Kada je Hrvatsku i širu regiju u rujnu ove godine zatekao prvi izbjeglički val, od strane mirovnih aktivista/kinja i brojnih volontera/ki humanitaraca mogla se čuti teza kako domaće civilno društvo još iz 90-ih posjeduje bogata iskustva u radu s populacijom koja dolazi iz ratom pogođenih područja. Vrlo brzo na djelu smo mogli vidjeti i prakse koje su izravno svjedočile o tome – inicijativu Dobrodošli u kojoj se okupilo 60 organizacija civilnog društva i 400 volontera, te koja od prvih dana izbjegličke krize učinkovito pomaže izbjeglicama na terenu, ali i vrši politički pritisak na državne i europske institucije u pitanjima migracijskih politika.
Upravo zato odabrali smo nekoliko mirovnih i feminističkih aktivista/kinja da za VoxFeminae prokomentiraju aktualnu izbjegličku krizu, ratna zbivanja na Bliskom Istoku i nedavne terorističke napade u Parizu, redom događanja koja u posljednje vrijeme prizivaju tjeskobu i strah među populacijom Europe.
Naše sugovornice/ke Vesnu Janković, Vesnu Teršelič, Gordana Bosanca i Radu Borić pitali smo o tome možemo li govoriti o sličnim izazovima kada se prisjetimo angažmana mirovnih pokreta i feminističkih organizacija u 90-ima i aktualnoj izbjegličkoj krizi, te na koji su način znanja i strategije prakticirane u 90-ima primjenjive u radu s izbjegličkom populacijom iz zemalja Bliskog Istoka i Afrike.
Vesna Janković (na slici lijevo)
Vesna Janković znanstvena je asistentica na Katedri za sociologiju Fakulteta strojarstva i brodogradnje. Tijekom višegodišnjeg aktivističkog angažmana sudjelovala je u pokretanju niza inicijativa (Svarun, Antiratna kampanja, ARKzin, Autonomna tvornica kulture – Attack).
“Sličnost definitivno postoji, u zemlju su dolazile i još uvijek dolaze izbjeglice druge vjere, ali velika je razlika u tome što je Hrvatska tada bila u ratu, te su izbjeglice koje su iz Bosne dolazile u Hrvatskoj ovdje ostajale, a ove izbjeglice uglavnom prolaze i ne zadržavaju se. Drugi moment su veće kulturološke razlike, nama su izbjeglice iz BiH bile daleko bliže”, kaže Janković i dodaje kako je današnja aktivistička scena nastavlja i koristi neka iskustva koje smo isprobali 90-ih.
Janković smatra kako se Inicijativa Dobrodošli uspjela u kratkom roku organizirati i ponuditi vrlo konkretnu pomoć svim tim ljudima koji dolaze i prolaze kroz Hrvatsku; od organiziranja volontera do prikupljanja humanitarne pomoći.
“Osim konkretne pomoći oni su pokušali utjecati na formuliranje javnih politika, vrlo brzo se uspjela stvoriti artikulirana zagovaračka platforma. Važno je i Nacionalno stajalište u sjeni o politici EU spram izbjegličke krize u kojemu su koncem rujna formulirali neke zahtjevena razini EU i uoči velikog summita što je održan 23. rujna. U zahtjevima se tražilo, između ostalog, ukidanje dublinskog sporazuma, omogućavanje što jednostavnijeg kretanja izbjeglica kroz Europu, humani tretman, ali i da se same izbjeglice pita koja im je željena destinacija, a ne da ih se šihta kako kome pada na pamet.
No, nažalost, u međuvremenu su se stvari prilično zakomplicirale i promijenile, mislim pritom na pariške napade.”
Aktiviranjem članka 42., stavka 7. Ugovora o EU, nedavno su i zemlje članice pristupile ratu, a mnoga ljudsko-pravaška udruženja i organizacije se slažu kako takva i slične politike neće dovesti do pozitivnih pomaka u borbi protiv terorizma. Na koji način treba graditi strategiju borbe protiv terorizma, pitamo Vesnu Janković.
“Ovo je neka vrsta kontrahiranja Europe i zapadnog svijeta kroz uvođenje psihoze, izvanrednog stanja i uvlačenje velikog dijela svijeta u taj globalni rat. Ono što mi se čini važno je da se u duhu antiratnih organiziranja adresiraju i stvarni uzroci i trenutnog stanja. Kada to kažem mislim na potrebu onog što je velik broj komentatora ranije istaknuo – da je ovo što se događa na Bliskom Istoku i ovo što je generiralo i što se nalazi u pozadini nastanka ISIL-a i islamske države, rezultat geopolitičkih pozicioniranja i uplitanja zapadnih sila.
U osnovi se radi ponovno o borbi za naftu i prirodne resurse, no primjerice – otvorenost Njemačke prema izbjeglicama svjedoči i potrebi njemačke ekonomije za ljudskim resursima i radnom snagom. Ono što je komentator Zlatko Dizdarević isticao u svojim analizama jest da se cijelo ovo vrijeme na Bliskom Istoku osim vidljive američke i ruske prisutnosti, mnogo manje spominjala upetljanost Francuske i Kine.
Nije nimalo slučajno da su se napadi zbili u Francuskoj jer od Libije do Sirije Francuska bila vojno upletena u sva ratna zbivanja na Bliskom Istoku gdje se godinama pokušava izboriti za svoj komad kolača resursa i utjecaja, no unatoč tome”, smatra Janković, “nismo svjedočili značajnom antiratnom pokretu koji bi problematizirao takvu agresivnu, imperijalnu vojnu politiku, te je utoliko, tvrdi naša sugovornica, riječ o propustu o francuske, civilno-aktivističke scene”.
“Valja početi govoriti o uzrocima, osvijestiti ih i prozivati vlade zapadnih zemalja o tome što se radi i radilo tamo. Drugi moment koji je važan je jačanje desnice i ksenofobije i islamofobije koje u klaustrofobičnoj atmosferi profitiraju, pa se ponovno zamagljuju ekonomski uzroci cijele situacije. Zato je važan i rad u smjeru zagovaranja tolerancije, otvorenih akcija, mirovnjačkih aktivnosti. Važno je umrežavanje na razini Europe i šire, te ujedinjenje svih mirovnjačkih inicijativa, jer razdoblje mraka je nažalost već počelo.
“Sužavaju se prostori sloboda, od slobode kretanja do uvođenja raznih oblika sigurnosnih kontrola, a s takvim stanjima ide i reduciranje razine demokracije. To su stvari koje smo mi ovdje svjedočili 90-ih i lepeza djelovanja mora biti užasno široka”, upozorava Vesna Janković.
Rada Borić
Da je civilna scena svojim organiziranjem i političkim aktivnostima posljednjih mjeseci pokazala zrelost i sposobnost snalaženja u kriznim situacijama, slaže se i Rada Borić, direktorica Centra za ženske studije. Ona je svjesna da se to dogodilo zahvaljujući infrastrukturi koja je izgrađena godinama ranije. Prisjetila se aktivnosti Antiratne kampanje početkom 90-ih.
“Hrvatska, za razliku od mnogih europskih zemalja, do 90-ih nije imala mirovni pokret. Antiratna kampanja Hrvatske, sa značajnim udjelom feminističkih aktivistkinja, okupljala je građane/ke koji su promovirali mirovne politike u ratu, uz česte primjedbe ‘da smo u ratu’ i osude zbog naših ‘prelaženja granica’, kao da se u ratu treba zapustiti demokracija (čemu smo svjedočili!), a i danas svjedočimo pokušajima dokidanja demokracije zbog prijetnji terorizma, a upravo je jačanje demokracije i mirovnih rješavanja sukoba preduvjet stvarnom miru i ljudskoj sigurnosti”, kazuje.
Pitamo je i što su nas ratovi na području bivše Jugoslavije i veliki broj civilnih žrtava te još uvijek nerazriješenih trauma, naučili o širenju ratnih zona i kulta rata?
“Naučili su nas da naši životi, životi čitavih zajednica i zemalja, nisu ‘u našim rukama’, već da je profit, isprepletenost korporativnog i vojnog kapitala, zamašnjak svih sukoba i ratova, a da ljudski životi postaju tek ‘kolateralna šteta’. Dakako, to nas kao pojedince ne razrješava odgovornosti za vlastite postupke, pa tako jedni odlučuju podržavati politike rata a drugi zagovarati mir. A kako mir ne podržavaju nadnacionalne korporacije ni političke elite, on je uvijek u opasnosti.”
Geopolitička situacija se, tvrdi Borić, prelama na sličan način kao i 90-ih. Interesi svjetskih sila tada su bili usmjereni na destabiliziranje prostora nakon ‘pada Zida’ i preuzimanje resursa stvorenih u doba socijalizma, a i danas se ‘izvoz demokracije’ na Bliski istok koristi, indirektno, za preslagivanje interesa u upravljanju resursima – teritorijem, naftom, plinom, ljudima na Bliskom istoku. Imperijalističkiratovi, tj. posljedice tih ratova zapljuskuju kao povratni valteritorij Europe, što nije prvi put. Održive odgovore na ta kretanja možemo naći samo u jačanju građanskog društva u Europi, dok će zemlje Bliskog istoka zahvaćene krizom imati složeniji posao obnove i države i društva što neće biti moguće bez značajne međunarodne podrške.
Gordan Bosanac
Upitan da iznese strategije borbe protiv terorizma koje se ne temelje na vojnim akcijama i intervencijama, voditelj programa društvena solidarnost i razvojna suradnja pri Centru za mirovne studije u Zagrebu Gordan Bosanac će reći kako se protiv nasilja treba boriti na više razina.
“Prva je ova neposredna prijetnja, no tu mislim prije svega na napade u cijelom svijetu. U svijetu se u prosjeku dnevno dogodi po jedan teroristički napad, oni nisu nužno u Europi. Potrebna je bolja suradnja sigurno-obavještajnih agencija i hitna intervencija u zajednicama, posebno u Europi, u kojima se ljudi osjećaju isključeni i na neki način grade svoj oblik nekog suludog punk pokreta protiv sustava. Mislim da se to da rješavati u lokalnim zajednicama. Treba djelovati na tu kvartovsku priču, tamo gdje se sve to događa.”
Bosanac je uvjeren kako treba hitno prestati s idejom kako će vojne intervencije na Bliskom Istoku dovesti do sloma terorizma i njegove ekspanzije. “Idemo se koncentrirati na politike razvojne suradnje, one koje će umanjiti sve veće socijalne nejednakosti i razlike koje postoje na malom geografskom prostoru.”
Medijski prostor u Europi prepun je apela za ‘zaštitu zapadnih vrijednosti’ i islamofobije. Kako takvi diskursi utječu na atmosferu među narodima Europe, pitamo naše sugovornike/ice.
“Takvog diskursa ima, ali istaknuo bih kako on ne dominira do kraja. Meni je zanimljivo kako se u trenutno u Europi sučeljavaju dva pogleda na izbjegličku krizu i terorizam; onaj koji smatra kako na terorističke napade treba odgovoriti snažnijom vojnom ofenzivom i onaj koji uočava odgovornost zapadnih sila u događanjima na Bliskom Istoku. Europsko se društvo oko ove teme polarizira, moj je osjećaj da je dobrodošlica izbjeglicama poslana s više strana u Europi dosta čvrsta i da je neće poljuljati i teroristički napadi. Negativna strana ove priče je prije svega politička, u budućnosti ćemo imati trend povlačenja u nacionalne države i to će se nažalost primarno lomiti na leđima izbjeglica”, smatra Bosanac.
Nedavna objava rata Françoise Hollandea Islamskoj državi stvorila je među populacijom Europe strah, tjeskobu i paranoju. Tko je najugroženiji ovakvim političko-vojnim potezima?
Vesna Teršelič
Voditeljica Documente Vesna Teršelič slaže se s Bosancem i smatra da ako europske vlade pristanu na odlaganje ili radikalno smanjivanje ulaganja u razvojnu podršku u Africi i Aziji i fokusiraju se samo na vojne akcije, u konačnici ćemo biti pogođeni svi jer će oružani sukobi sve više eskalirati.
Bosanca i Teršelič pitamo što su nas ratovi na području bivše Jugoslavije i veliki broj civilnih žrtava te još uvijek nerazriješenih trauma, naučili o širenju ratnih zona i kulta rata?
“Naučili su nas puno, a tome mogu dati dva konkretna slučaja. Kada se desi neka vojna intervencija kao što je bilo u Arapskom proljeću ključna pogreška koja se radi je da međunarodna zajednica kao glavne partnere prepoznaje one koje pobjeđuju na demokratskim izborima, a iskustva nam govore da tada u pravilu izbore dobijaju ekstremisti. Zbog takvih stvari ljudi glasaju emotivno, ne racionalno.
Mirovni pokreti tada nestaju s političke mape, ali mi mislimo da upravo njih možemo i trebamo osnaživati. Ti ljudi nisu vidljivi u nekom javnom i političkom prostoru, a upravo njima treba dati glas. Sjetimo se samo da je Antiratna kampanja 90-ih u Hrvatskoj trpjela pritiske, od službene vlasti, ali i brojnih pojedinaca, no da se su uvažavale poruke koje su oni tada slali, mnoge bi stvari bile drugačije”, tvrdi Bosanac.
Teršelič, pak, povlači direktnu relaciju s događanjima iz 1993. godine.
‘Vlade u nadmetanju oružjem mogu zaboraviti patnje civila i olako izbrati govor sile umjesto složenih i sporih mirovnih pregovora o potrebama svih sada obespravljenih. Svima koji donose odluke o bombardiranju mogla bi koristiti poruka pakračkih međunarodnih volontera iz 1993.: IfWaristheAnswer, it must havebeenfuckingstupidquestion.’
