Amerika, pod kojom se kod nas (ne samo kolokvijalno) podrazumijevaju prije svega Sjedinjenje Američke Države, često se doživljava monolitno ili u najdaljem analitičkom izvodu kao binarna opreka dvaju svjetova: liberalnog i konzervativnog, koji se nekako skladno spajaju u “jedinu svjetsku silu”. Međutim, ispod toga homogenizirajućeg narativa krije se mnoštvo manjih borbi i utišanih glasova. Takvi glasovi su obično ženski i nalazimo na njih tamo gdje su kroz dosadašnju povijest služili tek u svrhu tople i srdačne usluge: u samoposlugama Wal-Marta.
Baveći se i ranije različitim oblicima i inicijativama onoga što se kod nas već ustalilo pod nazivom konzervativne (kontra)revolucije ili neokonzervativnog vala, napisao sam da je dijelom riječ o uvozu ideologema američkog (južnog) konzervativizma duboko ukorijenjenog u protestantske denominacije i njihov specifični poslijeratni boom.
On je svoj vrhunac doživio tijekom devedesetih kroz sintagmu kulturnih ratova, a već pola stoljeća predstavlja nezaobilazni dio u američkim političkim raspravama i izbornim kampanjama koje su se u pravilu vodile upravo oko pitanja vrijednosti. Nerijetko su te vrijednosti bile skalpel političke podjele SAD-a na liberalni sjever(o-istok) i konzervativni jug. Međutim, kao svaki binarizam, i ta podjela je puno više skrivala nego što je otkrivala.
Ponovno ustrojavanje domaćih neokonzverativnih grassroots inicijativa kroz pro-life molitvene špalire ispred bolnica ili kroz opasno laprdanje biskupa Pozaića na nedavnoj tribini na Katoličkom sveučilištu, kao i nekoliko otvorenih medijskih frontova na temu tretmana ženskog tijela u domaćem zdravstvenom sustavu, opet su istjerali na površinu ovaj pomalo reduktivan zaključak o amerikanizaciji političkog polja u Hrvatskoj. Bez obzira na slične matrice “političkog ponašanja” i priučene ideologeme kojima se pokušava pustiti korijenje u novom kontekstu, koliko je analitički plodno ići tom komparacijom, koja sama počiva na usporedbi dva fiksna politička konteksta?
Ili da krenemo iz drugog kuta: koliko je Amerika zapravo amerikanizirana, tj. s kakvom ili kojom Amerikom uspoređujemo ove recentne provale licemjerne brige za žensku reprodukciju, za ustavno definiranje obitelji i slično?
OUR Wal-Mart
Naše zaključivanje počesto polazi od premise da se Ameriku uzima kao jedinstven model i normativni primjer “lošeg” u političkom i svakom drugom smislu. Riječ je o nekoj vrsti moraliziranja ili uvođenja etičkih argumenata u raspravu koja je zapravo pitanje stalne dinamike i borbe u političkom polju u kojem posljednjih nekoliko desetljeća pobjeđuje konstantno ista ekipa bez obzira na promjene u Bijeloj kući i njihove deklarativne zasluge.
Kao oprimjerenje kompleksnosti spomenute dinamike i stalnih malih bitaka koji rijetko isplivaju na površinu uslijed izbornih bitaka s više uloga, uzmimo prošlotjednu proslavu Dana zahvalnosti i sve ono što je uslijedilo nakon nje. Dan zahvalnosti je jedna od perjanica američkog državotvornog folklora, praznik koji je nama više no ijedan drugi tipični američki praznik, postao opće mjesto kroz konzumaciju popularne kulture. Riječ je o primjeru agrarno-kolonijalnog rituala koji je invencijom unutar tradicije postao praznik od kohezivne važnosti za zajednicu koja je danas zajednica tek kao ideologem često ponavljan u cilju održavanja privida stubokom podijeljenog društva.
Puno puta smo tako posljednjih dana od policijskih komesara u američkoj državi Missouri čuli kako je “zajednica zauvijek promijenjena/podijeljena” uslijed ubojstva Michaela Browna i neprocesuiranja policajca Darrena Wilsona, što je izazvalo opravdano bijesnu reakciju stanovništva predgrađa St. Louisa. Naravno, zajednica je već odavno raspolučena, i to u svom temelju koji je i temelj cijele nacije. Ona nikad nije postojala onako zamišljena u politički korektnom govoru službenika represivnog aparata. A mnoge institucije su “pokrenute” da bi se održavao privid te zajednice, ignorirajući te male Amerike i male zajednice s lokalnim borbama koje nikad nisu postale neka veća priča jer im je to, velikim dijelom, i institucionalno onemogućeno.
Kad će taj (crni) petak
Tako da umjesto parabole o zajednici iz vremena naseljavanja kontinenta, koja je u srži konstrukcije američkog identiteta i univerzalizma, iskušajmo parabolu o Wal-Martu – najvećem poslodavcu na svijetu i svojevrsnoj sinegdohi američkog društva posljednjih pola stoljeća. Naime, dan poslije Dana zahvalnosti, ili točnije u osam sati navečer na Dan zahvalnosti, počinje tzv. crni petak (Black Friday). Riječ je o opet invenciji najveće industrije u Americi koja nudi masovne popuste na sam praznični dan koji svoju antropološku matricu vuče još iz praksi žetvenih zahvalnosti. Kod nas je ta vijest uvijek popraćena slikom “ludih Amera” koji hrle po robnim kućama i ulaze u otvorene masovne klinčove zbog pari gaća. To je još jedan od načina na koji se stvara ova moralizatorska slika o “pomaknutom” društvu izvozniku svih socijalnih malignosti.
Međutim, u cijeloj toj jednodimenzionalnosti koju smo primili medijskim posredovanjima, propušteno je napomenuti da se Wal-Mart ove godine na Crni petak suočava i s jednim od ozbiljnijih pokušaja radničkog organiziranja u svojoj povijest. A riječ je o povijesti stalnog sprječavanja sindikalizma i bilo kakvog kolektivnog organiziranja u svojim redovima. Pa tako i ovaj crni petak nije se dogodio štrajk u klasičnom smislu, nego više akcija “prekida rada” koju je koordinirala organizacija OUR Wal-Mart (NAŠ Wal-Mart) s ciljem upozoravanja na jako niske plaće u najvećem američkom trgovačkom lancu i na nužnost podizanja minimalne plaće po satu na 15 američkih dolara, koja danas u nekim saveznim državama iznosi tek 7 dolara.
Kako većinu zaposlenika Wal-Marta čine žene, ovaj pokušaj možda ukazuje i na krupnije promjene u tvrtki koja je svoje poslovanje bazirala na jednodimenzionalnoj slici savršene američke obitelji i njenog opskrbljivača namirnicama, ali i hranitelja.
Naime, kada je poslije Drugog svjetskog rata Sam Walton išao osnivati ono što će danas biti jedna od najvećih kompanija na svijetu, vodio se idejom agrarne obitelji američkog juga kao svojevrsnog ideala i u organizacijskom smislu, svojoj produktivnosti pa onda i po svojim vrijednosnom. Tako je Wal-Mart postao izvoznik organizacijskog modela u kojem će muškarac biti vođa prodajne jedinice u kojoj uslugu obavljaju žene u radnom vremenu uređenom tako da im je omogućeno dovoljno vremena dnevno da se brinu i o svojoj obitelji. Ubrzo je Wal-Mart postao ne samo ekonomija namirnica nego i ekonomija emocija, ali i ekonomija vrijednosti.
Od Boga do Wal-Marta
Čitajući biltene firme Wal Mart World, američka feministička povjesničarka Bethany Moreton izdvaja pisma stalnih korisnika Wal-Martovih usluga koji prvenstveno hvale stalno nasmiješeno osoblje koje je spremno pomoći u svakom času i svakom obliku kao da ste u nekom “prirodnom” i “poznatom” okruženju. U svojoj knjizi To Serve God And Wal-Mart: The Making of Christian Free Enterprise (Služiti Bogu i Wal-Martu: Nastanak kršćanskog slobodnog poduzetništva), Moreton zaključuje da je Wal-Mart zapravo postao zamjena za izgubljene vrijednosti američke prvotne zajednice iz vremena naseljavanja. Mjesto u kojem ćete se osjećati kao doma, gdje će vas majke služiti sa smiješkom na licu uz mogućnost konzumiranja protestantske literature i kršćanske muzike. Iako Sam Walton i njegova žena Helen nisu bili tipični predstavnici američkog republikanskog Juga (koji je i sam proizvod poslijeratne političke dinamike), njihova tvrtka je bila glavni nositelj tih vrijednosti i “savršen” ekonomski katalizator postindutrijskog doba i fleksibilne uloge žene na tržištu rada.
U jednom su se sparili nova organizacija uslužnih djelatnosti, potreba za dodatnom zaradom u kućanstvu i nadomjestak tog “oduzimanja” žene od kućanskog rada s narativom o “obiteljskom” okruženju u samim Wal-Martovim trgovinama.
Međutim, i ta priča je ovog crnog petka zadobila svoje naličje. Odnosno, do sada nevidljive priče o jako niskim plaćama i prekovremenom radnom vremenu kao i antisindikalnoj politici menadžmenta tvrtke su napokon isplivale na površinu. Još jedan od jednodimenzionalnih američkih piktograma dobio je svoju drugu stranu i onu dinamiku na koju sam već ranije upozoravao. I to u kontekstu pripreme za predsjedničke izbore 2016. u kojima kandidaturu smjera nekoliko zanimljivih kandidata. Među njima je i Hillary Clinton koja je još devedesetih bila dio nadzornog odbora Wal-Marta bez nekog efekta na njihovu izvršnu politiku i upravljanje. Bila je tamo kao tipičan predstavnik političke elite u nadzoru američkog kapitala. I za očekivati je isti utjecaj američkog kapitala na političku elitu i njihovo sudjelovanje u vlasti.
No, ove male borbe koje s vremena na vrijeme isplivaju u homogeno doživljenoj američkoj sadašnjosti nisu samo lokalizirani “požarići” nego i upozorenje da se kakve-takve alternative na terenu stvaraju i da će svaka buduća politička borba biti zanimljivija od prethodne.