Razmišljanje o otvorenom pismu mlade spisateljice povodom kave s predsjednikom
Zapravo ne znam što bih rekla i kako bih se osjećala nakon pročitanog pisma mlade spisateljice, kao i o drugom pismu na to njeno pismo, i mnogobrojnim svakojakim opravdanim i neopravdanim reakcijama, uglavnom anonimnih kritičara. Pokušavam se staviti u njezinu kožu, biti empatična ali prije svega realna. Nikako mi to ne polazi za rukom.
Pročitala sam njezin roman. Stručnjaci a i obični ljudi, dakle čitatelji su o tome puno toga rekli, uglavnom pozitivno, impresivno, stvarno, onako kako je izgledalo, gledano nepristranim okom djeteta u odrastanju.
Mnogi od tih stradalnika bi mogli puno toga reći i napisati. Iako su mnoge situacije i tragedije tih nesretnih prognanih ljudi slične, svaka je posebna, jedinstvena i najviše boli onoga kojeg je to zlo rata i svega onoga što rat i izbjeglištvo nose pogodilo. Uz najbolju volju teško se potpuno unijeti u to i shvatiti sav taj očaj i jad ako nisi nešto slično proživio.
Bila sam tada ravnateljica osnovne škole. Svaki dan mi je dolazilo neko dijete bilo izbjeglica ili prognanik, s vrećicom u ruci. U jednom periodu u školi ih je bilo preko 120. Trebalo ih je pokušati uklopiti u razredni odjel, školu, naselje, grad. Rijetki su ostajali dulje vrijeme. Bili su razdvojeni od obitelji. Mnogi nisu znali, niti gdje im je obitelj i jesu li njihovi najmiliji i najbliži uopće živi. Nama je bilo teško. Možemo si samo zamisliti kako je tek bilo njima. Ne mislim, pritom na organizacijske, pedagoške i psihološke prilagodbe , probleme i poteškoće. To je bio najmanji problem. Mislim na svu onu bol, težinu i jad koji su se nakupljali svakom čovjeku u duši gledajući tu jadnu napaćenu djecu.
Sjećam se jednog kolege, učitelja zemljopisa iz Travnika koji je kod nas neko vrijeme i predavao. Kasnije je i svoju kći doveo u našu školu. Za majku i ostale članove njihove obitelji se tada uopće nije znalo gdje su i da li su živi. Njih dvoje su nekako uspjeli pobjeći iz Bosne i doći u Zagreb.
Jedan prognani dječak je tada napisao priču pod naslovom “Ubili su mi kuću“.
Danas mi se ta djeca i njihovi roditelji javljaju gotovo sa svih strana svijeta. Malo tko se od njih vratio u svoje rodno mjesto ili zavičaj. U razloge takvog stanja ne bi ulazila, jer ih ne znam, a možda ih ne bi ni razumjela. Svi su završili srednju školu. Mnogi su i diplomirali, bilo kod nas, ili u Švedskoj, Njemačkoj, Kanadi, Americi ili negdje drugdje. Puno ih je ostalo i u Zagrebu. Susrećem njih i njihove roditelje i s radošću se sjećamo onog vremena provedenog u našoj školi, iako je to vrijeme bilo strašno, pogotovo za njih.
Danas ta djeca imaju svoju djecu i svoju obitelj, koju sigurno ne žele opterećivati sa svim onim što su doživjeli i proživjeli u ratu i progonstvu, kao i u izbjeglištvu.
Imajući to sve u vidu, kao i euforiju i značaj koji je sam poziv Predsjedniku na kavu izazvao kod mlade Vukovarke (Sve svoje znance i rodbinu je obavijestila o tome. Kupila je novu haljinu …), možda se može razumjeti i pokušati shvatiti njezino razočaranje, iako to ovisi i o tome što je očekivala od tog poziva i boravka na Pantovčaku. Pritom, ne treba zaboraviti ni na „licenciu poeticu“, što je svojstveno spisateljima, kao i sklonost idealizmu, ironiji i romantizmu.
Za mene je Predsjednik ponajprije čovjek, kao i svi mi, što znači da i on može pogriješiti i griješi, jer onaj tko radi i griješi. Griješiti je ljudski.
Apsolutno ga ne branim, ni ne opravdavam i nije mi to niti namjera, samo se pokušavam staviti i u njegovu ulogu, pogotovo ako nije bio dovoljno informiran tko mu sve toga dana i zašto dolazi „na kavu“.
„Koji je vaš problem?“ Zar je to pitanje zbog kojeg se treba dići takva hajka i pljuvanje po Predsjedniku?
Zar tom i takvom Predsjedniku treba u biografiji biti baš jedan takav susret da bi to onda bila potpuna biografija, osvijetljena sa svih aspekata društvenog, kulturnog, političkog i javnog života.
Nemojmo si samo umišljati i sami sebi davati preveliki značaj i ulogu u svemu tome.
Predsjednik koji imponira svojim širokim i vrhunskim obrazovanjem (općim i stručnim), svojom kulturom, svojom diplomacijom, svojom prilagodbom svakom čovjeku, a nije populist, ni samaritanac, ne lije suze nad ičijom sudbinom, ne glumi Majku Terezu, ali ima razumijevanja, koji želi dijalog, suradnju i mir, koji je svjestan svoje uloge u vremenu i prostoru u kojem živimo, koji se zna ponašati u svim situacijama, na svim mjestima i ulogama, kod kuće i u svijetu, je sad najednom postao nekulturan, umišljeni narcisoid, koji ne razlikuje žrtve, koji ne poznaje pravdu i pravednost, koji zapravo ne zna voditi razgovor s pozvanim gostom.
Predsjednik uvažava svačije mišljenje, pa je red kako bi i mi trebali uvažavati njegovo mišljenje. Nije dobro kad razgovara o ratu, nije umjesno kad se raspituje o obitelji i djeci…Što je onda trebao? O čemu je trebao govoriti?
Dođe mi da se zapitam kome, čemu i zašto je zapravo trebao taj susret na Pantovčaku i što je tko od tog susreta očekivao?
U Zagrebu, 2011-04-07 – Ankica Benček, učiteljica
