Objavljeno

Ana Vilenica: Stanovlasništvo je postalo strategija preživljavanja

U razgovoru za Oslobođenje.ba istraživačica, teoretičarka i aktivistkinja Ana Vilenica govori o svom nedavnom predavanju Umjetnost i stambeno pitanje, o tome zašto se na globalnom nivou pravo na stanovanje pretvara u mrtvo slovo na papiru, planskom uništavanju državnih stambenih fondova, te odnosu umjetnosti i stambenog pitanja.

Nedavno ste održali predavanje Umjetnost i stambeno pitanje. Kroz najavu Vašeg predavanja očituje se da kapitalistički režimi proizvode urbani prostor koji stanovanje, kao pretpostavku reprodukcije naših svakodnevnih života, čini mjestom za stjecanje profita i prakticiranje klasne, rodne i rasne opresije. Možete li pojasniti taj proces?

Tijekom proteklih četvrt stoljeća na globalnoj razini svjedočimo pretvaranju prava na stanovanje u mrtvo slovo na papiru. Svakodnevni život duboko je preustrojen neoliberalno-kapitalističkim i etno-kapitalističkim režimima koji podrazumijevaju plansko uništavanje državnih stambenih fondova i prodaju gradskog zemljišta u bescjenje. Špekulacije s nekretninama i sve veća financijalizacija zajedno s ideologijom kućevlasništva i pristupom kreditima povećavaju nejednakosti među ljudima. Stanovanje tako postaje investicija, dug koji se treba platiti, ultimativna imovina dok paralelno proizvodi permisivniju populaciju. Sve to prate mjere štednje koje propagiraju europske institucije i koje najviše pogađaju najsiromašnije.

Kakav je odnos spram tog pitanja bio u Jugoslaviji?

U bivšim jugoslavenskim republikama, za razliku od tradicionalno i dosljedno kapitalističkih zemalja, ovaj proces je započeo ili se nastavio, s raspadom Jugoslavije i definitivnim prigrljavanjem kapitalizma kao “jedine moguće opcije”. U Jugoslaviji je stanovanje bilo koncipirano kao osnovno pravo. Socijalna dobra, uključujući i stanove, dijelila su se na temelju radnog angažmana. Ipak funkcioniranje ovog modela je bilo daleko od idealnog. Postojao je stalan deficit stanova, a često su privilegirane grupe radnika s višim obrazovanjem, zaposleni na boljim radnim mjestima i uspješnijim poduzećima i onih na partijskim funkcijama. Bilo je i onih koji su svoje stambeno pitanje morali rješavati putem subvencioniranih pozajmica ili uzimanjem kredita ili kroz neplansku gradnju koja je također bila tolerirana.

Proces privatizacije kroz otkup stanova za relativno malen novac proveden 1990-ih zacementirao je naslijeđenu nejednakost i dodatno ju produbio upisivanjem nejednake tržišne vrijednosti u stečeni stambeni prostor, dok je ujedno deprivirao sve one koji su godinama davali dio primanja u stambeni fond, a do tog trenutka nisu ostvarili stanarsko pravo. Paralelno s ratnim razaranjima, rapidnom deindustrijalizacijom, masovnim gubljenjem posla, hiperinflacijom i siromašenjem stanovništva, stanovlasništvo je postalo s jedne strane strategija preživljavanja, a s druge mjesto domestifikacije novih neoliberalno-kapitalističkih odnosa.

Kakva je danas situacija kad je stanovlasništvo u pitanju?

Stambeno pitanje danas se primarno rješava individualno na tržištu, a najveći broj onih koji nemaju riješeno stambeno pitanje nisu u mogućnosti samostalno ga riješiti pod tržišnim uvjetima. Novi akteri, investitori u neprestanom nastojanju da smanje troškove zaobilaze zakonsku regulativu, oslanjaju se na neformalne kanale i koruptivne prakse, grade nekvalitetnim materijalima, a ne prežu ni od toga da isti stan prodaju nekoliko puta različitim vlasnicima. Sve je veći broj onih koji zbog gubitka posla nisu u mogućnosti plaćati rate za stan i zbog toga žive pod prijetnjom od izbacivanja iz svojih stanova.

Većina iz mlađih generacija je prinuđena živjeti sa svojim roditeljima u prenaseljenim stanovima, dok je održavanje stanova i zgrada uglavnom nedostižna investicija. Posljedica novih prostornih transformacija i režima stanovanja je i sve veći broj onih koji žive kao beskućnici: u privremenom smještaju, u nesigurnim uvjetima i neadekvatnim stanovima i bez krova nad glavom. Najugroženiji su oni bez posla, pripadnici manjinskih grupa, prije svega Romi, oni bez podrške proširene obitelji, ali i jednoroditeljske obitelji, čiji su nosioci u najvećem broju žene.

Nefunkcionalni sistem socijalne stambene politike proizvodi rješenja kao što su nasilno raseljavanje romskih naselja u kontejnerska naselja na periferiji Beograda, gdje peteročlana obitelj živi u 12 kvadratnih metara, a deset obitelji dijeli jedan sanitarni kontejner. Oni koji preživljavaju od socijalne pomoći u socijalnim stanovima zbog neadekvatnog sustava socijalne zaštite, kojim je definirano da se socijalna primanja dobivaju devet mjeseci godišnje, pod stalnom su prijetnjom izbacivanja iz svojih domova zbog nemogućnosti plaćanja računa. Novi megaprojekti u privatno-javnom partnerstvu kao što je Beograd na vodi dodatno pogoršavaju ovu situaciju i utječu na stvaranje nove klasne geografije grada kroz izgradnju luksuznih stanova koje si ogromna većina ne može priuštiti i gentrifikaciju ili klasno čišćenje socijalno nepodobnog stanovništva koje naseljava mjesta takve novogradnje.

U kojoj su relaciji umjetnost i stambeno pitanje gledano iz Vašeg istraživačkog ugla? Na koji se način kultura i umjetnost bave stambenim pitanjem?

Jedan od simptoma ili znakova opisanog stanja upravo su umjetnički i kulturni projekti koji se pokušavaju na različite načine baviti ovim problemima. U pitanju su prakse koje se realiziraju u okviru projekata kulturom vođene urbane regeneracije, onih koji preuzimaju ispražnjene institucionalne ljušture socijalne (socijalističke) države, radova koji se ponašaju kao aktivističke ili socijalne prakse, kao i onih koji izrađuju modele u pravcu “taktičkog urbanizma”. Često se ovakve prakse romantiziraju i pripisuje im se društveno transformativan potencijal, dok se paralelno aboliraju od odgovornosti izvan domene umjetnosti. Moja namjera je bila da ukažem na unutrašnje kontradikcije ovakvih “socijalnih kulturnih i umjetničkih praksi” koje se javljaju na mjestu susreta želje za promjenom kroz imperativ vlastitog mišljenja i materijalnih uvjeta proizvodnje umjetnosti i kulture.

Umjetničke i kulturne prakse organizacijski i financijski su ovisne o konzervativnim politikama države, privatnim donatorima ili stranim fondacijama i one uglavnom (ne)intencionalno reflektiraju te sofisticirane i vrlo efikasne kulturne politike konzervativne revolucije koja se u lokalnom kontekstu odvija od 1990-ih godina. Važno je istaknuti i da su ove prakse ustvari pozvane da sudjeluju u razvoju gradova i da rješavaju socijalne probleme. Dokaz ove teze su internacionalna kulturna politika i pozivi filantropskih fondacija koje sve više daju grantove za “socijalne kulturne i umjetničke projekte”, kao i popularnost ovakvih praksi unutar velikih muzeja i izložbi.

Složila bih se sa teoretičarem George Yudiceom, koji na umjetnost i kulturu gleda kao na resurs koji se instrumentalizira za rješavanje društvenih problema. U kulturu se investira kako bi se ojačalo tkivo civilnog društva koje bi trebao služiti kao idealan domaćin za politički i ekonomski razvoj. Ipak paradoksalno sveprisutna socijalna kulturna i umjetnička praksa i sve veći broj kulturnih i umjetničkih NVO-a ne ukazuju na zdravo društvo, već su više očajnički pokušaj koji cilja rješavanju kompleksnih pitanja kao što su nezaposlenost, loši uvjeti stanovanja ili konflikti u migrantskim četvrtima.

Kako se sve to u praksi odražava na same umjetnike?

U ovom procesu proizveden je i novi poduzetnički subjekt umjetnika koji više nije zaštićen javnim financiranjem, već se sam za sebe bori na tržištu. Novi profil umjetnika koji se na ovaj način promovira je umjetnik poduzetnik – poduz(m)etnik koji rješava probleme na nelinearan i kreativan način. On je prekarni radnik koji sam upravlja svojim ljudskim kapitalom, samozapošljavanjem od projekta do projekta. Figura poduz(m)etnika dobiva posebno važnu ulogu u vrijeme krize u kojoj se javlja, s jedne strane, kao žrtva makroekonomske situacije, a s druge strane, kao sredstvo za rješavanje problema.

I sama ideja emancipacije i aktivizma u suvremenoj umjetnosti postala je pitanje poduzetništva i time, stavljanjem u službu kapitala, u velikoj mjeri normalizirana. Ta sprega ukazuje na ideološki podtekst participativno-socijalno-poduzetničkih umjetničkih praksi, koji se može odrediti kao kulturalizacija politike ili dislokacija govora o složenim i provokativnim društvenim i političkim temama u polje kulture i umjetnosti. Kritičar i teoretičar umetnosti Gregori Solet popularnost i sveprisutnost “socijalne umjetničke prakse” slikovito opisuje kao pojavu koja sliči muzealiziranju dijelova nečega što je nekada bilo društvo. Ovakve umjetničke i kulturne prakse često kreiraju i reproduciraju isto stanje koje žele kritizirati.

Ono što također ne treba zaboraviti jeste da borba za “socijalne umjetničke prakse” još uvijek nije završena. Ovakve prakse su još uvijek trn u oku konzervativnih pogleda na umjetnost koji teže očuvati buržoaski konstrukt dekorativne “umjetnosti radi umjetnosti” i to je ono što ju još uvijek čini vrijednom uporne kritičke podrške. Ali također ne treba zaboraviti upozorenje koje je u jednom svom performansu-predavanju iznio umjetnik i aktivist Nebojša Milikić, da je tanka granica između politički angažirane umjetnosti i čiste političke dekoracije.

Jedno od temeljnih pitanja Vašeg predavanja bilo je mogu li oblici kulturne proizvodnje, i pod kojim uvjetima, biti sredstvo za obranu zajedničkih interesa ili su agenti i inženjeri takvih projekata uvijek samo oruđe u daljoj degradaciji svakodnevnih uvjeta života. Do kakvih ste saznanja istraživanjem došli i da li je moguće dati odgovor na to pitanje?

Sve veći broj projekata suvremene kulturne prakse i umjetničkih radova koji se bave stambenim pitanjem svjedoče da postoji određena glad za umjetnošću i kulturnom praksom koja zapravo pravi razliku. Ova glad i sama je simptom odsutnog društva i povlačenja socijalne infrastrukture, jednako kao i posljedica sistematskog pozivanja na kreativno-poduzetnička rješenja.

Jedan broj projekata kojima sam se bavila svesrdno pristaje postati alat za kozmetička rješavanja sistemskih stambenih problema, pojedine je čak moguće odrediti kao pseudoangažiranu egzotizaciju onih čiji je položaj evidentno proizvod klasnog rasizma. Također nerijetko se “dobre namjere” umjetnika i radnika u kulturi pretvaraju u maltretiranje stanara koji su se čak u jednom primjeru samoorganizirali protiv umjetnika koji su im željeli “oplemene životni prostor i podignu tržišnu cijenu stanova” i poslali peticiju predsjedniku općine.

Također potrebno je govoriti i o rascjepu koji postoji između utjecaja na materijalnom i simboličkom nivou. Akumulacija znanja do kojeg umjetnici dolaze u svojim istraživanjima se najčešće ne vraća u lokalnu zajednicu, a simbolički i financijski kapital akumuliraju sami umjetnici i svijet umjetnosti. S druge strane, umjetničke prakse koje rade izvan svijeta umjetnosti često su primorane preuzeti čitavo breme problema funkcioniranja NVO sektora kao što su: bavljenje simptomima umjesto uzrocima bolesti ili ublažavanje retorike kako bi se zadovoljili donatori. Ipak jedan broj aktera vrlo je svjestan svih ovih zamki i pokušava igrati igru dvostrukog agenata koji se lažno predstavljaju jednoj instanci od koje zavise kako bi napravili ono što je potrebno u lokalnoj zajednici.

Spomenut ću samo dva od projekata koje sam analizirala u okviru predavanja koji su trenutno aktualni i koje smatram važnim za lokalni kontekst.

U pitanju je projekt Lokalne politike i urbana samouprava Centra za nove medije kuda.org i Grupe za konceptualnu politiku iz Novog Sada koji se bavi izgradnjom modela udruživanja građana u sferi stanovanja. Ovaj projekt fokusira goruće pitanje održavanja stambenih zgrada koje su kao posljedica ratova i kriminalizacije političkih i društvenih procesa i institucija, kao i privatizacije društvene i državne imovine dospjele u limbo ničijeg problema i postale ogledalo društvene entropije. U pitanju je pokušaj da se preokrene proces atomizacije i individualizacije stanara kroz mjesne forume koje organiziraju stanari za stanare.

Drugi projekt pod nazivom Pametnija zgrada, u kojem i sama sudjelujem, već nekoliko godina radi na artikulaciji modela neprofitabilne solidarne kolektivne samogradnje koji bi stanovanje učinio dostupnim većini onih koji to ne mogu na tržištu, od onih bez prihoda do onih sa srednjim prihodima ili neadekvatnom nekretninom, kroz formu stambene zadruge. Oba ova kompleksna projekta imaju i svoju kulturnu dimenziju čiji korektiv uvijek treba biti pitanje kakvu ideologiju proizvode.

Ono što je važno istaknuti jest da su pitanja kojima se ovi akteri bave stvarna. Takve prakse imaju ozbiljna ograničenja koja je vrijedno procjenjivati i kritizirati, ali bi bila greška jednostavno ih osuditi. Bez realnog političkog projekta utemeljenog na jednakosti i podruštvljavanju ili snažnog autonomnog socijalnog pokreta koji također koristi socijalne umjetničke prakse kako bi se preuredio život, socijalna umjetnost i kulturna praksa, čak i ona s najboljim intencijama, reflektira i unaprjeđuje ideologiju i materijalne uvjete proizvodnje financijera ili umjetničkih institucija.

Na kraju, složila bih se sa marksističkim kritičarem umetnosti Benom Davisom da umjetnost kao socijalna praksa postavlja pitanja na koja sama ne može odgovoriti, ipak bila bi to propuštena šansa ne priključiti se debati, čak iako je cilj da se odvede u potpuno drugom smjeru.

Tekst, uz dozvolu, prenosimo s portala Oslobođenje.ba.

.


Povezano