Ekonomistica i doula Jela Ravnjak bila je jedna od sudionica ovogodišnjeg PrePORODa, Rodine konferencije o porodima. Ravnjak se na konferenciji predstavila zanimljivim i inspirativnim predavanjem na temu trudničkih tečajeva u Hrvatskoj. Suosnivačica je doula kolektiva Lele kojim nastoji afirmirati pravo žena na pozitivan porod. Radi kao porođajna i postpartum doula, završila je DONA International i Paramana doula treninge, a trenutno završava Rodinu edukaciju o trudničkim tečajevima u sklopu Erasmus projekta 3P+ (Obrazovanje odraslih za pozitivnu trudnoću, porod i babinje).
Imate vrlo zanimljivu biografiju: završili ste diplomski studij ekonomije, a potom postali doula. Kako ste se odlučili na takav zaokret u karijeri?
Još uz to, nemam djece (smijeh). Kada sam prvi puta čula za pokret doula, odmah sam se zainteresirala. Znala sam da to želim raditi. Javila se u meni želja da budem uz žene u tom važnom trenutku. Upisala sam obuku za doule, gdje sam upoznala svoju kolegicu i prijateljicu Jasminu, s kojom sam potom osnovala doula kolektiv Lele koji pruža podršku budućim mamama.
Mnogima je pojam doule nešto novo i nisu sasvim sigurni što njihov posao obuhvaća. Kako biste opisali rad doule i kako se on razlikuje od posla liječnika, medicinske sestre ili primalje?
Istina je da postoji nemala zbrka oko terminologije. Htjela bih naglasiti kako doula nipošto nije primalja, što ljudi često miješaju. Doula predstavlja podršku majci, emotivnu i informativnu. Često nas žene pitaju što mi točno radimo i pritom žele čuti konkretne stvari, poput učenja disanja ili vježbi kojima mogu olakšati porod ili smanjiti bol. Istina je da se doule bave time, ali ono najvažnije u našem radu jest neprekidna potpora majci, od 0 do 24, tijekom trudnoće, poroda i babinja. Doule rade kad god ih rodilja nazove, u bilo koje doba dana ili noći, spremne su kako bi bile uz nju.
Koliko je doula u Hrvatskoj zbilja fizički prisutna tijekom poroda? Dopuštaju li im hrvatske bolnice ulazak u rađaonu?
Uglavnom dopuštaju. Postoje bolnice u Hrvatskoj koje odobravaju prisustvo isključivo muškog partnera, ali rodilišta u Rijeci i Puli te većina zagrebačkih rodilišta, osim jednog, omogućuju nazočnost doula. U onim slučajevima gdje douli nije dopušten ulazak u rodilište nažalost se ponekad moramo predstavljati kao prijateljice rodilje.
Kako izgledaju vaši susreti s trudnicom prije poroda? Koliko često se nalazite, o čemu razgovarate?
Nalazimo se najmanje tri puta. Počinjemo prvim neobaveznim susretom gdje se upoznajemo uz kavu, a trudnica odluči želi li dalje raditi s nama ili ne. Prvi susreti od neizmjerne su važnosti kako bi se rodilja upoznala s nama i stekla povjerenje. Prenosimo joj informacije o fiziološkom porodu, ali istovremeno je suočavamo s ostalim mogućim scenarijima kako bi bila spremna na sve. Važno je da trudnica bude educirana o svim mogućnostima, ali jednako tako i o svim svojim pravima.
Bitno je da je učimo komunikaciji sa zdravstvenim djelatnicima kako bi se znala izboriti za sebe. Često čujem kako se ženama predbacuje da previše traže, da su razmažene, ali ništa od toga nije točno. Zauzimanje za sebe tijekom poroda temeljno je ljudsko pravo. Mnogo razgovaramo o njezinim osjećajima i strahovima. Trudnice se često zbunjene vraćaju nakon pregleda jer im se pojedini pojmovi nedovoljno objasne pa traže doulu da im pomogne. Zato uvijek govorim svojim klijenticama, pitajte liječnike sve što vas zanima, to je vaše pravo, a dužnost je liječnika da vam objasni.
Na konferenciji PrePorod održali ste predavanje pod nazivom „Trudnički tečajevi u Hrvatskoj – kvaliteta i kvantiteta“, u kojem ste bili pomalo kritični prema postojećim javnim trudničkim tečajevima pri domovima zdravlja i bolnicama. Zbog čega ste nezadovoljni, što bi trebalo promijeniti kako bi oni postali kvalitetniji?
Bila sam prisutna na jednom takvom tečaju u Domu zdravlja u Zagrebu. Na tom tečaju liječnik je izjavio kako je nužno da žene budu kooperativne i slušaju što im se kaže ako ne žele da ih se pogrdno naziva. Naime, zdravstveno osoblje koristi jedan termin za rodilje koje nisu poslušne. Napominjem da je to jedan od boljih tečajeva. Smatram da se općenito na javnim edukacijama žene uči kako je dijete na prvom mjestu, što nije istina. U porodu su majka i dijete jednako važni. Mišljenja sam kako medicinskom osoblju u ovakvom sustavu ostaje premalo vremena i energije baviti se osnaživanjem žena i zaštitom ljudskih prava. Oni su divni ljudi koji odlično rade svoj posao, ali često opterećeni prekomjernim obujmom posla. Stoga su nezavisni edukatori, koji su izvan sustava, izrazito bitni u edukaciji trudnica, pogotovo ako se zalažu za osnaživanje žena u porodu.
Polaznica ste druge generacije Rodine edukacije voditeljica trudničkih tečajeva. Kako edukacija izgleda, što ste tamo naučili i koje ste kompetencije stekli?
Riječ je o petodnevnoj edukaciji koja se odvijala na Sljemenu. Naučile smo mnogo o fiziologiji trudnoće i poroda, ali najveći naglasak bio je na komunikaciji. Bitno je znati kako odrasli ljudi uče i kako je svaku edukaciju o trudnoći nužno učiniti interaktivnom, kroz igre i radionice. Jasmina i ja organizirale smo tečaje za trudnice i prije završetka ove edukacije te smo shvatile da smo i same radile odličan posao koji se znatno podudarao sa smjernicama naučenim na Rodinoj edukaciji.
Kako izgleda vaš tečaj u organizaciji doula kolektiva Lele? Što biste rekli da je ključna razlika prema javnom tečaju? Na konferenciji PrePorod imali smo prilike čuti kako se često edukacije u organizaciji Domova zdravlja održavaju unutar radnog vremena ili se ne održavaju u vrijeme korištenja godišnjeg odmora. Jeste li vi vodili računa o tome da tečaj bude dostupan svima?
Mislim da su ključne riječi kojima se razlikujemo od javne edukacije individualan pristup. Na našim edukacijama prisutna su samo četiri para koja onda osjećaju potpunu slobodu pitati sve što ih zanima. Mi osnažujemo žene, što nam je misao vodilja kroz sve što radimo.
Prošle godine organizirale smo prvu besplatnu edukaciju, u suradnji s jednom udrugom, naravno u poslijepodnevnim satima, kako bi mogle biti prisutne trudne žene koje rade, kao i njihovi partneri. Uz to, organizirale smo i provodimo edukaciju o babinju, o čemu se nedovoljno govori. Žene su tijekom trudnoće uglavnom usredotočene na porod, zaboravljajući koliko će im nužna biti pomoć u razdoblju nakon poroda.
Koliko je bitno dio edukacije posvetiti očevima? Jesu li oni prisutni na tečajevima, jesu li motivirani te cijene li žene njihovu podršku?
Primijetile smo kako su očevi često prisutni i vrlo motivirani. Iznimno nam je drago kada nam klijentice prenose kako su nakon naše edukacije očevi inspirirani da više razgovaraju o porodu, o onome što su naučili i kako su voljni više se uključiti u sam proces trudnoće i poroda. Iako nije rijetko da su doule pratnje rodiljama u bolnici, većinom žene preferiraju prisutnost partnera kako bi im bio podrška u tom intimnom trenutku.
U više navrata naglašavate riječ osnaživanje. Znači li to da bavljenjem ovim poslom nastojite doprinijeti borbi za ženska prava?
Upravo tako. Uvijek kažem kako se ovim bavim jer to predstavlja „nježan“ oblik borbe za ženska prava. U porodu se ništa ne može postići “na silu” te se na taj način ženstveno i nježno možemo zauzeti za žene.
Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.