Danas, petog kolovoza na kninskoj se tvrđavi podiže zastava Republike Hrvatske. Dio je to već utvrđene, gotovo kanonizirane ceremonije kojom se obilježava godišnjica vojno-redarstvene akcije Oluja kojoj je onda u procesu konstituiranja nacije i njenog službenog folklora dodan i Dan pobjede (koji u povijesti “starijih” europskih država označava obično pobjedu iz Prvog ili Drugog svjetskog rata) pa onda Dan domovinske zahvalnosti (po uzoru na sličan datum u američkom kalendaru službenog političkog pamćenja) te konačno Dan hrvatskih branitelja.
I dok ove godine najveću pažnju zaokuplja vojni mimohod koji se održao dan prije kninske ceremonije, podizanje zastave ostaje iterabilni trenutak svih obilježavanja i u ritualnoj praksi i za njen kasniji život puno značajniji čin od vojnog paradiranja.
Mimhod je tek vrhunac ovogodišnjih nacionalnih ceremonijalnih kičeva i tužan podsjetnik na poziciju jedne male “suverene” državice u gepolitičkim i vojnim odnosima koja već četvrt stoljeća sličnim manifestacijama sebe uvjerava u suštinu vlastitog postojanja koja je očito krhka kao i njena eskadrila MIG-ova što već nekoliko dana para nebo iznad Zagreba.
Dok je taj mimohod prije svega proizvod trenutnih dvorskih razmirica i psihosimptomatike aktualnih državnih poglavara, svaka ponovna izvedba podizanja zastave podsjeća na čin Tuđmanovog ljubljenja i puštanja zastave odmah po završetku akcije u kolovozu 1995. Taj trenutak i ta slika postala je svojevrstan simbol suvremene i suverene države, a ponavljanje tog čina školski primjer “invencije tradicije” toliko potrebne svim novim nacijama da bi simbolički ogradili i zabetonirali vlastito postojanje i političku zbiljnost.
Dovoljno je imati zastavu i stijeg da bi sve ostalo postalo manje bitno ili da bi se sva povijest svela na par lopata šljunka i cementa koji će izliti postolje za jarbol koji konačno oslobođen narod vodi neverama i bespućima budućnosti koja se nerijetko ciklički tumači kao tek ponavljanje povijestnih bitaka i rituala. A takav dojam ostaje i poslije ovog zadnjeg nastupa uza sve paradne pozive na mir.
Takvi rituali koji su od devetnaestog stoljeća na ovamo opstaju kao koprena preko krhkih geopolitičkih odnosa i (post)vestafilijskog koncepta državne suverenosti, često puno više skrivaju i zatomljuju (od srama), nego što prikazuju i slave. Zastava kao aksesoar nacionalnog identiteta savršeno služi toj svrsi. Ona je prvi, najvidljiviji i najprepoznatljivji znak euforije u “državi naroda neznanja” kako Stipe Šuvar imenuje Hrvatsku u svom tekstu nastalom odmah poslije Oluje podvlačeći u par redova sve one skrivene priče “vojno-redarstvene akcij” pokrivene dvadesetometarskom zastavom iz Tuđmanovih ruku i s njegovih usana.
To su priče o “safari-vojnoj operaciji” koja je bila tek egzekucija kartografije dogovora čiji je demografski proizvod: etničko čišćenje jednog dijela države koliko god to bilo teško izgovoriti, priznati ili institucionalno zatomiti.
Tako da ta zastava Republike Hrvatske koja grafički na sebi spaja (slobodno odabrane) povijesne “zemlje”, ritualom podizanja u visine to dodatno apostrofira i slavi, ali istovremeno i isključuje i skriva ono što je zapravo njena ratna povijest odozdo kao uvijet njene konstitucije u današnjem kartografskom i ustavnom-pravnom aranžmanu. Povijest je to onog naroda na traktorima i kolima, zatim u beogradskim barakama, a onda danas povijest naroda koji je također sveden na simbol komemoracije progona i žalovanja u međusobonom “prcanju” ritualima preko plota. I nije to nikakva naša specifičnost nego gotovo pravilo europske gepolitičke tektonike i svih nacionalnih priča i njenih zavjesa.
Svaka nacionalna zastava osim šta bojama i heraldičkim ornamentima obilježava određene vrijednosti, tradicije, mitove i želje, nerijetko skriva određene povijesti kojih se ne želi sjećati jer time moguće – remeti i vlastite temelje.
Od Španjolske koja s rojalistički kićenim grbom i bojama frankističke zastave skriva ljubičastu republikansku boju, njezine tekovine te pokušava spriječiti svako separatističko curenje iz tog simboličkog jedinstva – preko britanske koja tobože grafički spaja sve svoje sastavnice koje su danas više nego ikad u posljednjih sto godina odvojene i spremne za drugačiji aranžman Ujedinjenog Kraljevstva do ovih najnovijih – bosanskohercegovačke i kosovske koji u jednostavnim topografskim aranžmanima i europskim bojama svjedoče ne o svojoj čvrstoj poziciji na karti koliko o tragikomičnosti neuspjeha politike europskih boja i prikačenih joj vrijednosti
Kao što veli sociolog Immanuel Wallerstein u svom nedavnom komentaru o specifičnom mjestu zastave u kulturnom imaginariju, ali i realpolitici – zastava nerijetko svojim isticanjem imenuje one koji su isključeni u sadašnjem društvu i koji se tom simbolu, toj povijesti ili toj državi ne podvrgavaju. A kad se jednom zastava kao simbol konstituira, onda ju je teško mijenjati – i to ne iz dizajnerski ili brendovsko-marketinških razloga, nego jer onaj beton koji učršćuje jarbol nije tek građevinski materijal nego i politički temelj koji skriva, a grafičkim i ritualnim prešućivanjem zapravo otkriva realnost i sve kontradikcije današnjih nacija bez obzira na njihovo povijesno trajanje i ustavno uređenje.
U takvoj saturaciji nacionalnim folklorom za koje se naivno vjerovalo da će u nekim postpolitičkim vremenima zamrijeti, shvatljiva je potraga za drugačijim imaginarijem, praksama i pričama u kojima su nastajale zastave drugačijeg simboličkog karaktera i temelja, a koje istvoremeno pozivaju na vrijednosti koje nam danas itekako fale.
Kontrakulture šezdesetih, tzv. nova ljevica, pokreti za oslobođenje (LGBT osoba, crnaca, domarodačkog stanovništva) iznijeli su “drugačije boje” i drugačiju povijest koja se također pomalo kanonizira i ritualno betonira, ali svakako ostaje puno otvorenija od tradicije nacija-država.
Početkom sedamdesetih mladi američki gej Gilbert Baker po povrtaku iz vojske, službena će povijest reći – pod utjecajem hipi pokreta i konteksta šezdesetih, dizajnira zastavu duginih boja koja je u međuvremenu (izgubivši jedan red – tirkizne) postala i službena zastava LGBT-pokreta, ali ne samo njega.
U Italiji je iz sličnog aktivističkog konteksta sa bijelim natpisom PACE nastala i zastava pacifizma talijanske demontirane ljevice koja se pogubila u različitim političkim poljima ostajući prepoznatljiva isključivo po toj dugi. U južnoameričkim Andama u nešto drugačijem veksilološkom aranžmanu, dugine boje su postale simbol kroz povijest isključivanih domaćih naroda koji su u Boliviji dolaskom na vlast Eva Moralesa i njegovog Pokreta za socijalizam (MAS) dobili puno priznanje, a država je dobila novo ime – Višenacionalna Država Bolivija (Estado Plurinacional de Bolivia) narušavajući dotadašnji kolonijalistički temelj države. U Mandelinoj postapartheidskoj Južnoafričkoj republici duga je dobila mjesto službene metafore nove republike (“rainbow nation”) koja se stvarala na idejama dijametralno suportnim od njene pravne prethodnice: raznolikost, jednakost, multikulturalnost, pomirenje.
Međutim svaka od ovih duginih priča istovremeno svjedoči i o neuspjesima ili u najmanju ruku sporim putevima ka nekoj drugačiji zamišljenoj budućnosti lišenoj betona i jarbola nacionalnih država, a izgrađenoj na političko-progresivnim vrijednostima.
Svojevrsni je to usud duginih boja kao utopijskog mjesta drugačijeg svijeta, tamo preko. Još od Starog zavjeta i priče o Noi, duga je označavala taj prostor koji dijeli ovozemaljski jad od imaginacije drugačijeg svijeta koji je kroz kršćansku eshatologiju i interpretaciju dobivao različita tumačenja.
Povijesno mjesto nastanka zastave duginih boja upravo počiva na toj starozavjetnoj slici koja je vodila njemačkog seljačkog revolucionara Thomasa Müntzera u borbi protiv vlastele i nenarodnog klera. Kao dvostruki heretik – protestant koji je “odlutao” od luteranskog učenja boreći se (i) za ovozemaljsko oslobođenje potlačenih Müntzer je zajedno sa svojom skoro golorukom seljačkom vojskom pao u ruke puno jačih snaga udruženih njemačkih vojvodstva i uskoro svršio kao i naši lokalni vođe seljačkih ustanaka – u javnoj izvedbi smaknuća.
Ti protokomunistički narodni otpori i njihovi povijesni toposi danas se gotovo ne spominju niti unutar nekih alternativih narativa o povijesnom korijenu simbolike nekih današnjih političkih borbi, a kamoli u službenom narativu nacionalne države i njenih institucija.
Međutim, ta tradicija prednacionalnog narodnog ustaništva u kojoj je povijesno nastala dugina zastava, svojevrstan je kontrapunkt trenutne nacionalne hegemonije i njezine službene priče i zabetoniranih jarbola.
Riječ je istovremeno o gotovo konzistennim vrijednostima koje ta tradicija nastala ispod dugine zastave na različitim geografskim širinama u različitim fazama povijesti iznjedrila i usadila. Vrijednostima koje nam danas trebaju više nego ikad: mirotvorstva u kontekstu lokaliziranih sukoba velikih sila, jednakosti u kontekstu sve većeg rasta nejednakosti, slobode u kontekstu porasta opresivnih mehanizama države i kapitala, sestrinstva u kontekstu atomizacije zajednice na sebične individue poduzetničkog tipa.
