nine Obuljen Koržinek.
Hrvatska je i rekorder po broju tužbi protiv novinara i medija za povredu ugleda i časti, kako pokazuje godišnja anketa HND-a o aktivnim tužbama. Lani je bilo aktivno najmanje 945 tužbi s odštetnim zahtjevima u ukupnom iznosu većem od deset milijuna eura. Specifičnost je Hrvatske u odnosu na druge europske zemlje to što novinare tuže i suci, to što je HRT u jednom trenutku podigao više tužbi protiv medija, pa i to što je HRT odlučio tužiti i strukovnu organizaciju novinara – HND.