Priča o trinaestogodišnjoj Stelli Valas Juraj vjerojatno je mnogima poznata. Stella ima cerebralnu paralizu – ne govori, ne hoda i gotovo ništa ne vidi, a ima i niz drugih zdravstvenih problema zbog kojih je ovisna o kolicima i tuđoj pomoći. Zgrada u kojoj živi s majkom, dva brata i sestrom nema kolni ulaz, a kako bi izbjegli stepenice i mogli ući kroz vrtna vrata, treba im prolaz kroz dvorište susjedne zgrade, čiji im stanari već nekoliko godina odbijaju dati pravo prolaza.
„Vozila sam se u autu u gradskoj gužvi i na radiju ulovila dio razgovora Stelline majke s voditeljem emisije Zagrebački odrezak na Radiju 101. Iako sam uhvatila svega nekoliko rečenica, nisam mogla vjerovati što čujem. Zatim sam nekoliko mjeseci pokušavala saznati o kojoj je uopće emisiji bilo riječ, zvala sam radio i molila ih da se sjete o čemu se zapravo radilo i tim tragom došla do obitelji Valas Juraj, upoznala ih i oni su pristali na svoju priču, koju su već ranije dijelili u medijima“, ispričala je na zagrebačkoj premijeri dokumentarnog filma Prolaz za Stellu redateljica Ljiljana Šišmanović.
„Napisala sam vrlo nadobudan scenarij. Htjela sam da film bude angažiran, da kamera dolazi na vrata, da se suprotstavlja i provocira i da, uvjetno rečeno, bude Stellin glasnogovornik. Međutim, već pri prvom zvonjenju naišli smo na otpor. Snimali smo gotovo dvije godine i za cijelo to vrijeme nitko nije htio komunicirati s nama. Bilo mi je problem kako strukturirati sukob koji nikako ne možete prikazati, pa sam pustila da stvari iznutra govore same za sebe“, rekla je Šišmanović.
Još 2007. godine obitelj Valas počela je pregovore sa susjedima o prolasku kroz njihovo dvorište koje se nalazi uz vrt Stelline zgrade, no oni se godinama oglušuju na molbe obitelji. Naime, postojeći zakoni ni na koji način ne obvezuju stanare da Stellinoj obitelji dozvole prolazak preko dvorišta. Kako je predstavnik stanara prije nekoliko godina izjavio, oni „poštuju zakone i vlastita prava“, pa tako i zakon da se nužni prolaz može tražiti samo za nekretninu, ali ne i za osobu.
Nijedan zakon ne može ih primorati da ustupe vlastiti kolni ulaz u derutno i zapušteno dvorište koje očigledno nitko ne koristi. Unatoč tome, smatraju da bi Stellin prolazak kroz dvorište koje vrlo vjerojatno i nije u funkciji, narušio „mirno stanovanje unutar njihove zgrade.“
„Činjenica da nitko od susjeda nije htio sudjelovati u filmu izazvalo je čitav niz problema. Ja sam kucala na vrata, predstavljala se, pokušala objasniti o čemu je riječ, ali samo je jedan gospodin htio nešto reći o ovom slučaju. Imali smo veliki pravni problem po pitanju korištenja tih snimki. Bilo je iznimno teško graditi konflikt i dramski sukob u filmu ako ne vidite i nemate drugu stranu“, kazala je redateljica nakon premijere. „Ušli smo u priču kad je ona već bila status quo. To je jedan kontinuitet nedogađanja i nerješavanja problema koji traje godinama. Ljudi iz institucija se godinama bave ovim problemom, a neki od njih su u više navrata osobno pokušavali dogovoriti sastanke sa susjedima, no oni su sve to odbijali. Nije važno tko su osobe koje prave problem, važan je njihov odnos prema problemu, a sve se to događa u centru našeg glavnog grada, što me sablaznilo.“
S obzirom da stanarima nitko ništa ne može, oni i ne moraju dati opravdanje za nepristajanje na zahtjeve Stelline obitelji, ali kao jedinu prepreku za miran dogovor ipak spominju Stellina navodno problematičnog i agresivnog oca koji im je u više prilika stvarao probleme.
Nakon završenog snimanja, film je iz raznih razloga osam mjeseci čekao termin montaže. U tom se razdoblju u životu Stelline obitelji dogodio dramatičan obrat, o kojem njezina majka kasnije nije željela govoriti. Kada jedan od susjeda u telefonskom razgovoru sarkastično govori Sellinoj majci „Razvedite se, pa ćete dobiti prolaz“, nitko od gledatelja ne pomišlja da je upravo to ono što će uslijediti. Ljiljana i Valdo Valas Juraj zaista su se razveli otada su prošle već tri godine, ali nitko još uvijek nije učinio apsolutno ništa.
„Iznenadio me obrat, donekle se potvrdilo ono što su susjedi i govorili o očevoj agresivnosti. No, ono što je apsolutno iskreno jest njegov angažman i poseban odnos koji ima sa Stellom. Djevojčicu su liječnici nekoliko puta vraćali kući da umre i da nije bilo njenog oca, ona danas vjerojatno ne bi bila živa. Bez obzira što se obrat čini nevjerojatnim i pretjerano naglim, mi doista nismo konstruirali očev lik izvan onoga što je on doista i pokazao. Nakon njihovog razvoda, imala sam veliki dramaturški problem kako riješiti situaciju koju nitko ne želi otvoreno objasniti. No je li ona uopće bitna, s obzirom da je Stella i dalje gdje je bila na početku?“, odgovorila je redateljica na pitanje je li ta situacija u filmu bila inscenirana.
„Imala sam vrlo nadobudan redateljski pristup i iluziju da će se do kraja snimanja stvari promijeniti. Vjerovala sam da se sve može i treba iskomunicirati, međutim to se nije dogodilo. Nije bilo kalkulacije i manipulacije, ali ipak smo naišli na ogroman otpor druge strane. Ipak, iako se slučaj nije pomaknuo s početne točke, drago mi je da sam uspjela pokazati i drugi dio priče, a to su Stelline reakcije. Bez obzira što se ne može kretati, što ne govori i što nas ne vidi, ona je osoba koja osjeća i uzvraća emocije, koja se smije i plače, ide u školu i živi punim životom. To su neke stvari koje su me osobno fascinirale i kroz Stellu sam upoznala paralelni svijet za koji nisam ni znala da postoji“, rekla je za kraj Ljiljana Šišmanović.
Priče ove tematike vrlo često znaju skliznuti u patetiku, naglašavajući dodatno ostale teške aspekte nečijeg života, tražeći sažaljenje nad protagonistom i zgražanje nad sveopćom nepravdom. To nije slučaj sa Prolazom za Stellu. Uz pomoć obitelji, Stelli su dostupna sva mjesta koja možete zamisliti. Apsurdno je što joj je onemogućen jedino prolaz do vlastitog doma.
