Ako je vjerovati Davidu Benetaru, profesoru filozofije na Sveučilištu u Cape Townu, ili knjigama poput The Decline of Men, The Myth of Male Power i Save the Males, muškarci su novi ‘drugi spol’. U svojoj nedavno objavljenoj knjizi The Second Sexism, koju preporučuje blog The anti feminist i koja je izazvala burne reakcije od strane feministkinja, Benetar objašnjava zašto su muškarci danas žrtve obrnutog seksizma.
Roditeljstvo, životni vijek i obrazovanje samo su neka od područja u kojima je ‘jači spol’ zakinut. Benetar ističe podatke Odjela za statistiku pri UN-u koji otkrivaju kako su u visokom obrazovanju muškarci u nekim područjima, na primjer u društvenim znanostima, podzastupljeni, no zanemaruje da u drugima dominiraju (npr. znanosti i inženjeringu), te da čak dvije trećine odraslih nepismenih osoba na svijetu čine žene.
Kao druge primjere navodi obavezu služenja vojnog roka, činjenicu da su muškarci češće žrtve nasilja (iako najčešće od strane drugih muškaraca), češće im se izriče smrtna kazna i češće se odlučuju na samoubojstvo, te su deset puta skloniji srčanim bolestima (posljedica obrnutog seksizma?). No, diskriminaciju nad muškarcima treba shvatiti ozbiljno, upozorava, a veliki dio krivnje svaljuje na „pristrane feministkinje,“ koje se bore samo za ženska prava i ne zanima ih istinska jednakost spolova.
Što se tiče seksualnog zlostavljanja, Benetar priznaje da su žene primarne žrtve, no ističe kako su i ovdje muškarci diskriminirani. Primjerice, zakoni u nekim zemljama ne priznaju muško silovanje, a u nekima su kazne manje za počiniteljice nego za počinitelje. Također, „istina je da u razvijenom svijetu većinu ekonomskih i političkih uloga zauzimaju muškarci. Ali ako pogledate na dno – primjerice, zatvorsku populaciju, beskućnike ili broj ljudi koji odustaju od obrazovanja – naći ćete većinom muškarce. Na samom vrhu više je muškaraca, ali isto tako i na samom dnu,“ upozorava profesor.
Tom logikom, ipak ne uspijeva poništiti diskriminaciju nad ženama na utjecajnim funkcijama, odnosno manjak njihove socijalne mobilnosti: primjerice, u parlamentima diljem svijeta u prosjeku sjedi samo 17% žena (u Hrvatskoj 24%), a prema popisu Fortune 500, funkciju predsjednika/ce uprave obavlja samo 3,6% žena.
Rebecca Davis komentira kako su Benetarovi argumenti frustrirajuće odvojeni od ekonomske i političke stvarnosti, te kako treba imati na umu da žene proizvode 66% svjetskog rada, dobivaju za to 10% dohotka, i posjeduju samo 1% svjetske imovine. Ako je poanta knjige da su neki muškarci žrtve određenih oblika diskriminacije, to se čini prilično nekontroverznim, zaključuje Davis, tvrdeći kako je ipak možda prerano brinuti o ‘drugom seksizmu’ dok je prvi još uvijek aktualan.
Na The Second Sexism najoštrije se osvrnula novinarka Guardiana, Suzanne Moore, tvrdeći kako je lako moguće razumjeti da muškarci pate bez da se krivnja za to svaljuje na feminizam. „Benetar se pita je li nam potrebna pozitivna diskriminacija za muškarce. Već je imamo. Zove se status quo.“ Brojne komentatorice upozoravaju da bi potlačeni muškarci svoje nezadovoljstvo trebali usmjeriti prema samom patrijarhatu jer su oblici ugnjetavanja koje navode samo još jedan njegov proizvod. „Muškarci poput Benetara ispaljuju svoje retoričke strelice prema feministkinjama jer ne žele smatrati druge muškarce odgovornima,“ kaže Melissa McEwan, ukazujući da je možda u pitanju strah od gubitka muške privilegije.
Neki pak smatraju kako je riječ o svojevrsnoj krizi identiteta jer su muškarci danas zarobljeni između starih modela ponašanja i nove realnosti. U svijetu izmijenjenog odnosa moći između spolova, javlja se nostalgija za kaubojskim stoicizmom i izgubljenim idealima ‘prave’ muškosti. No čini mi se da reakcionarni vapaji za danima kada su muškarci činili većinsku populaciju na Sveučilištima a žene nisu otimale poslove teško da će izazvati simpatije među ženama, pa čak i muškarcima. Tako, primjerice, aktivist i borac protiv nasilja nad ženama Tony Porter poziva muškarce da razmisle o ponašanju koje se od njih očekuje i napuste svoju „mušku kutiju.“
Antiseksizam, ističe Suzanne Moore, znači boriti se protiv seksizma, a ne upravljati njime ili ga preuzeti. Diskriminacija nije natjecanje, niti svaki dobitak za žene podrazumijeva gubitak za muškarce. Zakinutost koju muškarci danas osjećaju nije posljedica feminizma niti nekog navodnog matrijarhata pred kojim Benetar i njemu slični strepe. Možda ‘jači spol’ sada po prvi put javno iskazuje svoju stranu priče o patrijarhatu. Ipak, treba razmisliti o primjerenom načinu za to – pisanje maskulinističkih manifesta u kojima se kliterodektomija izjednačuje s muškim obrezivanjem, a ženama se indirektno zamjera što imaju duži životni vijek, nije najbolji pristup.
Uostalom, brojni muškarci su pozitivno prihvatili izmijenjene rodne uloge te ih sve više odabire tradicionalno ‘ženska zanimanja’ poput odgojiteljice/a u vrtiću ili medicinske sestre/brata. Upitan o reakcijama žena u njegovom životu na knjigu, Benetar odgovara kako su pozitivne; „možda se jednostavno družim s ljudima koji su razumni.“ S toga, ako se ne slažete s njime, mora da ste jednostavno nerazumni/e.
