Zli entiteti u kontekstu brojnih mitoloških konstelacija često su zauzimali figuru žene, posebice ako su posjedovali magijske sposobnosti. Kasnije su žene za koje se vjerovalo da svoje navodne nadnaravne vještine koriste s ciljem uzrokovanja zle kobi prozivane vješticama, a danas se čini kako takve utvare žive tek u pričama za djecu.
No, dokumentarni film Mutna rijeka argentinske redateljice Tatiane Mazú González, prikazan u sklopu 14. Subversive Festivala, pokazuje kako to nije posve točno. Naime, u rudarskom gradiću Rio Turbiju ženama je zabranjen ulazak u rudnik jer bi mogle izazvati ljubomoru velike Crne udovice, a time i nesreću koja je, vjeruje se, više puta izazvala smrt tamošnjih rudara. Drugim riječima, za bilo koji oblik katastrofe koja zadesi ovo argentinsko podzemlje dvostruko je odgovorna žena.
O Crnoj udovici, figuri koja simbolički utjelovljuje sve žene koje su u rudniku ostale bez svojih partnera, u Rio Turbiju uči se od samog rođenja; ona je neizostavan aspekt svake lokalne legende, baš kao što je rudnik neizostavan aspekt svakodnevice tog argentinskog gradića. Naime, sudbina mladića koji se ne odluče na školovanje u određenom je smislu unaprijed zapisana i duboko ukorijenjena u obiteljsku i lokalnu tradiciju, a svodi se na rad u rudniku.
Iako je film uglavnom posvećen iskustvima i svjedočanstvima žena, posebno je potresno ono koje se tiče uplašenog 16-godišnjaka kojemu je kucnuo čas kada će započeti sa svojim radom u rudniku, i ono najvažnije, zavoljeti ugljen. U priči o mladiću paralelno se uspješno iznose i strah spram mjesta koje pojedincu ne garantira da će iz njega izaći živ, ali i činjenica da odlazak u rudnik predstavlja svojevrsni (duboko patrijarhalni) ritual, inicijaciju u svijet odraslih muškaraca.
Iako su u Rio Turbiju aktivnosti dozvoljene ženama svedene na one tradicionalno “ženske” – poput pripreme hrane ili sudjelovanja na izboru ljepote – upravo su žene zaslužne za prve proteste glede zaštite rudara. Naime, redateljičina teta otkriva kako je to izgledalo kada je zajednica žena mjesecima protestirala zbog loših uvjeta u rudniku i tražila pokretanje radijske postaje koja bi širila vijesti o stanju u gradu.
Znakovito, González se prilikom koncipiranja filma na makrorazini poslužila serijalom knjiga O ratu čuvenog pruskog generala i vojnog teoretičara Carla von Clausewitza, preuzimajući tako naslove pojedinih Clausewitzevih knjiga, tj. pretvarajući ih u zasebna poglavlja svog filma. Redateljski odabir opravdan je činjenicom da je Mutnu rijeku moguće protumačiti kao neku vrst filmskog oružja uperenog protiv stroge patrijarhalne zajednice, a ovakvo tumačenje potkrepljuje i činjenica da se u narativnom fokusu filma nalazi metamorfoza žene iz domaćice u borkinju. Također, čini se kako je Mutna rijeka prirodni nastavak redateljičinog “obiteljskog aktivizma”, a fotografija njezine bake s puškom u ruci, iako prezentirana bez konteksta nastanka, funkcionira poput zaštitnog znaka žena ugljena, kako su se nazivale tamošnje aktivistkinje.
Potaknuta vlastitom traumom kao posljedicom seksualnog zlostavljanja od strane dječaka iz Rio Turbija, kojega karakterizira kao idealnog sina postojećeg sustava, redateljica ovaj film o šutnji otvara arhivskim snimkama iz svog djetinjstva i šumovima koji se isprepliću s bukom, poput neartikuliranih glasova koji vape za slobodom. Tijekom filma, ova se buka se postepeno akumulira u glasove kojima započinje iznošenje intimnih i potresnih svjedočanstava žena rođenih i odraslih u gradu muškaraca. Ta su ženska svjedočanstva popraćena arhivskim snimkama i totalima maglovitog grada koji potpomažu generiranju postapokaliptične atmosfere.
U ovom kontekstu značajno je da lica pripovjedačica tijekom cijelog filma ostaju nevidljiva, što je moguće interpretirati kao imitaciju radijskog načina izlaganja, posebice zbog toga što je redateljičina teta sudjelovala u stvaranju prvog feminističkog radijskog programa u gradu. Osim toga, takva im nevidljivost onemogućava individualizaciju (dobivamo portret čitave zajednice umjesto portreta pojedinki), a njihova se svjedočanstva pretvaraju u univerzalni ženski glas koji matična patrijarhalna zajednica nastoji prigušiti.
Vizualni plan filma obilježava niz nasumičnih slika i crteža koji doprinose turobnoj atmosferi, a koji služe kao sredstvo pomoću kojeg se uspostavlja odnos između vidljivog i nevidljivog. Naime, ženskim glasovima koji se javljaju u ime kolektiva pridružuju se jezive i puste snimke grada, a progovaraju o sveopćem stanju. Iako redateljica nije dobila dozvolu da za potrebe snimanja pristupi rudniku, zahvaljujući transseksualnom aktivistu koji je uspio postati dijelom rudničke radne snage i publika je dobila priliku vidjeti strašnu unutrašnjost rudnika. U snimci se posebno ističe automatski ženski glas koji radnike pomalo orvelovski podsjeća na njihovu dužnost voljenja ugljena. Uopće, na razini cijele mjesne zajednice prisutna je invazivna fetišizacija ove sedimentne stijene kao sredstva koje potvrđuje pripadnost lokalnoj zajednici.
Svjedočanstva o represiji u patagonskom rudarskom gradu dovode do zaključka redateljičine tete da „možda smo mi žene više od žena“, što se odnosi na sve one zaslužne za prve naznake progresa unutar društvenih postavki. Dvanaest svjedokinja ove dokumentarne ratne kronike pod vodstvom redateljice uspijeva se transformirati u borkinje protiv zaborava i vlastitim sjećanjima oduprijeti se kulturi praznovjerja i mačizma.
Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.