Prošlog tjedna održan je Zagreb Youth Summit (ZGYS), globalno događanje koje je okupilo tristotinjak društveno i politički aktivnih mladih iz cijelog svijeta s ciljem produbljivanja razumijevanja suvremenih izazova koji predstavljaju prijetnju demokraciji.
ZGYS organizirala je Inicijativa mladih za ljudska prava (YIHR) u suradnji s organizacijom Heartefact i uz podršku fondacija National Endowment for Democracy, Prague Civil Society Center, World Youth Movement for Democracy i Europske komisije.
“Svjedoci smo brojnih liberalnih autokracija i iliberalnih demokracija u nastanku diljem svijeta. Ovaj fenomen, koji nastaje iz zloupotrebe izbornih procesa i drugih demokratskih mehanizama, ima zajedničke karakteristike, kao što su srozavanje medijskih i drugih sloboda te delegitimizacija političke opozicije i civilnog društva,” objašnjavaju organizatori. Stoga je ZGYS bio zamišljen je kao “forum koji za cilj ima povezivanje boraca za demokraciju iz raznih krajeva svijeta.”
Yascha Mounk i Roberto Stefan Foa u tekstu “Znakovi dekonsolidacije” koji je spomenut na summitu pisali su o “demokratskoj konsolidaciji”, konceptu koji označava stabilnu i čvrstu demokraciju u zemljama koje su uspješno razvile demokratske institucije, snažno civilno društvo i postigle određeni životni standard. Događaji diljem svijeta desetljećima su potvrđivali taj koncept: podaci pokazuju da je broj “slobodnih” zemalja postojano rastao od sredine 1970-ih do ranih 2000-ih. Međutim, od 2005. možemo primijetiti srozavanje sloboda na globalnoj razini.
Kako bi otkrili je li riječ o anomaliji ili značajnom trendu, Mounk i Foa osmislili su upitnik koji se sastoji od tri faktora: 1) javna podrška (smatraju li građani da je demokracija važna?); 2) otvorenost prema nedemokratskim oblicima vlasti (npr. vojni režim); i 3) rast podrške antisistemskim strankama i pokretima koji tvrde da je trenutni sistem nelegitiman.
U brojnim zemljama odgovor na sva tri pitanja je “da”. Postotak ljudi koji smatraju da je važno živjeti u demokraciji strmoglavo se smanjuje, a osobito je nizak među mlađim generacijama. Sve češće se javljaju populistički pokreti usmjereni protiv sistema, a građanska participacija nikad nije bila niža.
Stoga su neka od glavnih pitanja na Zagreb Youth Summitu bila kako zaustaviti populističke i nacionalističke tendencije u društvu, kako vratiti vjeru u demokraciju i kako potaknuti mlade (osobito tzv. millenials) da se uključe u pokrete jačanja demokracije?
Foto: ZGYS Facebook
Na panelu “Jačanje liberalnih autokracija i iliberalnih demokracija” govorilo se o rastućoj apatiji i osjećaju beznađa kada je riječ o ostvarivanju promjena. Alexandar Soloviev iz pokreta Otvorena Rusija upozorio je na “naučenu bespomoćnost” – stav da jednostavno ne možemo ništa promijeniti, pa nećemo ni pokušavati. Važno je imati na umu dugoročnu perspektivu i ne odustajati ako se odmah ne dogodi očekivana promjena.
“Promjene se ne sastoje samo od revolucija, već se pomno i strpljivo grade,” rekao je David Riveros iz paragvajske organizacije reAcc!ón, podsjetivši na primjer Rose Parks i pokreta za ljudska prava. Osim toga, dodao je, političke stranke izgubile su kredibilitet i mladi im se ne žele priključiti.
Govoreći o političkoj situaciji na Balkanu, Goran Miletić (Civil Rights Defenders) opisao ju je kao “praznu demokraciju” – formu bez sadržaja. “Imamo izbore, demokratske institucije postoje, ali su lažne. Nema slobodnih medija, nema alternativnih izvora informacija. Naša društva imaju više karakteristika fašizma nego slobodnog društva,” objasnio je.
Predavanje o metodologijama utjecaja autokratskih supermoći održao je Carl Gershman, predsjednik američke fondacije National Endowment for Democracy (inače neokonzervativac i veliki protivnik Putina) koji krizu liberalne demokracije vidi kroz dvije dimenzije: vanjsku i unutarnju. Vanjska dimenzija odnosi se na jačanje autoritarnih režima (npr. Rusija, Kina i Iran) i na geopolitičko povlačenje SAD-a, a unutarnja dimenzija na smanjenje podrške liberalnim vrijednostima i gubitak vjere u demokratske institucije. Gershman je spomenuo i Praški apel za demokratsku obnovu, nedavno osnovanu globalnu koaliciju “sa snažnim američkim sudjelovanjem”, čiji je cilj afirmacija temeljnih načela koja su potaknula širenje moderne demokracije – koju on opisuje kao univerzalnu, a ne samo zapadnjačku vrijednost.
U idućem dijelu svog izlaganja Gershman je, na nemalu zaprepaštenost nas koji nismo bili upoznati s njegovim likom i djelom, krenuo braniti intervencionističku politiku SAD-a. Naime, mnoge zemlje u kojima je SAD “širio demokraciju”, smatra Gershman, sada žale što se njihov “dobročinitelj” povlači jer je svojim prisustvom održavao sigurnost (za razliku od ruskog intervencionizma koji nema tako plemenit cilj, već samo želi ekspanziju svog teritorija). Stoga samo događanje Zagreb Youth Summit treba promatrati u kontekstu činjenice da ga je sufinancirala fondacija kao što je National Endowment for Democracy.
Carl Gershman. Foto: ZGYS Facebook
Na panelu posvećenom zagovaranju demokracije putem nezavisnih medija i društvenih mreža jedna od sudionica bila je Mona Eltahawy, egipatsko-američka novinarka i autorica knjige Headscarves and Hymens, koja tvrdi da joj je Twitter već dva puta spasio život. Godine 2011. egipatska interventna policija uhitila ju je za vrijeme prosvjeda u Kairu, držala 12 sati u pritvoru te fizički i seksualno zlostavljala, o čemu je Eltahawy tweetala (jer joj nisu oduzeli mobitel) te se na Twitteru proširio hashtag #freemona, a oglasio se i američki State Department, nakon čega je ubrzo puštena na slobodu. Drugi put bio je 2012. godine, kada je tweetala iz pritvora nakon što je bila uhićena jer je sa skupinom prosvjednika u njujorškom metrou prekrivala rasističke plakate ružičastom bojom i naljepnicama.
I am proud that I spray painted that racist piece of shit poster. It's protected speech and what I did us also protected speech. ##NYC
— Mona Eltahawy (@monaeltahawy) September 26, 2012
Neki su je tada optužili da uništavanjem plakata oduzima drugima slobodu govora, no Eltahawy naglašava da sloboda govora ne podrazumijeva slobodu da budemo rasisti ili homofobi.
Unatoč tome što su joj u navedenim situacijama koristile, Eltahawy ne misli da su društvene mreže naši saveznici. “Ne računam na Facebook i Twitter za revoluciju,” kaže, “ali važno je što pružaju prostor za izražavanje onima koji to inače ne bi mogli i za razmjenu iskustava. Trebamo koristiti društvene mreže da bismo dobili ono što želimo, kao što i one nas koriste.”
Na panelu “Populizam i nacionalizam” sudjelovale su još dvije zanimljive aktivistice – Zineb El Rhazoui, bivša novinarka časopisa Charlie Hebdo, i Gulalai Ismail, predsjednica organizacije Aware Girls (koju je osnovala sa 16 godina) i dobitnica nagrade Anna Politkovskaya koja se dodjeljuje borkinjama za ljudska prava iz zona sukoba.
Zineb El Rhazoui je marokanska novinarka koja živi u Francuskoj pod policijskom zaštitom. Bivša je novinarka lista Charlie Hedbo (više o njenim razlozima odlaska iz lista možete pročitati ovdje) te je na summitu istaknula da činjenica da na svijetu postoje ljudi koji žele ubijati zbog karikature znači da je ta karikatura nužna. Kao pozitivan primjer razvoja demokracije navela je Saudijsku Arabiju (!), koja je ranije ove godine izabrana u UN-ovu Komisiju o statusu žena te koju u tome “podržavaju mnoge demokratske države”. Ono što nije spomenula su geopolitički interesi tih istih demokratskih država, kao što ni Carl Garshman nije spomenuo geopolitički aspekt američkog intervencionizma, nego ga je sveo na depolitizirani koncept “sigurnosti i stabilnosti”.
El Rhazoui je dodala da moramo kritički preispitivati sve režime i pružiti mladima obrazovanje koje će nam to omogućiti, no sudeći po stavovima sudionika, postoji jedan režim kojeg ne treba preispitivati – demokracija.
Besart Lumi i Zineb El Rhazoui. Foto: ZGYS Facebook
Demokracija je, orilo se na summitu, jedini sustav koji jamči da će naša prava biti poštovana bez obzira na našu pripadnost većini ili manjini. Između demokracije i ljudskih prava postoji neraskidiva poveznica, a demokratske vrijednosti trebaju biti univerzalne.
To je možda i točno, ali pomalo je začuđujuće da je uz sve to analiziranje i kritičko promišljanje iliberalnih pokreta i autokratskih režima jedan pojam ostao potpuno nepropitan, zadržavši – barem u okviru summita – status dogme ili kakvog zlatnog teleta.
Time je zapravo propuštena prilika da se napravi važan korak dalje i da se kritičko mišljenje primijeni na vlastitu poziciju, odnosno da se progovori o problemima i manjkavostima unutar samog sustava demokracije. A te manjkavosti su očito prisutne s obzirom su iliberalni pokreti proizišli upravo iz demokracije, spretno koristeći njezine mehanizme kako bi ostvarili svoje ciljeve (među kojima je i podrivanje demokracije).
S obzirom na nisku izlaznost na izborima (koji predstavljaju jedan od ključnih oblika participacije građana) u mnogim zemljama, zanimljivo bi bilo čuti što sudionici misle o tome kolika bi trebala biti minimalna izlaznost da izabrana vlast bude legitimna, ili o tome može li demokracija samu sebe ukinuti pomoću vlastitih mehanizama (npr. ako narod izabere autokrata). Je li korištenje alata kao što je referendum i dalje demokracija ako je cilj referenduma smanjenje prava pojedinih skupina? Je li pravo rješenje za “spas” demokracije stvaranje atmosfere ugroze od strane vanjskih neprijatelja (npr. Putin)? Možda demokraciju kakvu poznajemo treba reformirati iznutra – ukoliko ona u svojim trenutnim oblicima ne poziva mlade na sudjelovanje? Je li moguće zamisliti alternative (liberalnoj) demokraciji?
Ukratko, ako demokracija sadrži u sebi mogućnost podrivanja i izvrtanja vrijednosti na kojima počiva, nije li to nešto o čemu bismo otvoreno trebali razgovarati? Nažalost, nijedno od ovih pitanja nije bilo postavljeno na summitu, a bez dubinskog azumijevanja procesa i trendova kojima danas svjedočimo teško da ćemo očuvati ono što smatramo demokratskim vrijednostima.
Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
