Objavljeno

Dobrodošli u Čečeniju… osim ako ste gej

U mračnoj ulici muškarac pali cigaretu i preko mobitela dogovara tajne sastanke i prijevoz. Nervoza je gotovo opipljiva. Nažalost, nije riječ o zapletu kakvog trilera, već stvarnom životu LGBT osoba u Čečeniji. Muškarac s početka teksta, odnosno filma je David Isteev, koordinator kriznih intervencija za rusku LGBT mrežu koja pomaže LGBT osobama da pobjegnu iz Čečenije.

U ovoj dominantno muslimanskoj i ultrakonzervativnoj republici u Ruskoj federaciji, koju vodi Putinov saveznik Ramzan Kadirov, homoseksualnost je tabu, a homofobija sveprisutna. Kadirov je 2017. započeo tzv. “gej čistku” kojoj je cilj maltretirati i istrijebiti LGBT zajednicu. Akcija koja je izazvala međunarodnu pozornost (i osudu) bila je racija navodno vezana uz drogu u kojoj su na mobitelu jednog od osumnjičenika pronađene eksplicitne fotografije muškaraca. Mučili su ga i prisilili da otkrije tko su muškarci s fotografija, koji su zatim odvedeni na nepoznate lokacije i mučeni. Prema nekim izvješćima, zbog sumnje na homoseksualnost privedeno je stotinjak osoba, a tri su ubijene. Istovremeno, upitan o progonu LGBT osoba, Kadirov s psihopatskim smiješkom govori da nema nikakvog progona – jer u Čečeniji nema homoseksualaca.

Progon LGBT osoba u Čečeniji i napori aktivista/kinja da zaštite svoju zajednicu tema je filma Dobrodošli u Čečeniju (Welcome to Chechnya) koji možete pogledati u sklopu 13. Subversive Film Festivala. Autor filma je David France, novinar i redatelj poznat po još dva dokumentarca LGBT tematike: How to Survive a Plague (2012.) o američkom aktivističkom pokretu ACT UP nastalom u vrijeme AIDS epidemije, i The Death and Life of Marsha P. Johnson (2017.) o jednoj od pionirki trans aktivizma u SAD-u.

Potaknut novinskim člankom o aktivistima/kinjama ruske LGBT mreže koja potajno izvlači ljude iz Čečenije i smješta ih u sigurnu kuću u Moskvi dok traže azil, France je odlučio iz prve ruke saznati i zabilježiti što se događa. Pretvarajući se da je turist i koristeći dva mobitela (jedan za snimanje, a drugi za pokazati policiji kada ga pretraže), pratio je tajne akcije premještanja ljudi i boravak u sigurnoj kući. Iako film ima relativno labavi scenarij (vjerojatno ga je France morao prilagoditi materijalu koji je imao), zbog snimanja “iz prve ruke” imate osjećaj da ste i vi jedan, odnosno jedna od sudionica te možete lako zamisliti kako je biti u njihovoj koži.

S obzirom na stigmatizaciju homoseksualnosti i realnu opasnost za protagoniste/kinje, bilo je nužno osigurati im anonimnost. Shvativši da bi uobičajene metode poput zamagljivanja lica i snimanja s leđa neće dobro funkcionirati, France je odlučio koristiti deepfake tehnologiju: pomoću algoritma, preko lica čečenskih LGBT osoba stavio je lica svojih prijatelja i poznanika, pripadnika/ca LGBT+ zajednice iz New Yorka. Iako deepfake tehnologija u pravilu ima negativne konotacije (jer se veže uz lažne vijesti, manipuliranje i krađu identiteta), u ovom slučaju omogućila je izrazito ranjivoj skupini ljudi da javno ispričaju svoju priču i upozore na brutalno kršenje ljudskih prava od strane vlasti.


Povezano