Kampanja #spasime dala je posljednji zamah promjenama na čiju potrebu već godinama upozoravaju aktivistice: nasilje nad ženama mora biti krajnje ozbiljno sankcionirano, žrtve moraju biti zaštićene i društvo mora u praksi i zakonima pokazati da nasilje neće tolerirati ni u kojem obliku.
O toj temi Kristina Turčin za Jutarnji je razgovarala s dr. Ivanom Radačić, znanstvenicom s Instituta Ivo Pilar i predsjednicom Radne skupine UN-a o diskriminaciji žena u zakonima i praksi.
Najavljuju se ozbiljne izmjene zakona koji reguliraju nasilje u obitelji i nasilje nad ženama. Jesu li nadležni za izradu tih zakona stupili u kontakt s vama kao članicom Radne skupine UN-a o diskriminaciji žena u zakonima i praksi?
Ne, ni sada ni prije. Bilo bi mi, naravno, drago ako mogu doma pomoći kao što pomažem u drugim zemljama, ali čini mi se da mi u Hrvatskoj općenito kad pišemo zakone ne njegujemo sustavni pristup koji bi podrazumijevao angažiranje stručnjaka, definiranje problema, izradu analize međunarodne prakse, uključivanje svih zainteresiranih sudionika i traženje najboljih rješenja. Hrvatska ima stručnjakinje u UN-u čije znanje, čini mi se, ne kapitalizira ni u stručnom ni u vanjskopolitičkom smislu.
Kad bi vas ipak pozvali, što biste im rekli?
Da imamo veliki problem u zakonodavstvu i praksi i da se događa trenutak koji mora biti prekretnica u tretmanu nasilja u Hrvatskoj. Ključni momenat, koji se iskristalizirao tijekom kampanje #spasime, po meni jest to da su žene, nakon dugo, dugo vremena progovorile i pokazale spremnost da izađu iz uloge žrtve.
Koji je glavni zakonodavni problem u Hrvatskoj?
Glavni i osnovni problem je prekršajno tretiranje nasilja. Prva je razina tog problema simbolička, jer šaljemo poruku da je istući ženu u istoj razini s pogrešnim parkiranjem.
Druga je razina znatno ozbiljnija – to je neučinkovitost prekršajnog Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, na koju ukazuju gotovo sve žrtve čiji su napadači procesuirani prema tom zakonu. A po njemu je, prema podacima pravobraniteljice za ravnopravnost spolova, procesuirano 95 posto počinitelja! Iznimno se rijetko obiteljsko nasilje procesuira kaznenopravno, iako naš Kazneni zakon poznaje djelo nasilničkog ponašanja u obitelji i druga relevantna kaznena djela.
Smatrate li da bi svi oblici nasilja trebali biti kazneno djelo?
Svi oblici tjelesnog i seksualnog nasilja definitivno trebaju biti tretirani kao kazneno djelo. U prekršajnoj bi sferi mogli ostati prvi slučajevi verbalnog nasilja ako nemaju obilježja nekog kaznenog djela, ako uopće postoji potreba za prekršajnim zakonom. Ako se nakon toga ponovi nasilje, ono treba biti gonjeno kazneno.
Ovakva rješenja imaju brojne zemlje od kojih nisu sve visokorazvijene – na primjer, Honduras. Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji mogao bi i dalje postojati, ali potpuno drukčijeg sadržaja. Zakoni sličnog imena postoje u nekim drugim državama, ali se ne bave krivnjom počinitelja, nego propisuju zaštitne mjere za žrtve, kao i sustav prevencije i podrške, na temelju čega se radi konkretan plan rada s počiniteljem, sa žrtvom i s cijelom obitelji. Naime, ključno je da se zaštitne mjere, poput zabrane prilaska žrtvi, mogu izreći prije i odvojeno od utvrđivanja krivnje počinitelja, kako bi se žrtva odmah mogla zaštititi.
Protivnici kriminalizacije obiteljskog nasilja tvrde da bi se na taj način dala dodatna municija ženama, osobito tijekom konfliktnih razvoda, koje bi lažnim prijavama teretile muževe.
Prvo, ne može eventualna mogućnost zloupotrebe biti razlog da se žrtvama ne omogući odgovarajuća zaštita, a počiniteljima izrekne odgovarajuća kazna. Drugo, moramo se riješiti te fame o lažnim prijavama. Prema svim analizama, nasilja ima znatno više od broja prijava, dakle mnogo je više žrtava koje ne prijavljuju od žena koje prijavljuju lažno. A svaku lažnu prijavu treba ozbiljno procesuirati, jer lažno prijavljivanje je kazneno djelo.
Intervju u cijelosti možete pročitati ovdje.
