Objavljeno

Aktivisti/ce o prvom Zagreb Prajdu: Nakon rušenja HDZ-ove vlasti pojavila se kritična masa na LGBT sceni

Foto: Libela

Kao LGBT osobe svoju nevinost gubimo više puta. Ne samo u tom bazičnom seksualnom smislu, već metaforičkom. Prvi put se nekome autamo, prvi put odlazimo u gej klub ili na neki queer događaj, prvi put sudjelujemo na tribini ili radionici posvećenoj nekoj od LGBT tema. Najvažnije, u nekom trenu prvi put odlazimo i na Prajd.

Ovo neće biti tekst u kojem ću, kao i mnogi prije mene, govoriti koliko je bitno dolaziti na Prajd. Zašto? Oni koji su svjesni te nužnosti na Prajd već dolaze ili se spremaju doći ove godine.  Oni koji nisu vjerojatno nikada i neće. Uvijek su to jedno te isti argumenti koje nema smisla pobijati jer dolaze iz pozicije okamenjenog straha. Jedino što možemo je i dalje dolaziti na Prajd i pokazati im kako su i oni dio velike, dobronamjerne i ponosne obitelji.

Prvi Prajd koji sam ikada posjetio bio je onaj 2012. godine. Bio sam prestravljen, ali znao sam da moram ići. Pripremio sam se na najgore moguće scenarije poput onog da ću poslije Povorke doći kući krvavog lica ili slomljenih rebara. Dobio sam uspomenu koja je bila sasvim suprotna od ideje koju sam stvorio u svojoj glavi. Nikada se nisam osjećao bolje, ponosnije, hrabrije. Po prvi sam se puta osjećao kao da imam sve konce u svojim rukama i da me ništa na ovom svijetu ne može zaustaviti. Da, to je ta suptilna moć koju Prajd ima nad pojedincem. Pokaže vam da niste sami. To je, doduše, bio deseti zagrebački Prajd. Ljudi koji su se protivili njegovom održavanju šaputali su uvrede i negodovanje sami sebi u bradu. Ali to nije oduvijek bilo tako.

Logično je zaključiti da prvi Prajd nije svima bio iskustvo koje će zacementirati njihovu odlučnost da budu ponosni na to što jesu. Svaki puta kada pogledam ovaj snimak prođu me trnci nelagode i srama. Teško je pomiriti se s činjenicom da vas društvo u kojem živite mrzi i odbacuje. Zbog svih tih razloga gajim veliko poštovanje i divljenje spram ljudi koji su 29. 6. 2002. prvi put koračali zagrebačkim ulicama kao dio Povorke Ponosa. Da nije bilo njih i njihovog inputa kroz moje odrastanje, vjerojatno bih se još uvijek grčevito držao za okove vlastitog ormara. Isto tako sam siguran da nisam jedini koji može potpisati ovu izjavu.

Do organizacije prvog zagrebačkog Prajda nije došlo preko noći. Niz manjih faktora koji su se događali u godinama prije njegovog održavanja razbuktali su plamen koji i danas, 15 godina kasnije, još uvijek ne jenjava.

Prvi je neuspjeli pokušaj organizacije Beograd Prajda godinu dana ranije, koji je završio eskalacijom nasilja i inertnošću policije koja nije zaštitila sudionike povorke. Drugi je pak promjena Vlasti u Hrvatskoj, odnosno dolazak lijevo-liberalne koalicijske vlade (SDP-HSLS-LS-HNS) u hrvatski Sabor. Gledajući širi europski kontekst, valjalo bi još spomenuti i organizaciju prvog World Pridea u Rimu 2000. godine, anti homofobne prosvjede u Ljubljani koji dovode do organizacije prvog Ljubljana Pridea 2002. godine, te priznavanje istospolnih brakova u Nizozemskoj 2000. godine.

Nositelj organizacije bile su, tada vrlo mlade udruge Kontra i Iskorak, a sam je organizacijski odbor bio sačinjen od aktivista/kinja koji se nisu borili isključivo za priznavanje LGBT prava. U sklopu ovog teksta, popričao sam sa troje ljudi koji su bili članovi OOZP-a (Organizacijski odbor Zagreb Pridea) prve zagrebačke Povorke.

Branka Juran, Dorino Manzin i Damir Hršak pioniri su lokalnog LGBT pokreta. Juran je dugogodišnja LGBT aktivistkinja proizašla iz lokalnog mirovnog i ženskog pokreta, aktivna na lokalnoj ljudsko pravaškoj sceni izuzev 10 godina koje je provela živeći u inozemstvu. Damir Hršak je sveučilišni profesor, LGBT aktivist i ljevičarski političar. Dorino Manzin jedan je od prvih LGBT aktivista koji je zastupao udrugu Iskorak u medijima, te je sudjelovao u organizacijama zagrebačkih Povorki do 2005. godine. Za početak sam ih pitao koji su faktori koji su doveli do organizacije prvog Prajda.

Hršak: Prvenstveno pad HDZ-a, odnosno pad destruktivnih vrijednosti dominacije skupine nad pojedincem. To je bio nužan preduvjet, jer da smo organizirali Prajd u vrijeme Tuđmanovog života, događaj bi vrlo vjerojatno završio kao prvi beogradski. Istovremeno se unutar LGBT zajednice pojavila kritična masa mislećih ljudi koji su htjeli i društvenu slobodu odvojenu od privatne udobnosti.

Manzin: Ljudi su htjeli promjene, zato su srušili HDZ-ovu vlast. Odjednom su se stvorile razne inicijative, ljudi koji su bili u tišini počeli su javno govoriti o raznim problemima, ne samo o gej stvarima. Bilo je potrebno da se dobro organiziramo, da se stvori politička situacija da se to održi i da se osnažimo kao individue i zajednica. Cure iz Kontre, kad smo se s njima počeli sastajati su rekle ‘Što imate razmišljati o Prideu, idemo to napraviti’.

Juran: Više razloga, nekako se stvorio dobar moment za taj korak, zahvaljujući događajima u Hrvatskoj, ali i izvan nje. Organizacija beogradskog Prajda godinu dana ranije, odnosno pokušaj organizacije Beograd Prajda koji je završio velikom eskalacijom nasilja i policija nije radila ništa da sačuva sudionike Prajda. Došlo je i do momenta u Hrvatskoj kada su iz organizacija civilnog društva, prije svega mirovnog i ženskog pokreta, izrasli LGBT aktivisti/kinje koji su smogli snage i volje pokrenuti organizaciju prvog zagrebačkog Prajda.

Zbog čega ste se odlučili priključiti organizacijskom odboru prvog Prajda?

Hršak: Kao uvjereni ljevičar vjerujem prvenstveno u političku dimenziju Prajda, ne onu karnevalsku. Iskorak i Kontra su u tom trenutku imali dovoljno inteligencije i morala da se čitava stvar pokrene. U odboru nas je te godine bilo petnaestak. Kada čovjek zna da je tu za nešto što je moralno i dobro, onda nema dvojbe. Ni u jednom slučaju ipak nije postojala realna prijetnja da ćemo biti ubijeni ili mučeni.

Manzin: Moja je motivacija bila ta da želim mijenjati svijet, pridonijeti boljitku sebe i drugih. Okupili smo se na sastanku i nitko nije htio dići ruku da će istupiti u javnosti. Dvije osobe su rekle da s time ne bi imale problem. Meni se u tom slučaju učinilo da to ne bi bilo pametno, djelovali su previše stereotipno što danas nije nikakav problem, ali u ono vrijeme željeli smo prikazati da ipak nismo toliko drugačiji. To jest na neki način auto homofobno i auto transfobno. Ja se nikad nikoga nisam bojao, pa sam rekao na trećem sastanku ‘Ako neće nitko drugi ja ću biti predsjednik’. Bila je to iskrena motivacija, neću reći i slučajnost, ali trebao sam prespavati dvije noći da to odlučim.

Juran: Uključila sam se jer sam mislila da je to moja osobna dužnost, kao osobe koja je godinama prije toga bila aktivna u mirovnom pokretu i radila u velikom broju organizacija za ženska prava. Družila sam se s grupom aktivista i jednostavno smo zajedno sazreli za tako nešto. Opcija da se ne priključim nije postojala. Mislila sam da je važno iskoristiti taj moment i da trebamo prelomiti nešto. Ako se tada nije desio Prajd, prošlo bi mnogo godina da se desi prilika za novi.

Je li činjenica da je Vlada 2002. godine bila lijevo-liberalna olakšala organizaciju prvog Prajda? Ako da, na koji način? Ako ne, zašto?

Hršak: To je bio nužan preduvjet, koji nam je omogućio da uopće odaberemo želimo li ili ne imati ljudsko dostojanstvo. Bivša nam je vlast jasno davala do znanja da smo izopćenici i da ne možemo biti punopravni članovi ovoga društva.

Juran: Tu ljudi mogu imati različita mišljenja, ali ja mislim da je bila dosta važna. Najveći značaj je imala, dakako, u komunikaciji s policijom. Tu smo doživjeli nekakav profesionalni pristup, što je puno više nego što su dobili naši kolege iz Beograda. Osjećali smo se sigurnije. Imali smo službene sastanke, komunikacija nije bila srdačna, ali je bila profesionalna koliko je to tada bilo moguće.

Koji su (iz organizacijsko/tehničkog pogleda) najveći problemi na koje ste nailazili prilikom organiziranja prvog Prajda?

Manzin: Sigurnost je bila ključna stvar. Imali smo dobru volju, energiju, snagu i podršku. Jedino je pitanje sigurnosti bilo ono koje je trebalo srediti. Grad je uskočio sa strujom i sličnim stvarima nužnima za svaki prosvjed. Devedeset posto budžeta otišlo je na Sokol Marić, 30 tisuća je otišlo na dnevnice zaštitarima, ja i još neki ljudi smo imali osobne tjelohranitelje. Bilo je bitno koje ćemo poruke odaslati. Za prvi Pride nisi trebao biti maštovit: tu smo, postojimo.

Juran: Sve nam je bilo problem jer nam je sve bilo novo. Nismo imali model na koji bi se referirali. Sve smo sami smišljali, osim te komunikacije s policijom i straha od sigurnosti koji se pokazao itekako opravdan. Također osigurati sredstva za osiguravajuću kuću odnosno zaštitare. Nabava razglasa. Pokušali smo angažirati poznate javne ličnosti koji bi nas podržali, a to je bilo gotovo nemoguće na prvom Prajdu.

Jedan dio sudionika i sudionica bio je napadnut ili premlaćen nakon Prajda. Smatrate li da je policija dobro obavila svoj posao? Je li komunikacija s policijom vezana za osiguranje prvog Prajda bila jednostavna?

Hršak: S policijom smo radili radionice vezane za osiguranje prvog Prajda. Vlast i ministar su se promijenili, ali policajci na terenu su ostali isti. Mislim da je politička vlast učinila koliko je mogla. U neposrednoj komunikaciji s policijom nisam bio, drugi su ljudi obavljali taj dio posla. Smatram da su policija i sudstvo zakazali u trenucima nakon Prajda, odnosno da su istrage oko samih napada i huškanja na napadanje trebale biti temeljitije. Isto tako smatram da su kazne za počinitelje trebale biti puno veće.

Manzin: Policija je u Orwellovoj farmi kombinacija konja i vuka, rade ono što im se kaže s nekim svojim moralnim kompasom. Oni su tada bili užasno potplaćeni. Ja od policije nisam mogao očekivati entuzijazam da to rade, očekivao sam profesionalnost i tako je bilo. Navodno je bilo nekih dobacivanja od strane zaštitara, ali ja ih nisam čuo. Policija je na svim Prajdovima bila sasvim u redu, ne možeš od njih očekivati entuzijazam, gdje su ti ljudi mogli naučiti kako da se ponašaju? Ja sam bio sretan što su oni na koncu odradili svoj posao.

Juran: Mislim da se policija trudila dobro odraditi svoj posao. Problem je možda bio to što ni oni nisu znali s čime će se susresti. Sam Prajd je bio dobro osiguran, izuzev jednog suzavca ali to je teško spriječiti. Mi smo pozivali ljude nakon završetka Prajda da ih policija prebaci svojim vozilima na sigurnu lokaciju. Neki su na to pristali, neki su se osjećali dovoljno sigurno da sami odu s Prajda. Ti su ljudi nažalost bili praćeni i napadnuti.

U periodu prije prvog Prajda mediji su u javnost odašiljali krivu sliku, odnosno trudili su se Prajd kao fenomen prikazati na ekstremno vulgaran način. Jeste li radi toga zamolili sudionike i sudionice da ‘priguše’ ekspresiju vlastitih identiteta?

Hršak: Ono što je važno jest da čovjek ima slobodu obući se i prezentirati kako želi. Meni je osobno bilo bitno da političke poruke Prajda budu jasne i istaknute. Bilo je, također, bitno da se u drugi plan ne stavlja ono radi čega smo se okupili, a to su ljudska prava.

Manzin: Samo na prvom Prajdu smo tražili da se ljudi malo suzdrže od ekspresije identiteta. Htjeli smo da prvi skup ne izgleda kao proslava jer nismo imali što slaviti. Trebali smo se potruditi da imamo što slaviti za par godina. To je bio politički i aktivistički skup.

Juran: Mislim da to nije bila poruka organizacijskog odbora. Čak suprotno, raspravljali smo o tome i odluka je uvijek bila da ljudi budu ono što žele biti i da se prezentiraju kako žele unutar nekih zakonskih odredbi. Znači ne, apsolutno nismo takvu poruku slali. Možda je bilo nekih ljudi unutar odbora koji su to željeli, ali konačna je odluka bila suprotna. Mediji su mediji, oni uvijek traže nešto što će privući pažnju ljudi, ali mislim da su to bile početne boljke.

Na koje ste se teme fokusirali, odnosno koje ste teme i probleme LGBT zajednice htjeli naglasiti prvim Prajdom? Jesu li oni danas, 15 godina kasnije, u potpunosti adresirani?

Hršak: Primarna je tema bila vidljivost, da postojimo unutar hrvatskog društva. Da želimo biti ravnopravni dio tog društva, te da imamo intelektualni i moralni kapacitet dati doprinos hrvatskom društvu. Također da pripadnici većinske seksualne orijentacije upoznaju naš svijet van prizme viceva i protivničke propagande. Mnogi su problem riješeni, ali ne u potpunosti. Također smatram da je LGBT aktivizam postao jako centraliziran u Zagrebu, a da je baviti se aktivizmom postao svojevrsni prestiž.

Manzin: Bilo je bitno uspostaviti vidljivost i da se seksualna orijentacija uzme kao osnova po kojoj ne smije doći do diskriminacije. Da se Ustav pisao kasnije vjerojatno bi i tamo to pisalo. Već u prvoj godini djelovanja smo progurali seksualnu orijentaciju i identitet kao termine. Tu sintagmu smo progurali u deset zakona: Zakonu o radu, Zakonu o ravnopravnosti spolova, Zakonu o istospolnim zajednicama i drugima.

Juran: Prvi prajd je bio nekakav iskorak prema van, inzistiranje na vidljivosti. Dokaz da smo tu, da postojimo i da smo dio ovog društva i da ćemo to i ostati. Zato se prvi Prajd i zvao ‘Iskorak Kontra predrasuda’, svojevrsna igra riječi s imenima organizacija nositeljica. To je bio dakle taj naš iskorak prema van.

Foto: CroL

Kako je sama LGBT zajednica reagirala na vijest da se u Zagrebu održava Prajd?

Hršak: Puno njih nije vjerovalo da će Prajda stvarno biti. Problem je bio u tome što je velik dio zajednice, pogotovo one starije, jako prigrlio svoj ormar.  Kada netko želi na svjetlo dana i slobodu, onda onaj koji se odrekao svoje slobode nastoji spriječiti tuđu. S vremenom se to ipak drastično promijenilo.

Juran: U to se vrijeme počeli raditi Iskorakov web site i CroL. Oni su imali forume na kojima se vodila žustra rasprava. Preko tih foruma smo mogli dobiti neki osjećaj o tome što zajednica misli o Prajdu. Reakcije su bile podjeljenije, velik dio ljudi je bio uplašen. Bojali su se da time navlačimo na sebe bijes, odnosno da pojačanom vidljivosti ugrožavamo ljude, njihove karijere i obiteljske odnose. Da bespotrebno kopamo i rujemo kada svi možemo mirno živjeti u tišini. Ali mislim da se to mišljenje nakon prvog Prajda drastično promijenilo.

Iako je aktivizam u svojoj srži altruističan, koja vas je osobna motivacija natjerala da sudjelujete u organizaciji prvog Prajda?

Juran: Na to pitanje bih sama sebi voljela odgovoriti jednog dana. Ali osim urođene tvrdoglavosti, mislim da je važno sudjelovati. Ne mogu se zamisliti kao osobu koja će živjeti u tišini, znajući da tada u tom trenu moj život nije gledan ravnopravno, da moji odnosi i partnerstva nisu gledani ravnopravno s ostatkom društva. Ako to već ne mogu promijeniti preko noći, raditi ću na tome da barem dam određen doprinos. Za mene je to normalno, logično i ne može biti drugačije.


Imate li što za poručiti novoj generaciji LGBT aktivistkinja i aktivista?

Hršak: Prvenstveno da budu dobri ljudi, suosjećajni, puni razumijevanja. Da u čitavu stvar idu s dobrim namjerama. Preporučio bih da što više žive u realnosti, a što manje u virtualnom svijetu. Izuzetno je važno imati što više nježnosti i topline koja nije nužno seksualna. Onima koji nisu aktivisti i aktivistkinje poručujem da iskoriste sve prilike koje imaju, da budu slobodni.

Manzin: Nikada nemojte oprostiti licemjerje i njega treba uvijek raskrinkati. Ne bojte se, jer živimo u kulturi straha. Fokusirajte se u sadašnji trenutak i njega mijenjajte. Nemojte oprostiti svojim roditeljima ako su vas na bilo koji način zlostavljali, izbacili iz kuće ili slično.

Juran: Htjela bih poručiti i mlađim i starijim aktivistima da ne odustaju, da se ne uspavaju i da nastave raditi na izjednačavanju svojih prava jer to zaslužuju. I oni koji imaju 20 i oni koji imaju 50 godina.

Poruke koje je prvi Prajd htio naglasiti provlačile su se kroz organizaciju zagrebačkih Prajdova i u narednim godinama. Čini se da je početna želja i misija organizatora bila učvrstiti vidljivost LGBT zajednice u post tuđmanovskoj eri koja se svim silama trudila isključiti i demonizirati sve koji su drugačiji i drugačije.

Stavovi same javnosti spram organizacije Prajda na godišnjoj bazi i dalje su bili negativni, ali organizatori su veliki korak napravili unutar same zajednice, prema procesu prihvaćanja i sudjelovanja u Povorkama. Naredne se godine održava i prvi Queer Zagreb festival, te je osnovana South-Eastern European Queer Network koja ostavlja snažan utjecaj na Zagreb Pride i njegov regionalni karakter. Istovremeno se javlja i podrška feminističkih donatora i donatorica koje potpomažu održivost Zagreb Pridea od 2006. do 2014. godine. Krajem iste godine na vlast se vraća i HDZ pod vodstvom Ive Sanadera.

Godine poslije prvog Prajda također karakteriziraju i velika previranja i debate unutar samog organizacijskog odbora i udruga nositeljica organizacije zagrebačkih Povorki. Postavljaju se i rješavaju pitanja tko treba sastavljati OOZP i čija mišljenja on zastupa. Ovi konflikti eskaliraju 2004. godine kada Iskorak u emisiji Red Carpet najavljuje Prajd bez Povorke s koncertom na glavnom zagrebačkom trgu. Početkom lipnja 2005. godine Iskorak službeno otkazuje četvrti Zagreb Pride uz obrazloženje da donosi više štete nego koristi. Kao reakcija na takav razvoj situacije osniva se feministička grupa Epikriza koja uz financijsku potporu Kontre i CMS-a organizira četvrti Zagreb Pride. Zbog nedovoljnog vremena za organizaciju i konceptualizaciju Povorke, na njoj sudjeluje tek nešto više od 100 osoba, a Povorka nije imala nikakav slogan niti završni program na Zrinjevcu.

Sve o periodu od 2006. do 2011. godine i tadašnjim Prajdovima pročitajte u našem idućem tekstu.

 

Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.


Povezano