Za spas je čovječnosti potrebno uključiti žene u političku i socijalnu borbu.
Hugo Chávez
Latinska je Amerika sinonim za gotovo sve oblike društveno-političkog mačizma. U kontekstu navedenog, kada se i govori o ženama ovih prostora, rasprave se ograničavaju u okviru djelovanja Fride Kahlo, Eve Perón ili Rigoberte Menchu. Diskurs koji obuhvaća latinoameričku ženu, stoga se uglavnom kreće u stereotipnim okvirima u kojima ona jede tacose, pleše salsu i govori španjolski.
Takav povijesni kontekst latinoameričkog prostora obuhvaća rodno uvjetovane autoritativne figure, s jedne strane diktatore, a s druge strane revolucionare i gerilce. Navedeno je uvjetovalo stvaranje političkog narativa u kontekstu kojeg isključivo muškarci stvaraju i oblikuju društvenu svakodnevicu. Na taj su način gotovo potpuno ignorirane žena poput Manuele Sáez, Teté Puebla, Haydée Santamaría ili Aminte Granera.
Proglašenjem je Bolivarske revolucije Venezueli došlo do promjene stereotipnog obrasca uključenosti žena u društveno-politički život zemlje. Naime, povećana je neovisnost kao i autonomija žena, od kućenog praga do državnih institucija. Zakonodavni okvir navedenoj promijeni čini Ustav iz 1999. godine, kojim su prvi puta u povijesti posebno naglašena prava žena, kao jedne od marginaliziranih društvenih skupina.
Venezuelanski se Ustav zbog uporabe rodnih oznaka (Venezolanos y Venezolanas) često referira kao na neseksističku Magnu Cartu. Unutar takvog zakonodavnog okvira došlo je do osnivanja niza institucije kao i društvenih pokreta koji omogućuju ženama aktivnu ulogu u društvenoj transformaciji u kontekstu proglašene Revolucije. Upravo se Bolivarska revolucija uhvatila u koštac s problemom podređenosti žena čineći ga svojim primarnim ciljem i nastojeći na taj način dokinuti duboko ukorijenjene predrasude i stereotipe vezane za žene, koji su s vremenom postali kulturološki identifikatori ovog prostora.
Dilma Rousseff, Aminta Granera i Christina Fernández de Kirchner
Društveno-povijesni kontekst položaja žena u Venezueli
Kao i u većini zemalja Latinske Amerike, žene su u Venezueli bile svedene na mikrorazinu domaćinstva. Takav je odnos uvjetovan nizom elemenata od političkih do kulturoloških. Burna povijest ovog prostora uglavnom se interpretira kao politička borba dominantnih muških figura, soga se Latinskoj Americi, u većini slučajeva, pristupa u jednoobraznom rodnom okviru. Pri tome se naglašava povijesna uloga Salvadora Allenda i João Goularta ili, s druge strane, diktatora poput Alfredoa Storessnera te Jorgea Rafaela Videla. Na taj se način konstruirala slika o jakim muškim vođama kao očevima zemlje koji imaju isključivi pristup javnom djelovanju.
Kulturološki diskurs ovog prostora definira žene u okviru marijanstva, mačizma, te, posebno u Venezueli, u okviru mitske odrednice koja podrazumijeva ženu kao mladu i zgodnu djevojku (mujer joven y bonita). U oba slučaja, povijesno-političkom ili kulturološkom, uloga žena gotovo biva potpuno ignorirana ili prešućivana.
Veliki doprinos stvaranju kulturološkog obrasca marijanstva, imala je Katolička crkva. Naime, uloga žene interpretirala se u okviru pristupa Blaženoj Djevici Mariji. U skladu je s time žena dugo vremena bila determinirana društvenim okvirima majčinstva i čuvarice doma.
Jedan do kulturološki elementa, koji je možda i najočitiji upravo u Venezueli, svakako predstavlja gotovo kult mlade i lijepe djevojke. Stoga su za ovu zemlju uglavnom vezane asocijacije o različitim izborima ljepote. Valja istaknuti da je Venezuela u razdoblju 1955. do 2013. godine imala čak 6 pobjednica. O dubokoj ukorijenjenosti ovog kulta govori i činjenice kako i danas u Venezueli postoje škole u kojima se djevojčice pripremaju za osvajanje lente. Na taj je način fizički izgled žene, postao svojevrsnim zaštitnim znakom Venezuele.
S obzirom na navedeno, mnoge feminističke teoretičarke, ističu kako su žene u razdoblju prije 1998. godine svedene na objekte, koji su imali svoju funkciju dok su mladi i lijepi. Valja naglasiti kako bi se ulaskom žena u treću životu dob, njezin položaj još marginalizirao, odnosno dovodio u okvire trostruke diskriminacije, rodne, dobne i socijalne.
Uslijed takvih političko-kulturoloških odrednica pitanje prava žena bilo je manje-više postavljeno uz rub političkog terena. Marginalizacija se političkog pristupa pravima žena u Latinskoj Americi najbolje očituje u kontekstu Čile, u kojemu je razvod legaliziran tek 2004. godine. Stoga su zakonske, a uslijed njih i kulturološke odrednice, uvjetovale ograničavanje djelovanja žena na poslove domaćinstva, bez ikakvog prava ili poticaja na društvenu angažiranost, odnosno prelazak kućnog praga.
Unatoč takvom podređujućem položaju, žene su svojim djelovanjem uvelike pridonijele oblikovanju ovog prostora. Autorice Sarah Radcliffe i Sallie Westwood u knjizi Viva’. Woman and popular protest in Latin America analiziraju ulogu žena na latinoameričkom prostoru od kolonijalnih vremena do suvremenih političkih kretanja.
Žene su društveno aktivne već od dolaska španjolskih konkvistadora, a tijekom stoljeća se bile angažirane u različitim pokretima od aktivnog sudjelovanja u ratovima za neovisnost (Policarp Salavarriete) preko gerilskih borbi tijekom 20. stoljeća ( Celia Sanchez, Idania Fernandez) do današnjeg doba (Christina Fernández de Kirchner, Dilma Rousseff).
Iako su žene participirale u društvenim promjenama, njihova prava nisu činila sastavni dio političkog diskursa, a njihovi su društveni doprinosi jednostavno prešućivani.
Krajem 20. stoljeća u okviru, novog političkog smjera u Latinskoj Americi, u centar političkog djelovanja dolaze, do tada marginalizirane društvene skupine i teme, poput prava domorodačkog stanovništva (indigenous people), zaštite okoliša (pogotovo u Ekvadoru) te prava žena. Iako je Ustavom iz 1960. godine u Venezueli proglašena jednakost između muškaraca i žena, ona je bila više na deklarativnoj razini bez stvarne primjene u praksi. Položaj žena u Venezueli tijekom 20. stoljeće oblikovan je u okviru dominacije dviju političkih stranaka, COPEI (Comité de Organización Política Electoral Independiente) i AD ( Acción Democrática), koje su uslijed održavanja političkog rivalstva pitanje položaja žena u društvu,postavili na političku marginu.Tako su žene, gotovo do 90-ih godina, bile strogo ograničene u smislu radnog zakonodavstva. Naime, bilo im je zabranjeno donositi odluke za svoju djecu, a privatno vlasništvo nije se primjenjivalo na žene niti su one mogle potpisivati službene dokumente.
Do 70-ih godina, kada je osnovana Comsión Feminina Asesora de la Preseidenca (COFEAPRE), žene nisu zapravo imale formalnu instituciju unutra koje bi mogle organizirati. Nakon osnivanja COFEAPRE-e, ubrzo je organiziran i prvi Venezuelanski kongres žena, a četiri godine kasnije osnovano je i Ministarstvo za sudjelovanje žena u razvitku.
Potrebno je naglasiti kako su žene u Venezueli bile klasno podijeljene. Stoga je zajedničko djelovanje bilo omogućeno tek uslijed ekonomske krize koja je nastala uvođenjem neoliberalnih mjera za vrijeme predsjednika Peréza. Tada žene organizirano ulaze u političku arenu, tražeći promjenu ekonomsko-političku smjera državne politike.
Početak šire društveno-političke participacije žena u Venezueli započinje krajem 1990-ih godina, odnosno dolaskom bolivarske vlasti. Upravo je u povijesno-kulturološkom kontekstu, kao i u okviru suvremenih kretanja feminizma, važna Bolivarska revolucija jer unutar nje dolazi do redefiniranja uloge žena u svim društvenim okvirima. Žena napokon stječe priznanje te se potiče na aktivno sudjelovanje u transformaciji društva s ciljem dokidanja njezine dehumanizacije.
Bolivarska revolucije u kontekstu ostvarivanja prava žena
Kako je prethodno navedeno, zakonski okvir dokidanja društveno-političke marginalizacije žena čini Ustav iz 1999. godine, dok svojevrsnu feminističku platformu Revolucije čini emancipacijski aspekt preuzet iz Sandinističke revolucije u Nikaragvi. Možemo dakle govoriti o dvama okvirima unutar kojih se razvijaju ženski pokreti u Venezueli.
Jedan je od primarnih ciljeva Bolivarske revolucije integracija žene u društvene promjene obuhvaćane Revolucijom. U okviru navedenog prvi se put u povijesti vlast obraća konkretno ženama, neovisno o klasnoj pripadnosti, pozivajući ih izgradnju društva u okvirima Revolucije. Ustav zapravo čini začetak Bolivarske revolucije, koja se oslanja na potporu širokih masa i svih slojeva društva. U takvoj proklamiranoj revoluciji, prava i položaj žena u društvu čine njezin središnji dio. Naime, bolivarska vlast ističe oslobođenje žena kao preduvjet svim ostalim reformama. Chávez je često isticao kako nema autentične revolucije bez oslobođenja žena te kako je temelj pravednog društva osiguranje rodne jednakosti u svim društveno-političkim sferama. Kako bi istaknuo feministički aspekt Bolivarske Revolucije Hugo Chávez nazvao se feministom, a Revoluciju proglasio feminističkom.
Cilj je rodno uvjetovane politike u Venezueli, kako je istaknula profesorica Alba Carosio, da žene postanu nositelji društvenih promjena i njezini inicijatori, a ne samo objekti na kojima se reflektiraju promjene. Ustav propisuje obavezno izjednačavanja muškaraca i žena na svim životnim područjima; propisano je, između ostalog, da žene moraju primiti istu plaću kao i muškarci za obavljanje istog posla (čl. 91.), pružena im jezaštita i potpora tijekom porodiljinog dopusta (čl. 76.), a kućanski rad priznat je kao svaki drugi posao, čime koje rade kod kuće ostvaraju pravo na mirovinu (čl. 88.).
Ustav je, prema Sarahi Wagner, promijenio diskurs o ženama odnosno izmijenio društveni odnos prema njima i njihovoj poziciji u društvu. Osim Ustava, donesen je čitav niz zakona s ciljem osiguravanja rodne ravnopravnosti, primjerice, Zakon o jednakim prilikama ( Ley de igualdad de oportunidades para la mujer), Zakon protiv nasilja nad ženama i obitelji( Ley sobre la violencia contra la mujer y la familia ) te Zakon za slobodan život bez nasilja (Ley sobre el Derecho de las Mujeres a una Vida Libre de Violencia) u kojemu se navodi čak 19 vrsta nasilja prema ženama, uključujući medijsko i psihološko nasilje.
Također su osnovani specijalizirani sudovi te su posebno obučeni tužitelji koji se bave isključivo obiteljskim nasiljem. U sklopu Državnog odvjetništva osnovan je Oficina Nacional para la Defensa de la Mujer (Nacionalni braniteljski ured za žene).
Na taj je način zapravo odnos prema ženama i njihov položaju u društvu postao jedna od temeljnih odrednica bolivarske vlasti. Pitanje je žena tj. njihovog položaja, ušlo u svakodnevni političkih diskurs kao jedno od prioritetnih područja, predstavljajući okosnicu vladine politike.
U kontekstu navedenog, potrebno je istaknuti i klasni aspekt feminističke revolucije u Venezueli. Naime, za razliku od feminističkih pokreta na Zapadu, u Venezueli, pokret se ne oslanja na srednju klasu, nego njegova pokretačka snaga dolazi iz barriosa odnosno socijalnog ugroženog dijela stanovništva. Upravo u potonjoj činjenici pronalazimo važnost rodne politike u Venezueli. Žene koje su do 1998. bile potpuno marginalizirane i definirane trostrukom diskriminacijom te su često bile primorane boriti se za čistu egzistenciju, u okviru Revolucije, postaju zapravo jedna od njezinih glavnih subjekta.
Drugi okvir Revolucije, kako je prethodno navedeno, čini emancipatorska politika preuzeta iz Sandinističke revolucije. Okosnicu je navedene revolucije činilo inzistiranje na rodnoj ravnopravnosti, u svim njezinim segmentima. Credo je revolucije u Nikaragvi (kojega je preuzela i vlast u Caracasu): nema revolucije bez emancipacije žene; nema emancipacije žene bez revolucije. Valja istaknuti kako Revolucija u Nikaragvi predstavlja prvu revoluciju čija politička platforma počiva na feminizmu.
Buđenje žena
Bolivarska revolucija omogućila je ženama participaciju u svim društvenim i političkim okvirima, od lokalnih vijeća u barriosima do Nacionalne skupštine, stoga je borba za ženska prava u okviru Revolucije dobila sasvim novo značenje. Za razliku do svojih prethodnica, sudionice ove Revolucije ne nose oružje niti vojne oznake. Žene u okviru društvenih pokreta te općinskih vijeća sudjeluju u izgradnji društva. Cilj je takvog djelovanja smanjenje, ne samo rodne diskrepancije, nego i ukidanja socijalnih, političkih, ekonomskih i drugih kategorija u cjelokupnom venezuelanskog društvu. U kontekstu navedenog pokreti žena nisu više isključivo fokusirani na borbu za politička prava, nego promjenu cjelokupnog društva.
Kada je Chávez najavo sastavljanje novog Ustava i pozvao ljude da sudjeluju u njegovom kreiranju, odazvale su se tisuće žene. Struktura žena bila je različita: od feministkinja do bivših gerilki. Rezultat je bio Ustav koji jamči potpuna socijalna, politička i ekonomska prava za sve građane i građanke. Bio je to početak sudjelovanja Venezuelanki u društvenoj preobrazbi te dokidanje društvene pasivnosti koja je marginalizirale žene.
Otkako je proglašen Ustav žene predstavljaju ključu ulogu u kreiranju vladine politike, kao i u nevladinim organizacijama putem održavanja radionica, predavanja, upoznavanja stanovništva s propisima vezanim uz okoliš, zemljišnu reformu, reproduktivna prava i sl.
Nakon dugo vremena žene su izborile institucionalizirane oblike rada. Osnovano je Ministrio del Poder Popular para la Mujer y al Iguald de Género (Ministarstva za žensku i rodnu ravnopravnost). U sklopu Ministarstva djeluje Banmujer (Banco Nacional de la Mujer), s ciljem poticanja žene na ekonomsku aktivnost i dokidanja socijalne diskriminacije.
Naime, Banka omogućava ženama podizanje subvencioniranih kredita. Time se žene stimuliraju na veću ekonomsku i poduzetničku aktivnost. S druge strane, u okviru Banke pružaju se i konzultacije u vezi ostvarenja gotovo svih njihovih prava, od zaštite od obiteljskog nasilja do prava za vrijeme porodiljinog dopusta.
Svakako je potrebno istaknuti organizaciju INAMUJER (Instituto Nacional de la Mujer, ranije je nosila naziv CONAMU). Jedna je od zadaća navedene institucije obrazovanje žena, s ciljem zašite te proširenja njihovih prava. Na taj se način pokušava izgraditi istinsko demokratskog društvo, ne samo u političkom smislu, nego i u kulturološkom te konačno dokinuti mačizam. Organiziraju radionice o povijesti razvoja ženskih pokreta u Latinskoj Americi, raspravlja se o konceptu roda i feminizmu, rade se elaborati i predavanja o seksualnim pravima o prevenciji nasilja nad ženama i sl. Organizacija također ima i besplatnu telefonsku liniju za prijavu obiteljskog nasilja kao i brojna skloništa diljem zemlje. Osim cilja demokratizacije društva, INAMUJER posebno naglašava cilj demokratizacije obitelji. Bivša predsjednica ove organizacije, María León, naglasila je kako će Venezuela postići istinsku demokraciju jedino ako dođe do transformacije obiteljskog doma u istinsku demokratsku zajednicu.
Osim navedenih institucija vezanih uz državni okvir, svakako treba istaknuti i niz društvenih organizacija poput Mujeres Por La Vida ili Frente Constitucional de la Mujer del Movimiento Quinta República (FCMMVR).
U okviru Revolucije došlo je i do ukidanje percepcije vojske kao man’s club only. Osnovane su postrojbe nazvane Bolivarian Women’s Force. Sukladno tomu su 2012. godine, 26% diplomiranih studenata na vojnoj akademiji činile žene. Valja istaknuti kako je u kontekstu prijašnjih političkih i kulturoloških odrednica, ženama do 2000. godine bilo zabranjeno služenje u vojsci.
Sudjelujući unutar navedenih organizacija žene dokidaju višestoljetni sekundarni društveni položaj, vršeći na taj način potpunu društvenu transformaciju.
Stoga ne čudi činjenica kako su upravo žene iz barriosa i vojska (ova su dva elementa u prošlosti bila nespojiva), odigrali odlučujuću ulogu u vraćanju Cháveza na vlast 2002. godine, uslijed državnog udara.
Položaj žena u socijalnom kontekstu – Misiónes sociales
Prema Tamari Pearson upravo su žene najveći dio korisnica bolivarskih socijalnih programa (Misiones). Tri su najznačajnije misije: Madres del Barrio – pomoć ženama bez prihoda; Niño Jesús – pomoć trudnicama te Hijos de Venezuela – pomoć majkama s malom djecom.
Prema podacima objavljenim u dnevnom listu Corre del Orinoco, sredinom 2013. godine zabilježeno je gotovo 30 milijuna korisnika Misión Madres del Barrio .
Socijalne misije iznimno su važne zbog svoje dvostruke uloge. Naime, s jedne strane u njihovom se okviru pruža socio-ekonomska zaštita dok s druge strane one potiču aktivaciju žene, kako ih se ne bi svelo isključivo na pasivne primateljice pomoći. Na taj se način pokušava nadići tradicionalni odnos prema ženama, odnosno dokinuti patrijarhat kao nešto prirodno i logično samo po sebi te učiniti žene svjesnima njihove društvene potencije.
Unutar Misija žene organiziraju kongrese, panele, razvijaju elemente kolektivizam te na taj način, ne sudjeluju samo u transformaciji društva, nego i feminističke vrijednosti prenose u Revoluciju. Stoga sudjelovanje u misijama predstavlja jedan od načina na koji je Revolucija pretvorila feminizam u živu socijalnu snagu, svladavajući diskrepanciju između teorije i prakse.
Mercedes Aguilar, naglašavajući ulogu žena u Revoluciji, istaknula je kako su žene u nekim slučajevima puno aktivnije od muškaraca.
Kao rezultat svega navedenog Nancy Perez, ministrica ženske i rodne ravnopravnosti, 2011. godine objavila je podatak prema kojemu je Venezuela u okviru regije ostvarila najveću rodnu ravnopravnost.
María Elena Moyano
Teorijski okvir djelovanja žena u Venezueli
Postoje brojni problemi pri istraživanju feminizma i njegovog odnosa prema različitim društvenim pokretima u kojima sudjeluju žene. Naime, feministička se teorija dugo vremena bavi pitanjem kada zapravo djelovanje žena možemo okarakterizirati kao feminizam. Navedeno polazi od teze kako je pogrešno svako djelovanje žena ili svaki otpor koje žene pružaju okarakterizirati kao feminizam. Prema tome, treba razlučiti društvenu angažiranost žena s ciljem borbe za politička prava ili dokidanja svoga sekundarnog položaja u društvu od djelovanja uvjetovanog nužnošću, odnosno borbom za puni hladnjak. U kontekstu navedenog, u prvom slučaju možemo govoriti o feministički uvjetovanom djelovanju.
Najbolji je primjer za potonje predstavlja Peruanka Marije Elene Moyano. Naime, upravo se na njoj lome koplja u feminističkoj teoriji. Njezino djelovanje nije bilo potaknuto borbom protiv patrijarhata ili borbom za politička prava, nego je obuhvaćalo borbu za socijalnu organizaciju u siromašnim četvrtima Lime. U okvirima se feminizma stoga postavlja pitanja je li Maria Elena Moyano bila feministkinja ili samo društveno angažirana žena.
Na tragu toga, mnogi/e teoretičari/ke zalagali/e, smatraju kako treba doći do svojevrsne simbioze feminističkih i ostalih ženskih društvenih pokreta.
U kontekstu navedenog, Bolivarska revolucija predstavlja zanimljivo istraživačko područje. Naime, postavlja se pitanje u kolikoj mjeri možemo zapravo govori o prisutnosti feminizma u njezinim okvirima, odnosno u kakvom su odnosu socijalni pokreti i feminizam, s obzirom da brojne teoretičari/ke feminizam nastoje pomiriti ova dva principa djelovanja, nastojeći na taj način potaknuti razvoj feminističkih ideja unutra socijalnih pokreta.
Na taj način, ulogu žene u današnjem venezuelanskom društvu, možemo postaviti u širi kontekst rasprava u okviru feminizma. Tako su se razvile diskusije s pitanjem u kojoj je mjeri djelovanje Venezuelanki feministički uvjetovao, a u kojoj mjeri se zapravo radi o socijalnoj angažiranosti bez izraženih feminističkih ciljeva, poput dokidanja patrijarhat i sl.
U Venezueli su dijelom ostvarene težnje za sjedinjenjem feminističkih ideja unutar socijalnih pokreta. Naime, u posljednjih je 15 godina došlo do osnivanja niza organizacija koje su osim socijalnih pitanja, iznimno angažirane i u političkom pogledu. Između ostalih, u Venezueli tako djeluju organizacije: Socialist Justice Mission of the Bolivarian University, Tribal Raising Collective, Feminist Spider te Momumas.
S ciljem koordinacije, jednom godišnje se sastaju ženski društveni i feministički pokreti. 2013. godine sastale su se predstavnice različitih organizacija u pokrajini Anzoategui.
U prilog tezi kako u okviru Revolucije dolazi do povezivanja rodno potaknutog otpora s otporom potaknutim nužnošću, govori i činjenica kako se na sastanku raspravljalo, između ostalog, o političkoj participaciji žena, nasilju nad ženama, pravima vezanim uz reprodukciju kao i o zaposlenju te novim socio-ekonomskim modelima. Žene su u Venezueli na taj način krenule u ostvarivanje cilja ujedinjenog djelovanja socijalnih pokreta s težnjama otpora prema patrijarhatu i političkim zahtjevima.
Kritika rodno uvjetovane politike u okviru Revolucije – Teorija o iskorištavanju
Kritike koje su usmjerene općenito prema Bolivarskoj Revoluciji usmjerene su i na njezin aspekt koji uključuje aktivnu ulogu žena u društvenoj transformaciji. Naime, kritičari ovakve politike ističu kako ona iskorištava rodna pitanja u propagandne svrhe, odnosno kako se u okviru takvog diskursa feministički pokret koristi u političke svrhe, kao npr. u borbi protiv imperijalizma, stavljajući pri tome, po strani njegove primarne ciljeve.
Drugi dio kritike odnosi se na Chávezovu ulogu kao promicatelja feminističkih ideja. Naime, ističe se apsurdnost kako jedan muškarac, k tomu još i bivši vojnik, može promicati rodno uvjetovane ideje. Kritika se nastavlja i s predsjednikom Madurom, koji je nastavio Chávezovu feminističku politiku. U odnosu na navedeno María Leona naglasila je kako su Chávezovi govori uvijek uključivali posebno obraćanje ženama. Stoga su žene Cháveza doživjele kao svoga predsjednika.
Unatoč tomu i dalje javljaju se pitanja u kojoj je mjeri zaista autentična politika emancipacije žena i njezina uloga u društvu, a u kojoj mjeri se ona iskorištava s ciljem stvaranje široke potpore vladinoj politici. Jedna od učestalih kritika je kako se ženski pokreti u Venezueli identificiraju s Chávezom tj. Madurom. Stoga mnogi ulogu žena u Venezueli promatraju kroz isključivo čavističku vizuru.
Gladys María Gutiérrez Alvarado, Carmen Teresa Meléndez Rivas i Luisa Ortega Díaz
U kontekstu se navedenog također ističe kako unatoč proklamiranom zalaganju za rodno ravnopravnu strukturu Nacionalne skupštine, po tom pitanju još ništa nije učinjeno. Naime, iako je Chávez iznio težnju da žene čine 50% članova Nacionalne skupštine, to još nije postignuto. Često se stoga navodi kako još uvijek postoji veliki problem u pozicioniranju žena na visoke dužnosti. Međutim pri tome se zanemaruju činjenica kako se na čelu Državnog izbornog povjerenstva nalazi Tibisay Lucena, a na čelu Vrhovnog suda Gladys María Gutiérrez Alvarado. U kontekstu navedenog, glavna državna tužiteljica je Luisa Ortega Díaz dok je prošle godine Carmen Teresa Meléndez Rivas, postala prva ministrica obrane u povijesti Venezuele.
Uzimajući u obzir dominirajući socijalni aspekt Revolucije, mnogi ističu kako rezultati Revolucije i rodna ravnopravnost nije najvidljivija na političkim pozicijama, nego su najznačajnije promjene napravljene u životima običnih žena. Stoga ne čudi da su upravo žene najzaslužnije za provedbu Revolucije, ali i njezin opstanak. Potonje je vidljivo u kontekstu pokušaja državnog udara iz 2002. godine, ali i danas kada opozicija na ulicama pokušava srušiti legitimno izabranu vlast.
Neovisno o stupnju političkog iskorištavanja, po prvi puta u povijesti žene iz barriosa ne samo da su ostvarile pravo glasa, nego i dalje nastavljaju ravnopravno sudjelovati u izgradnji društva. Na taj način stvaraju novu društvenu podlogu, lišenu stereotipnih obrazaca mačizma, umjesto kojega se konstruira novi društveni okvir rodne jednakosti.
Unatoč određenoj zadršci koja postoji u okviru rodne politike u Venezueli, ono što i sami kritičari Revolucije moraju priznati je činjenica kako feminizam u Bolivarskoj revoluciji, pokazuje savladavanje diskrepancije između teorije i prakse, omogućujući da ciljevi i zadaci ženskih pokreta postanu dio svakodnevnog političkog diskursa, ne samo u Venezueli, nego i u cijeloj regiji.
Zaključak
Proglašenjem je Bolivarske revolucije gotovo iz temelja promijenjena državna politika u odnosu na žene i njihov položaj u venezuelanskom društvu. U okviru novog Ustava te nizu zakona, ženama je pružena zakonodavna zaštita. S druge strane, osnivanjem institucija poput Banmujer, INAMUJER ili Ministarstva za žensku i rodnu ravnopravnost ostvaren je institucionalni kontekst koji uvelike pomaže rješavanju brojnih problema s kojima se, posebno u povijesno-kulturološkom okviru, susreću Venezuelanke.
Navedeno je omogućilo stvaranje novog političkog diskursa u kojemu pitanja vezana uz položaj žena čine samu okosnicu bolivarske politike.
Kako bi se izbjegnula zamka deklarativnog pristupa problemima s kojima se susreću žene u Venezueli, osnovan je cijeli niz institucija specijaliziranih za ostvarivanje rodne ravnopravnosti. Tako su osim državnih ustanova osnovane brojne društvene organizacije (grossroots movements) koje pružaju mogućnost ženama iz barriosa oblikovanje venezuelanskog društva u svim njegovim sferama, od ekologije, preko obrazovanja do zdravstva. U tom kontekstu posebno valja istaknuti socijalne misije (Misiónes sociales) unutra kojih se redefinira uloga žena, odnosno potiče se njezina aktivna uloga u društvenoj transformaciji.Venezuela predstavlja jednu od rijetkih zemalja u kojima briga za samohrane ili maloljetne majke predstavljaju prioritetno područje.
Na ovaj se način, u okviru Bolivarske revolucija, nastoje promijeniti duboko ukorijenjeni kulturološko-politički obrasci prema kojima su žene svedene na dimenzije kućnog praga.
Kulturološko-političke odrednice poput autoritativnih mačo figura duboko su ukorijenjene u venezuelansku kolektivnu svijet, stoga je iluzorno očekivati da je razdoblje od 15 godina, koliko je prošlo od dolaska Cháveza na vlast, dovoljno za dokidanje rodno uvjetovanih stereotipa koji čine sastavni dio, ne samo kulture ili politike, nego i svijesti većine stanovnika Venezuele.
U prilog tezi kako je pred rodnom revolucijom dug put svjedoči i činjenica kako se većina stanovništva više protivi pobačaju nego nasilju u vezi. Ovo samo dokazuje tezu o ukorijenjenosti tradicionalnih odnosa u društvu, što je ponajprije uvjetovano velikim utjecajem Katoličke crkve.
Unatoč tomu, veliki je korak napravljen u okviru institucionalizacije pitanja vezanih uz prava žena kao i činjenice da je Venezuela pripada rijetkim zemljama u kojima feminizam čini samu srž političkog narativa. Naime, dio službenog diskursa postala je teza kako nema istinske demokracija niti socijalizma bez ostvarivanja feminističkih ciljeva.
Put do potpune rodne jednakost još je dug, ali upravo na tome putu Venezuela predstavlja lučonošu za sve ostale feminističke i ženske pokrete diljem svijeta. Time rodna politika Revolucije, nadilaze nacionalne okvire i postaje simbolom borbe nad cijelim mačističkim povijesnim nasljeđem, gdje god se on nalazio.
