Venezuela se zauvijek promijenila.
Hugo Chávez
Gotovo je cijelo 19. i 20. stoljeće stvaran geopolitički, pa i kulturološki narativ o prostoru Latinske Amerike kao egzotičnom mjestu banana država, koje je podobno za američke više-manje tajne operacije, djelovanje narko kartela te sanjarenjima o egzotičnim plažama, kubanskim cigaretama i sambi.
Navedeno je velikim dijelom uvjetovano vladavinom vojnih hunti, desničarskim odredima smrti te bogatim elitama u čijim je rukama bila koncentrirana politička vlast. Takva je situacija rezultirala brojnim revolucijama i događajima koji su s vremenom postali simboli najrazličitijih vrsta otpora diljem svijeta.
Ovom se prostoru stoga najčešće pristupa u okviru El Bogotazo, Operacije Condor, Augusta Pinocheta, Eve Peron, narko-kartela ili kao mitskom mjestu Marquezovog Maconda. U okviru navedenog, nije ni čudo da je Latinska Amerike, prema Peteru Calvocoressiu, postala sinonim za političku nestabilnost.
Navedena je prostorna karakterizacija možda i bila primjenljiva do kraja 20. stoljeća kada na ovom području počinju puhati novi vjetrovi. Naime, nakon 30 godine od smrti ikone svih latinoameričkih revolucija Ernesta Che Guevara echo ¡Viva la Revolución! počeo je odzvanjati Venezuelom, a Hugo Rafael Chávez Frías postao je novi vođa glasova otpora Latinske Amerike. Međutim, ovog je puta revolucija lišena mitskog prostora prašume i mačističkih bradatih revolucionara – barbudosa.
Venezuela u okviru povijesno-političkog razvoja Latinske Amerike
Razdoblje ratova za neovisnost te konačno oslobođenje od kolonijalnog položaja (kraj 18. i početka 19. stoljeća) označava slavno razdoblje gotovo svih zemalja Latinske Amerike. Borci protiv kolonijalizma poput Simóna Bolívara (1783 – 1830), Joséa de San Martina (1778 – 1850) ili Franciscoa Solanoa Lópeza Carrilloa (1827 – 1870) predstavljaju sam panteon latinoameričke prošlosti.
Sukladno tome od početka 21. stoljeća, odnosno izbornim pobjedama, onoga što se u političkom diskursu naziva progresivnom ljevicom, borba za neovisnost te težnja njezinih boraca za regionalnom integracijom postaje ne samo povijesna podloga novoj politici, nego i argument za nužnost trenutnog političkog smjera kojim se ovaj prostor kreće. U kontekstu navedenog, u svakodnevnom političkom diskursu gotovo svih latinoameričkih predsjednika slavno razdoblje 19. stoljeća predstavlja kontinuitet borbe protiv imperijalističke politike. Nemoguće je stoga predstaviti današnju situaciju u Venezueli bez povijesno-političkog konteksta cjelokupnog prostora Latinske Amerike.
Nakon što je većina zemalja stekla neovisnost i riješila se podređujućeg kolonijalnog položaja, njima su zavladale veleposjedničke klase koje su uživale potporu crkvenih i vojnih krugova. Još od početka 20. stoljeća gotovo je cijela politička moć na ovom prostoru bila koncentrirana u rukama privilegiranog i iznimno bogatog dijela stanovništva. Peter Calvocoressi u knjizi Svjetska politika nakon 1945. pišući o postkolonijalnom razdoblju navodi: „U cijeloj Južnoj Americi veliki dio stanovništva bio je krajnje siromašan, nepismen, neproduktivan i praktički lišen svake mogućnosti sudjelovanja u životu zemlje.“ U takvom društveno-političkom okviru, zemljama su vladali caudillosi, predstavnici osobne autokracije.
Bitan faktor u navedenom kontekstu predstavljale su Sjedinjene Američke Države koje su u 19. stoljeću započele svoju ekspanziju ponašajući se kao da države Latinske Amerike nisu posve suverene. Mnogi kao početak navedenog odnosa smatraju proglašenje Monroeve doktrine (1823.) koja je imala za cilj spriječiti europski utjecaj na ovaj prostor premda su Španjolska i Portugal već u to vrijeme izgubile značajan utjecaj. Od tada se zapravo provlači sintagma o Latinskoj Americi kao o „američkom dvorištu“. U navedenom je kontekstu američka vanjska politika uvelike utjecala na nacionale, ali i regionalnu politiku latinoameričkog prostora već od 19. stoljeća. Ne postoji zemlja Latinske Amerike koja nije doživjela neki oblik američke intervencije, stoga izjave današnjih američkih dužnosnika, koje predsjednici diljem južnoameričkog prostora optužuju za uplitanje u nacionalne politike, djeluju prilično bizarno. Dovoljno je spomenuti američku ulogu u odcjepljenju Paname od Kolumbije 1903. godine, čime su SAD utjecale na izgradnju Panamskog kanale te time osigurale strateški trgovinski pravac. Prvi državni udar izveden uz američku potporu bio je 1954. godine u Gvatemali, kada je srušen demokratski izabrani predsjednik Jacobo Árbenza. Otvaranjem arhivske građe javnost je doznala za CIA-inu direktnu upletenost u neredima te građanskom ratu koji je uslijedio. Nakon toga uslijedili su pokušaji Castrovog rušenja na Kubi (Zaljev svinja, Operacija Mongosse). Nedavno su objavljeni i audio zapisi razgovara predsjednika Johna F. Kennedyja i državnog tajnika Roberta Kennedyja o američkoj upletenosti u Zaljev svinja. Uskoro je došlo i do sponzoriranih državnih udara u Brazilu (1964.), Čileu (1973.), Nikaragvi (1980-ih) te Venezueli (2002.), Hondruas (2009.) i Ekvadoru (2010.), itd.
Povijest je Venezuele, do 20. stoljeća, uvelike odraz povijesno-političkog okvira Latinske Amerike. Tako su i na njezinom prostoru vođeni ratovi za neovisnost pod vodstvom Simóna Bolívara, Antonija Joséa de Sucre i Joséa Antonija Páeza.
Nakon stjecanja neovisnosti te oslobođenja od španjolske krune, osnovana je Velika Kolumbija (Gran Colombia; savez država koje su činile: Venezuela, Panama, Kolumbija i Ekvador). Međutim, Venezuela 1830. godine izlazi iz zajedničke državne tvorevine i postaje suverenom zemljom. Uslijedilo je razdoblje caudilisma (1830.-1935.), obilježeno individualnom politikom izrazito jakih političkih figura. U članku Venezuela-demokracija ili poludemokracija?, navodi se kako je Venezuela u okvirima Latinske Amerike uvijek bila iznimna i ispred svog vremena. Zahvaljujući ocu venezuelanske demokracije, Romulu Betancoureteu, ova je zemlja već sredinom 20. stoljeća pokazivala tendenciju da uspostavi demokraciju.
Iako je u razdoblju 1948.-1958. došlo do vladavine vojske, uslijed drugog pokušaja konsolidacije demokracije, formirale su se dvije stranke, Acción Democrática (Demokratska akcija, AD) i Comité de Organización Política Electoral Independiente (Komitet organizacije političke izborne neovisnosti, COOPEI).
Ove su se dvije stranke, premda je unutar njih dolazilo do raznih cijepanja, izmjenjivale na vlasti sve do kraja 1990-ih godina. Razdoblje do kraja 1980-ih predstavljalo je stoga iznimno miran period u odnosu na ostale zemlje Latinske Amerike, koje su bile obilježene građanskim ratovima, vojnim diktaturama, odredima smrti, gerilom i sl. Mirno razdoblje vjerojatno je uvjetovano poslušnošću političke elite u odnosu na sjevernog susjeda.
Tako i Noam Chomsky, odgovarajući na pitanje zašto nije bilo američkih intervencija tijekom 1990-ih, odgovara kako za tim nije bilo potrebe jer su nacionalne politike usklađivane s američkim zahtjevima.
Bitan element u venezuelanskom ekonomsko-političkom kontekstu predstavlja nafta.
Naime, Venezuela je peta po redu izvoznica nafte te prema izvještaju BP-a iz 2012. godine zemlja s najvećim zalihama nafte. Sukladno tomu, njezina ekonomska politike ovisi o kretanjima cijena nafte na svjetskom tržištu. Kada je 1989. godine došlo do velikog pada cijena nafte u Venezueli je došlo do poskupljenja gotovo svih proizvoda. Takvo je stanje zajedno s općim nezadovoljstvom politikom tadašnjeg predsjednika Carlosa Andrésa Péreza, koji je na zahtjev MMF-a uveo niz neoliberalnih reformi, kulminiralo u veljači 1989. godine. Sukobi su u povijesti ostali zabilježeni kao El Caracazo. Vlada je po već uhodanim scenariju poslala vojsku na civile. U neredima koji su započeli u veljači i trajali dva tjedna, stradalo je više stotina civila. Vrlo je zanimljiv kontekst u kojemu dolazi do El Caracazoa. Naime, u isto vrijeme kad je cijeli bivši Istočni blok slavio propast komunizma i priključak Zapadu, Venezuelanci su ustali protiv dominirajuće Zapadne politike i njezine politike slobodnog tržišta.
Dolazak Hugoa Cháveza na vlast i povratak ideja Simóna Bolívara
Uslijed teškog stanja izazvanog nametnutim neoliberalnim mjerama MMF-a, 1992. godine Revolutionary Bolivarian Movement–200 predvođen Hugom Rafaelom Chávezom Fríasom pokušao je svrgnuti predsjednika Péreza. Politički su okvir Pokreta činile ideje Osloboditelja Bolívara, prije svega potreba neovisnosti Latinske Amerike te politika regionalne integracije.
S navedenim se idejama Hugo Chávez (1954 – 2013) upoznao tijekom školovanja na vojnoj akademiji. Iako prema vlastitom priznanju nikada nije htio biti vojnik, nego slikar ili igrač bejzbola, Chávez je proučavajući Bolívara prihvatio njegove ideje kao temelj nove politike koja će prostoru Latinske Amerike nakon 500 godine konačno osigurati mir i prosperitet.
Međutim, kako je operacija obuhvaćala simultano zauzimanje strateških vojarni, za uspjeh je bio nužan stopostotni učinak. Stoga, iako su neke vojarne zauzete, najvažniji vojni kompleks u Caracasu za kojega je bio zadužen Chávez pobunjenici nisu uspjeli zauzeti. Uslijed neuspjeha uspostave nove vlasti Chávez u javnom obraćanju prihvaća odgovornost za neuspjeh ističući kako postavljene ciljeve za sada nije moguće ostvariti. Potonja Chávezova rečenica u kojoj naglašava kako za sada (por ahora) nije moguće provesti Revoluciju ušla je u političke anale. Rečenica je označila kako Chávez unatoč porazu ne odustaje od provedbe Bolívarovih ideja te kako će se Revolucija jednoga dana, kada za to dođe vrijeme, ipak provesti.
Chavez se obraća javnosti u Caracasu 4.2.1998. na obljetnici propalog pokušaja zauzimanja vlasti iz 1992. koji je obilježio početak njegove političko-vojne karijere
Vrijeme za promijene, kao svojevrsno proročanstvo, došlo je za šest godina. Nakon izlaska iz zatvora Chávez je počeo putovati zemljom, držati političke govore i okupljati pristaše. Uslijed velike korupcije i provedbe MMF-ove politike, Venezuela je proživljavala sve dublju krizu. Valja naglasiti kako je zapravo većina zemalja Latinske Amerike u ovom razdoblju proživljavala jednu od najgorih ekonomskih kriza, a to se prije svega odnosi na Argentinu. U takvom političko-ekonomskom kontekstu, u Venezueli 1998. godine dolazi do raspisivanja predsjedničkih izbora. Kada je Chávez objavio svoju kandidaturu, imao je potporu od svega 5%. S druge je strane bila je bivša Miss Universe, Irena Sáez, koja unatoč financijski snažnijoj kampanji nije uspjela pobijediti autsajdera Cháveza.
Chávezovom je pobjedom došlo do urušavanja tradicionalnih političkih stranaka u Venezueli koje su većinom predstavljale bogati društveni sloj. Kako je njegova politička platforma bila usmjerena prema najugroženijem dijelu stanovništva, Chávez je stanovništvo barriosa/slumsa učinio živom snagom venezuelanske politike, a samim time i svojom političkom bazom.
Iz tog razloga mnogi analitičari kao razlog njegove pobjede smatraju politiku utemeljenu na poticanju participacije sektora društva koji su u prethodnim političkim okvirima bili potpuno zanemareni. Upravo navedeno stanovništvo čini samu srž chavisma.
U političkom je okviru Chávez najavio osnivanje Pete republike te donošenje novog Ustava, stoga 1999. godine, u skladu s predizbornim obećanjem, dolazi do raspisivanja referednuma o usvajanju novog Ustava koji je prihvaćen s gotovo 70% glasova. Pozivajući se na nasljeđe Simóna Bolívara, Ustavom je primijenjeno ime države u República Bolivariana de Venezuela.
U političkom je okviru Chávez najavio osnivanje Pete republike te donošenje novog Ustava, stoga 1999. godine, u skladu s predizbornim obećanjem, dolazi do raspisivanja referednuma o usvajanju novog Ustav obuhvaća sve društveno-političke aspekte od zdravstva preko ekonomije i školstva do ekologije.
O utjecaju venezuelanskog Ustava na regiju te njegovim ostalim aspektima pisao je Rickard Lalander sa Sveučilišta u Helsinkiju, ističući kako je Ustav označio promjenu u odnosu na tradicionalno shvaćanje ustavnih prava, stvarajući na taj način, ono što je nazvao, multicultural constitutionalism.
Naime, Ustavom je po prvi puta pružena zakonska zašitita do tada marginaliziranim društvenim skupinama, poput domorodačkog stanovništva ili žena. Ustavom se ističe rodna ravnopravnost upotrebom termina Venezolanos y Venezolanas. Međutim, ono što je još važnije u ovom slučaju, jest činjenica da su rodni termini postali dijelom svakodnevnog političkog diskursa, stoga svi političari, prilikom obraćanja javnosti, koriste oba termina.
Ustav, između ostalog, posebno navodi pripadnike treće životne dobi. Tako se u okviru čl 80. navodi da je država zajedno s obitelji i ostalim socijalnim subjektima odgovorna za omogućavanja dostojne starosti i brigu o socijalnom stanju pripadnika treće životne dobi.
Svakako valja istaknuti članak 88. venezuelanskog Ustava, prema kojemu je domaćinstvu priznata ekonomska vrijednost, što znači da žene koje provodu radni vijek obavljajući kućanske poslove ostvaraju pravo na mirovinu.
U kontekstu navedenoga, mnogi su analitičari venezuelanski Ustav ocijenili kao jedan od najprogresivnijih na svijetu.
Chávez je ubrzo, nakon donošenja novog Ustava, počeo provoditi reforme koje su zahvatile gotovo sve društvene sektore. Međutim, kada je došlo do reforme unutar PDVSA-e (Petróleos de Venezuela, S.A), državne naftne kompanije, opozicija se probudila iz drijemaža. Naime, reforma je obuhvaćala stavljanje državne kontrole nad prihodima od prodaje nafte koji su unatoč činjenici da se radi o državnoj kompaniji ulagani u strane zemlje kako bi se izbjeglo plaćanje poreza u Venezueli.
Chávez je svrgnut s vlasti, bolje rečeno predao se na 43 sata. Zbog velike uloge privatnih medija u njegovom privremenom rušenju ovaj se udar smatra prvim medijskim državnim udarom u suvremenoj povijesti. U međuvremenu je izdano priopćenje iz Bijele kuće kako je Chávez sam izazvao krizu te kako je uspostavljena privremena civilna vlast na čelu s Pedrom Carmonom. Već krajem travnja The Guardian je objavio članak u kojemu se poziva na dokumente koji povezuju Bushevu administraciju s pokušajem Chávezovog rušenja. Čak je i bivši američki predsjednik Jimmy Carter izjavio kako je vrlo vjerojatno da se SAD-e nalaze iza pokušaja Chávezovog rušenja.
Budući da državni udar nije uspio, opozicija i menadžerski vrh PDVS-a organiziraju štrajk u prosincu 2002. godine. S jedne strane cilj je bio prisiliti Cháveza na raspisivanje predsjedničkih izbora (recall), a s druge spriječiti daljnji izvoz nafte Kubi. Zemlja je doživjela potpuni ekonomski kaos. Situacija je dovedena do apsurda. Naime, u petoj zemlji izvoznici nafte, došlo je do nestašice benzina. Upravo navedeno profesor Edgardo Ladera tumači kao događaj koji je u potpunosti ujedinio stanovništvo Venezuele sa Chávezovom vladom. Prema njemu, ljudima nije smetalo čak niti pješačiti tri ili četiri sata do posla jer su prvi puta osjetili da je vlada u Mirafloresu (vladina palača) njihova.
Interpretirajući zbivanja u Venezueli tijekom 2002. i početkom 2003. godine mnogi navode kako Chávez do navedenog perioda nije spominjao socijalizam. Tako se u članku iz Le Monde diplomatique navodi kako je nakon pobjede na izborima 1998. godine Chávez zagovarao Treći put, zbog čega mnogi skloni razmišljanju kako su navedeni događaji donekle radikalizirali Cháveza koji je shvatio kako reforme neće biti moguće provesti unutar tradicionalnih političkih okvira.
U prilog navedenomu, kao svojevrsni paralelni politički okvir, 2003. godine započinje politika socijalnih misija (misiónes sociales) u okviru Bolivarskog projekta. Provedba misija praćena je diskursom u koji su uključeni svi prethodni ljevičari Latinske Amerike. Tako se Chávez često u svojim govorim referirao na Salvadora Allendea, Arbenza te ciljeve Che Guevara. Međutim glavna inspiracija njegovoj politici bila je Kubanska revolucija, a sam je Chávez Fidela Castra nazivao svojim mentorom.
Bolivarska revolucija (Revolución Bolivariana) i socijalne misije
Po prvi puta u povijest Latinske Amerike, a vjerojatno i ostatka svijeta, Revolucija se provodi izvan prostora zabačenih prašuma, AK-47 i ostalih revolucionarnih rekvizita. Revolucija stoga uvelike nadilaze uobičajene pokušaje definiranja revolucionarnih kretnji i stereotipnog prikazivanja, u maniri loših holivudskih filmova. Ovaj je puta AK-47 zamijenjen je Ustavom koji revolucionari nose kao dokaz institucionalnoj težnji promjena. Teze o venezuelanskoj diktaturi ili nasilnom provođenju vlasti time padaju u vodu.
Upravo na temelju Ustava i u okviru socijalnih programa, nazvanih Misiónes sociales, odvija se Bolivarska revolucija (Revolución Bolivariana). Najaktivniji dio Revolucije, njezinu žilu kucavicu, predstavlja dio stanovništva kojemu je u okviru prijašnjega sustava bilo uskraćeno pravo političkog glasa.
Stoga je proklamirani cilj Revolucije smanjenje socijalne diferencijacije među slojevima venezuelanskog društva kao i poticanje marginaliziranih društvenih skupina na aktivno sudjelovanje u transformaciji zemlje. Svakako valja naglasiti kako je u 15 godina Revolucije raspisano čak 19 izbora, s ciljem jačanja građanske participacije u društveno-političkom životu zemlje.
Socijalne misije uglavnom nose naziv prema zaslužnim povijesnim osobama pa tako Misija unutar koje se nastoji zbrinuti beskućnici Misión Negra Hipólita nosi ime prema Hipóliti Bolívar, ženi koja je nakon smrti majke Simóna Bolívara preuzela brigu o njemu. Misión Sucre (visokoškolsko obrazovanje) nosi ime prema Antoniu José de Sucreu, borcu za neovisnost i jednom od najbližih Bolívarovih suradnika.
U okviru je dosadašnjih misija Venezuela doživjela potpunu transformaciju u gotovo svim društvenim područjima. Mnogi naglašavaju kako najviše koristi od misija imaju najugroženiji dijelovi stanovništva, žene i pripadnici treće životne dobi te pripadnici domorodačkog stanovništva.
U kontekstu navedenog pokrenute su tri misije čije su fokusne grupe upravo žene: Madres del Barrio – pomoć ženama bez prihoda, Niño Jesús – pomoć trudnicama te Hijos de Venezuela (uključuje majke koje imaju djecu mlađu od 18 godina).
S druge strane, došlo je od proširenja Misión Robinsón I i II na pripadnike treće životne dobi kako bi mi se pružila mogućnost stjecanja osnovne školske naobrazbe, dok je u okviru Misión Guaicaipuro izrađen program integracije domorodačkog stanovništva u društvo jer su kao pripadnici manjina često bili podvrgnuti diskriminaciji, posebno prilikom zapošljavanja i ostvarivanja socijalnih prava.
Bolivarska je vlada do sada pokrenula gotovo dvadesetak misija, od kojih su neke nazvane Gran Misíon. Svaka od misija obuhvaća određeni društveni sektor, a pojedine su podijeljen po fazama. Tako je Misión Barrio Adentro, naziv za socijalni program kojim je obuhvaćena reforma zdravstva podijeljena na četiri faze. Ova se misija razvija u suradnji s Kubom u okviru programa oil for doctors. Unutar ovoga projekta otvoreni su brojni medicinski centri diljem Venezuele (The Integral Diagnostic Centre, CDI) u kojima se omogućava pružanje zdravstvene zaštite svim društvenim skupinama, neovisno o klasnom položaju. Naime, u okviru neoliberalnih mjera koje su 1990-ih nametnuti Venezueli, došlo je ukidanja javnog zdravstva s ciljem njegove privatizacije. Ovakva je politika rezultirala smanjenjem mogućnosti pristupa primarnoj zdravstvenoj zaštiti najugroženijim dijelovima stanovništva. Prema službenim vladinim podacima prije početka ove misije, gotovo 40% stanovništva nije imalo zdravstvenu zaštitu.
Navedenu Misiju možemo promatrati u kontekstu ukidanje diskrepancije između teorije i prakse. Naime, venezuelanskim je Ustavom (čl. 83. i 84.) zajamčeno pravo na zdravstvenu zaštitu, stoga je, s ciljem provođenja u praksu slova na papiru, u okviru navedene misije došlo je do konkretnih akcija.
Kako je prethodno navedeno, Misíon Adentro čine četiri faze. Prva faza obuhvaća izgradnju medicinskih ustanova u teško dostupnim predijelim zemlje i među socijalno ugroženim slojevima. Cilj je druge faze, Adentro II, opremiti bolnice s potrebnom opremom. Naime, prije 1998. godine državni je sektor raspolagao sa svega 5 CT skenera. U okviru ove faze izgrađeni su i brojni medicinski centri. Treća faza Misije (Adentro III) obuhvaća brigu za iznimno teške bolesnike kojima je potrebna palijativna zaštita.
Politikom je misija uvelike promijenjen tradicionalni sustav političke vladavine; one se mogu promatrati u kontekstu stvaranja nove društveno-političke paradigme koje odudara od stereotipnog shvaćanja sustava vlasti.
Novi obrazac vladanja podrazumijeva svojevrsnu društvenu mobilizaciju svih slojeva stanovništva, kako bi svaki pojedinac mogao sudjelovati u promjeni zemlje. Navedeno je rezultiralo stvaranjem ogromne baze (grassroots movement), u koju su posebno uključeni stanovnici najsiromašnijih dijelova Venezuele, barriosa. U okviru toga, mnogi Venezuelu smatraju primjerom pariticipativne demokracije nasuprot dominantnoj predstavničkoj. Valja istaknuti kako se termin participacija u Ustavu navodi 90-ak puta. Naime, gotovo u svakom naselju postoje političke ili civilne organizacije koje nastoje, u svome prostornom okviru, utjecati na promjene i poboljšanje kvalitete života. U barriosima se tako organiziraju društveni centri kojima država donira opremu (računala i inventar), a u kojima se stanovnici sastaju i raspravljaju o trenutnim problemima u okviru svoje općine (municipio).
Mnogo je članaka napisano o današnjem venezuelanskom sustavu. Zaključci rasprava protežu se od toga da se radi o klasičnom primjeru diktature preko toga da se radi o delegativnoj demokraciji do toga da je u Venezueli ostvaren socijalizam. Unatoč različitima zaključcima, evidentno je kako je Revolucija napravila određene pomake u venezuelanskom društvu, u odnosu na razdoblje koje joj prethodilo. Venezuelansko se društvo kao i svako drugo bori s nizom problema, međutim analizi je tih problema potrebno pristupiti u okviru konstruktivne kritike, a ne s pozicije nužnosti rušenja trenutne vlasti u Caracasu.
Bolivarska revolucija – one man show?
Nakon smrti Hugoa Cháveza, u ožujku 2013. godine, mnogi su smatrali kako su bolivarskom projektu odbrajani dan jer je čitava politika ipak bila one man show. Bilo je to razdoblje koje je predstavljalo najteži test postavljen pred Revoluciju, još od 2002. godine.
U tom je kontekstu Nicolás Maduro predstavljen kao nedostojan nasljednik, tako da je, pomalo paradoksalno, čak i opozicija koristila argument kako Maduro nema Chávezovu karizmu. Kako bi nova vlast zadržala potporu inzistirala je na premisi da Chávez utjelovljuje cijeli venezuelanski narod. Uskoro su ulice bile prepune pristaše vladajuće stranke, Partido Socialista de Venezuela (PSUV) dajući punu potporu Maduru za nastavak bolivarske politike. Situacija u zemlji bila je iznimno napeta. S jedne strane bila je oproba koja je vršila sve veći pritisak osporavajući Madurov legitimitet vršitelja dužnosti predsjednika, a s druge je strane došlo do raspisivanja prijevremenih predsjedničkih izbora, ali i straha od američke intervencije u zemlju. Opozicija je gradila kampanju pokušavajući uvjeriti stanovništvo kako je došlo vrijeme promjena te kako je došao kraj jedne ere, dok su chavisti naglašavajući kontinuitet Chávezove politike uzvikivali ¡Chávez viva, lucha sigue!
Aktualni predsjednik Nicolas Maduro s džepnom verzijom ustava koja se nalazi u većini kućanstava Venezuele
Nakon provedenih predsjedničkih izbora u travnju 2013. na kojima je Maduro tijesnim rezultatom ostvario pobjedu nad predstavnikom oporbe Henriqueom Caprilesom Radonskim, uslijedio je postizborni kaos. Opozicija je po tko zna koji put objavila kako ne priznaje rezultate izbore te zatražila prebrojavanje. Kada je vlast dopustila prebrojavanje glasova te kada su rezultati potvrđeni, oporba je i dalje ustrajala u odbijanju priznavanja rezultata. Značajan doprinos oporbenom djelovanju predstavljalo je američko odbijanje priznavanja izbornih rezultata. Unatoč tomu, sve su zemlje regije (uključujući Meksiko, Čile i Peru, koji nisu tradicionalno naklonjeni Venezueli) priznale Madura kao legitimno izabranog predsjednika. Kako bi poništili izborne rezultate, opozicija na čelu s Caprilesom krenula je na regionalnu i europsku turneju tražeći pomoć. U međuvremenu je Maduro objavio novu politiku nazvanu gobierno de calle ili revolucija u revoluciji, kako ju je nazvao. Cilj je navedene politike direktan kontakt sa stanovništvom i rješavanje konkretnih problema, stoga je cijela vlada u razdoblju nekoliko mjeseci obišla zemlju razgovarajući s ljudima na trenu. Uslijed takve politike došlo je do rasta potpore novom predsjedniku.
Međutim, oporba nije mirovala. Zabilježen je niz sastanaka s američkim predstavnicima, stoga su kao okidači novih nereda potencijalno označeni lokalni izbori koji su bili zakazani za prosinac 2013. Danas smo svjedoci da upozorenja nisu bila jalova.
Opisujući Bolivarsku revoluciju i njezine pristaše, u nimalo diktatorskoj maniri, Nicolás Maduro u intervjuu za Guardian navodi kako “smo svi mi pomalo hipici i boemi“, koji u stilu Johna Lennona, pokušavaju miru dati šansu:
https://www.youtube.com/watch?v=Te0U5rzetLc
Odnos prema Revoluciji mimo pro i contra
Odnos prema Bolivarskoj revoluciji predstavlja gotovo školski primjer u kojemu se uglavnom zauzima bipolarni stav, dobro ili loše. Promjenama u Venezueli se stoga često pristupa u kontekstu zastarjelih ideoloških modela.
Analizirajući Revoluciju profesor Ladera sa sveučilišta u Caracasu, koji je ujedno njezin pobornik i kritičar, navodi kao dobre strane revolucionarnog procesa državnu kontrolu nad izvozom nafte, smanjenje socijalne nejednakosti, transformaciju političkog sustava, veliki udio stanovništva u političkim promjenama, suradnju s Kubom, stvaranje mehanizma integracije te stvaranja sustava koji pruža alternativu onome sustavu koji promiču Sjedinjene Američke Države.
Jedno od najvećih postignuća Revolucije svakako je uključenje najvećeg dijela stanovništva, koje svojom participacijom u društveno-političkom kontekstu postaje aktivan subjekt Revolucije. Mnogi su Venezuelanci po prvi puta doživjeli iskustvo političke participacije. To je dovelo do stvaranja niz civilnih organizacija, pokreta, udruga i drugih oblika građanske inicijative koje svojim konkretnim prijedlozima oblikuju venezuelansku svakodnevicu. U okviru Revolucije stvoreni su mehanizmi participacije u pitanjima zdravstva, javnog prijevoza i dr. Kako ističe Ladera, građani po prvi puta imaju dojam da vlada zastupa njihove interese, a da zemljom ne upravlja otuđena partitokracija.
Venezuela je također jedna od rijetkih zemalja koja je ispunila milenijske ciljeve Ujedinjenih naroda. Međutim, možda najveće ostvarenje Bolivarske revolucije predstavlja smanjenje ekstremnog siromaštva za gotovo 70%.
Osim promjena u venezuelanskom nacionalnom okviru Revolucija je uvelike utjecala na cijelu regiju. Naime, nakon dolaska Cháveza na vlast uslijedio je izbor cijelog niza političara na tragu njegove bolivarske misije. Tako je u Brazilu predsjednik postao Lula da Silva. Nakon ljevičara Tabaréa Vázqueza u Urugvaju na njegovo mjesto 2010. godine dolazi također ljevičar José Alberto Mujica Cordano. Primjeri se nastavljaju s Evom Moralesom u Boliviji, Danielom Ortegom u Nikaragvi, Rafaelom Correom u Ekvadoru, itd. Politička transformacija prostora pridonijela je i poboljšanju položaja žena u regiji. Tako je čileanska predsjednica Michelle Bachelet preuzevši dužnost ustrojila kabinet od pet ministrica i pet ministara.
Takva politička strujanja dovela su do stvaranja regionalnog bloka u okviru niza institucija, poput MERCOSUR-a (El Mercado Común del Sur), ALBA-e (Alianza Bolivariana para los Pueblos de Nuestra América) ili UNASUR-a (Unión de Naciones Suramericanas). Navedene organizacije, prema Shawnu Hattinghu, predstavljaju protutežu neoliberalnoj politici, koju su SAD-e nametnule regiji od 1973. godine.
U knjizi Ignacia Ramoneta, Fidel Castro. Moj život. Biografija u dva glasa, Castro je izjavio kako je ova nova politička struja “ubrizgala silnu snagu rastućem broju ljudi koji su u cijeloj našoj Americi postajali svjesni toga koliko je užasna i fatalna ta stvar koja se tako zove” (op.a. neoliberalizam).
S druge strane Ladera kao veliki problem navodi gotovo stopostotnu venezuelansku ovisnost o nafti. Činjenica da je čitava ekonomija bazirana na nafti i njezinoj cijeni na svjetskom tržištu, uvelike otežava njezinu konsolidaciju uslijed promjena cijena nafte. Ledera ističe kako zbog oslanjana na naftu, baza tj. društveni pokreti nisu ekonomski produktivni. Naime, prema njegovim riječima: ljudi se nađu, dogovore se što će činiti, a onda traže od vlade novac i ona im ga u konačnici isplati. Upravo navedena dva problema, neproduktivna baza te ovisnost o nafti predstavljaju najveći izazov Revoluciji. Prema Lederu, Revolucija ove probleme mora riješiti kako bi se održala.
Veliki problem s kojim se Venezuela susreće gotovo tijekom cijele svoje moderne povijest jest velika stopa kriminala, koja se pokušava prikazati gotovo kao pojava uzrokovana 15-godišnjom vlasti PSUV-e. Mnogi se pitaju kako, unatoč poboljšanju životnog standarda i stupnja obrazovanja nije došlo do smanjenja stope kriminala nego je Caracas i dalje ostao jedan od najopasnijih gradova na svijetu. Prema profesoru Lederu, razlog tomu leži u činjenici da je Chávez kriminal interpretirao kao socijalni problem koji će se riješit sam od sebe, u okviru socijalnih misija. Naime, Bolivarska revolucija nije se konkretno obračunala s kriminalom. Jedan od problema je i velika korupcija u vojnim i policijskim strukturama, koje vlast nije u mogućnosti raščistiti jer je, prema Lederu, vojska potrebna Bolivarskoj revoluciji. U slučaju da dođe do razmimoilaženja između vojske i vlasti, vlada bi postala krajnje nestabilna. Pri tome Leder naglašava kako vojska u okviru Bolivarske revolucije nema, za razliku od prijašnjih vremena, negativne konotacije jer je uključena u socijalne misije.
U okviru Revolucije, neovisno o političkoj struji ili svjetonazoru, ostvareni su mnogobrojni ciljevi koji u današnjem zapadnjačkom ekonomsko-političkom sustavu djeluju kao utopija, npr. socijalne naknade za maloljetne trudnice ili priznavanje ekonomske vrijednosti kućanskim poslovima. Posebno je značajan odnos prema pripadnicima treće dobi kojima se priznaje njihov društveni doprinos te ih se, za razliku od primjera koje postoje na Zapadu, nastoji integrirati u društvene procese. U Njemačkoj se npr., u okviru mjera štednje, umirovljenike šalje u staračke domove Istočne Europe. Mantra o Chávezovoj/Madurovoj diktaturi stoga zaista nema smisla.
Unatoč svemu navedenom, venezuelanska oporba i dalje ponavlja priču o krvarenju venezuelanskog naroda pod socijalističkom represijom. Premda situacija nije nalik Moorovoj Utopiji, daleko je od državne represije ili diktature.
Venezuelanska oporba – made in U.S.A.
Iako je oporba bila prilično suzdržana u prvih pet godina Chávezove vladavine, od pokušaja državnog udara (coup d’état) 2002. godine do danas, predstavlja jednu od od najaktivnijih u regiji.
Djelovanje je oporbe uvjetovano shvaćanjem kako se u Venezueli ne provodi nikakva Revolucija, nego je riječ o diktaturi po uzoru na kubanski model. Stoga zapravo cijelu okosnicu oporbenog djelovanja čini isticanje diktatorskog državnog okvira unutar kojega vlast provodi cenzuru, zatvara političke protivnike i okolo dijeli naftu.
Pri ovakvom pristupu situaciji u Venezueli treba uzeti u obzir činjenicu kako niti jedan vođa državnog udara nije uhićen. Dapače, Henrique Capriles Radonski se čak dva puta kandidirao za predsjednika države nakon što je u travnju 2002. godine sudjelovao u državnom udaru. Jedan od trenutno najglasnijih kritičara vlasti, Leopoldo Lopez koji se sam predao vlasti nakon što je pozivao ljude da na ulici traže pravdu, također je sudjelovao u državnom udaru, a danas predstavlja legitimnog predstavnika opozicije.
Također teško je povjerovati da je u diktatorskom režimu tijekom 15 godina provedeno 19 izbora čije rezultate opozicija nije priznala, usprkos međunarodnom priznaju da su izbori u Venezueli jedni od najtransparentnijih na svijetu. Neovisno o navedenom, opozicija i dalje (bez konkretnih argumenta) ističe kako vlasti namještaju izborne rezultate.
Prilično je paradoksalan zahtjev opozicije koja je za vrijeme Cháveza pokušavala legalnim putem, tražeći raspisivanje referenduma o Chávezovom predsjedništvu srušiti bolivarsku vlast. Referendum je održan u kolovozu 2004. godine. Nakon što je 58% stanovništva glasalo protiv Chávezovog opoziva, pristaše oporbe ponovno su izašle na ulicu, tvrdeći da se radi o izbornoj prijevari.
Opozicija je dugo vremena bila razjedinjena. 2008. godine došlo do osnivanja Mesa de Unidad Democratica (MUD), unutar koje ubrzo dolazi do razmimoilaženja. U okviru navedenog, kada se govori o venezuelanskoj opoziciji, mora se imati u vidu činjenica da se ne radi o oporbenoj stranci u tradicionalnom smislu. Naime, radi se zapravo o nizu frakcija koje imaju samo jedan zajednički cilj, rušenje bolivarske vlasti s ciljem uspostave slobodnog tržišta te vraćanja na stare staze. U izjavi za Vox Feminae, navedeno je potvrdila i Claudia Valladares, poduzetnica iz Venezuele te utemeljiteljica Banca Comunitaria Banesco, rekavši kako se u Venezueli ne događa nikakva revolucija nego diktatura te kako treba doći do rušenja Madura i raspisivanja izbora da bi se što prije počela sanirati šteta nastala u posljednjih 15 godina. Claudia je također istaknula kako opozicija nema vođu odnosno da se radi manje-više o protestu većine Venezuelanaca, kojima je dosta priče o revoluciji te gradnje kubanskog tipa vlasti.
Međutim, kako svakom pokretu treba lice koje bi ga predstavljalo te na taj način približilo masi, opozicija, zlobnici bi rekli Washington, pronašla je Henriquea Caprilesa Radonskog kao službenog vođu. Međutim, izgubivši dva puta predsjedničke izbore, njegov je kredibilitet bio uvelike narušen, stoga je novo lice pronađeno u liku i djelu Leopolda Lopeza. Uz navedenu dvojicu, kao treća najznačajnija predstavnica opozicija, navodi se Maria Corina Machado. Opoziciju uglavnom čine biznismeni i pripadnici privatnog sektora, čije je djelovanje postalo dinamičnije nakon Chávezove smrti.
Stanje je trajne napetosti kulminiralo nakon lokalnih izbora u prosincu 2013. godine. Nakon što je pobijedila vladajuća stranka Partido Socialista de Venezuela (PSUV) oporba nije priznala niti ove rezultate. Prosvjedi su započeli 12. veljače, pod krinkom borbe protiv loše vladine politike, uslijed nestašice hrane, nesigurnosti na ulicama te visoke inflacije. Međutim, pravi je cilj trenutnih prosvjeda u Venezueli rušenje legalno izabrane vlasti (jedan od slogana bio je Dolje Maduro). Prema Georgu Ciccariellu Maheru, trenutni su prosvjedi u Venezueli rezultat američke potpore desnom krilu opozicije.
U prilog tezi kako su ovi prosvjedi dugo spremani te kako su orkestrirani od strane iznimno bogate skupine govori i dokument koji je objavila novinska kuća, Rt News in Spanish pod nazivom Strategic Plan Venezuela. U dokumentu se do detalja razrađuje plan rušenja vlasti. Tako se, između ostaloga, navodi stvaranje umjetne nestašice proizvoda na tržištu kako bi se optužila vlada za loše upravljanje državom što bi u konačnici rezultiralo valom protesta i konačno padom Madurove vlast te uspostavom „demokratske vlade“.
Stoga je današnja situacija dovedena do ruba apsurda. Ovaj je dokument postao javan i dostupan svima, ali unatoč tomu opozicija i dalje ustraje na „demokratskom karakteru“ svoga djelovanja. Treba istaknuti kako su dokument pripremili bivši kolumbijski predsjednik Álvaro Uribe (poznati protivnik Bolivarske Revolucije i američki saveznik) te tri predstavnika venezuelanske oporbe: Julio Borges, Ramón Guillermo Avelado (predsjednik MUD-a) te Maria Corina Machado (na slici na sastanku s Bushom u Bijeloj kući). Važno je istaknuti kako je bio prisutan i Juan José (J.J) Rendón, stručnjak za psihološko ratovanje. Sve se odvijalo pod pokroviteljstvom američke konzultantske tvrtke FTI Consulting.
U kontekstu navedenog mnogi tumače kako zbog nemogućnosti izborne pobjede opozicija djeluje izvan legalnih okvira. Naime, u zadnjih sedam godina Revolucije pojavile su se učestali nestanci električne energije u Venezueli koji traju do danas. Vlasti optužuju opoziciju koja u sklopu ekonomskog rata pokušava u zemlji izazvati kaos kako bi došlo do rušenja legalno izabrane vlasti. Treba istaknuti kako se sabotaža opskrbom električne energije spominje u i prethodno navedenom dokumetnu.
Neizostavna je i uloga Sjedinjenih Država. Naime, dugo se vremena činilo kako je američka vanjska politika fokusirana na Blisku istok, međutim, upravo na primjeru Venezuele, vidljivo je kako teza o „američkom dvorištu“ ponovno biva argumentirana. Naime, važno je napomenuti kako su američke administracije (George W. Bush i Barack Obama) imale/imaju prilično negativan stav o smjeru kojim se Venezuela kreće. Tako je bivša državna tajnica Condoleezza Rice Venezuelu 2005. godine nazvala negativnom silom u regiji. Takvu politiku nastavio je i Obama, odbivši do današnjeg dana priznati rezultate predsjedničkih izbora, pružajući na taj način vjetar u leđa vođama opozicije.
Na tragu pretpostavke kako američka vlada financira venezuelansku oporbu u javnost je izašao dokument u kojem se otkriva kako se oporba financira putem američkih nevladinih udruga. Kao glavne organizacije, preko kojih se vrši financiranje od 40-50 milijuna dolara godišnje, navode se National Endowment for Democracy (NED) i United States Agency for International Development (USAID).
Važno je također naglasiti kako potpora opoziciji stiže iz susjedne Kolumbije. Tako je regionalna televizijska postaja TeleSUR objavila sredinom lipnja 2013. godine vijest koju je prenio i CNN, o uhićenju 9 Kolumbijaca na sjeverozapadu zemlje. Često mogu slušati i vijesti o zalutalim američkim turistima iz Kolumbije, koji nose infracrvene kamere i satelitske telefone. Vlada optužuje ove skupine da u suradnji s domaćom opozicijom nastoje destabilizirati zemlju.
Oporbi je unutar Bolivarske revolucije omogućeno političko djelovanje, međutim u trenutku kada oporba javno krene poticati nerede, paliti vladine zgrade i kada snajperisti s krovova krenu pucati po snagama sigurnosti, tada opozicija prelazi okvire legalnog djelovanja, a priča o mirnim prosvjednicima koje većina medija prenosi, gubi na vjerodostojnosti. Zanimljiva je usporedba sa španjolskim prosvjedima održanima u ožujku 2014. godine, u kojima je sudjelovalao gotovo milijun ljudi. Vlast je prosvjednike prozvala teroristima, a gradonačelnik Madrida je čak htio zabraniti mogućnost prosvjeda u glavnom gradu. Stoga dok prosvjednci u Venezueli, unatoč postavljanju barikada i militantnom djelovanju, nose etiketu miroljubivih studenta, prosvjednice u Madridu, koji nisu radili ništa od navedenog, proziva se teroristima.
Zaključak
Hugo Chávez ostavio je neizbrisiv trag na cijelu političku ljevicu, nadilazeći time regionalni okvir Latinske Amerike. Bolivarska Revolucija koju je započeo proklamiranjem ciljeva venezuelanskog nacionalnog heroja i borca za neovisnost Simóna Bolívara stvorila je ogromnu bazu društvenih pokreta čiji su sudionici po prvi puta dobili mogućnost političkog sudjelovanja u svojoj zemlji. Prihodi od nafte koji su bili monopolizirani u rukama bogate elite usmjereni su prema realizaciji socijalnih programa, a Revolucija je omogućila tranziciju moći iz ruku stanovnika Altamire (bogata četvrt u Caracasu) u ruke stanovništva barriosa, treće životne dobi te pripadnika domorodačkih naroda. Svi navedeni bili su građani drugog reda, u sustavu koji je prethodio 1998. godine. Na taj su način nakon dugo vremena u politički diskurs ušle riječi poput dostojanstvene starosti te ljudskog prava na rad izvan konteksta privilegija.
Venezuela je smanjila ekstremno siromaštvo, glavna je zagovornica potrebe odgovornijeg djelovanja prema okolišu te je dosegnula gotovo 100% pismenost stanovništva. Osim navedenoga, značajna je zasluga Revolucije svakako ostvarenje solidarnosti kako u nacionalnom, tako i u regionalnom okviru.
Upravo po principu solidarnosti Venezuela u okviru Petrocaribea, po znatno povoljnijoj cijeni prodaje naftu zemljama u regiji. Uspostavom solidarnosti žele se nadići eksploatirajući odnosi koji vladaju u kapitalističkim okvirima.
Revolucija nije konačni odgovor na probleme Venezuele, ali je iznimno dobar okvir za početak. Politički okvir Venezuele iznimno je složen, prije svega zbog očite duboke podijeljenosti stanovništva, visoke stope inflacije i kriminala, čemu opozicija svojim djelovanjem uvelike pridonosi. Kao i uvijek, rješenje se nalazi negdje na pola puta. Obje političke strukture u Venezueli, i chavisti i opozicija, djeluju isključivo u odnosu na drugu stranu. Stoga opozicija mora prestati biti glavni cilj rušenje vlasti, a vlast mora prestati unificirati opoziciju jer i unutar opozicije postoji određeni odmak od ekstremno desnog krila. Situacija u Venezueli ide u prilog Castrovoj izjavi kako „Revolucija nije krevet od ruža“.
Svakako je potrebno istaknuti kako se unutrašnja venezuelanska zbivanja ne mogu promatrati izvan povijesno-političkog konteksta utjecaja SAD na ovoj prostor kao i karaktera jednog dijela opozicije za koji postoje konkretni dokazi umiješanosti u pokušaje destabilizacije zemlje. Opozicija je uspjela konstruirati medijski narativ o Venezueli kao demonskoj diktaturi, koja uključuje cenzuru, mučenja i sl., stoga je većina zapadnih zemalja i medija, predvođenih SAD-om, stala u obranu ljudskih prava u Venezueli, braneći na taj način pravo oporbe na mogućnost demonstracija.
Navedeno djeluje prilično licemjerno od strane većine medija i neoliberalne logike, ako se uzmu u obzir iznimno dobri odnosi sa bastionima demokracije i ljudskih sloboda, poput Saudijske Arabije ili Kuvajta. Stoga umjesto da se Bolivarska revolucija demonizira i izvrgava neprestanoj, u većini slučajeva promašenoj kritici, neka posluži kao primjer alternative današnjem dominirajućem političko-ekonomskoj strukturi.
U kontekstu svega navedenog, možemo zaključiti kako je nakon više od 30 godine uspavanosti, Latinska Amerika 1998. godine ponovno digla svoj glas.
Ovaj puta s Ustavom u rukama i idejama Simóna Bolívara nastaje nova Revolucija koja otvara drugačiji put promjenama društvenih odnosa, a u okviru koje usklik Viva la Revolucíon poprima drugačije konotacije. Ovaj puta mitski prostor Revolucije nisu zabačene prašume savana, nego barriosi.
Stoga, u maniri Johna Lennona, pružimo Bolivarskoj Revoluciji šansu jer kako reče Chávez: nismo savršeni, ali imamo demokraciju.
