Ovih dana Facebookom kruži link na politički kompas gdje možete testirati svoje političke inklinacije, provjeriti jeste li lijevo ili desno, je li vam svjetonazor dominantno autoritaran ili slobodarski. Svako malo netko posta svoje rezultate. Moje frendice/frendovi uglavnom su pozicionirani u lijevom donjem kvadrantu zelene boje. Naišla sam tek na jednog koji jest na lijevo, ali na samom rubu kvadranta u kojem bi bili autoritarani ljevičari, crvene boje. Ne znam je l’ bi to bili boljševici ili maoisti, Crveni Kmeri možda?
Ima i onih koji ne stavljaju svoje rezultate svima na uvid, možda jer se ne usude. Grupni pritisak je jak i na fejsu, koliko god nam se činilo da posve autonomno, u samoći pred vlastitim ekranom donosimo odluke o tome što ćemo napisati, koga lajkati, koga sfrendati, a koga prognati s popisa svojih frendova, čak i blokirati jednom zauvijek. Svoje Facebook domove za sada dobivamo besplatno, iako je moguće da ih plaćamo, a da ni ne znamo kako i koliko. Svaki test koji kliknemo, mehanizmima koje većina nas ne poznaje, prikuplja informacije koje će već netko negdje iskoristiti.
Očekujem da će nam Zuckerberg u dogledno vrijeme ponuditi još personaliziranije i prilagođenije zidove i vremenske linije, virtualne prostore u skladu s našim osobnim bojama, političke ili neke druge naravi. S vremenom će se tako u virtualnom prostoru učvrstiti paralelni svjetovi, nećemo znati što se zbiva u gornjem desnom kvadrantu, povjerovat ćemo da niti ne postoji.
Za sada je moguće pratiti što se zbiva u tim drugim svjetovima, dapače, dopušteno nam je pokušamo u njih i intervenirati. Što ne znači da ćemo uspjeti. Na primjer, ako Facebooku prijavite da je netko dijete nazvao četničkim kopiletom koje treba zatući, kao što je bio slučaj u komentarima uz vijest o dječaku koji je začet silovanjem, ili prijavite stranicu na kojoj uz fotografije djevojčica i žena stoji da su drolje ili nešto slično, dobit ćete odgovor da to nije violation blah blah of facebooks rules i da ta objava neće biti uklonjena. Možete sami upozoriti dotičnu osobu da je komentar neprimjeren i/ili ga/je možete blokirati. Bit će da je i to posljedica politike totalne personalizacije/lokalizacije, čega li već - ako ti se ne sviđa, nemoj gledati. Tako da je lako moguće da na Facebooku već postoje grupe gdje se skroz slobodno planiraju ubojstva, silovanja, pljačke, ‘ko zna što sve ne, ali mi o tome za sada ne znamo ništa. Ako saznamo, fejs će nam reći nek’ ih upozorimo da su «zločesti» ili nek' ih slobodno blokiram. Što ne vidimo, toga nema.
Ovog proljeća osoba s nickom „Mr. Nobody” otvorila je stranicu na Facebooku na koju je postavljala fotografije djevojaka i djevojčica s područja istočne Hrvatske nazivajući ih pogrdnim nazivima. Osvanulo je tada više grupa s nazivima „Vinkovačke drolje, „Vinkovačke kurve”, i slično, a iako ju je Facebook ugasio početkom listopada otvorena je nova.
Bilo je očito da je riječ o domaćem primjeru cyberbullyinga. Policijske statistike posljednjih godina govore da je internetsko nasilje među maloljetnicima u porastu, dok su fizički/verbalni slučajevi nasilja u padu.
Rekorder u slučajevima internetskog nasilja je Australija, u kojoj je devet od deset obitelji pogođeno nekom od vrsta cyber nasilja, o čemu govori o dokumentarac Web Of Hate.
Ipak, nakon nekoliko dana i ponovljenih prijava, stranica Mr. Nobodyja je od strane Facebooka ugašena, možda su pomogle i prijetnje policijom. S odmakom, pitam se, nije li ipak trebalo pustiti Mr. Nobodyija da se neko vrijeme igra. Jer uistinu, kako linkanje na profil neke od mladih djevojaka, može škoditi? Jedna od linkanih djevojaka primijenila je radikalno nenasilnu metodu, molitvu za Mr. Nobodyija. S obzirom da stranice više nema, ne mogu je citirati, ali sjećam se da je njen komentar, u kojem je autoru stranice obećala da će se usrdno moliti da ni njemu ni njemu bliskima nitko ne učini nešto slično kao što je on učinio njoj, u kratko vrijeme lajkalo preko stotinu ljudi.
Nije da molitvu smatram primjerenom metodom u borbi protiv nasilnika, ali njen je komentar bio bitno drugačiji od ostalih koji su na toj stranici protestirali protiv anonimnog provokatora utoliko što nije ni prijetila, niti razrađivala metode njegova mučenja i kažnjavanja. Jer, da podsjetim, većina komentatora koji su na samoj stranici protestirali protiv sadržaja, u svom pravednom gnjevu opisivali su, ponekad u detalje, što bi sve učinili dotičnome kad bi u pitanju njihova kći, sestra i prijateljica. Što je vlasnika stranice i njegove podržavatelje, čini se, dodatno zabavljalo. Što bi se dogodilo da smo stranicu naprosto ignorirali? Ili na nju krenuli postati sadržaje koji nemaju direktne veze sa svrhom zbog koje je stranica otvorena?
Zuckerberg nas pušta da se igramo. Zabavljamo se doskočicama na statusima, šaljemo si motivacijske sličice, vodimo rasprave o aktualnim temama, samostalno odlučujemo koga ćemo pustiti na svoj zidić, švrljamo po zidićima drugih. Kladim se da negdje u svijetu, na udaljenosti od dva-tri klika, već ima i magisterija i doktorata o diskursu Facebook statusa, o tome kako se taj diskurs mijenja u skladu s Zuckerbergovim dizajnerskim inovacijama, o tome kako se zajednice na Facebooku uspostavljaju i razgrađuju, o demografskim karakteristikama korisnika, o aktivističkim potencijalima Fejsa i društvenih medija općenito i tako dalje i tako redom. Nema čega nema.
Ipak, još uvijek ima i ljudi koji nisu na fejsu. Znam ih nekoliko. Dakle, ima i nade.
Samoj sebi moram priznati da sam ovisna. Facebook mi krade vrijeme. I ne samo vrijeme. Morat ću na tretman. Na terapiju gdje ću naučiti kako da se othrvem, kako da se izvučem. Upala sam u Zuckerbergovu mrežu, a ne sjećam se da sam čula neko upozorenje. Startrekovski Borg je bio dovoljno fer da upozori, pa makar i prekasno za bijeg, da je otpor uzaludan i asimilacija neizbježna. Sad čekam neki novi Voyager, da me otrgne iz ruku borgolikog fejsa.
