Objavljeno

Gregory Wilpert: Venezuela je uspjela očuvati bolivarsko jedinstvo

O trenutnom stanju u Venezueli, karakteru opozicije, glavnim problemima s kojima se vlast susreće kao i o razlici između Nicolása Madura i Hugoa Cháveza razgovarali smo s profesorom Gregoryjem Wilpertom, koji godinama prati zbivanja u Venezueli i koji je boraveći u Caracasu surađivao s najvišim dužnosnicima venezuelanske vlasti.

Gregory Wilpert je profesor političkih znanosti na Brooklyn Collageu. Autor je knjige Changing Venezuela by Taking Power (2007.) Urednik je najutjecajnijeg portala na engleskom jeziku koji prati zbivanja u Venezueli, Venezuelanalysis.com, kao i glavni urednik TeleSUR English Website. Uže područje znanstvenog interesa čini mu politika Bolivarske revolucije u Venezueli, suvremena politička i sociološka teorija te sociološki aspekt globalizacije i razvoja. Živi i radi u Quitu. Uz Evu Golinger te Edgarda Landera, ubraja se u najznačajnije teoretičare suvremenih zbivanja u Venezueli.

Nakon lokalnih izbora, provedenih u prosincu 2013. godine, Venezuela je ušla u iznimno nestabilno razdoblje, uvjetovano opozicijskim nepriznavanjem rezultata izbora kao i kritikom loše vladine ekonomske politike.

Iako su se prosvjedi pokušali prikazati u kontekstu studentskog nezadovoljstva te loše ekonomske politike, ubrzo je postalo jasno kako su prosvjedi organizirani s ciljem rušenje vlasti u Caracasu, odnosno predsjednika Madura. Sukobi su započeli sredinom veljače u pokrajini Tachir, na granici s Kolumbijom. Do sada je u prosvjedima stradalo 40-ak osoba.

Otkako je Nicolás Maduro u travnju prošle godine, nakon smrti Hugoa Cháveza, preuzeo dužnost predsjednika u Venezueli su zabilježeni najveći prosvjedi. Oporba je, kako se kasnije pokazalo, pod krinkom studentskih prosvjeda pozvala predsjednika Madura na ostavku uslijed čega je došlo do vala nasilja, pa čak i do slučajeva dekapitacije čavističkih pristaša. U kontekstu navedenog, kakva je struktura venezuelanske oporbe, na koju se često referira kao najekstremniju u regiji. Naime, postoji jedan dio izrazito radikalne opozicije dok je drugi čak pristao na pregovore s vladom?

Opozicija je prilično razjedinjena. Naime, postoje dvije struje, jedna prilično radikalna i druga nešto umjerenija. Radikalnu struju predvode Leopoldo Lopez i María Corina Machado. Cilj je ovog dijela oporbe onemogućiti normalno funkcioniranje države. Ovaj dio opozicije ima potporu i dijela konzervativnog studentskog pokreta, koji nastoji mobilizirati što veći broj ljudi u antivladnim prosvjedima. S tim su ciljem oformili i svojevrsne odrede koji nastoje izvući što više ljudi na ulicu.

S druge strane se nalazi umjereniji dio oporbe, kojemu pripada Henrique Capriles. Taj je dio oporbe prilično nerado podržao demonstracije, zahtijevajući čak da se prosvjedi okončaju. U okviru navedenog možemo zaključiti kako je opozicija i dalje prilično razjedinjena. Uslijed takve labave opozicijske strukture došlo je do okončanja prosvjeda ili barem njihovog ulaska u završnu fazu. Držim da će se sada opozicija pokušati regrupirati i nastojati pripremiti za izbore za Nacionalnu skupštinu, koji se trebaju održati 2015., a svakako treba uzeti u obzir i činjenicu da 2016. godine opozicije može tražiti i recall.

Opozicija je kao jedan od razloga prosvjeda navela ogromnu cenzuru koju provodi bolivarska vlast, ističući kako se u tom pogledu u Venezueli provodi diktatura. Je li u Venezueli doista posrijedi apsolutna kontrola medija? Naime, tekstovi koji izlaze u El Universalu, prilično su negativno orijentirani prema vlasti, a usprkos onomu što opozicija tvrdi novine nisu ugašene. S druge strane postoji slučaj privatne postaje Globovision, koja je bila jedna od najžešćih kritičara vlasti u Caracasu, a koju je vlasnik prodao, oporba tvrdi pod pritiskom vlasti, uslijed čega je došlo do nešto blaže retorike.

Da, često se može čuti, uglavnom iz oporbenog kuta, kako se u Venezueli provodi cenzura. Međutim, ako posjetite Venezuelu i pogledate TV stanice ili pročitate novine, vidjet ćete dosta kritike upućene na račun vlasti. Opozicija čak tvrdi kako su posebno novine cenzurirane, ali to jednostavno nije istina. Postoje brojne novine koje nisu niti malo naklonjene vlasti.

Ono što bi možda trebalo naglasiti jest odnos vlasti prema vrijeđanju vladinih dužnosnika, uslijed čega dolazi do podizanja optužbi za klevetu i sl. Međutim, Venezuela u tom pogledu nije jedinstveni slučaju, takva je praksa uobičajena diljem Latinske Amerike, ali čak niti u tom kontekstu nema izricanja zatvorskih kazni ili bilo kakvih drugih represivnih oblika. Bilo je svega jedno ili dva slučaja, koliko se mogu sjetiti. Tvrdnja o cenzuri i politici gušenja slobode medija potpuno je netočna; dovoljno je da kupite oporbene novine i pogledate njihove članke i reportaže.

Analizirajući trenutnu situaciju u Venezueli, iznimno je bitno osvrnuti se na tzv. kubanski element. Naime, tijekom proteklih mjeseci, opozicija je prilično agresivno zagovarala progon kubanskih liječnika, koji se u sklopu programa nafta za liječnika, nalaze u Venezueli. Zabilježeni brojni napadi na klinike u kojima rade kubanski liječnici, a opozicija tvrdi kako neće dopustiti kubanizaciju Venezuele. U tom kontekstu, govori se o prisutnosti brojnih Kubanaca u venezuelanskoj politici. Koliki je zapravo kubanski utjecaj te možemo li uopće govoriti o kubanskoj opasnosti u odnosnu na venezuelanski nacionalni identitet, kao što tvrdi oporba?

Opozicija nastoji stvoriti sliku kako je Venezuela zapravo lutka na koncu, kojom upravlja Kuba. Takva retorika stvara veliku količinu mržnja prema Kubancima. Prilično je smiješno tvrditi da Kuba ima toliki utjecaj u Venezueli. Poznajem dosta ljudi iz samog vrha venezuelanske vlasti, a među njima zasigurno nije ogroman broj Kubanca kao što to opozicija pokušava prikazati.

Medijska manipulacija generira napada na Kubance, to je stara strategija koja podrazumijeva pronalaženje žrtvenog janjca te prikazivanje kako Revolucija nije domaće proizvodnje, nego da je cijela ideja uvezena s Kube. U tom se kontekstu, cijela se Revolucija nastoji prikazati kao izdaja domovine i nešto što nema veze s venezuelanskom prošlošću.

Koliko utjecaja imaju Sjedinjene Američke Države i susjedna Kolumbije na trenutnu situaciju u Venezueli? Naime, vlasti u Caracasu iznijele su brojne dokaze o prisutnosti raznih plaćenika koji dolaze iz Kolumbije s ciljem destabilizacije vlasti. Također preko medija upućene su i brojne kritike na račun SAD-a zbog njihovog podupiranja opozicijskog djelovanja.

Sjedinjene Države su oduvijek vrlo blisko surađivale s opozicijom, u smislu razrade strategije. Činjenica je da su Sjedinjene Države otvoreno pružale potporu opoziciji ili, u najmanju ruku, stvarale dojam da podupiru opoziciju. SAD su također do sada pružile milijune dolara financijske pomoći. Opozicija je svjesna da može računati na američku pomoć gotovo u svemu što radi. Potpora se i dalje nastavlja u verbalnom, ali i u financijskom smislu.

S druge strane, Kolumbija podupire izrazito radikalni dio opozicije, posebno bivši predsjednik Uribe. O tomu su venezuelanske vlasti iznijele brojne dokaze. Također, postoje dokazi o direktnoj povezanosti između militantnih skupina koje su iz Kolumbije došle u Venezuelu s Uribeom. Bivši se kolumbijski predsjednik također nebrojeno puta sastao s najradikalnijim dijelom venezuelanske opozicije.

Kakve su posljedice opozicijskog djelovanja kojemu smo svjedočili protekla tri mjeseca?

Ovdje je možda potrebno naglasiti paradoks kojim su prosvjedi rezultirali. Naime, vlast je u nacionalnom okviru svakako ojačala odnosno pokazala se sposobnom očuvati jedinstvo bolivarskog pokreta. Međutim, ono što je zanimljivo jest činjenica da je u međunarodnom okviru položaj predsjednika Madura prilično poljuljan. U okvirima Venezuele Madurov je položaj prilično siguran, a da bi ga takvim i zadržao, Maduro će morati veliku pažnju posvetiti ekonomskim pitanjima, posebno nedostatcima hrane. Unatoč tomu, mislim kako se vlast uspjela konsolidirati.

Koji su trenutno glavni problemi s kojima se Venezuela suočava. Je li to opozicija, ekonomija ili nešto treće?

Mislim da su najveći problemi s kojima se susreću brojni Venezuealnci/ke, inflacija i nedostatak hrane. Treba naglasiti kako je inflacija desetljećima vrlo visoka, tako je tijekom 80-ih i 90-ih u prosjeku iznosila gotovo 50%, dok je 2000. godine pala na 23%. Sad je ponovno porasla na 50%. Međutim na tu su se pojavu ljudi već polako i naviknuli, stoga smatram da je puno veći problem nedostatak hrane. To je ujedno i najveći problem s kojim će se Maduro morati suočiti u budućnosti. Valja naglasiti kako to ne znači da ljudi u Venezueli gladuju, prije se radi o frustrirajućom situaciji kada morate obići dvije ili tri trgovine da biste kupili ono što vam treba. Najveću opasnost ne predstavlja dakle opozicija, koliko trenutno ekonomsko stanje.

Unutar su socijalnih misija napravljeni veliki pomaci, pogotovo u kontekstu obrazovanja, smanjenja siromaštva i sl. Međutim, pitanje kriminala i njegovog suzbijanja kao da je zaobišlo ciljeve socijalnih misija i općenito vladinu politiku. Zašto je taj, prilično važan društveni segment, postavljen sa strane?

Kriminal je svakako treći glavni problem u Venezueli, uz inflaciju i nedostatak hrane. Razlog tomu je, između ostalog, činjenica da je dugo vremena vladala opća pretpostavka kako će se smanjenjem stope siromaštva automatski smanjiti i postotak kriminala. Nije je stoga formirala posebna politika usmjerena isključivo na suzbijanje kriminala i korupcije. O pogrešnosti takvog pristupa, Chávez je postao svjestan dvije ili tri godine prije svoje smrti. Tek se tada krenulo s reformom kaznenog sustava. Međutim, to je proces koji je trebao početi još 2000., a počeo je 2010. godine. Zločin je u međuvremenu bio van kontrole, a policija izrazito korumpirana. Ima još mnogo posla da bi se stvari stavile pod kontrolu.

Naglasio bih kako je stopa kriminala visoka u cijeloj Latinskoj Americi. Teško je objasniti zašto je tomu tako. Npr. u Sjedinjenim Američkim Državama, stopa kriminala bila je izrazito visoka 1999. godine, a zatim je uslijedio njezin pad. Stoga smatram kako bi u sljedećim godinama trebalo ipak doći do snižavanje stope kriminala u regiji, ali i u Venezueli.

Osvrnimo se malo na unutrašnju venezuelansku politiku. Naime, mnogi su nakon Chávezove smrti smatrali kako Nicolás Maduro nema potrebnu snagu niti sposobnost voditi Bolivarsku revoluciju, a još manje vladajuću stranku, PSUV. Kao glavni Madurov nedostatak navodio se manjak karizme. Što biste rekli, koje su temeljne razlike između Cháveza i Madura, a koje su eventualne Madurove prednosti u odnosu na Cháveza?

Slažem se kako je glavna razlika manjak Madurove karizme. Chávez je upravo zbog velike karizme mogao računati na bezuvjetnu podršku za razliku od Madura. Mislim da Maduro radi dobar posao, a izuzmemo li neke ekonomske aspekte, dobar je vođa. Naime, uspio je održati jedinstvo bolivarskog pokreta, a stupio je u kontakt s različitim društvenim sektorima. Za razliku od Cháveza, Maduro zna kako balansirati između različitih ekonomsko-političkih struja.

S druge strane, mislim da je bolji menadžer no što je to bio Chávez. Možemo reći kako time zapravo nadoknađuje manjak karizme. Chavez je više provodio sustav mikro upravljanja, dok se Maduro oslanja na svoje ministre i timski rad, pokušavajući obuhvatiti što je više moguće područja. Naime, Chávez bi se posvetio isključivo jednom području ili problemu dok bi druge pri tome potpuno zanemario. U tom smislu, Maduro možda posjeduje bolje menadžerske kvalitete.

Nakon smrti Hugoa Cháveza mnogi su analitičari smatrali kako će, uslijed unutrašnjih podjela unutar vladajuće stranke (Partido Socialista Unido de Venezuela) doći do cijepanja PSUV-e. Naime, kao vođa najjače stranačke struje često se navodio predsjednik Nacionalne Skupštine Diosdado Cabello te njegova veza s vojskom koja oduvijek ima veliki utjecaj na vlast, ne samo u Venezueli, nego i u cijeloj Latinskoj Americi. Na tragu toga, je li predsjednik Nicolás Maduro uspio zadržati jedinstvo? Ima li naznaka stvaranja i jačanja različitih struja unutar stranke?

Mislim da se jedinstvo stranke uspjelo očuvati. Naime, sve frakcije znaju da je jedinstvo stranke iznimno važno, ako se Revolucija želi očuvati. Uvijek će biti ljudi koji su nezadovoljni određenim aspektima. U tom smislu, veliku ulogu ima i nadolazeći stranački Kongres. Naime, ako se na Kongresu budu poštivale demokratske norme, mislim da će se jedinstvo i dalje očuvati. U okviru navedenog postoji zanimljiva kontradikcija.

Naime, u razgovoru s nekim stranačkim vođama saznao sam kako postoji struja, koja smatra kako bi široka unutarstranačka demokracija mogla generirati veće podjele. Stoga neki članovi stranke smatraju kako se demokracija unutar stranke mora ograničiti s ciljem očuvanja njezinog jedinstva. Ja bih rekao kako je situacija upravo suprotna. Ako ne dođe do šire demokracije, podjele su izglednije. Ali, naglašavam, za sada je stranka uspjela sačuvati jedinstvo.

Što mislite koja je budućnost Bolivarske revolucije? Mnogi smatraju kako je posrijedi one man show te kako nakon Cháveza Revolucija nema previše izgleda za opstanak.

Teško je reći. Mislim da postoji mogućnost da se Revolucija okonča, premda sumnjam da će se to dogoditi. Budućnost Revolucije ovisi o dvjema stvarima. Prva uključuje Madurovu sposobnost da se, nakon nedavnih nasilnih prosvjeda, ponovno posveti gorućim pitanjima, odnosno sljedećim vladinim projektima, jer su prosvjedi te guaribma, u određenoj mjeri omeli normalno funkcioniranje vlasti.

Druga stvar, o kojoj ovisi Revolucija, svakako je pitanje rekonstruiranja vladajuće stranke PSUV na sljedećem stranačkom kongresu. Naime, ako Kongres dopusti da stranku vode društveni pokreti, to bi moglo pomaknuti Revoluciju prema naprijed. Ako do toga ne dođe, Revolucija će stagnirati. Sljedeći će mjeseci pokazati smjer kojim će se Revolucija razvijati u budućnosti, kao i njezinu sposobnost održivosti.


Povezano