VoxFeminae Instagram
PravednostObjavljeno

Marta Lempart: Ženski pokret za pobačaj u Poljskoj je uspješan jer je ljudima dosta vlade i Crkve

Marta Lempart

“Što se događa s vašim zakonom o pobačaju?” pita me Marta, koja trenutno ima 12 prijava zbog prosvjedovanja i 10 postupaka pred sudom.

“Do veljače iduće godine mora se donijeti novi zakon,” odgovaram.

“Nažalost, imam osjećaj da ćete izgubiti tu bitku,” komentira Marta (i vjerojatno je u pravu).

Aktivistkinja Marta Lempart suosnivačica je Poljskog ženskog štrajka (Ogólnopolski Strajk Kobiet), neformalne koalicije koja okuplja organizacije i pojedince/ke koje se bore za ženska prava i demokraciju. S Martom sam se susrela prošlog tjedna na Svjetskom forumu za demokraciju u Strasbourgu, gdje je Ženski štrajk ušao u uži izbor za nagradu za demokratske inovacije Vijeća Europe.

Njihova prva akcija privukla je pozornost svjetske javnosti 3. listopada 2016. godine, na “Crni ponedjeljak“,  kada su u preko 1000 gradova diljem Poljske održane demonstracije protiv potpune zabrane pobačaja. Ženski štrajk financira se uglavnom crowdfundingom, za što je zadužena Marta. Osim toga, ona brine o vidljivosti i prepoznatljivosti inicijative. “Jasno, lakše je prikupiti donacije kada se organiziraju konkretne akcije nego za svakodnevne zadatke, no stvarno je dobro što su ljudi voljni podržati nas na ovaj način,” priznaje Marta.

Koalicija okuplja stotinjak lokalnih grupa iz različitim dijelova Poljske, a ono što je specifično je da mali i srednje veliki gradovi imaju prioritet u financiranju.

“Kada žele organizirati raspravu, sastanak ili prosvjed, oni dobiju za to potrebna sredstva. Naš nacionalni odbor za podršku zadužen je samo za distribuciju novca i papirologiju. I to odlično funkcionira. Po tome se razlikujemo od drugih. Nemamo sjedište koje izdaje naredbe, nemamo vođu; mi smo samo neka vrsta službe za podršku,” objašnjava Marta. “Nemamo ni srednju razinu upravljanja. Poljska je velika zemlja i zato svaka veća organizacija ili politička stranka ima regionalnu razinu, ali ne i Ženski štrajk. Time bi ljudi iz većih gradova samo ostvarili još veću kontrolu nad ljudima iz manjih sredina. U Poljskoj su ljudi iz velikih gradova jako privilegirani – uključujući mene, koja živim u Wroclawu. No, unutar koalicije svi smo na istoj razini i mislim da zato stvari dobro funkcioniraju.”

Međutim, medijska slika Ženskog štrajka je ponešto drugačija: dominiraju slike s masovnih prosvjeda u Varšavi, Krakowu ili Wroclawu. Marta za to krivi nacionalne medije, koji rijetko izvještavaju o tome što se događa izvan najvećih gradova. “Zanima ih jedino Varšava, ali Varšava nije Poljska. Veliki gradovi su jako privilegirani, dok se u manjim gradovima i selima ljudi osjećaju marginalizirano, ignorirano; njihov glas se ne čuje.” Upravo zbog zanemarivanja lokalne razine u medijima se ne mogu vidjeti velike promjene koje su se dogodile u zadnje dvije godine, od buđenja civilnog društva pa nadalje.

https://www.facebook.com/ogolnopolskistrajkkobiet/photos/a.1539771202715539/2628858180473497/?type=3

“Stalno moram uvjeravati novinare da odu u neki drugi grad i razgovaraju s lokalnim aktivistkinjama. Njihov odgovor na to je da ne izgleda dobro na videu ili fotografiji ako na prosvjedu ima samo 50 ljudi. No ne shvaćaju važnost tih 50 prosvjednika/ca. Da ljudi iz manjih sredina nisu izašli na ulice 2016. godine, ne bismo uspjele spriječiti potpunu zabranu pobačaja. Prosvjedi u velikim gradovima nemaju nikakav učinak. Tjedan dana prije Ženskog štrajka imali smo ‘originalni’ Crni prosvjed u devet velikih gradova i nikoga nije bilo briga, a vlada nije niti primijetila. Ali primijetili su onda kada su shvatili da nema mjesta u kojem su potpuno sigurni i u kojem im se nitko neće suprotstaviti. I to je ono što ih je uplašilo – 17 ljudi koji prosvjeduju u Białowieżi (selo od 2000 stanovnika, op.a.) i to po prvi put ikad! Tih 17 ljudi bilo je važnije od 30 tisuća ljudi u Varšavi, ali iz medija to niste mogli saznati jer ‘ne izgleda dobro na fotkama’,” govori Marta.

Uspjeh i snaga Ženskog štrajka u velikoj mjeri zasniva se na aktiviranju i angažiranju ljudi u manjim zajednicama koji se osjećaju zanemareno i neprepoznato od strane vladajućih. Naša sugovornica smatra da je upravo takav odnos nejednakosti doveo na vlast Pravo i pravdu (PiS). “Populistima je lako pobijediti jer stvaraju dojam da predstavljaju one koji se osjećaju zapostavljeno i ušutkano, što naravno nije istina. A opozicijski političari i dalje ne shvaćaju da bi oni trebali slijediti narod, a ne voditi ga – ljudi se mogu sami voditi. Dosta nam je tog fokusa na velike gradove i slavne ličnosti i političare. Ali mislim da je to izazov u većini zemalja – primijetiti što se događa izvan urbanih sredina. Ženski štrajk ima 90 posto članica koje žive u manjim gradovima i selima i dajemo sve od sebe kako bi svi glasovi bili zastupljeni.”

Mnoge od tih žena spremne su i javno progovoriti o svojim problemima, stavovima i iskustvima. U prilikama kada im je to i omogućeno, njihove priče su najupečatljivije jer je riječ o stvarnim ženama koje se izražavaju na razumljiv način i govore iz vlastitog iskustva, objašnjava Marta. “Moramo shvatiti da ne trebamo političare da nas predstavljaju; svi smo mi sposobni govoriti u svoje ime. Nadamo se da će Ženski štrajk promijeniti tu percepciju, jer u suprotnom će populisti dobiti i sljedeće izbore.”

Populistički, ultrakonzervativni PiS je na parlamentarnim izborima 2015. osvojio 37 posto glasova. S obzirom da nije riječ o malom postotku, pitam Martu znači li to veliki udio poljskog stanovništva podržava zabranu pobačaja?

“Baš suprotno: 69 posto ljudi sada želi legalizirati pobačaj (prije dvije godine taj postotak iznosio je samo 37), a za to možemo zahvaliti upravo PiS-u. Imali smo status quo, no to nije funkcioniralo, naravno. Kao tipični katolici, znali smo da je sve laž; svi su znali koliko košta pobačaj, svi su znali nekoga tko je imao pobačaj, svi su znali kako obaviti pobačaj ili barem kako dobiti informacije… Ali cijela zemlja, svih 38 milijuna ljudi, naprosto se pretvaralo da se to ne događa. Zahvaljujući PiS-u, ljudi koji prije nisu puno razmišljali o tome koliko je to suludo konačno su prestali ignorirati realnost. Znači, nije došlo do neke promjene u mentalitetu, nego su ljudi koji su do tada bili neopredijeljeni na neki način bili prisiljeni zauzeti stranu. A nitko nije htio biti na strani poremećene vlade koja mrzi sve.”

Slična situacija bila je s povorkama ponosa – ove godine je 15-ak poljskih gradova marširalo za ravnopravnost, a mnogi od njih po prvi put (uz puno policije i prijetnji od strane fašista, no ipak). “Na povorci u Wroclawu prije pet godina imali smo 300 ljudi, a ove godine 7000, jer je to ujedno bio prosvjed protiv vlade. Svima je jasno da vlada mrzi žene i oni mogu tvrditi da samo žele zaštititi život nerođene djece i slično, ali nikoga neće uvjeriti,” govori Marta.

U zemlji u kojoj se, slično Hrvatskoj, 87 posto ljudi službeno izjašnjava kao katolici, zanimljivo je primijetiti rastući otpor prema Crkvi i njenom uplitanju u politiku. “Ljudi su bijesni na Katoličku crkvu. Jedna od strategija koje koristimo je ukazivanje na njihove laži – pretvaraju se da brinu za ljude, ali ne čine apsolutno ništa, ne mare za pedofiliju, ne mare za kršenje zakona, već samo uzimaju naš novac. Ljudima to nije teško povjerovati jer je toliko očigledno. Crkva je usko povezana s vladom i neonacističkim pokretom. U zadnje dvije godine uzeli su toliko novca da sad čak i katolici kažu da vlada plaća Crkvi što je ih dovela na vlast. Drago mi je da to vidim. Vjerujem da ćemo se u konačnici izboriti za sekularnu državu,” optimistična je Marta.

Kada raspravljamo o borbi za ženska i reproduktivna prava, fokus je najčešće na pobačaju kao na neki način ključnoj i simbolički najvažnijoj temi. No, što je s drugim aspektima reproduktivnih prava? Prepričavam svojoj sugovornici nedavni slučaj kada je ljekarnica odbila djevojci prodati kontracepcijske tablete, pozvavši se na priziv savjesti. “To je ilegalno, zar ne?,” pita Marta. Odgovaram da priziv savjesti i nije baš reguliran u Hrvatskoj te da je ljekarna bila dužna osigurati drugu ljekarnicu ili ljekarnika kojeg savjest ne bi priječila da izda propisane tablete.

“Ja sam protiv toga da se odgovornost prebacuje na drugu osobu. Kada je riječ o legalnom lijeku, on bi trebao biti dostupan bez ikakvih ograničenja. Naravno, i mi imamo problema s liječnicima koji ne žele propisivati kontracepciju, što je potpuno ilegalno – priziv savjesti u Poljskoj odnosi se na pružanje usluga (npr. medicinskih postupaka), a ne na prepisivanje lijekova, no oni to svejedno čine. Svaki put kad se to dogodi, poželim vikati ‘To je protuzakonito! To je nedopustivo!’ Ne smijemo prihvatiti da oni svakodnevno krše zakon bez ikakvih sankcija, jer ako to dopustimo, prostor slobode će se samo sužavati.”

Takvu strategiju postepenog ograničavanja ili oduzimanja prava Marta smatra izuzetno opasnom, ali i učinkovitom budući da ljudi neće izaći na ulice zbog, primjerice, toga što je neki ljekarnik odbio izdati kontracepcijske pilule. “U Poljskoj više nemamo hitnu kontracepciju jer morate dobiti recept, a to je gotovo nemoguće u roku od 72 sata. To su ti mali koraci,” objašnjava. “Prestali su financirati oplodnju in vitro (prije je taj trošak snosila država), a zatim su je pokušali i zabraniti. A, budimo realni, ne možemo očekivati da će ljudi izaći na ulice i prosvjedovati zbog IVF-a.”

Problem je i u već spomenutom prihvaćanju da se zakon svakodnevno krši kada je riječ o reproduktivnim pravima, ali i pravima u zdravstvenom sustavu općenito. “Imamo definirana prava pacijenata, ali to se ne poštuje u praksi. Imali smo i program Porod u dostojanstvenim uvjetima (Rodzić po Ludzku) čiji je cilj bio promijeniti način odnošenja liječnika i medicinskih sestara prema rodiljama, no i to su ukinuli. Situacija se samo pogoršava.”

Slična je situacija s nasiljem nad ženama. Poljska je ratificirala Istanbulsku konvenciju 2015. godine, no ona se ne provodi. Ministarstvo pravosuđa 2016. godine ukinulo je financiranje skloništa za žene žrtve nasilja pod izlikom da “diskriminiraju muškarce žrtve nasilja”. Također, više ne postoji ni SOS linija. Lokalna samouprava trudi se osigurati sredstva za skloništa, no to je vrlo teško, pogotovo tamo gdje je PiS na vlasti.

Poljski ženski štrajk suočen je s još jednim problemom: kada imaju neku akciju, vlada se osvećuje drugim ženskim organizacijama – onima koje svakodnevno pružaju podršku i usluge ženama žrtvama nasilja. Time se stavlja veliki pritisak na aktivistkinje Ženskog štrajka jer znaju da će netko drugi tko pomaže ženama snositi posljedice za njihovo djelovanje. “Prošle godine, kada smo imali obljetnicu prosvjeda 3. listopada, policija je pretresla ured Centra za ženska prava (Centrum Praw Kobiet) i zaplijenila im računala, što im je onemogućilo rad na nekoliko tjedana. A one uopće nisu sudjelovale u organizaciji prosvjeda. No, poruka je bila jasna: ako nešto učinimo, nastradat će druge organizacije.”

Na pitanje kako misli da će se dalje razvijati situacija u Poljskoj, Marta odgovara iznenađujuće optimistično.

“Usred sveg ovog ludila, ono što je pozitivno je da radimo velike korake unaprijed i stvari se odvijaju jako brzo – nešto za što bi inače trebalo 10 ili 20 godina, kod nas se dogodi u samo dvije godine. A to možemo zahvaliti PiS-u i Crkvi. Ranije u razgovoru rekla sam da ćete izgubiti bitku za liberalniji zakon o pobačaju. Nažalost, bez konfrontacije, bez nužnosti zauzimanja stava, otpor koji je usmjeren zaštiti ljudskih prava uvijek je premali da bi bio učinkovit. Potrebna je neka opasnost, konkretna prijetnja – sve dok ne dođu na vaša vrata i kažu da će vas ubiti ili da će ubiti nekoga koga poznajete ili da će nekome zagorčati život samo zato što mogu, vi nećete reagirati. Mislim da će sve zemlje koje su trenutno pod napadom kršćanskih fundamentalista i desnih populista proći kroz svoju borbu, ali ishod ne ovisi o nama koji već znamo što je dobro i zlo, već o onima koji još nisu zauzeli stav. Ti ljudi će odlučiti tko će pobijediti, ali bez realne prijetnje oni neće reagirati.”

Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

# intervju# pobačaj# politika# Poljska# reproduktivna prava# ženska prava

Tihana Bertek
Povezano