Očevi i majke ginekologije: James Marion Sims i njegove „pacijentice“

Farmaceutska kompanija Parke, Davis & Company 1966. godine izdaje knjigu pod imenom Great Moments in Medicine: A History of Medicine in Pictures, s ciljem da doslovce oslika neraskidivu vezu između povijesti medicine i ljudske vrste. Živopisne ilustracije komercijalnog slikara Roberta Thoma krase svako poglavlje, od „Medicine u Starom Egiptu“ i „Srednjovjekovnih bolnica“ pa sve do onog o „ginekološkom kirurgu“ Jamesu Marionu Simsu, od kojih su neke danas izložene i u Muzeju umjetnosti Sveučilišta u Michiganu. Na 237. stranici te prašnjave, u antikvarijatima poprilično tražene knjige nalazi se ulje na platnu koje prikazuje „oca (američke) ginekologije“ J. Mariona Simsa kako prekriženih ruku u bijeloj košulji s mašnom i u crnoj liječničkoj kuti nalik fraku promatra crnkinju koja na koljenima sjedi na preglednome stolu.

Thom u prostoriju smješta još dvojicu Simsovih mlađih stažista u bijelim košuljama i prslucima te dvije crnkinje koje sa strane, poput djece, virkaju iza bijele pregradne zavjese. Monokromna gospodska odjeća J. Mariona Simsa i njegovih asistenata u oštrom je kontrastu s jednostavnom haljom njihove bosonoge pacijentice, što je gotovo jedini vizualni trag nejednakosti u pozadini ovog naizgled bezazlenog prizora iz Simsove južnjačke ambulante.

Nakon što pročitaju crtežu pridruženo poglavlje o Simsovim uspjesima zahvaljujući kojim ginekologija dobiva legitimitet, čitatelji_ce će naučiti i ime pacijentice prikazane na slici. Njezino ime je Lucy. No iako se Lucy nalazi u središtu Thomove kompozicije, popratni tekst Georgea A. Bendera lukavo je zaobilazi, skrećući pozornost čitateljstva više na herojsku biografiju Jamesa Mariona Simsa i njegov uspon do statusa međunarodno cijenjenog kirurga koji nije mogao ni slutiti da će „njegova skromna bolnica u stražnjem dvorištu u Montgomeryju u Alabami biti preteča prve ženske bolnice u Sjedinjenim Državama, čijem je osnivanju Sims potpomogao u New Yorku 1855. godine“.

Ipak, netko pronicljiviji mogao bi se zapitati zašto upravo njegova „skromna bolnica“ u Montgomeryju ne nosi tu famoznu titulu kada je Sims ondje, „u stražnjem dvorištu“, metodom pokušaja i promašaja, od 1844. do 1849. godine¹ držao i liječio Lucy, Anarchu, Betsey i devet drugih neimenovanih pacijentica? Odgovori na to i na brojna druga pitanja skrivaju se u podtekstu toplog kolorita ulja na platnu naslikanog u maniri Normana Rockwella.

Ropstvo je užasno za muškarce, ali je daleko gore za žene²

Budući da su vrijeme i mjesto radnje Thomova prizora sredina 19. stoljeća na američkome jugu, odnosno jedna eksperimentalna bolnica za ropkinje u Mount Meigsu u Alabami dvadesetak godina prije ukinuća ropstva u SAD-u, Lucy i dvije crnkinje skrivene iza bijele zavjese (za koje možemo pretpostaviti da su Anarcha i Betsey) nisu bile samo Simsove pacijentice. Kao ropkinje nisu imale slobodu odlučivanja pa sugotovo posve ovisile o volji svojih gospodara koji ih liječnicima ne vode iz milosti nego zato što zdravo tijelo u robovlasničkom sustavu znači kvalitetnu radnu snagu, a kvalitetna radna snaga veće prihode na plantaži.

Iako je svaki rob primarno određen svojim tijelom, iskustvo ropkinja razlikuje se od iskustva (muških) robova prvenstveno zbog ženskog reproduktivnog rada te jedinstvenih oblika tjelesne patnje, odnosno seksualne eksploatacije³. Naime, nakon što je američki Kongres 1808. zabranio uvoz afričkih robova, vrijednost ropkinja veže se inherentno uz sposobnost reprodukcije, s obzirom na to da njihova tijela omogućuju sustavu da se širi iznutra; čak se i djeca mulati, čija je majka ropkinja, a otac bijelac, još od 1662. u Virginiji rađaju kao robovi⁴. Dakle, crnačka prokreacija potpomaže održavanju ropstva, što robovlasnicima pruža ekonomski poticaj za nadzor reproduktivnog zdravlja porobljenih žena. 

Američka povjesničarka Deirdre Cooper Owens u knjizi Medical Bondage (2017) ističe važnost reproduktivne medicine za održavanje i uspjeh ropstva na američkome jugu, naglašavajući ujedno i kako su južnjački liječnici poput J. Mariona Simsa prepoznali i iskoristili priliku da se u profesionalnome smislu etabliraju upravo na polju ginekologije, području koje gotovo nijednome od njih nije bilo prvi izbor. No, budući da im je društveno-politički kontekst tog vremena omogućio da mnogo slobodnije eksperimentiraju na svojim crnim pacijenti(ca)ma, ne čudi to što je profesionalna medicina namijenjena ženama revolucionirana upravo na američkome jugu.

Liječnik Ephraim McDowell ondje je 1809. godine prvi uspješno uklonio tumor s jajnika pacijentice Jane Todd Crawford, a francuski kirurg s američkom adresom François-Marie Prevost porodio je dijete carskim rezom nakon godina eksperimentiranja na ropkinjama u Louisiani od 1820. do 1825, bez primjene anestezije.

Ropkinje su bile idealni medicinski subjekti za ginekološke eksperimente jer su ih liječnici smatrali biološki inferiornima u odnosu na bjelkinje, a smatralo se i da crnkinje imaju viši prag tolerancije na bol. Znanstvene teorije, a potom i medicinske predodžbe o njihovim tijelima, plodnosti te navodno iznimnoj sposobnosti podnošenja boli tijekom poroda mogu se pratiti unatrag nekoliko stoljeća, sve do zapisa europskih prirodoslovaca i muških putnika koji su posjećivali Afriku. Nadalje, zbog njihovog podređenog društvenog položaja, liječnici nisu osjećali nikakvu obvezu uzimati u obzir njihovo mišljenje ili tražiti njihov pristanak.

„Bile su od ključne važnosti za pionire ginekološke kirurgije i njihova istraživanja, a opet lako zamjenjive i nepotrebne kada im njihova tijela i rad više nisu bili potrebni“, ističe Cooper Owens, skrećući pritom pažnju i na ključnu kontradikciju u središtu ove priče. Naime, iako su se južnjački medicinari oslanjali na rasističku ideologiju da opravdaju robovlasnički sustav te spremnost da se eksperimentira na ropkinjama, korištenjem porobljenih crnačkih tijela za unapređenje ginekologije i znanosti općenito razotkrila se činjenica da su spolni organi crnkinja identični onima bijelih žena. Odnosno, da rasa nije biološki nego društveni konstrukt.

Spasitelj ili sadist?

Do 1860-ih, James Marion Sims postao je najpoznatiji ginekološki kirurg na svijetu. Rođen 1813. godine u Južnoj Karolini, studij je započeo 1833. na Medicinskom fakultetu u Charlestonu, nakon čega odlazi na sjever, u Philadelphiju, gdje od 1834. do 1835. godine pohađa Jefferson Medical College. Deborah Kuhn McGregor u knjizi From Midwives to Medicine (1998) piše o tome kako su autopsija, seciranje tijela te sati provedeni u mrtvačnicama tada gotovo jedina studentska praksa, ističući i kako studenti s američkog Juga često vježbaju na mrtvim tijelima robova. Ne zato što porobljene osobe nisu imale vlastite tradicije povezane sa smrću i pokopom, nego zbog toga što nerijetko nisu imale nikakvu mogućnost izbora ni u tom pogledu. Nadalje, manjak kliničkog iskustva značio je da su mnogi liječnici redovito svoje teorije i tehnike morali testirati na pacijentima.

Sims je 1835. godine postao liječnikom na plantaži u ruralnoj Alabami, no već 1841. preselio se u Montgomery gdje se, igrom sudbine, susreo s lokalnom bjelkinjom, gđom. Merrill, koja se žalila na snažne bolove u leđima i na području zdjelice. Prisjećajući se predavanja sa studija, Sims je gđu. Merrill postavio na ruke i na koljena, u položaj koji je omogućio ulazak zraka u rodnicu (poslije nazvan i „Simsovim položajem“), proširivši njezin vaginalni kanal toliko da je može bolje pregledati pomoću spekuluma. Promjena tlaka zraka vratila je maternicu gđe. Merrill u pravilan položaj, a dr. Simsa nadahnula da vjeruje u to kako je jednostavnim postavljanjem pacijentica u sličan položaj moguće izliječiti i druge ozljede, baš poput onih s kojima se prvi put susreo kada mu je na pregled dovedena sedamnaestogodišnja ropkinja⁵ Anarcha.

Anarcha je vezikovaginalnu fistulu (lat. fistula vesicovaginalis) razvila tijekom mukotrpnog poroda koji je trajao čak tri dana. Riječ je o cjevastome otvoru koji spaja mokraćni mjehur i vaginu, odnosno rektum i vaginu (vezikorektalna fistula), a nastaje uglavnom tijekom porođaja, manifestirajući se kod oboljelih najčešće kao inkontinencija. A iako se ne radi o životno opasnome stanju, nekontrolirano izlučivanje mokraće i izmeta ima moć egzistenciju čovjeka učiniti poprilično bijednom. Uvjeren da ih je moguće izliječiti, J. Marion Sims prekopat će okrug uzduž i poprijeko u potrazi za oboljelima te naposljetku osnovati žensku bolnicu za ropkinje, gdje će od 1844. do 1849. provoditi kirurške eksperimente na jedanaest porobljenih crnkinja, primjenjujući različite tehnike šivanja i saniranja ozljeda te istražujući kako osigurati uspješno zacjeljivanje rana nakon operacija.

Njegov će pothvat isprva izazvati velik interes javnosti, no nakon niza neuspjeha, Sims će postepeno izgubiti podršku te ostati čak i bez statista koji su mu pomagali u početnoj fazi rada bolnice. To je i razlog zbog kojeg će biti primoran obučiti svoje pacijentice (Lucy, Anarchu, Betsey i druge neidentificirane ropkinje) da mu asistiraju i pomažu u održavanju rada bolnice, brinući ujedno i o potrebama kućanstva obitelji Sims.

Kuhale su, čistile, ložile vatru i održavale je tijekom zime, donosile vodu iz bunara, brisale znojna čela i suze uplakanih očiju, sadile i ubirale povrće te dojile djecu. Sve to dok su istodobno služile kao pacijentice na kojima su se provodili medicinski eksperimenti.⁶

Dakle, ne samo da su tijela porobljenih pacijentica poslužila J. M. Simsu i drugim bijelim liječnicima da revolucioniraju područje ginekologije i etabliraju se u vodeće figure (američke) medicine 19. stoljeća, nego su i aktivno sudjelovale u istraživanjima kao kirurške bolničarke i njegovateljice. Sukladno tome, Cooper Owens predlaže da ih se zbog njihova, donedavno još prešućivanog, doprinosa medicini naziva „majkama ginekologije“.

Nakon pet godina kirurških eksperimenata, koje na svojim pacijenticama provodi bez uporabe anestezije, „otac (američke) ginekologije“ iz tridesetog pokušaja⁷ napokon uspijeva sanirati fistulu porobljene Anarche, zatvorivši je srebrnim šavovima, što je bilo njegovo poboljšanje u odnosu na olovne šavove Johna Petera Mettauera. Sims izliječene ropkinje potom šalje natrag na plantaže s kojih su i došle, gdje im se gubi svaki povijesni trag (iako možemo pretpostaviti da su ondje nastavile obavljati svoju primarnu zadaću rodilje), dok se on posvećuje pisanju članka On the Treatment of Vesico-Vaginal Fistula koji će objaviti 1852. u American Journal of Medical Sciences. 

U njemu se nijednom na svoje pacijentice neće referirati imenom ili spomenuti njihovu rasu i društveni status. U New Yorku potom 1855. godine osniva i žensku bolnicu koja će u analima do danas ostati zabilježena kao prva bolnica za žensko reproduktivno zdravlje u SAD-u, čime se dodatno briše nasljeđe crnkinja koje su godinama trpjele nezamislive bolove na njegovom operacijskom stolu.

Nažalost, ne postoji nijedno pisano svjedočanstvo iz kojeg bi se moglo saznati više o tome kako su se Simsove pacijentice zbilja osjećale tijekom boravka u njegovoj eksperimentalnoj bolnici. J. Marion Sims u svojim je memoarima⁸ tvrdio kako operacija vezikovaginalne fistule nije bila „dovoljno bolna da bi opravdala neugodnosti i rizik koji prati primjenu anestetika“, što stoji u raskoraku s činjenicom da bjelkinje koje traže njegovu pomoć nakon 1849. godine ne uspijevaju istu operaciju podnijeti bez anestezije.

Ipak, zna se da je Sims crnim pacijenticama davao opijum, kako bi im pomogao da lakše podnesu oporavak. Bez obzira na ustaljeno vjerovanje o tome kako su znanost i medicina objektivna područja, Simsova nevoljkost prema korištenju anestetika u Montgomeryju pokazuje koliko su tada zapravo raširene i široko prihvaćene ideje o inferiornosti crne rase, uključujući i onu o tome kako crnci imaju veću toleranciju na bol. 

Ili, riječima Deirdre Cooper Owens:

ginekološki kirurzi tijekom prve polovice i sredine devetnaestog stoljeća nisu iznimno okrutni sadisti koji uživaju u sakaćenju tijela crnkinja, kako tvrde neki znanstvenici. Riječ je zapravo o pripadnicima bijele elite koja živi u razdoblju procvata znanstvenog rasizma (…), a crnkinje, osobito one porobljene, predstavljaju ranjivu skupinu koju liječnici iskorištavaju zbog lake dostupnosti njihovih tijela.⁹

Majke ginekologije

Pažljivim rastavljanjem sporne ilustracije Roberta Thoma te popratnoga Benderova teksta iz knjige Great Moments in Medicine, dolazi se do jednog znatno drugačijeg prizora. Mnogo manje slikovitog, ali iznimno važnog kako bismo mogli razumjeti složeno nasljeđe ginekologije. Naime, brojna etička pitanja i dileme iz slučaja J. Mariona Simsa i njegovih porobljenih pacijentica iz bolnice u Alabami aktualna su i danas, počevši od pitanja boli, pristanka i nejednakosti u zdravstvenoj skrbi, što su sve teme kojima ću se detaljnije pozabaviti u ovom tematu o povijesti i nasljeđu ginekologije.

Iako su primalje stoljećima ženama¹⁰ pomagale pri porodu, s koljena na koljeno prenoseći prikupljena znanja i iskustva, bijeli liječnici postepeno učvršćuju autoritet na polju ženskog reproduktivnog zdravlja osnivanjem institucija te razvijanjem jezika, praksi i alata izvan ženskog dosega. Naime, tijekom 19. stoljeća vrlo se žustro raspravljalo o tome treba li primaljama dopustiti školovanje na medicinskim fakultetima, a do 20. stoljeća porođaj se već dobrano tretirao kao bolest koju može izliječiti samo iskusan opstetričar.

Dakle, usprkos činjenici da su primalje kroz povijest uspješno liječile i porađale žene, njihov značaj zanemaren je, izbrisan te zasjenjen bistama „očeva ginekologije“, baš kao i doprinos Lucy, Anarche, Betsey i devet drugih neimenovanih ropkinja iz ove priče. Utoliko je ona i svojevrsna alegorija nastanka moderne ginekologije, a ovaj temar pokušaj da se razotkriju odnosi moći i mehanizmi koji uvjetuju čija će se tijela podvrgnuti eksperimentima, čija bol zanemariti te tko naposljetku dobiva svoje poglavlje u udžbeniku.

---

Ovaj je tekst dio temata „Nasljeđe ginekologije. Kako povijesni razvoj ginekologije i porodništva oblikuje iskustva žena u zdravstvenom sustavu danas“, a objavljen uz financijsku potporu Agencije za medije iz Programa za poticanje novinarske izvrsnosti.

1. S ciljem da se izbjegne zbrka, ovaj se tekst faktografski oslanja na podatke koje u knjizi Medical Bondage (2017) koristi američka povjesničarka Deidre Cooper Owens. Usporedbe radi, Deborah Kuhn McGregor u knjizi From Midwives to Medicine (1998) navodi da Sims eksperimente u Montgomeryju počinje provoditi u ljeto 1845. Dakle, postoje određena neslaganja oko godina. ↩︎
2. Iz autobiografije Harriet Jacobs Incidents in the Life of a Slave Girl, objavljene 1861. pod pseudonimom Linda Brent. ↩︎
3. Camp, S. M. H, 2004. Closer to Freedom. Enslaved Women and Everyday Resistance in the Plantation South. University of North Carolina Press. Str. 62. ↩︎
4. Roberts. D. 1998. Killing the Black Body. Race, Reproduction, and the Meaning of Liberty. New York: Vintage Books. Str. 34. ↩︎
5. U nekim člancima i knjigama s kojima sam se susretala istražujući ovu temu piše da je Anarcha imala trinaest godina. ↩︎
6. Cooper Owens, 2017: 16. ↩︎
7. Ponegdje se spominje i broj 13, ali vjerujem kako je riječ o pogrešci. Teško nam je povjerovati da je Anarcha morala pretrpjeti čak 30 operacija naživo, zbog čega tu brojku (podsvjesno) umanjujemo da se zaštitimo.
   ↩︎
8. J. Marion Sims objavljuje 1884. godine memoare pod imenom The Story of My Life. ↩︎
9. Cooper Owens, 2017: 70. ↩︎
10. Izraz „žene“ ne obuhvaća u potpunosti reproduktivne potrebe transrodnih muškaraca i rodno nebinarnih osoba koje mogu zatrudnjeti, roditi ili trebati skrb povezanu s pobačajem. Ipak, koristim ga kako bih odrazila povijesni kontekst rodne neravnopravnosti u zdravstvenoj skrbi. ↩︎