Problem institucionalizacije rodnih studija na sveučilištima problem je političkog monopola nad znanjem. Na svjetskim sveučilištima rodni studiji postoje i razvijaju se posljednjih tridesetak godina. Nije isto ako kažete „već tridesetak godina“. Također, postaju integralnim polazištima i onih studijskih ili izvanstudijskih programa koji se(be) ne nazivaju rodnim studijima.
Na sveučilištima u Hrvatskoj postoje tek rijetki i izdvojeni kolegiji na rijetkim i izdvojenim odsjecima, najčešće filozofskih fakulteta, koji problem roda prepoznaju i ističu relevantnim unutar svojih „disciplina“. U „disciplinama“ i jest problem. Suviše su disciplinirane.
Upravo s ciljem rada na ravnopravnom statusu u diobi znanja, Centar za ženske studije, koji u Zagrebu izvaninstitucionalno djeluje od 1995., posljednje tri godine raspisuje natječaj i dodjeljuje nagrade najboljim studentskim radovima u temi „rodne problematike“. Od prošle godine za nagradu se natječu studentice i studenti svih, a ne samo zagrebačkih sveučilišta. Ako je povećanje vidljivosti problema (ne)zastupljenosti rodnostudijskih područja svrha raspisivanja ovakvog natječaja, a jest, onda o autoricama i autorima nagrađenih radova treba –pisati.
ANA
Ti ne djeluješ – Je je šund leti
Ana Vuzdarić studentica je s diplomom. Završila je studij modnog dizajna na Tekstilno-tehnološkom fakultetu u Zagrebu, a sada studira na Akademiji likovnih umjetnosti, na Odsjeku za animaciju i nove medije.
“Na svom odsjeku imam potpunu slobodu proučavati ono što me zanima, uz gotovo pa mentorski pristup profesorica Nicole Hewitt, Ane Hušman i Andreje Kulunčić, koje nas općenito potiču da budemo što slobodniji, ali i kritičniji prema društvu u kojem živimo.”
Ono što u radu zanima Anu i čime se bave svi njeni dosadašnji radovi, pa tako i nagrađeni Anagram, jest jezik.:“Shvaćam ga kao izrazito umjetnu tvorevinu i u svom se radu prema njemu uglavnom i odnosim tako, igrajući se s funkcijom komunikacije te značenjem i izokretanjem istog. Kroz svoj rad bavim se i identitetom, pa sam se u Anagramu pozabavila jednom vanjskom klasifikacijom sebe − svojim spolom, koji sam potom „provukla“ kroz jezik.”
Anagram je rad izvedbenog karaktera. Sama izvedba rada krenula je iz iščitavanja teorijske literature, ključnih mjesta ključnih imena rodnih, queer i feminističkih teorija koja se bave (re)definiranjem pojma žene, ženskog i ženstvenosti.
“Beauvoir smatra da žena postaje ženom pod društvenim pritiskom, ali također smatra da osoba koja postaje ženom ne mora ishodišno biti ženskog spola. // Irigaray je pak sklona definiciji žene kao nedostatka, ona smatra da je žena isključena iz društva i da falocentrična ekonomija ostvaruje svoj ideal totalitarizma kroz potpuno isključenje žene. // Rubin idealno želi srušiti kategoriju rodova i smatra da bi se interpretacija spolno polariziranih tijela trebala odvijati bez reference na rodnu podvojenost. // Wittig lezbijke ne smatra ženama, jer za nju je žena definirana samo onda kada stoji u suprotnosti muškarcu u binarnom heteroseksualnom sustavu te odbijanjem heteroseksualnosti gubi svoje mjesto u istom tom sustavu.”
U tekstualnom osvrtu na svoj rad Ana je objasnila zašto je Anagramom reagirala na iščitavanje ove literature: “…definicije pojma žene, ženskog i ženstvenosti u sebi nose dozu sudbinskog i, kada sam se suočila s njima, izazvale su u meni određenu nelagodu, jer smatram da sama sebe još nisam u potpunosti pronašla i izdefinirala i da će mi za to trebati ostatak života, a netko drugi već je napravio registrator s uredno posloženim dokumentima u kojima se ja navodim kao žena, objekt, pasivna, simbol i sl. Suočena s njima, odlučila sam ih dekonstruirati i napraviti od njih premetaljke koje su ih učinile bezopasnima; izgubile su onu početnu čvrstoću i predeterminiranost. Odabrala sam deset definicija na koje sam naišla čitajući raznu literaturu i presložila ih. ” Anagram je oblikovala i izvela prema principu mehaničkih uputa, na način igre s vlastitom projekcijom. Projekcija je s projekcijskog platna izgovarala definicije, a autorica s druge strane imala je zadatak preslagivanja zadanih rečenica unutar jedne minute. Evo kako ih je presložila:
–Ti si pasivni objekt – Bik i sitna povijest
–Ti si nedostatak falusa – Ode fatalni stisak usta
–Ti si prijetnja kastracijom – Krtica mijenja stariji post
–U binarnom sustavu spolova ti si nula – Pisni tu u vatru sablasno slovo i naum
–Ti kao takva uopće ne postojiš – Tući sve što je naopako a pitko” (itd.)
Na taj način presložene bile su nasnimljene na mali diktafon sa kojeg sam onda, za vrijeme igre, puštala rečenice. Na takav postupak odvajanja svoga tijela, slike i glasa odlučila sam se iz istog razloga iz kojeg sam odlučila presložiti definicije. Smatram da sam društveno definirana svojim tijelom i pokušala sam se nekako odvojiti od njega, u cijeloj izvedbi nije bilo bitno koncentrirati se na mene kao na jednu točku koja djeluje već na vanjski proces dekonstruiranja i na pokušaj obestjeljenja same sebe u tom procesu.”
Anagramu je komisija (dr.sc. Dubravka Crnojević-Carić, dr.sc. Ankica Čakardić, dr.sc. Aleksandra Čižmešija) dodijelila treću nagradu.
Druga je ravnopravno pripala Ivani Čagalj za rad The Question of the Natural, the Mirror and the Screen in Sylvia Plath, Naomi Wolf and Tom Boellstorff i Vatroslavu Milošu za rad Djevojke su revolucionarna snaga: riot grrrl i ulog u politiku nove ženstvenosti.
Radu Marine Bure Patrijarhalna konstrukcija uloge žene u obitelji na primjeru genealogije jedne šibenske obitelji dodijeljena je prva nagrada.
IVANA
“I am important to her. She comes and goes.”
Ivana Čagalj završava studij prevoditeljskog smjera anglistike i nastavničkog smjera kroatistike na Filozofskom fakultetu u Splitu, piše za studentski časopis The Split Mind i svira u limenoj. Nakon ljeta planira postdiplomski studij iz engleske književnosti, na kojemu se interdisciplinarno želi posvetiti feminističkim teorijama, teorijama novih medija i književnosti. U tom se smjeru kreće i njen nagrađeni tekst koji, kroz različite interpretacije pjesme Zrcalo Sylvije Plath, analizira ulogu zrcala u književnosti, filmu i svakodnevnom životu.
Tekst zrcalo tretira kao sliku − odnosno slike − koje se proizvode društvenim ritualima, ali i kao potencijal za vlastite proizvode putem odabira slika kao modela za zrcaljenje. Kroz čitanje američkog antropologa Toma Boellstorffa i Naomi Wolf, autorice knjige The Beauty Myth: How Images of Beauty Are Used Against Women, koja je 2009. gostovala u Zagrebu, tekst daje kritiku ustaljenih mitova o ljepoti i traži puteve do alternativnih, produktivnih, neispričanih mitova.
VATROSLAV
“BECAUSE we must take over the means of production in order to create our own moanings.”
“BECAUSE we are interested in creating non-heirarchical ways of being AND making music, friends, and scenes based on communication + understanding, instead of competition + good/bad categorizations.” Ovo je citat iz Riot Grrrl Manifesta, objavljenom u legendarnom fanzinu Bikini Kill iz 1991., godine u kojoj je skupina mladih glazbenica, nezadovoljna ustajalom hijerarhijom alternativne scene, potpuno promijenila lice vošingtonskog punka i punk-rocka. Godinu ranije, Kathleen Hanna, Kathi Wilcox i Tobi Vail osnovale su bend Bikini Kill na The Evergreen State Collegeu.
“Moj prvi susret s pokretom riot grrrl dogodio se u jeku liberalizacije ovdašnjeg medijskog tržišta početkom 1990-ih godina prošlog stoljeća, s prvim satelitskim antenama i tada još uvijek nekodiranim programom američkog MTV-a.”
|
Kathleen Hanna: Hope for the Future |
piše Vatroslav Miloš u tekstu Djevojke su revolucionarna snaga: riot grrrl i ulog u politiku nove ženskosti, koji je nastao kao završni esej na Odsjeku za komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, pod mentorstvom Maše Grdešić, koja na tom odsjeku redovito vodi kolegije usmjerene rodnim aspektima kulture. Vatroslavov se tekst ne bavi definicijama Riot grrrl pokreta jer, kako piše…
“riot grrrl se nikada ne bi mogao svesti isključivo na svoju muzičku praksu: tada bi ga bilo dovoljno označiti nekom od žanrovskih oznaka i nikada se ne bi priznala pokretačka snaga i obujam njegova političkog djelovanja.”
Riot grrrl krenuo je devedesetih kroz djelovanje bendova, kroz glazbu, fanzine, film, tekstove, druženja, akcije, kroz revolt, kroz oblikovanje priča koje su ove cure u glazbi pričale za druge cure u glazbi. Za sebe. Od Bikini Killa i Bratmobilea, do Slaeter-Kinney i The Gossipa, bit Riot Grrrla kao pokreta može se objasniti riječima Corin Tucker, pjevačice i gitaristice naprije benda Heavens to Betsy, zatim Slaeter-Kinney: “…imale smo priliku ponovo ispisati feminizam za 21. stoljeće. Uzele smo njegove ideje i ponovo ih ispisale svojim vlastitim jezikom.”
|
Bikini kill – Rebel Girl |
Sleater-Kinney – Jumpers |
Vatroslav se teorijom i praksom popularne glazbe, uz specifičan interes za njezine subverzivnije žanrove, za rodne, klasne i rasne točke otpora dominantnim strujanjima u popularnoj kulturi općenito, bavi unazad nekoliko godina. Od 2005. radi kao novinar i urednik na portalu Kulturpunkt.hr i povremeno objavljuje glazbene kritike u Zarezu i na web-zineu Potlista. Kaže kako kupuje puno previše knjiga i ploča nego što mu budžet dopušta, igra skvoš dva puta tjedno i ponekad svira s pop-grupom Marshmallows.
MARINA
84, 54 i 35
Marina Bura je šibenčanka koja u Zadru studira sociologiju i engleski. U Zadru kolegije iz feminističkih teorija drži Biljana Kašić, pod čijim je mentorstvom nastao Marinin rad Patrijarhalna konstrukcija uloge žene u obitelji na primjeru genealogije jedne šibenske obitelji. 84, 54 i 35. Toliko godina imaju tri žene s kojima je Marina za svoj rad vodila intervjue, baveći se istraživanjem preobrazbe patrijarhalne konstrukcije ženske uloge.
S obzirom na kontekst, za Marinu su ove generacije označavale prijelaz iz obitelji sa značajkama „seljačke radne zadruge“ (generacija prva), prema proširenoj obitelji (generacija druga) do tzv. nukleusnu obitelji, najmanje obiteljske zajednice( generacija treća).
“Patrijarhalna konstrukcija rodne uloge žene u obitelji istraživala se unutar četiri područja: rodne uloge i rad u kućanstvu, skrb o djeci, percepcija muškarca i njegove uloge u obitelji (otac, braća, suprug), te percepcija sebe kao žene (osobne vrijednosti, samopoštovanje, razumijevanja svojih uloga itd.). U radu sam pokušala istražiti u kojoj je mjeri s obzirom na generacijske mjene i promjene društvenih okolnosti došlo do emancipacijskih pomaka kod žena”, rekla je Marina u malom mail-intervjuu za Vox, a nešto duži s prvonagrađenom pročitajte ovdje.
Marinu zanimaju politike identiteta. Njene, Anine, Ivanine i Vatroslavove radove čitat ćemo i ubuduće. Čestitke svima odreda. Ne volim termin “rodna problematika”. Izdvaja problem roda kao da je nešto samo po sebi izdvojeno iz nekih drugih “problematika”. A nije.
