Udruga Dugine obitelji ovog je četvrtka u Medijateci Francuskog instituta održala predstavljanje slikovnice ‘Moja dugina obitelj’, prve slikovnice u Hrvatskoj koja obrađuje temu istospolnih roditelja s djecom.
Ideja o slikovnici nastala je nakon što su Dugine obitelji provele istraživanje koje je pokazalo da se dugine obitelji kratko spominju u svega nekoliko slikovnica, a njezin je glavni cilj priču o takvim obiteljima približiti svima onima koji sa svojom djecom žele razgovarati o različitostima u našem društvu. Slikovnica je dostupna u digitalnom izdanju, a papirnato izdanje koje je tiskano u 500 primjeraka gotovo se u potpunosti razgrabilo.
S obzirom na veliku razinu zainteresiranosti u pripremi je i prijevod slikovnice na razne strane jezike, među kojima su engleski, njemački, talijanski i francuski. Dugine obitelji su u međuvremenu u Hrvatskoj prikupile brojne upite za besplatnim primjerkom slikovnice, a planiraju je poslati svim zainteresiranim vrtićima i knjižnicama te zainteresiranim pojedincima/kama. Iako će se slikovnica moći naći isključivo u odgojno-obrazovnim ustanovama čiji su djelatnici/e sami/e pokazali/e interes za njom, konzervativne udruge i portali već su pokrenuli peticiju protiv ‘uvođenja materijala koji promiču homoseksualni stil života u naše škole’, a dobri duh hrvatske homofobije i mizoginije, Vice John Batarelo u ime udruge Vigilare ministrici znanosti i obrazovanja Blaženki Divjak uputio je zabrinuto pismo, tražeći od nje da se očituje po pitanju slikovnice.
Kako bismo čitateljice i čitatelje bolje upoznale s duginim obiteljima i njihovim pravima razgovarale smo s koordinatorom udruge Dugine obitelji Danielom Martinovićem.
Što su to Dugine obitelji i kakve sve obitelji okupljaju?
Dugine obitelji su sve obitelji u kojima je jedan od roditelja nije heteroseksualan/a. To se najčešće koristi kao termin za gej ili lezbijske parove ili osobe koje imaju djecu. U Hrvatskoj su to, prema istraživanjima i našem iskustvu, najčešće u pitanju ljudi koji su prije bili u heteroseksualnoj vezi u kojoj su dobili dijete, razveli se i sada imaju partnera ili partnericu istog spola s kojom odgajaju dijete. I to je najčešće odgovor na pitanje ‘odakle njima djeca’… dobili su ih kao i svi drugi.
Što se posvajanja tiče, u Hrvatskoj ima relativno malo takvih slučajeva, ali to je više stvar toga što je posvajanje u Hrvatskoj loše regulirano. I heteroseksualnim parovima je to noćna mora. Primjerice, prošle je godine posvojeno samo 73 djece. Kod nas je uglavnom riječ o nekim dogovorima, u smislu planiranja. Dijete ti se ne može dogoditi, već su djeca generalno planirana. A kod planiranja postoje razne opcije. Muškarcima je u toj situaciji puno teže i uglavnom se odlučuju za neku kombinaciju dogovora s lezbijskim parom ili nekom djevojkom/ženom.
Naše članstvo broji najviše žena, lezbijskih parova ili singl žena koje žele djecu. U tom slučaju najpoznatija je opcija medicinski potpomognute oplodnje. Znam dva slučaja u kojima su žene odlazile u klinike u Pragu i Munchenu kako bi zatrudnjele. Trenutačno je najpopularnija opcija naručivanje uzorka sperme iz Danske. Naručivanje uzorka je prilično skupo, cijene su oko 1000 eura po narudžbi, a nitko ti ne garantira da ćeš ostati trudna jer se mora puno toga poklopiti. Znam dosta parova koji pokušavaju neko vrijeme, ali ne uspijevaju. Potrebno je točno tempirati da ti dođe narudžba kad ovuliraš, a imaš dovoljno za samo tri ili četiri pokušaja. Treba imati na umu i to da je ta sperma lošije kvalitete nego ona koja dolazi iz direktnog izvora, zato što se drži u hladnjaku i sadrži dodatne tvari kako bi mogla dulje živjeti izvan tijela. Najbolja opcija je s direktnim donorom.
Koji su najčešći oblici diskriminacije s kojima se dugine obitelji susreću u društvu? I leži li tu pravi razlog zbog kojega osobe koje imaju takvu obitelj ne žele istupiti u javnost imenom i prezimenom?
Mislim da razina diskriminacije s kojom se susrećemo ovisi o mentalitetu nekog društva. Recimo da netko ugleda gej par koji se drži za ruke i sa sobom ima dijete, to će izazvati drugačije reakcije nego lezbijski par s djetetom, jer one mogu biti viđene kao tetke, sestre ili što već. A dečki su automatski gejevi koji imaju dijete i kao takvi mogu probuditi vrlo nasilne reakcije. Velik je problem što ne znaš što ti se i gdje može dogoditi i zato su ljudi još uvijek u strahu. Situacija ide na bolje, ali još uvijek nije na toj razini da se možeš slobodno poljubiti na ulici, a kamoli s djetetom biti vani.
Što se tiče javnog outanja, mislim da je ljude strah iz različitih razloga. Tu postoji moment s društvenim mrežama, gdje je danas svatko dostupan i izložen, pa postoji strah od osobnog uznemiravanja. Znam iz svojih krugova da je ljude jako strah da će ih netko pratiti ili da će izaći na naslovnici nekog desničarskog portala, a oni na sebe gledaju kao na ljude koji imaju djecu i samo žele živjeti svoj život. Nemaju aktivističke pobude da se sa svojim pričama javno izlože, nego su to ljudi koji su primarno ušli u roditeljstvo iz roditeljske pobude, a aktivizam eventualno dođe kasnije, kad skužiš da treba mijenjati stvari.
Kad pogledamo presjek medija, u zadnje vrijeme je dosta ljudi izašlo sa svojim pričama, bilo anonimno ili poluanonimno. Prije toga uopće nije bilo, a sada situacija ide na bolje i mislim da ćemo uskoro imati imena i prezimena, ili slučajeve u kojima će netko izaći pred kamere licem i glasom.
Ali je za sada najveći faktor strah, pogotovo strah za dijete. Odrasla osoba će se još nekako moći nositi s komentarima, ali postoji velik strah od toga da će ljudi guglati tebe, saznati gdje tvoje dijete ide u vrtić ili školu i da će onda tvojem djetetu nešto reći ili napraviti. To su situacije na koje osoba nema utjecaja. Kad nisi u medijima, ti odlučuješ kad ćeš i gdje ići s djetetom, a ovako te je strah da će te netko negdje prepoznati, da će ti nešto doviknuti ili te napasti pred djetetom, pa ćeš mu morati to objašnjavati. I najgore, da će netko djetetu nauditi… Čak i ako dijete nije javno’ izašlo’, ali mogućnost da netko dođe do djeteta preko tebe, to je najveći neki strah.
U kojim su situacijama dugine obitelji diskriminirane u odnosu na heteroseksualne obitelji?
Službeno, osoba ako nije biološki roditelj nema nikakva prava. Bilo je slučajeva gdje je, na primjer, jedna osoba bila na moru s djetetom i dijete je trebalo u bolnicu. Tamo vas uvijek pitaju tko ste vi djetetu, a onda je pitanje hoćete li vi lagati i u tom trenutku reći da ste tetka ili nešto slično. Kada kažete da ste partnerica majke, osoblje ima pravo reći ‘a ne, vi ne možete ući’. Možda ne nužno iz diskriminacije, nego zato što oni imaju pravilo da osoba ne može ući ako nije krvni srodnik ili skrbnik djeteta. To je doslovno tako na papiru, no u praksi je bolje i možemo se uvijek dogovoriti, što opet možda nije najpametnije jer znači da ovisite o tome na kakvu ćete osobu naići. Bez bračne jednakosti nećemo nikad imati istu razinu prava. Mislim da je velik problem i to što se ljudi ne susreću često s duginim obiteljima i nisu dovoljno educirani . Kod nas dosta toga nije prepoznato, nije usklađeno. Sad smo imali raspravu oko Zakona o skrbništvu gdje su u prvotnim nacrtima izbacili životne partnere, pa su kasnije to ipak stavili. Sada je pitanje kako će novi Obiteljski zakon izgledati i kako će izgledati formulacija oko posvajanja.
Kako se reguliraju roditeljska prava unutar duginih obitelji?
Najčešće je dogovor da biološki otac ne bude upisan u rodni list. Heteroseksualne majke koje nisu u braku prilikom poroda mogu reći da dijete ima nepoznatog oca. Ako su u braku, automatski se upisuje ime bračnog partnera. Tako da je često dogovor da je otac nepoznat, kako bi partnerica mogla dobiti partnersku skrb. Uvjet za dobivanje partnerske skrbi jest da je jedan od roditelja nepoznat, da mu je oduzeta roditeljska skrb ili da je preminuo. Ako jedna od životnih partnerica ima dijete s rodnim listom na kojemu piše da je otac nepoznat, partnerice zajedno odu na sud, kažu da su u životnom partnerstvu i traže partnersku skrb za drugu partnericu. Sud ih potom šalje u Centar za socijalnu skrb koji radi evaluaciju. Nakon što dobiju pozitivno mišljenje Centra, Sud im dodjeljuje rješenje prema kojemu partnerica dobiva partnersku skrb. To je ujedno i najveća razina prava koju neki istospolni par može dobiti u Hrvatskoj, da obje osobe imaju pravo na dijete. Usvajanje je jače jer se tu ostvaruje roditeljska skrb na razini biološkog djeteta, a tako se i pravno promatra. U slučaju da je jedna osoba posvojila kao samohrana majka, u trenutku kada sklopi životno partnerstvo, njezina partnerica može predati zahtjev za partnerskom skrbi.
Treba i napomenuti da je ovdje riječ isključivo o lezbijskim parovima, jer je partnerska skrb primarno zamišljena za lezbijke.
Foto: Ivan Maričić
Na koje se sve načine može regulirati roditeljstvo unutar dugine obitelji?
Stvar je u tome da nema nikakve pravne regulacije, ne možeš potpisati ugovor, nego se to sve zasniva na povjerenju i dobroj volji. Vi se dogovorite hoće li dijete znati, kad će saznati, kako ćete to iskomunicirati, može li donor reći svojim roditeljima da je donor i slično. Nekad postoji taj strah, što ako se netko predomisli? Biološki otac može u bilo kojem trenutku zatražiti DNA testiranje i ako se dokaže da je dijete njegovo, on može tražiti da se upiše u djetetov rodni list.
Kakvi su komentari na izlazak slikovnice? Jesu li vam se ljudi javljali privatno s nekim komentarima? Vidite li neki pomak u hrvatskom mentalitetu kada su u pitanju istospolni parovi s djecom?
Jako nas je ugodno iznenadila količina pozitivnih komentara koje smo pronašli na internetu nakon objave o izlasku slikovnice. Dosta je ljudi komentiralo kako poznaje istospolne parove koji imaju dijete. Također, dobili smo mailove od ljudi koji su rekli da su vjernici, ali žele slikovnicu kako bi djecu mogli učiti i o ovim temama. Kad vučem paralelu, mislim da je slična situacija kao i prije 15 godina kada su organizirani privi Prideovi. Na prvim prajdovima su bacali suzavce, napadali, pripremali molotovljeve koktele. Kad je bila aktualna priča o životnom partnerstvu, ljudi su mislili ‘ako im damo da se vjenčaju, zemlja će se otvoriti’. I onda smo im dali da se vjenčaju, a zemlja se ipak nije otvorila. A sad su u pitanju djeca, sad im je to problematično. Prije je bilo ‘ok je da oni paradiraju, ali ne da se vjenčaju’. Sad je ‘ok da se vjenčaju, ali ne i da imaju djecu’. što će biti dalje, ne znam, ali mislim da će se naviknuti na to da i homoseksualne osobe također imaju djecu. Kad si uspiju utuviti u glavu da to što si gej ili lezbijka ne znači da si sterilan.
Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.